REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-1868/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženika Privredna banka Zagreba d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB: 025356977323, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Zvonimira Bućana, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika KD, odvjetničke vježbenice kod Krune Peronje, odvjetnika u Splitu, na ročištu radi objave, dana 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u člancima Ugovora o kreditu broj 9012582988, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 2006.godine-u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 1.863,64 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. pa do 30. prosinca 2023. u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,36 EUR počevši od 31.08.2007.g.

- na iznos od 1,22 EUR počevši od 31.01.2008.g.

- na iznos od 3,67 EUR počevši od 29.02.2008.g.

- na iznos od 6,81 EUR počevši od 31.03.2008.g.

- na iznos od 1,64 EUR počevši od 30.04.2008.g.

- na iznos od 0,50 EUR počevši od 31.05.2008.g.

- na iznos od 2,18 EUR počevši od 30.06.2008.g.

- na iznos od 17,57 EUR počevši od 31.10.2008.g.

- na iznos od 6,39 EUR počevši od 30.11.2008.g.

- na iznos od 18,32 EUR počevši od 31.12.2008.g.

- na iznos od 20,15 EUR počevši od 31.01.2009.g.

- na iznos od 20,95 EUR počevši od 28.02.2009.g.

- na iznos od 18,43 EUR počevši od 31.03.2009.g.

- na iznos od 18,83 EUR počevši od 30.04.2009.g.

- na iznos od 15,56 EUR počevši od 31.05.2009.g.

- na iznos od 12,77 EUR počevši od 30.06.2009.g.

- na iznos od 13,39 EUR počevši od 31.07.2009.g.

- na iznos od 15,00 EUR počevši od 31.08.2009.g.

- na iznos od 14,82 EUR počevši od 30.09.2009.g.

- na iznos od 13,28 EUR počevši od 31.10.2009.g.

- na iznos od 16,16 EUR počevši od 30.11.2009.g.

- na iznos od 18,26 EUR počevši od 31.12.2009.g.

- na iznos od 21,63 EUR počevši od 31.01.2010.g.

- na iznos od 20,75 EUR počevši od 28.02.2010.g.

- na iznos od 25,10 EUR počevši od 31.03.2010.g.

- na iznos od 24,15 EUR počevši od 30.04.2010.g.

- na iznos od 26,14 EUR počevši od 31.05.2010.g.

- na iznos od 39,32 EUR počevši od 30.06.2010.g.

- na iznos od 36,51 EUR počevši od 31.07.2010.g.

- na iznos od 44,10 EUR počevši od 31.08.2010.g.

- na iznos od 41,66 EUR počevši od 30.09.2010.g.

- na iznos od 36,49 EUR počevši od 31.10.2010.g.

- na iznos od 46,49 EUR počevši od 30.11.2010.g.

- na iznos od 58,95 EUR počevši od 31.12.2010.g.

- na iznos od 50,36 EUR počevši od 31.01.2011.g.

- na iznos od 53,48 EUR počevši od 28.02.2011.g.

- na iznos od 49,29 EUR počevši od 31.03.2011.g.

- na iznos od 49,92 EUR počevši od 30.04.2011.g.

- na iznos od 66,57 EUR počevši od 31.05.2011.g.

- na iznos od 67,69 EUR počevši od 30.06.2011.g.

- na iznos od 82,06 EUR počevši od 31.07.2011.g.

- na iznos od 75,09 EUR počevši od 31.08.2011.g.

- na iznos od 67,41EUR počevši od 30.09.2011.g.

- na iznos od 66,45 EUR počevši od 31.10.2011.g.

- na iznos od 65,77 EUR počevši od 30.11.2011.g.

- na iznos od 69,15 EUR počevši od 31.12.2011.g.

- na iznos od 72,69 EUR počevši od 31.01.2012.g.

- na iznos od 72,96 EUR počevši od 29.02.2012.g.

- na iznos od 70,58 EUR počevši od 31.03.2012.g.

- na iznos od 71,76 EUR počevši od 30.04.2012.g.

- na iznos od 72,87 EUR počevši od 31.05.2012.g.

- na iznos od 60,69 EUR počevši od 30.06.2012.g.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.526,15 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 12. svibnja 2021. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012582988, sklopljenog između parničnih stranaka, te radi isplate novčanog iznosa koji predstavlja razliku između više plaćenog po osnovi ugovorene valutne klauzule u valuti CHF. Tužitelj navodi kako tuženik, kao trgovac, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pa ni kasnije, nije informirao tužitelja, kao potrošača o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, da ugovorne odredbe kojima se isplata kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive . Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, da se ogleda prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. U svom odgovoru od 08. svibnja 2024. tužena je najprije prigovorila da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjenje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe jer tužitelj ničim ne dokazuje da je od tuženika uopće pokušao dobiti tražene podatke. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. Također, s obzirom da je predmetni ugovor ispunjen prije nego li je stupio na snagu zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe prigovor prekluzije tužitelja, sve u smislu odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Zaključno, navodi kako je predmetni ugovor prilikom sklapanja pročitan i protumačen te su stranke upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se ipak odlučile ugovor sklopiti.

3. Tužitelj je podneskom od 9. siječnja 2025., a nakon provedenog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev, te je zahtjev za isplatom u skladu sa izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika, na ime pretplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.863,64 eura.

4. U odnosu na navode tuženika da bi podnošenje stupnjevite tužbe u ovom postupku bilo nedopušteno jer tužitelj nije podnio dokaz da bi mu tužena odbila predati zatražene podatke s kojima raspolaže, za navesti je kako je točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev i neodređeni tužbeni zahtjev, a kojem je navedeno da će ga tužitelj odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz članka 186.b ZPP, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu, već je na ročištu od u smislu odredbe članka 233. ZPP-a pozvao tuženika na dostavu isprava, čemu je i udovoljio. U konačnici tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev. Shvaćanje je suda da tužitelj ne raspolaže sa dovoljno znanja koje su isprave dovoljne za izradu stručnog vještačenja dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađene nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja i onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, doveo bi do istih posljedica pa se to ne može uzeti na štetu tužitelja.

4.1. Nadalje, tuženiku se napominje kako je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9012582988, pregleda uplata po kreditu, plana otplate, knjigovodstvene kartice, saslušan je tužitelj te je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić.

5.1. Tuženik je u tijeku postupka povukao prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka zaposlenika banke.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 9012582988 od 11. lipnja 2007., a kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.863,64 eura eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF.

8. Među parničnim strankama nije sporno da su 11. lipnja 2007. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9012582988, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 15.085,66 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

9. Sporno u postupku je utvrditi jesu li odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare i prekluzije.

10. Pregledom Ugovora od 11. lipnja 2007. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom kao kreditorom, kredit koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.085,665 CHF prema srednjem tečaju tuženika dan isplate kredita, dok se prema članku 6. Ugovora korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u njesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je te 2006. podigao kredit radi kupnje automobila na iznos od 15000 švicarskih franaka. Privredna banka da je bila njegova matična banka. Djelatnici banke su mu kazali kako ima mogućnost podizanja kredita i u eurima, ali kako je ovaj u valuti CHF najpovoljniji kredit. Ugovor je već bio unaprijed pripremljen, pročitao ga je i potpisao. U to vrijeme nije mu bio jasan pojam valutne klauzule, a nitko od djelatnika banke mu nije o tom ništa govorio. Koliko se sjeća, nitko od djelatnika banke ga nije upozorio na posljedice sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF uz promjenjivu kamatnu stopu. Sa djelatnikom banke nije mogao ništa ispregovarati oko odredbi ugovora. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika. U početku da je rata kredita bila oko 1000 kuna, a kasnije da je rasla na 1800 kuna. Kada su rate počele rasti nije išao u banku tražiti pojašnjenja već je smatrao da je to tako i da mora platiti te da ne može na to utjecati. Automobil kupljen sredstvima kredita nije koristio u poslovne svrhe već za privatne potrebe. U vrijeme realizacije kredita nije imao u vlasništvu obrt niti je bio član uprave trgovačkog društva.

12.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

16. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

17. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

18. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

19. Slijedom iznijetog, odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njihove ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

20. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi promjene tečaja CHF, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje Ines Lozić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

21. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od 26. studenog 2024. proizlazi kako je vještakinja utvrdila da je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 15.085,66 CHF, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 5,10% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako se u promatranom razdoblju mijenjala kamatna stopa, ali i tečaj CHF, koji je oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. S tim u vezi, vještakinja utvrđuje kako je zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz CHF, tužitelj više platio iznos od 1.873,749 eura. Također, vještakinja je utvrdila i to da bi ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 10,40 eura.

22. Nakon iskazanog nalaza iz očitovanja vještakinje stranke nisu iznijele primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga je sud prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

23. Podneskom od 9. prosinca 2025. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještakinje, tako da je u odnosu na glavnicu zatražio isplatu iznosa od 1.863,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u odnosu na svaku pojedinu dospjelu mjesečnu tražbinu.

23.1. Tuženik se nije protivio tako uređenom tužbenom zahtjevu.

24. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12. svibnja 2021. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

26. Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

27. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa. S obzirom da se, u konkretnom predmetu radi o nepoštenom stjecatelju koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe, zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. te 164. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa).

28.1. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 12. svibnja 2021. (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 10. prosinca 2024. svibnja 2024. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju te trošak zastupanja na ročištu od 3. listopada 2024. i 11. ožujka 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 9. toč. 1. Tarife).

28.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na raspravu od 1. srpnja 2024. jer navedeno ročište nikada nije bilo zakazano, kao niti trošak sudske pristojbe presude s obzirom na to da je člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), izmijenjen članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa

28.3. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 800,00 eura, koji je valjalo uvećati za 25% PDV (200,00 eura) i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, kao i za trošak uplaćene pristojbe tužbe u iznosu od 26,15 eura.

28.4. Stoga je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 1.526,15 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 9. svibnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis