REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1656/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice osobno sa punomoćnicom i punomoćnice tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 09. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.368,00 EUR za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 19,00 EUR teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR-a na račun punomoćnice tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovo sudu dana 02. studenog 2023. godine tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre u JIL-u pri Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intezivno liječenje. Navodi se da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], a koje mjesto da je udaljeno od mjesta rada u [adresa],12 km. Istaknuto je da tužiteljica ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru jer da je odredbom čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te čl.65.st.11.TKU- a (NN br.56/2022, 127/2022) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Također je navedeno da je odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), a koji da se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g., propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Nadalje je navedeno da je odredbom iz članka 65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Istaknuto je da obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužiteljica ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice iz razloga što da tužiteljica kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Tužiteljica napominje da je notorna činjenica kako u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19 pa da je tužiteljica prisiljena koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Navodi se da je tuženik pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza te je istaknuto u tom pogledu da je je odredbom članka odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. U tom smislu se navodi da sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru se mogu umanjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Ističe se da je tuženik protivno svih citiranim odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa da tužiteljica predmetnom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno citiranim odredbama TKU-a smatrajući da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužiteljica je po nalogu ovog suda konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 25.10.2024.godine (list 33-36 spisa) na način da ista na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.10.2018.godine do 30.09.2024.godine potražuje iznos od 1.368,00 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik je početno u odgovoru na tužbu (list 15-17 spisa) osporavao osnov i visinu predmetnog potraživanja, dok je isti podneskom od 14.11.2024.godine (list 44-45 spisa) priznao visinu tužbenog zahtjeva onako kako je postavljen podneskom tužiteljice od 25.10.2024.godine, uz to da isto i nadalje osporava pravni osnov tužbe i to tužiteljica nema javni prijevoz organiziran sukladno odredbama KU-a, te istakao protivljenje točki II/ tužbenog zahtjeva smatrajući da time što tužiteljica potražuje da se parnični trošak isplati umjesto tužitelju direktno na račun odvjetnika/punomoćnika tužitelja da je izvršena preinaka tužbe, te tuženik ističe da se protivi navedenoj preinaci. Također je navedeno da ukoliko sud dosudi tužiteljici parnični trošak na navedeni način da se otvara mogućnost izigravanja tužiteljevih vjerovnika, te da postavljanje takvog tužbenog zahtjeva tužitelj želi provesti cesiju (ustup tražbine).

3. Tijekom postupka sud izveo dokaze pregledom podataka HAK-a (list 4 spisa); obračunske liste plaće tužiteljice za siječanj 2017.godine (list 5-6 spisa); podataka o Tarifnim zonama Prometa d.o.o. Split (list 8 i 39 spisa); cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava (list 9 spisa); cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata (list 10 i 40-41 spisa); obavijesti Prometa d.o.o. o cijenama pokaznih povlaštenih putnih karata za umirovljenike i nezaposlene osobe (list 11 i 42 spisa); podataka o dolasku iz [adresa] u [adresa] do tuženika pješačkom rutom (list 37 -38 spisa); potvrde o izdanoj punomoći od 30.01.2024.godine (list 43 spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu od 04.travnja 2025.godine (list 54-55 spisa) dok je sud na ročištu od 28.veljače 2025.godine odustao od provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja budući je iz podneska tuženika od 14.11.2024.godine razvidno da tuženik priznaje visinu tužbenog zahtjeva onako kako je uređen podneskom tužiteljice od 25.10.2024.godine dok je ostao kao sporan samo pravni osnov tužbe.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine imala prebivalište na adresi [adresa] kao i da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada 32,12 km, a koja činjenica i proizlazi iz pregledane potvrde HAK-a (list 4 spisa). Također među strankama nije sporna ni visina potraživanja iz uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja od 25.travnja2024.godine u zatraženom iznosu od 1.368,00 Eur-a, a zbog čega je ovaj sud na ročištu od 28.02.2025.godine odustao od izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

6. Ono što je sporno je pravni osnov potraživanja budući tuženik osporava činjenicu da tužiteljica nema javni prijevoz organiziran sukladno odredbama KU-a da bi s istim stigla na posao. Tužiteljica je na ročištu od 04.travnja 2025.godine u svom iskazu (list 54-55 spisa) potvrdila ovom sudu da je opunomoćila Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da je zastupa u predmetnoj pravnoj stvari, te da je istu opunomoćila da može za nju primiti parnični trošak na svoj račun, a navedeno proizlazi i iz pregledane potvrde od 30.siječnja 2024.godine (list 43 spisa) u kojoj tužitelja ističe da je ispustila odvjetnici Martini Radić Šunjić punomoć za zastupanje u svim predmetima koji se vode pred ovim sudom radi isplate temeljem radnog odnosa u KBC-u, te da odobrava sve radnje u predmetima koje je poduzela i poduzeti će imenovana odvjetnica. U navedenom smislu ovaj sud smatra da je odvjetnica Martina Radić Šunjić sukladno onome što je propisano odredbom članka 98. ZPP-a ovlaštena za zastupanje tužiteljice u predmetnoj pravnoj stvari, a na koje ovlaštenje je sud dužan paziti tijekom cijelog postupka.

7. Iz pregledanih podataka HAK-a (list 4 spisa) proizlazi da je udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice na adresi [adresa] do mjesta rada tužiteljice kod tuženika na adresi [adresa],12 km.

8. Iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice za siječanj 2017. godine (list 5-6 spisa) proizlazi da je tužiteljici tuženik isplaćivao naknadu troškova prijevoza u visini mjesečne karte.

9. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 04.travnja 2025.godine (list 54-55 spisa) proizlazi da je opunomoćila Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da je zastupa u predmetnoj pravnoj stvari, te da je također opunomoćila može za nju primiti i parnični trošak na svoj račun. Tužiteljica navodi da je ona u tuženom razdoblju odlazila na posao i vraćala se s posla osobnim automobilom iz razloga što premda postoji javni prijevoz na relaciji od mjesta njenog prebivališta do mjesta rada da autobusne linije nisu adekvatne njezinom radnom vremenu budući da ona radi i dnevne i noćne smjene, i blagdane i vikende, a da često u razdobljima kada radi u smjeni uopće ne bude autobusne linije i da Promet Makarska zna ne voziti uvijek, a osim toga da i kada bi se vozila autoprijevozom [adresa] da bi je navedeni autobus ostavljao u trajektnoj luci ili na Pazaru pa da bi morala opet koristiti drugi prijevoz za dolazak na posao. Tužiteljica ističe da živi na adresi [adresa] u [adresa] od 12.6.2021. do danas. Tužiteljica navodi da joj tuženik nije plaćao troškove prijevoza u dane kada ista ne dolazi na posao kao primjerice kada je na bolovanju ili na godišnjem odmoru. U odnosu na činjenicu da li je ulagala pisanu pritužbu tuženiku vezano za putne troškove tužiteljica navodi da je ulagala pisanu pritužbu tuženiku vezano za putne troškove te da je tu pritužbu sa svojim potpisom odnijela u upravu, a da su joj kazali u upravi da je i puno djelatnika prije nje podnijelo pritužbu te da jednom mjesečno imaju sastanak za putne troškove, a da često ne bude i sastanak ako imaju sastanke vezano za nešto drugo. Također je ista navela da mjesečni iznos putnog troška koji joj se isplaćuje varira te da nije uvijek isti. Tužiteljica je ujedno istakla da za vrijeme covida nije funkcionirao javni prijevoz te da je ona osobno bila voditelj jednog odjela i da je odlazila na posao osobnim automobilom svaki dan s time da je tada jutarnju smjenu radila svaki dan. Tužiteljica ističe da je prije udaje prije 2021.godine živjela u [adresa] na adresi [adresa], te da joj je tuženik u tom razdoblju plaćao troškove za prvu tafirnu zonu s time da su isplaćivani iznosi varirali jer da je tuženik isticao da joj plaća troškove u tom razdoblju u visini mjesečne pokazne karte za prvu zonu, ali da su ti iznosi iznosili manje od vrijednosti mjesečne pokazne karte jer da je tuženik joj vršio isplate po broju dolazaka na posao.

10. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8., 9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

11. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je javni prijevoz za dolazak tužiteljice na posao i povratak s posla postojao, ali da isti nije bio vremenski po rasporedu autobusnih linija adekvatan za dolazak tužiteljice na radno mjesto i odlazak iste sa radnog mjesta. Naime, tužiteljica je u iskazu istakla da je postojao autobusni prijevoz na ovoj relaciji, ali da to nije bilo usklađeno s mogućnošću njenog dolaska na radno mjesto budući je autobusni prijevoz na relaciji od mjesta njenog prebivališta u [adresa] do mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1 u Splitu bio neadekvatan radnom vremenu tužiteljice, a tužiteljica što među strankama nije sporno radni dnevne i noćne smjene, blagdane i vikende te je ista istakla da često kad radi u smjeni uopće ne bude autobusne linije te da Promet Makarske nekad ne prometuje, a kad se vozila sa Autoprijevozom Sinj da je isti iz [adresa] doveze do trajektne luke na Pazaru, a potom bi morala čekati drugi prijevoz za dolazaka na posao što ne odgovara njenom radnom vremenu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da živi na adresi [adresa] u [adresa] od 12.06.2021.godine, a da je do tada živjela u [adresa] na adresi [adresa] te da joj je do 2021.godine tuženik prijevoz isplaćivao u visini mjesečne karte za I tafirnu zonu. Iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi da je ista zbog neadekvatnog prijevoza na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada cijelo vrijeme koristila osobni automobil za dolazak na posao i odlazak sa posla. Također je ista istakla da joj tuženik nije plaćao troškove prijevoza kad nije dolazila na posao i to ukoliko je bila na bolovanju ili na godišnjem odmoru., a da u vrijeme corona virusa nije funkcionirao javni prijevoz pa je također dolazila i odlazila na posao osobnim automobilom. Iz pregledanih podataka sa google maps karte (list 37-38 spisa) nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužiteljici u vrijeme kad je prebivala na adresi [adresa] u [adresa] do radnog mjesta kod tuženika dužina puta pješice za dolazak na posao iznosila 2,4 km. Budući je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), a što je identično odredbi članka 65.stavka 9. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta, a iz iskaza saslušane tužiteljice je razvidno da ista za cijelo utuženo razdoblje nije imala adekvatan javni prijevoz koji bi joj mogao osigurati redoviti dolazak na posao i povratak s posla budući bi ista da je koristila u utuženom razdoblju autobusni prijevoz Autoprijevoz Sinj morala prvo tim prijevozom doći do trajektne luke ili se iskrcati na pazaru i potom čekati drugi prijevoz, a zbog čega ista ne bi mogla doći na vrijeme na posao, a ukoliko bi koristila prijevoz Promet Makarska moglo joj se dogoditi da taj autobus uvijek ne vozi pa da također ne može na vrijeme doći na radno mjesto. Iz navedenog jasno proizlazi da premda je postojao javni prijevoz za relaciji [adresa] u [adresa] do mjesta rada u [adresa], da se taj prijevoz nije poklapao sa radnim vremenom tužiteljice i njenim smjenama kod tuženika, a radi čega je ista morala koristiti isključivo osobni prijevoz za dolazak na radno mjesto i odlazak sa radnog mjesta, a podjednako je prema iskazu tužiteljice bilo i kad je živjela u [adresa] u [adresa]. Prema podacima HAK-a (list 4 spisa) tužiteljici je prebivalište od mjesta rada udaljeno 32,12 km. Iz svega navedenog, iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku i iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se u navedenom smislu može smatrati da u predmetnom slučaju tužiteljica nije imala adekvatan javni prijevoz koji bi joj omogućio redoviti dolazak i odlazak sa posla računajući od mjesta njenog prebivališta do mjesta rada. Tužiteljica za dolazak i odlazak sa posla, a obzirom da joj je prebivalište od mjesta rada udaljeno 32,12 km km je trebala dnevno javnim prijevozom prijeći 64,24 km, a vezano za dolazak na posao i odlazak sa posla, a obzirom da iz iskaza iste proizlazi da ponekad javni prijevoz niti nije bio osiguran u smislu autobusnih linija jer da Promet Makarska nekad nije ni prometovala, a da kad je putovala Autoprijevozom Sinj da je morala presjedati budući se dio puta vozila Autoprijevozom Sinj, a ostatak puta bi trebala čekati drugi prijevoz, a ista radi u smjenama dnevnim, noćnim, te neradnim danima i blagdanima tad je jasno da obzirom na smjenski rad tužiteljice i udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od mjesta rada nije bilo adekvatnog javnog prijevoza za dolazak tužiteljice na radno mjesto i odlazak s radnog mjesta, a iz kojih razloga je tužiteljica i koristila osobni automobil. Također iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da nije bilo adekvatno organiziranog javnog prijevoza ni u periodu trajanja pandemije corona virusa, pa da tužiteljica nije mogla redovito dolaziti na posao i odlaziti s posla kući ni u tom periodu javnim prijevozom. Iz navedenih razloga je tužiteljica u utuženom razdoblju koristila osobno vozilo kako bi mogla redovito dolaziti na vrijeme na posao i kako bi se mogla s posla vratiti kući pa tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru. Imajući u vidu sve navedeno tužiteljici je naknađen samo dio troškova prijevoza tim više što na relaciji od tužiteljičinog mjesta prebivališta do mjesta rada kod tuženika nije bilo adekvatnog javnog prijevoza koji bi omogućavao da tužiteljica ne čeka dugo na prijevoz i dođe na vrijeme na posao te se vrati sa posla do mjesta prebivališta., a prema čl. 66. st. 1. TKU/17, odnosno 65. st. 1. TKU/22, zaposlenik ima pravo na naknadu prijevoza ako je udaljenost od njegovog prebivališta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

12. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen u cijelosti kao osnovan, tim više što tuženik niti ne osporava visinu predmetnog potraživanja iz podneska tužiteljice od 25.10.2024.godine, a kako je to i naveo u svom podnesku od 14.11.2024.godine (list 44-45 spisa), a radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 25.10.2024.godine za isplatu manje isplaćene naknade prijevoza u ukupnom iznosu od 1.368,00 Eur-a u cijelosti kao osnovan, a koja se neisplaćena razlika troškova prijevoza potražuje s osnove prijeđenih kilometara osobnim vozilom za utuženo razdoblje od 01.10.2018.godine do 30.09.2024.godine.

13. Na dosuđeni ukupni iznos tužiteljici s osnova manje neisplaćenih troškova prijevoza u iznosu od 1.368,00 Eur-a tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15- og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22).

14. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici istoj sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a pripadaju u cijelosti parnični troškovi. U navedenom smislu tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju kao opravdani trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 25.10.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 21.11.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 28.02.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 04.04.2025.godine u iznosu od 100 bodova, a što ukupno iznosi 500 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.000,00 Eur-a te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 250,00 Eur-a ukupno iznosi 1.250,00 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbi o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

15. Neosnovan je prigovor tuženika iz podneska tuženika od 14.11.2024.godine a u kojem se prigovoru tuženik protivi da se trošak umjesto direktno tužiteljici isplati na račun odvjetnice/punomoćnice tužiteljice smatrajući da je riječ o preinaci tužbe. Prvenstveno je potrebno istaći da zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška na račun punomoćnice tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući je sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći dok parnični trošak sukladno onome što je propisano odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a ne predstavlja tužbeni zahtjev već nastali izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka. Sud odlučuje sukladno odredbi članka 164.stavka 1. ZPP-a o tome da li i u kojem iznosu stranku pripada zatraženi parnični trošak i to na određeni zahtjev stranke u zavisnosti od uspjeha u parnici. U tom smislu stranka postavlja zahtjev za isplatu troška, a sud odlučuje o visini parničnog troška koji stranku pripada pa u tom smislu izmjena potraživanja načina plaćanja u zahtjevu za isplatu parničnog troška ne predstavlja u pravnom smislu ni preinaku tužbe ni ustup (cesiju) tražbine od strane tužiteljice na njenu odvjetnicu slijedom čega je prigovor preinake tužbe od strane tuženika, a vezano za parnični trošak u cijelosti neosnovan. Iz pregledane punomoći (list 7 spisa) sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 04.travnja.2025. decidirano izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da može za nju primiti i parnični trošak na svoj račun, te je sud u tom smislu odlučio kao u izreci presude pod točkom II/, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

16. Radi svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

U Splitu, 09. svibnja 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku