Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-44/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SM s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Karlo Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 29. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Raspudića, odvjetnika iz Opatije, po objavi od 9. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 16-111/2008 na iznos kredita od 23.813,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-23503/2008 od 14.10.2008, u dijelu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita...“
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa],OIB:14036333877 da tužiteljici SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 218,41 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: 16-111/2008 na iznos kredita od 23.813,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-23503/2008 od 14.10.2008, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-
Adria Bank d.d.”
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB:14036333877 da tužiteljici SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 224,69 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. srpnja 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 9. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo alpe-adria bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari. Dana 13.10.2008. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 616- 111/2008 na iznos kredita od 23.813,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-23503/2008 od 14.10.2008. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.813,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita. Također, odredbom članka 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Odredbom članka 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, odnosno koja se odbija od isplaćenog iznosa kredita tužitelju. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 5.2. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužiteljica kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužiteljica ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je kao takva ništetna. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužiteljici naknadu u postotku od 1,50% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 357,20 CHF što je vidljivo iz isplatnog naloga koji se dostavlja u prilogu, a koja kada se pomnoži s tečajem na dan isplate 15.10.2008 godine koji je iznosio 4,607 kn za 1 CHF dolazimo do iznos od 1.645,62 kn te konvertira u euro koji je u međuvremenu službena valuta postao, iznosi 218,41 EUR-a. Jer iako je tužitelj morao platiti tih 357,20 CHF odnosno preračunatih 218,41 EUR-a na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Nadalje, odredbom članka 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 8.2. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik, te na koje tužitelj nije mogao utjecati. Iste odredba dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te su samim time i ništetne, a sve sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07). Nadalje, odredbama Zakona o obveznim odnosima je regulirano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom ugovornom odnosu nikakvog zakonskog ni stvarnog uporišta nema tuženik u naplaćivanju dodatnih naknada kod prijevremene konačne otplate kredita, budući da takve troškove niti nema, odnosno ne radi se o stvarnim troškovima koji su nastali za tuženika. Naime, Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome naprijed obavijestiti banku. Dok je st. 3 istog članka Zakona u bitnome propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stoga je tuženik, polazeći od načela savjesnosti i poštenja, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za posljedicu ima ništetnost takve odredbe ugovora. Tužiteljevo je dakle, zakonsko pravo da vrati kredit prije ugovorenog roka za vraćanje, a uslijed čega je dužan naknaditi štetu tuženiku, ako je šteta nastala, dok u konkretnom slučaju nikakva šteta banci prilikom prijevremene otplate kredita nije učinjena. Tuženik je ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po principu “uzmi ili ostavi”, na koju tužitelj nije mogao nikako utjecati, te takva naknada ne predstavlja nikakvu naknadu štete tuženiku, već naknadu za uslugu banke, te stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je propisana čl. 350. Zakonom o obveznim odnosima. Ista se ugovorna kazna može ugovoriti za slučaj da dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s ispunjenjem ili je neuredno ispuni, što svakako nije slučaj u konkretnoj situaciji, stoga odredba ugovora kojom je ugovorena naplata nekakve naknade za prijevremenu otplatu kredita kod koje banka nema nikakve dodatne troškove ako korisnik kredita prije otplati kredit, je, zbog svega iznesenog, ništetna ugovorna odredba. Ništetna je samim time i odredba općeg akta tuženika kojim je određena/definirana navedena naknada. Tužitelj nadalje ističe kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, ovdje tužiteljem, tipskim ugovorom i općim aktima nametnuti naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, te iz same odredbe Ugovora nije niti jasno koje naknade i troškove će korisnik uopće imati. Zapravo tuženik nema nikakvih stvarnih dodatnih troškova, u smislu administrativnih troškova, troškova osoblja, zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, te stoga nema nikakvo uporište u naplati takvih naknada. Tome u prilog ide i zaključak sa sjednice VSRH Su IV–308/2020 od 5.11.2020. godine u kojem je navedeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita može biti ništetna ako se o istoj nije pregovaralo. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u postotku od 3,00% od iznosa nedospjele glavnice, pa je tužitelju naplaćena naknada u visini od 1.692,93 kn. Budući da je nedospjela glavnica u tom trenutku iznosila 56.430,87 kn, koji iznos je tužitelj isplatio iz vlastitih sredstava kako bi prijevremeno zatvorio kredit, to je naknada naplaćena u postotku od 3%, što iznosi 1.692,93 kn odnosno 224,69 EUR-a. Navedeni iznos naknade vidljiv je iz pregleda prometa za klijenta gdje je na ime troškova naplaćen upravo taj iznos dana 08.07.2013, koji iznos za tuženika ne predstavlja stvarni trošak niti za takvu naknadu postoji ikakvo zakonsko uporište za naplatu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Tužitelj je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev s time da je istaknuo kako visina naplaćene ulazne i izlazne naknade nije sporna. Ističe prigovor zastare. Dalje navodi kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi o tome da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Navodi i da se radi o solemniziranom pravnom poslu. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora - Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže da tuženiku naknadi parnične troškove.
3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 5.
2. i 8.2. Ugovora o kreditu broj: 616-111/200/ sklopljenog 13. listopada 2008. između tužiteljice i tuženika, kojima je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa, kao i da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d, a predmet spora je i zahtjev tužiteljice radi povrata plaćene naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama.
4. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovor o kreditu u kojem su sadržane prijeporne odredbe, a nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva kako je to tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu. Međutim, sporno je jesu li navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne i ima li tužiteljica pravo na povrat plaćenih naknada.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, a saslušana je i tužiteljica.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 13. listopada 2008. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.819,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci,
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to kredit za kupnju novog motornog vozila (čl. 2 Ugovora o kreditu),
– da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita
– da je u članku 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d
– da je tužiteljici na dan korištenja kredita (15. listopada 2008. – prema potvrdi tuženika s lista 10 spisa) naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.645,62 kuna (sada 218,41 eura),
– da je tužiteljici 8. srpnja 2013. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.692,91 kuna (sada 224,69 eura), a kako to proizlazi iz isprave (pregled prometa za klijenta – list 11-19 spisa).
8. Tužiteljica je u bitnom iskazala da su joj sredstva bila potrebna za kupovinu osobnog automobila koji je korišten isključivo za privatne potrebe. Vozilo je kupila u auto salonu Kuželka i tamo su ju uputili u banku tuženika. Kad je došla u banku ugovor je u cijelosti bio pripremljen. Nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, mogla ga je samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbama vezano za naknadu za obradu kredita. Nije joj pojašnjeno na što se ima utrošiti naknada, a osim toga morala je i posebno platiti troškove javnog bilježnika. Nije bilo pregovora vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ne sjeća se je li joj pojašnjeno da neće moći prijevremeno otplatiti kredit bez plaćanja te naknade. Sigurno joj nije rečeno u kojem iznosu će morati platiti tu naknadu. Tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila i naknadno je vidjela da joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor je pročitala ugovor ali se ne sjeća da je tražila neka pojašnjenja niti da je dobila pojašnjenja. Nije niti pokušavala pregovarati s bankom jer nije mislila da je moguće mijenjati odredbe ugovora. Ona osobno je otplaćivala kredit. U vrijeme zaključenja ugovora je bila zaposlena u državnoj ustanovi i nije bila vlasnik obrta niti OPG-a niti je imala udjele u nekom trgovačkom društvu.
9. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporne odredbe Ugovora o kreditu. O tim se odredbama nije pregovaralo, a tužiteljici nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita niti iz naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu navodeći da su joj sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje se koristilo isključivo u privatne svrhe.
10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZZP/07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 96. stavak 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužiteljica je iskazala da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Sve da se i radi o troškovima koje je tuženik imao vezano za kreditno poslovanje, tuženik nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 102. stavak 1. ZZP/07.
12. Nadalje, ništetan je i sporni dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu o tome da je korisnik kredita dužan banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, iako je ta odredba bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome koji su to uvjeti pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita. Iz predmetne odredbe nisu vidljivi parametri o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije navedeno niti na što se ta naknada odnosi i što ona po svojoj naravi predstavlja (naknadu troškova, naknadu štete ili nešto treće) pa je kao takva nerazumljiva. Ta je odredba unesena u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kredit. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. ZZP/03).
13. Osim toga, odredba članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO), važećeg u vrijeme otplate kredita, određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
14. Tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada koja je naplaćena tužiteljici, pa tako nema dokaza o tome da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu članka 1024. stavka 3. ZOO-a. Ujedno, nije isključeno niti da se naknada odnosi na izgubljeni dio iznosa kamate, a što bi bilo protivno kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a.
15. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koja nije sporna. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.
16. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, tuženik joj je dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora određenoj na pripremnom ročištu u iznosu od 1.770,33 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
18. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1
– sastav podneska od 24.3.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 11.4.2025. 100 bodova Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 29.4.2025. 100 bodova Tbr. 9.1.
Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te na presudu 33,18 eura jer je to minimalni iznos pristojbe koji će biti dužan platiti, sveukupno 1.066,36 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 9. svibnja 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
