REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-630/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu, Ivana Šibla 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2025. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetničke vježbenice HĐ i punomoćnika tuženika, odvjetnika Ivana Dilber, na ročištu za objavu presude dana 9. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209006512 od 04.05.2007. godine, koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od iznos od 442,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 1,20 EUR računajući od 9.2.2008 pa do isplate,

- na iznos od 2,59 EUR računajući od 9.2.2008 pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR računajući od 19.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR računajući od 19.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR računajući od 19.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR računajući od 19.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR računajući od 19.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 5,24 EUR računajući od 10.12.2008 pa do isplate,

- na iznos od 5,24 EUR računajući od 10.12.2008 pa do isplate,

- na iznos od 17,39 EUR računajući od 15.1.2009 pa do isplate,

- na iznos od 15,80 EUR računajući od 9.4.2009 pa do isplate,

- na iznos od 15,80 EUR računajući od 9.4.2009 pa do isplate,

- na iznos od 15,80 EUR računajući od 9.4.2009 pa do isplate,

- na iznos od 23,99 EUR računajući od 3.4.2010 pa do isplate,

- na iznos od 23,93 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR računajući od 28.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 28,19 EUR računajući od 18.6.2010 pa do isplate,

- na iznos od 32,30 EUR računajući od 22.7.2010 pa do isplate,

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjev za isplatu iznosa od 884,91 EUR.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.077,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 04.05.2007. godine tužitelj kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209006512 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Ugovorom o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 47.500,00 po srednjem tečaju tuženika dan korištenja kredita.

Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita kroz 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od 238,15 CHF po srednjem tečaju tuženika dan plaćanja.

Tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni.

Budući da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, tuženik je u Ugovor o kreditu uglavio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) kao i kasniji Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj“ broj: 79/07) s istim sadržajem u članku 81. odnosno kasnije u članku 96. reguliraju nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac (ovdje tuženik), zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude:

- Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zato smatra da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora.

Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Citira članak 1111. stavak 1. ZOO-a kao i članak 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) te zaključno postavlja zahtjev da se presudom utvrdi ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorne otplata kredita uz korištenje klauzule vezane za CHF, te da mu tuženik isplati iznos od 1.327,23 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake mjesečne uplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, obrazlažući to činjenicom da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 14.06.2018. godine nastupila zastara

Nadalje, uvažavajući okolnost da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, komparirajući ih sa odlukama Suda Europske unije i izvlačeći zaključak da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Vezano za informiranosti tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora ukazuje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Napominje i da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 4.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Slijedom navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev, odnosno ako ga usvoji da izvrši prijeboj potraživanja tužitelja s njegovim potraživanjem koje je naknadno naznačio u visini od 13,15 EUR.

3. Na ove navode tuženika, tužitelj je istaknuo kako je sud vezan uz pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe, pa smatra kako nema potrebe da se izvode spomenuti dokazi, a sve sukladno Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine kao i Odluci Ustavnog suda broj: U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine kojom je odbijena ustavna tužba protiv navedene Presude Vrhovnog suda.

Odlukom broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ukazuje da je tuženikov prigovor zastare u cijelosti je neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju, poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. kolovoza 2018. godine utvrdio je da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbu. Dakle, prema čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dok zahtjev za isplatu individualnih restitucijskih zahtjeva uslijed ništetnih odredbi potrošačkog ugovora prema gore navedenoj presudi VSRH Rev-2245/17-2 zastarijeva u roku od pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12.

U ovoj pravnoj stvari radi se o stjecanju bez osnove u kojemu je zastarni rok 5 godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima), međutim podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa („slučaj Franak“) dana 4. travnja 2012. godine prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći iznova.

Što se tiče valutne klauzule navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 03. rujna 2019. godine donio je Presudu i Rješenje, poslovni broj: Rev 2221/2018 kojom je kao neosnovanu odbio reviziju tuženika izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici od 3. veljače 2021. godine odbacio je ustavne tužbe banaka u predmetu „Franak“, a čime je i konačno potvrđena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odredba o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF, na način kako je ista bila ugovorena, utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom.

Prema tome, potpuno su neosnovani navodi tuženika o zakonitosti valutne klauzule ugovorene u švicarskim francima.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a , dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

Vezano uz tuženikovo osporavanje tužiteljeve aktivne legitimacije ističe se kako navedena nije niti može biti sporna obzirom da su sva plaćanja radi podmirivanja obračunatih obveza po sklopljenom ugovoru o kreditu bila isplaćivana novčanim sredstvima tužitelja (eventualno ustezanje određenog novčanog iznosa s njegove plaće ne čini tako ustegnuti iznos „tuđim“ novcem), odnosno u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun, a tuženik takve uplate nije odbio, niti ih je stornirao, a također nije ni vratio novac uplatitelju, slijedom čega se nedvojbeno može zaključiti kako su ove uplate izvršene upravo po navedenom ugovoru o kreditu, dakle u ime i za račun tužitelja, pa je stoga tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.

Što se tiče tijeka zatezne kamate ističe da je tuženik nedvojbeno nesavjestan od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi (te odredbe nametnute su potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene), temeljem kojih je tuženik neosnovano naplatio novčane iznose.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209006512 kojeg su stranke zaključile 4. svibnja 2007. godine, prometi po kreditu / specifikacija uplate u razdoblju od 27. 04. 2007 do 30. 05. 2027., te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. EĐ iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj kao stranka.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 442,32 EUR, a tuženik je naveo da se protivi ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud u smislu odredbe članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku morao odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu..

6. Što se pak tiče prigovora tuženika radi prebijanja njegove tražbine sa tražbinom tužitelja, taj prigovor postajo je bespredmetan, upravo iz razloga što je sam tužitelj kod postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva, izvršio prijeboj potraživanja tuženika sa svojom tražbinom te je snizio tužbeni zahtjev na 442,32 EUR, zbog kojeg razloga nije bilo potrebno odlučivati o osnovanosti prigovora tuženika.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209006512 4. svibnja 2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba pod poslovnim brojem Ov- 10577,10578/2007, temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita od 47.500 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Člankom 3. ugovora korisnik kredita preuzeo je obvezu otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u roku od 30 godina, time da prema članku 7. anuitet iznosi 238,15 CHF, u protuvrijednosti HRK obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dana plaćanja za CHF, a anuiteti dospijevaju na naplatu mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počevši od dospijeća prvog anuiteta.

Nije sporno, a što proizlazi iz podataka prometne kartice tog kredita da tužitelj nije u cijelosti vratio kredit tj. da mu je kreditor ugovor otkazao 28. studenog 2011. godine što je utvrdio i financijski vještak.

Isto tako nesporna je činjenica da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF u odnosu na HRK a s obzirom na tečaj koji je važio u trenutku zaključenja ugovora te da je uslijed toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao u svrhu vraćanja kredita.

9. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelj ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.

10. Sporno je da li je za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

11. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.

12. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika)u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

13. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022. 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor radi kupnje kuće, što je bila i ugovorena namjena kredita (članak 6. ugovora).

Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.

Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori.

Na samom ugovoru stoji "Obrazac:02/27".

Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.

Utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, primjenjivo je i na ovaj slučaj. S druge strane, iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza samog tužitelja, proizlazi da mu je kredit trebao kupnju kuće, kako bi riješio stambeno pitanje obitelji koja je stanovala u kući njegovih roditelj.

Tužitelj objašnjava da je u konkretnim okolnostima, a s obzirom na uvjete kreditiranja koje ja postavila banka, jedino mogao dobiti kredit u CHF, tako da je morao izabrati da li će uzeti taj kredit ili ostati bez sredstava za kupnju kuće.

Napomenuo je da mu službenica banke nije govorila niti objašnjavala da postoji rizik ugovaranja kredita u CHF zbog mogućeg velikog rasta tečaja u odnosu na hrvatsku valutu, što se nažalost dogodilo jer je početna rata iznosila nekih 1.000,00 HRK pa je tijekom otplate narasla do 1.600,00 HRK mjesečno, a što on nije pretpostavljao da bi se moglo dogoditi.

Kupljenu kuću u kojoj i danas živi koristio je isključivo za stanovanje, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti.

15. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.

16. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je predmetni kredit isplaćen 8. svibnja 2007.., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,461396 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita od 47.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 211.916,31 kn, odnosno 28.126,13 EUR.

Odgovarajući na postavljeni zadatak vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te iskazao razlike je u visini obveza tužitelja, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to tako da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

Vještak je istaknuo da je predmetni kredit otkazan 28. studenog 2011. te su stoga razlike u visini obveza po osnovi promjene tečaja izračunate do posljednje obveze podmirene uplatama tužitelja prije navedenog datuma (dospjele 1. srpnja 2010.), bez utvrđivanja eventualnog preostalog duga tužitelja po predmetnom kreditu kad se iste uzmu u obzir, iz razloga što navedeno nije bilo ni zadano zadatkom Suda.

17. Mišljenje vještaka je da :

a) ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpanj 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze podmirene prije otkaza predmetnog kredita (1. srpanj 2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan podmirenja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 450,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

b) ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpanj 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze podmirene prije otkaza predmetnog kredita (1. srpanj 2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan podmirenja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 442,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi)

18. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladio tužbeni zahtjev, na iznos od već spomenutih 442,32 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.

19. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim da i dalje, iz već iznijetih razloga osporava osnovu potraživanja tužitelja.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane sude te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane uz odobravanje i otplatu predmetnog kredita.

21. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

22. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

23. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

25. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je usvojiti dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 442,32 EUR (točka II izreke), a preostali dio u iznosu od 884,91 EUR odbiti (točka III izreke).

26. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.

27. Rješenje o troškovima postupka iz točke II, temelji se na pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. godine prema kojoj u parnici o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način "ako ocijeni ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III- 4029/2013 od 19. prosinca 2017.).

28. Naime, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja, a potom se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, što je imalo za posljedicu da je sud morao odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i to na način da je ustvari u cijelosti usvojio sniženi tužbeni zahtjev.

29. Gledano nominalno to znači da je tužitelj samo djelomično uspio u parnici, na koju situaciju bi trebalo kod odluke o troškovima primijeniti članak 153. stavak 2. ZPP-a, a po stavu ovog suda to odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka budući da bi tako donesena odluka bila prekomjeran teret za tužitelja kao potrošača te bi predstavljala ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti tužitelja od ostvarivanja tog prava kroz sudski postupak.

30. Slijedom toga tužitelju su dosuđeni u cijelosti troškovi postupka odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 442,32 EUR, a ti troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) i sastoje se od sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 26. siječnja 2024., 27. prosinca 2024., 28. siječnja 2025. svaki od po 100 bodova (Tar. br. 8. t. 1), zatim zastupanja na rasprava od 9. travnja 2024., 25. rujna 2024. i 26. ožujka 2025., svako po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), kao i sastava podneska od 11. listopada 2024 od 25 bodova (Tar. br. 8. t. 4.), dakle radi se o ukupno 725 bodova. Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.450,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 362,50 EUR.

Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

31. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 EUR je neosnovan.

U Zlataru, dana 9. svibnja 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika