Poslovni broj P-162/2023-35

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mari Ostojić, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupan po Dori Hanžeković Žuža odvjetnici iz Odvjetničkog društvu Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, javne objave od dana 09. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103274788 od 27.11.2006.g. solemniziranog 28.11.2006.g. pred javnim bilježnikom Vesnom Pučar iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-1548/06-1, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kojom je određeno da je kamata za vrijeme trajanja ugovora o kreditu promjenjiva, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.139,25 EUR/23.652,71 kn sa zateznim kamatama koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim:

- na iznos od 226,62 EUR/1.707,45 kn od 03.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 223,07 EUR/1.680,74 kn od 02.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 218,97EUR/ 1.649,85 kn od 02.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 220,21 EUR/1.659,21 kn od 02.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 222.63 EUR/1.677,40 kn od 02.09.2009.g. do isplate

- na iznos od 219,63 EUR/1.654,82 kn od 02.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 219,09 EUR/1.650,27 kn od 03.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 221,83 EUR/1.671,41 kn od 03.12.2009.g. do isplate

- na iznos od 224,00 EUR /1.687,72 kn od 03.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 226,92 EUR/1.709,71 kn od 02.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 225,73 EUR/ 1.700,78 kn od 02.03.2010.g. do isplate

- na iznos od 231,00 EUR/ 1.740,40 kn od 02.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 229,35 EUR/1.728,03 kn od 02.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 230,26 EUR/1.734,92 kn od 02.06.2010.g. do isplate

u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.015,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 09. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2243/2021 od 26. siječnja 2023. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj P-374/2019 od 15. svibnja 2021. i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke suda drugog stupnja navedeno je kako nije na nedvojben način utvrđeno da su sredstva dobivena kreditom utrošena u osobne svrhe tužitelja, a ne za poslovne potrebe društva Morning glory. Iz činjenica koje proizlaze iz spisa, samog Ugovora i drugih materijalnih dokaza uključujući i iskaz tužitelja te svjedoka nije se u dovoljnoj mjeri raspravio odnos koji nedvojbeno postoji između tužitelja kao fizičke osobe i njega kao suosnivača i suvlasnika sa 70% udjela u trgovačkom društvu MGC, a narav tog odnosa upućuje na moguće prelijevanje kreditnih sredstava u svrhu pozajmljivanja društvu MGC radi osiguranja likvidnosti društva kako to ističe tužitelj da se znalo događati. U tom pravcu tuženik je pravodobno predlagao pribaviti podatke o prometu sredstava po žiro- računima društva MGC za razdoblje od vremena korištenja kredita pa do otplate (21. prosinca 2006. do 6. lipnja 2012.) no prvostupanjski sud taj dokazni prijedlog nije prihvatio izvesti bez da je svoj stav obrazložio osim utoliko da ta provjera nije potrebna jer je tužitelj sredstvima koja mu je Š vraćao po osnovu pozajmice osobno vršio otplatu kredita i isplatio ga. Sud drugog stupnja smatra da bi se nakon izvođenja predloženog dokaza, ali i drugih, mogla utvrditi narav odnosa između tužitelja kao fizičke osobe i njegovih radnji poduzimanih u osobne svrhe s jedne strane, a s druge strane njega kao poslovnog subjekta, suvlasnika MGC odnosno moralo moći utvrditi je li tužitelj ima zakonom propisan status potrošača temeljem kojeg bi mu se po osnovu utvrđenja iz postupka vođenog po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača mogla u ovom pojedinačnom postupku zaštite koji je pokrenuo ista priznati ili ne.

Tužitelj u tužbi podnijetoj ovom sudu, dana 06.03.2019.g. navodi da je kao korisnik kredita, dana 27.11.2006.g. zaključio s tuženikom kao bankom Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5103274788, a temeljem kojeg da mu je isplaćen kredit u iznosu od 480.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate s rokom vraćanja od 15 godina u mjesečnim anuitetima od 4.587,13 CHF budući da je ugovor zaključen s valutnom klauzulom. Navodi da mu je kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora iznosila 8% godišnje, te da je ista ugovorena kao promjenjiva, pa da je tuženik tijekom otplate kredita u dva navrata jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povisio na 8,95% i 8,60%. Navodi da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna jer da nema potrebnu ekonomsku naobrazbu i iskustvo temeljem kojeg bi mu ta odredba bila razumljiva. Pored toga, odredba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, u skladu s važećim odlukama banke, da nije na određen način određivala ugovornu kamatu, kao niti parametre temeljem koje će se ista mijenjati. Tuženik da mu nije na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno pružio relevantne informacije, a čime da je na njegovu štetu došlo do neravnoteže u pravima i obvezama. Navedeno pravno shvaćanje da je izneseno i u Presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br P-1401/12, a koja da je potvrđena Presudom VTS RH pod posl.br. Pž- 7129/13, te odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14. Navodi da mu je tuženik postupanjem po ništetnoj odredbi čl. 8. Ugovora obračunao veće kamatne stope od ugovorenih u razdoblju od 01.04.2009.g. do 06.12.2012.g., a kada da je prijevremeno u cijelosti isplatio predmetni kredit, zbog čega traži da mu tuženik vrati sve ono što je na temelju ništene ugovorne odredbe primio. Navodi da mu je tuženik već vratio iznos od 7.522,78 CHF na ime razlike redovnih kamata temeljem ovosudne presude pod posl.br. P-5704/15 i to za razdoblje od 01.07.2010.g. do 06.12.2012.g. Stoga da ovom tužbom potražuje preostali iznos razlika kamata i to za razdoblje od 01.04.2009.g. do 01.07.2010.g. Slijedom navedenog predložio je sudu donošenje presude kojom bi se obvezao tuženik da mu isplati iznos od 23.652,71 kn zajedno sa zakonskom kamatom i troškom spora. Također je tužitelj postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.819,21 CHF sa zakonskom kamatom i troškom spora. Pismenim podneskom od 12.10.2020.g. ( list 149 spisa ) tužitelj je proširio tužbeni zahtjev na način da pored isplate zahtijeva i utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu. Rješenjem od 12.10.2020.g. ( list 148 spisa ) sud je dopustio navedenu preinaku tužbenog zahtjeva iz razloga što je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, a osim toga istu sud smatra u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istakao je da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj pravnoj stvari ostvarivao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača, te s osnova Zakona o potrošačkom kreditiranju jer da predmetni ugovor nije potrošački kredit, već da se radilo o kreditu čija je svrha bila izgradnja nekretnine, tada u vlasništvu društva Morning Glory Centar d.o.o., a čiji je tužitelj bio suosnivač. Iz toga da proizlazi da su se sredstva kredita koristila u poduzetničke svrhe. Pored toga tužitelj da je predmetni kredit otplaćivao sredstvima koja je na svoj tekući račun primao od društva Morning Glory Centar d.o.o. U konkretnom slučaju da je razvidno kako je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a društvo u vlasništvu tužitelja da je taj kredit i otplatilo. Istakao je i prigovor zastare utuženog potraživanja pozivom na odredbu čl. 230. ZOO-a u svezi s 138a. ZZP-a. Istakao je i kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima jer da je prije donošenja ZID ZPK bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego li se ona počne primjenjivati, a što da je uredno i činio. Navodi da se rukovodio Direktivom vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. Istakao je da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaju ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, pa da treba cijeniti volju ugovornih strana u vrijeme zasnivanja ugovora. Tužitelj da je imao pravo nakon izmjene kamatnih stopa raskinuti ugovor, odnosno da mu je u svakom trenutku na raspolaganju stajala mogućnost da kredit prijevremeno isplati, pa da stoga, sve da mu je i nastala šteta, postoji očigledan doprinos takvoj šteti. Slijedom navedenog predložio je odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tuženik je tijekom postupka istakao da predmetni ugovor nije potrošački u smislu odredbi čl. ZPK-a jer da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.0000.000,00 kn, a tužitelju da je predmetnim ugovorom isplaćen iznos od 2.196.480,00 kn. O tom prigovoru je odlučeno u prijašnjem prvostupanjskom postupku smatrajući ga neosnovanim što je potvrdio drugostupanjski sud u svojoj odluci.

Tužitelj je tijekom postupka ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te je istakao da tuženik paušalno i protivno pozitivnim propisima iz činjenice da je kredit bio osiguran nekretninom u vlasništvu dužnika Morninig Glory Centar d.o.o., te da je bio član tog društva sa 70% udjela, nastoji izvesti zaključak da je predmetni kredit korišten u poduzetničke svrhe. Istakao je da iz priloženog Elaborata procjene nekretnine proizlazi da je imao suglasnost društva Morning Glory Centar d.o.o. da se predmetna nekretnina da u zalog za osiguranje kredita, kao i da je u vrijeme isplate kredita 27.11.2006.g. izgradnja predmetne nekretnine već bila gotovo dovršena, a ista da je bila financirana pomoću 2 namjenska kredita koja je društvo Morning Glory Centar d.o.o. podiglo kod Raiffeisen bank Austria. Pored toga predmetni kredit da je u točci 3. označen kao „Hipotekarni krediti građana, Gotovinski kredit uz hipoteku“, čime da je isti predstavljao nenamjenski gotovinski kredit za koji da ne postoji obveza korisnika da dokazuje svrhu korištenja. Istakao je da je iz priloženog prometa tekućeg računa vidljivo da uplate. jer je tužitelj sredstvima koja mu je MGC vraćao po osnovu pozajmice osobno vršio otplatu kredita i isplatio ga. sredstava na njegov tekući račun od strane društva Morning Glory Centar d.o.o. imaju oznaku „povrat pozajmice“, pa da se radilo o primitku povrata pozajmice.

U ponovljenom postupku tužitelj u cijelosti ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva ponovno ističe kako je sredstva dobivena kreditom utrošio u osobne svrhe, a ne u za poslovanje društva Morning glory, pa je tako nekretninu na adresi [adresa], tužitelj koristio za osobne svrhe prodao ju je EŽ tek 18. siječnja 2016. godine, a sredstva dobivena kreditom utrošio je na uređenje nekretnine na adresi [adresa], na vanjsko i unutarnje uređenje iste ukupno 850.000,00 EUR, zatim je uredio stan u [adresa] za 250.000,00 kn, kupnju osobnog vozila Honda Civic za 199.917,93 KN , za sportske aktivnosti svoje kćeri, za turistička putovanja. Nadalje što se tiče društva Morning Glory i pozajmica koje je tom društvu davao tužitelja navodi kako je u razdoblju od 2007 do 2012 kada je prijevremeno otplaćen kredit navedenom društvu ukupno na ime pozajmica dao 8.233.848,10 kn, a sredstva za pozajmice je tužitelj ostvario od prodaje imovine tvrtki KID ulaganja d.o.o. ukupno 28.351.971,00 kn. Uplate pozajmica su uslijedile nakon što je tužitelj primio sredstva od KID ulaganja d.o.o. Dakle pozajmice dane društvu Morning glory nisu novčani iznosi dobiveni iz predmetnog kredita. Nadalje u vrijeme podizanja kredita tužitelj je imao potraživanje prema društvu Morning glory na ime datih zajmova u visini preko 3.400,00,00 kn. Točno je da je društvo Morning glory uplaćivalo na račun tužitelja određene novčane iznose no radi se o povratu pozajmica koje su djelom korištene za otplatu kredita (02.05.2012 podmirena obveza kredita u visini od 1.431.976,68 kn, nakon što je vraćena pozajmica u visini od 1.807.000,00 kn, no isto ne umanjuje tužitelju status potrošača.

Tuženik u ponovljenom postupku navodi kako tužitelj nije potrošač naime iz dokumentacije uložene u spis te dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke da je jasno kako tužitelj bez povrata pozajmica od strane društva Morning glory ne bi imao dovoljno sredstva na računu za otplatu kredita, odnosno da bi nedostajalo 2.530.190,08 kn. Nadalje da tužitelj nije dokazao kako su uplata društva KID ulaganja koje su vršena na njegov osobni račun sredstva koja je on potom pozajmio društvu Morning Glory. Tuženik smatra da su pozajmice koje su vršene društvu Morning glory vršene upravo iz sredstava dobivenih kreditom, da bi se osigurana likvidnost navedenog društva. Posebice ističe kako nekretnina u koju da je tužitelj po njegovom navodima uložio na uređenje iste većinu novčanih sredstava dobivenih kreditom, nije bila njegovo vlasništva već vlasništvo društva Morning glory, dakle sredstva dobivena kreditom nisu utrošena u potrošačke svrhe jer da je za ulaganje vršeno u nekretninu u vlasništvu pravne osobe.

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to u Ugovor o kreditu ( list 6-13 spisa ), u Izvadak iz sudskog registra ( list 16-17 spisa ), u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 18 spisa ), u otplatnu tablicu ( list 19-21 spisa), u obavijest o promjeni kamatne stope ( list 22-27 spisa ), u Aneks br. 1 Ugovora ( list 28-32 spisa ), u otplatni plan ( list 33-34 spisa ), u Aneks br. 2. Ugovora ( list 35 spisa ), u promet po računu ( list 38-43 spisa ), u brisovno očitovanje ( list 44 spisa ), u ovosudnu Presudu pod posl.br. P-5704/15 ( list 45-49 spisa ), u Procjenu vrijednosti nekretnine ( list 59-64 spisa ), u građevinsku dozvolu ( list 66-67 spisa ), u povijesni Izvadak iz zemljišne knjige ( list 69-70 spisa ), u Ugovor o kreditu od 31.05.2005.g. ( list 112-113 spisa ), u Ugovor o kreditu od 18.10.2006.g. ( list 114 spisa ), u knjigovodstvenu karticu ( list 115-116 ), saslušao tužitelja kao stranku i svjedoka ČŽ, ugovore o pozajmici ( list 454-470), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 31.01.2008., ( list 474-476) te proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Dijani Tomljanović- Butković .

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelj potražuje ovom tužbom povrat preplaćene kamate navodeći da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke. Tuženik osporava ništetnost odredbe čl. 8 ugovora o kreditu te spori tužitelju status potrošača.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu od 27-11-2006.g. pod br. 2402006-10311262160/51401652-5103274788 ( list 6-13 spisa ) uz sudjelovanje ŠŽZ kao sudužnika i Morning Glory Centar d.o.o. Zagreb kao založnog dužnika kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 480.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju nenamjenski tj. kao hipotekarni gotovinski kredit građana ( čl. 3. Ugovora ), te da je čl. 8. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 8,00% godišnje, s time da su ugovorene strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamate, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Isto tako nije sporno da se tužitelj obvezao predmetni kredit otplatiti u 180 mjesečnih anuiteta u iznosu od 4.587,13 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF ( čl. 7. Ugovora ). Nije sporno niti da su stranke međusobno zaključile, dana 04.05.2012.g. Aneks br. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ( list 28-30 spisa ) kojim su u čl. 2. utvrdile da na dan sklapanja Aneksa iznos glavnice iznosi 149.915,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke, pa da anuitet iz čl. 7. osnovnog ugovora sada iznosi 1.907,53 CHF. Također nije sporno niti da su stranke međusobno, dana 13.12.2012.g. zaključile Aneks br. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ( list 35 spisa ) kojim su u čl. 2. utvrdile da na dan sklapanja tog Aneksa iznos glavnice iznosi 84.760,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke, pa da anuitet iz čl. 7. osnovnog ugovora sada iznosi 1.116,39 CHF.

Nadalje nije sporno da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa istog bio, sa ŠŽZ suosnivač trgovačkog društva Morning Glory Centar d.o.o. Zagreb, a kako to i proizlazi iz Izvatka iz sudskog registra na listu 31- 32 spisa.

Isto tako nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatio 06.12.2012.g. kako to i proizlazi iz pregleda prometa po partiji kredita na listu 40 spisa.

Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 8,00 godišnje ) i to na način da je istu povećavao.

Nadalje nije sporno niti da je ovosudnom pravomoćnom Presudom pod posl. br. P-5704/19 od 16.05.2017.g. ( list 45-49 spisa ) tuženik obvezan da tužitelju isplati iznos od 7.522,98 CHF za razdoblje od srpnja 2010.g. do prosinca 2012.g. osnovom ništetne ugovorne odredbe iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na ovlaštenje tuženika na jednostranu promjenu kamatne stope i posljedično tome na povećanje mjesečnog anuiteta.

Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Među strankama je sporno uživa li tužitelj zaštitu kao potrošač.

Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da je tijekom 1997.g. kupio starinu na adresi [adresa] u [adresa] u kojoj da je živio sa suprugom i djecom do 2006.g. kada da su odlučili srušiti tu starinu i na tom mjestu sagraditi novu stambenu kuću, a za čije dovršenje je upotrijebljen predmetni kredit. Izjavio je da je su za gradnju nove kuće podignuta dva kredita kod Raiffeisen banke i sa tim kreditima da je kuća dovršena izvana, međutim da ju je bilo potrebno urediti i iznutra, pa da je za to podignuo predmetni kredit, a nešto novaca da je utrošio i na kupnju novog automobila za svoje osobne potrebe, te za adaptaciju stana u [adresa] gdje je sa obitelji boravio tijekom ljeta i za financiranje sportskih aktivnosti svoje kćerke koja se u to vrijeme aktivno bavila skijanjem. Izjavio je da se predmetna nekretnina od samog početka koristi isključivo za stanovanje, odnosno ista da nikada nije korištena za poduzetničke svrhe. Predmetna nekretnina da je bila uknjižena na trgovačko društvo Morning Glory Centar d.o.o. u suvlasništvu njega i bivše supruge, međutim to društvo da se bavilo trgovinom na veliko i malo, pa da je imalo svoje dućane i veleprodaju gdje je poslovalo i nikada da nikakve poslovne djelatnosti nije obavljalo u predmetnoj nekretnini. U siječnju 2008.g. da je vlasništvo nad predmetnom nekretninom upisano na njega i suprugu. Izjavio je da je u banci tražio kredit od 300.000,00 eura, međutim u zadnjem trenutku da mu je službenik banke ponudio kredit u CHF iz razloga što da je povoljniji. Izjavio je da je po struci odvjetnik, međutim da mu nitko nije objašnjavao parametre o kojima ovisi promjenjiva kamatna stopa, da je znao da se kamata može mijenjati, ali tada da je Hrvatska bila pred ulasku u EU, pa da je mislio da će se kamata mijenjati u njegovu korist, tj. da će biti manja. Na sadržaj ugovor da nije mogao utjecati, a početna rata da mu je iznosila 19.000,00 kn da bi mu kasnije porasla na 31.500,00 kn što da mu je postalo otegotno otplaćivati, pa da je putem tri uplate prijevremeno otplatio kredit i zatvorio ga. Izjavio je da je ugovor pročitao, te da mu ga je čitao i javni bilježnik prilikom solemnizacije. Izjavio je da je bio svjestan da njegov mjesečni anuitet može biti viši ili niži ako se smanji ili poraste tečaj CHF, ali da nije mogao zamisliti da će tečaj CHF toliko narasti. Izjavio je da je u momentu podizanja kredita trgovačko društvo Morning Glory Centar d.o.o. njemu bilo dužno oko 3.500.000,00 kn jer je osobnim financijskim sredstvima nastojao da društvo bude likvidno i zato da je jedna od povećanih uplata izvršena od strane tog društva i to na njegov tekući račun, nakon čega da je te novce proslijedio za otplatu kredita. Tako da je navedeno društvo njemu vratilo prije posuđena sredstva, dok da je sve druge uplate izvršio u svoje ime. U dopuni svog iskaza tužitelj navodi sredstva dobivena kreditom nisu na poslovanje društva MGC, pozajmice koje je davao navedeno društvu nisu imala veze s novcem dobivenim iz kredita. Pozajmice su vršene od sredstva koja je dobio prodajom društva Porta Petruševac nakon zaključenja ugovora o kreditu. U trenutku podizanja kredita nije znao da će uspjeti prodati tu tvrtku jer da je znao sigurno ne bi dizao kredit. Tijekom otplate kredita društva Morning glory mu je vraćalo pozajmice i neka sredstva vraćena od pozajmice su utrošena na otplatu anuiteta po kreditu , to su njegovi novci. Kuća je kasnije prodana EŽ **.**.2016.

Iz iskaza svjedoka ČŽ u bitnom proizlazi da je zaposlen kod tuženika kao regionalni direktor za stanovništvo, međutim tijekom 2006.g. da je bio osobni bankar, pa da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora sa tužiteljem. Izjavio je da su u to vrijeme nudili kredite u EUR, CHF i kunama, da bi u pravilu klijentu prezentirali 2-3 opcije, a onda je na klijentu bilo da odluči u kojoj valuti želi uzeti kredit. Hipotekarni kredit u CHF da je imao najmanju kamatu i samim time da je bio povoljniji od kredita u drugim valutama. Ugovori da su unaprijed bili sastavljeni od banke, a klijent da je imao mogućnost prihvatiti ga ili odbiti. Izjavio je da je svakom klijentu pojasnio da promjenjiva kamatna stopa može tijekom otplate biti viša ili niža i da to ovisi o tržišnim uvjetima. U to vrijeme da se klijentima nisu predočavali parametri kamatne stope. Izjavio je da se sjeća da je predmetna nekretnina koja se dala u zalog glasila na pravnu osobu i u takvim situacijama da se ne odobrava stambeni kredit, pa da je zato tužitelj podigao kredit sa gotovinskom isplatom. Iz kreditnog spisa da proizlazi da će jedan dio kreditnih sredstava biti uložen za dovršetak objekta koji je u to vrijeme već imao stambenu namjenu, a drugi za osobne potrebe klijenta. U vrijeme ishodovanja kredita banci da je bilo poznato da predmetni objekt ima stambenu namjenu, te da nema saznanja da bi kasnije došlo do promjene u svrsi korištenja tog objekta. Izjavio je da nisu klijentima govorili da HNB ne prati tečaj CHF, kao što prati tečaj EUR. U tom razdoblju da je valuta CHF bila 4 godine stabilna, kao i EUR. U banci da su uvijek postojali letci na kojima su se reklamirali određeni proizvodi, pa tako i ovaj u CHF i u njima da je pisala i kamatna stopa i drugi uvjeti, te da se svatko mogao informirati.

U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj ne uživa status potrošača jer da su sredstva dobivena kreditom utrošena na poboljšanje poslovanja društva Morning glory, čiji je suvlasnik bio tužitelj u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, što da je razvidno iz materijalne dokumentacije i dopunskog financijskog vještačenja, valja navesti kako nije osnovan.

Naime, Presudom Suda Europske unije pod br. C-774/19 od 10.12.2020.g. odlučeno je da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost ( Presuda od **.**.2018.g., E, C-498/16 ). U tom pogledu, Sud je pojasnio da je pojam „potrošač” u smislu članka 15. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, koji se definira kao suprotnost pojmu „gospodarski subjekt”, objektivne prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i informiranosti dotične osobe.

Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da kako je cilj i namjera sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dovršetak unutarnjeg uređenja stambenog objekta kojeg je tužitelj sa svojom obitelji koristio isključivo za stanovanje, te za njegove druge osobne potrebe. Nije odlučna činjenica što je navedena nekretnina tada bila u vlasništvu društva Morning glory, ( tužitelje je vlasništvo nad istom stekao 30.01.2008 temeljem ugovora o kupoprodaji) već je odlučno, a budući se radi o gotovinskom hipotekarnom kreditu za što su sredstva utrošena, a ista su utrošena na unutarnje uređenje stambenog objekta koje je tužitelj isključivo koristio za stanovanje, a suprotno tome tuženik nije dokazao i za druge osobne potrebe. Tužitelj je dostavio u spis niz računa ( list 477-505) kojima dokazuje na što je utrošio sredstva dobivena kreditom i to na uređenje kuće na adresi [adresa]- cca 850.000,00 kn, stana u [adresa] cca 250.000,00 kn , kupnja novog vozila 199.917.93 kn, sportske aktivnosti svoje kćeri. Nadalje iz iskaza svjedoka ČŽ koji je izjavio da je u vrijeme ishodovanja kredita banci bilo poznato da predmetni objekt ima stambenu namjenu, te da nema saznanja da bi kasnije došlo do promjene u svrsi korištenja. Također navedeno proizlazi i iz Procjene vrijednosti nekretnine od 24.10.2006.g. ( list 59-68 spisa ) u kojoj se navodi da se u naravi radi o samostojećoj stambenoj građevini u izgradnji u [adresa], kao i iz Ugovora o kreditu od 09.11.2006.g. na listu 114 spisa zaključenog između kreditora Raiffeisenbank Austria i korisnika Morning Glory Centar d.o.o. u kojem se kao namjena kredita navodi izgradnja stambenog objekta u Čačkovićevoj 9.

Vezano za pozajmice koje je tužitelj vršio društvu Morning glory u razdoblju od 2007. pa do 2012. kada je kredit prijevremeno zatvoren kao i uplate društva Morning glory na račun tužitelja na ime povrata pozajmica koje uplate su djelom korištene za podmirenje dospjelih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, valja nevesti kako iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković od 03. rujna 2024., a sačinjenog u ponovljenom postupku po uputi suda drugog stupnja jasno proizlazi kako je društvo Morning glory na tekući račun tužitelja otvorenog kod tuženika na ime povrata pozajmica od 2009. do 2010. uplatilo iznose od 271.301,82 kn, a bez tih uplata tužitelj ne bi imao dovoljno sredstava na računu za otplatu kredita. Nadalje tijekom 2012. društvo Morning glory je na tekući račun tužitelja otvorne kod tuženika na ime povrata pozajmica uplatio 2.537.000,00 kn bez povrata pozajmica tužitelj ne bi imao dovoljno sredstva za otplatu kredita nedostajalo bi mu 2.530.190,08 kn. Na dan 01.01.2006 početno stanje pozajmica iznosi 3.377.065,38 kn dakle prije podizanja predmetnog ugovora o kreditu. Tijekom 2006 na ime pozajmica je dano 2.523.800,00 kn kompenzacijom je zatvoreno 2.468.164,40 kn, pa je saldo pozajmica ma dan 31.12.2006 bio 3.432.700,98 kn. Tijekom 2007 i 2008 sa računa tužitelja j je na ime pozajmica uplaćeno društvu Morning glory dodatnih 556.455,70 kn. Sve pozajmice je društvo Morning glory uredno vodilo u knjigovodstvu i vezane su za ugovora koji su potpisani. Povrat pozajmice od 1.807.000,00 kn 02.05.2012. je vezano za otplatu kredita jer je 04.05.2012 zatvoren iznos od 1.431.976,68 kn kredita i povrat pozajmice od 700.000,00 kn 23.08.2012. nakon čega je do kraja otplate zatvoreno 942.604,42 kn. No ono što je bitno za utvrđenje je li tužitelj potrošač ili nije, utvrđeno je dopunskim očitovanjem vještaka od 5.11.2024. po prijedlogu tužitelja i iz kojeg jasno proizlazi kako se pozajmica učinjena društvu Morning glory 31.05.2007 u visini od 4.000.000,00 kn s računa tužitelja otvorenog u PBZ banci može dovesti u vezu s uplatom KID ulaganja od 19.608.282,90 kn od 30.05.2007 na račun tužitelj u PBZ banci, nadalje pozajmica tužitelja od 900.000,00 kn od 18.12.2007. učinjena društvu Morning glory može se povezati s uplatom KID ulaganja od 2.189.065,80 kn od 07.11.2007 na račun tužitelja otvoren u Erste banci. Iz kredita je na tekući račun tužitelja u Erste banci isplaćeno 2.152.105,92 kn, najveći dio kredita je podignut u gotovini . U razdoblju od 21.12.2006 do 31.01.2007 bilo je šest gotovinskih isplata ukupno u visini od 1.915.000,00 kn . U vrijeme isplate kredita nije bilo novih pozajmica društvu Morning glory, te se može zaključiti da nije bilo prelijevanja kredita u pozajmice. Isplata pozajmica s računa tužitelja počele su 16.02.2007., a isplatama su prethodile uplate na račun tužitelja, uglavnom gotovinske.

Sva financijska dokumentacija koja je naknadno pribavljana za potrebe dopunskog vještačenja od 30.09.2024. i 5. 11. 2024. iako je pribavljena nakon zaključenja prethodnog postupka pribavljena je za potrebe dopunskog vještačenja po uputi suda drugog stupnja, vještaku je ta dodatna dokumentacija bila potrebna pa se u smislu odredbe čl 259 st. 2 ZPP odluka suda može temeljiti na tako pribavljenoj dokumentaciji.

Stoga je jasno, a kada se uzme u obzir utvrđenja vještaka kako se pozajmica od 4.000.000 kn od 31.5.2007. može se povezati s uplatom Kid ulaganja od 19.608.282,90 kn 30.5.2007. na račun tužitelja u Privrednoj banci te pozajmica od 900.000,00 od 18.12.2007. može se povezati s uplatom Č ulaganja od 2.189.065,80 kn 7.11.2007. na račun tužitelja u Erste banci kao i da prije isplate kredita stanje pozajmica društvu MGC iznosilo je 3.432.700,98 kn kao i podaci iz tablice 11. i 12. iz kojih je vidljivo da je zbroj pozajmica tužitelju društvu MGC u 2007. i 2008. s tekućih računa u Erste i Privrednoj banci iznosio 5.456.455,70 kn. Utvrđenja da nije bilo prelijevanja sredstava u pozajmice društvu MGC, i da se pozajmice u iznosu od 4.900.000,00 kn mogu povezati sa uplatom Kid ulaganja (ukupno 19.608.282,90 kn na račun PBZ, te 6.536.094,30 kn i 2.189.065,80 kn na račun Erste banke, ili sveukupno 28.733.441,00 kn) jasno ukazuju kako povrati pozajmica koje je društvo MGC vratilo tužitelju, a koje je je on koristio za otplatu kredita, nisu povezani sa kreditnim sredstvima. Kako otplata krdeita nije vršena iz povrata pozajmica koje su date iz kreditnih sredstava već iz povrata pozajmica koje su date društvu Morning glory iz vlastitih sredstava tužitelja ostvarenih prodajom vlastite imovine ( KID ulaganja i i prodajom poslovnog udjela društva Porta Petruševac), to činjenica povrata kreditne obveze iz vraćenih pozajmica ne utječe na tužitelj status potrošača.

Dakle nije dokazano da bi korisnik predmetnog kredita bilo trgovačko društvo Morning glory, niti ukazuje da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o potrošačkom kreditu jer provedenim dokazima nije utvrđeno da bi se sredstva kredita koristila u poduzetničke svrhe. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena 08. ožujka 2019. g.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN-79/07 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 8,00 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 8,00 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina izračuna efektivne kamatne stope, tako i u pogledu promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača- korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Iz iskaza tužitelja i svjedoka ČŽ sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o načinu promjene iste, naime nije mu uopće skrenuta pozornost na parametre o kojima će ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Navod svjedoka ČŽ da se klijetima objašnjavalo da kamata ovisi o kretanjima na tržištu nije informacija koja bi klijentu pružila jasnoću, a niti sigurnost kako će se i na koji način mijenjati kamatna stopa i o čemu će ta promjena ovisiti, i kako će to utjecati na otplatu kredita u budućnosti.

Tužitelj se ima smatrati prosječnim potrošačem, to što je isti suvlasnik trgovačkog društva pa da stoga ima neka ekonomska i pravna znanja , ne ukazuje da je isti mogao kroz ovako stipuliranu odrdebu čl. 8 ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope koja ovisi o jednostranoj odluci banke shvatiti njezin utjecajima na opseg obveze tužitelja kroz razdoblje trajanja ugovora, naime bez potpunih i transparentnih informacija banke, tužitelj nije mogao spoznati sve posljedice ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke i valutnom kaluzulom u CHF unatoč činjenici što bi tužitelj mogao imati neka ekonomska i pravna znanja.

Nadalje odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga nije bilo potrebe za provođenjem navedenog dokaza.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi da se kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke ove odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković iz Rijeke ( list 166- 184 spisa ) proizlazi da razlika koju je tužitelj stvarno platio u utuženom razdoblju u odnosu na visinu kamatne stope u trenutku realizacije kredita iznosi 4.819,21 CHF, odnosno 22.052,70 kn.

Iz Dopune Nalaza i mišljenja ( list 181-184 spisa ) proizlazi da je obračun novčane pretplate u nalazu i mišljenju sačinjen po početnom tečaju tj. tečaju na dan korištenja kredita, a da pretplata koju je tužitelj kao korisnik kredita stvarno isplatio tuženiku u odnosu na visinu kamatne stope u trenutku realizacije iznosi 4.819,21 CHF, odnosno 23.652,71 kn primjenom tečaja CHF na dan plaćanja.

Nalaz i mišljenje vještaka te dopunu istog sud cijeni objektivnim te izrađenim sukladno pravilima struke te istog prihvaća u cijelosti.

Sud je prihvatio obračun iz dopune Nalaza i mišljenje iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o povratu pretplate stečene bez osnove, a koju je tužitelj plaćao u kunama, pa treba primijeniti tečaj na dan plaćanja kada je tuženik tu pretplatu i primio a koji tužbeni zahtjev je tužitelj u toj visini već postavio u samoj tužbi.

Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun sačinjen po vještaku ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05 ) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u visini od 23.652,71 kn koji primjenom fiksnog tečaja konverzije iznose 3.139,25 EUR uz zatezne kamate na pojedinačno utvrđene iznose mjesečne preplate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II izreke ove presude

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP-a, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč1), sastava podneska od 16.05.2019.g., 12.10.2020.g. i, 24.02.2023., 24.10.2023., 20.09.2024. i 12.11.2024. od po 100 bodova (Tbr 8 toč1 i Tbr 8 toč.6) za sastav podneska od 22.02.2021.g. i 07.03.2024. u iznosu od 50 bodova ( Tbr 8 toč.2) zastupanje na ročištu 12.10.2020.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr 9 toč. 2), zastupanje na ročištima 19.11.2020.g., 01.04.2021.g., 08.03.2023., 24.05.2023. i 10.02.2025. svaki u visini od po 100 bodova ( Tbr 9 toč1) ,vrijednost boda 2,00 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 77,91 EUR i na presudu u visini od 38,95 EUR, odnosno ukupno iznos od 3.015,94 eur. Tužitelju ne pripada trošak za pristup na ročište 23.08.2016. jer tada ročište nije niti bilo zakazano, kao niti trošak sastava odgovora na žalbu od 17.06.2021. s obzirom na rezultat žalbenog postupka. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl.151 st. 3 ZPP tužitelju je valjalo priznati zakonsku zateznu kamatu od presuđenja, stoga je odlučeno u točci III izreke ove presude.

U Rijeci 09. svibnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika