REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P- 1919/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, A. Mihanovićeva 3 protiv tuženika UNIQA OSIGURANJA d.d. ZAGREB, OIB: 75665455333, Planinska 13 A, zastupanog po pun. iz odvj. društava Budimir & partneri u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave održane dana 25. ožujka 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 9. svibnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.653,10 EUR s pripadajućom zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. svibnja 2024. g. do isplate, a sve u korist Državnog proračuna RH broj [broj bankovnog računa], model 26, poziv na broj 5908-19-19-03141741944.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 500,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 9. svibnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 21. svibnja 2024. g. u kojoj je naveo da je dana 10. studenog 2003. g. osiguranica tužitelja EN doživjela prometnu nezgodu kao putnica u vozilu Opel Astra registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala ĆN. To vozilo da je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Protiv vozačice da je podnesena kaznena prijava. Rješenjem tužitelja broj 191666 od 5. veljače 2007. g. da je osiguranici EN priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed ozljede izvan rada, počevši od 8. prosinca 2006. g. Tužitelju da je nastala šteta time što je osiguranici EN isplatio invalidsku mirovinu u periodu od 1. siječnja 2022. g. do 31. prosinca 2023. g. u ukupnom iznosu od 6.653,10 EUR. Za ranije razdoblje isplate mirovine do 31. prosinca 2021. g. da je tuženik podmirio štetu tužitelju temeljem odštetnog zahtjeva. Tužitelj da je dana 18. travnja 2024. g. uputio tuženiku odštetni zahtjev za daljnje razdoblje kojem tuženik nije udovoljio. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode s obzirom da je prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo iz mirovinskog osiguranja odnosno pravo na invalidsku mirovinu zbog posljedica povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi okarakteriziranih kao ozljede izvan rada za koje je odgovoran osiguranik tuženika. Šteta da nastaje sukcesivno isplatama invalidske mirovine, a u konkretnom slučaju da je nastala 1. siječnja 2022. g. U primjeni da je Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. g. Kako se radi o dva zakona koji uređuju istu materiju da prednost u primjeni ima lex posterir odnosno kasniji zakon – Zakon o mirovinskom osiguranju. Osim toga, radi se o regresnom zahtjevu iz Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne subrogaciji. U primjeni da je i Zakon o obvezanim odnosima te načelo potpune naknade štete. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 6. 653,10 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da nije sporno da je za nastanak prometne nezgode od 10. studenog 2003. g. u kojoj je tešku tjelesnu ozljedu zadobila EN odgovorna vozačica ĆN koja je upravljala osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] koje je u vrijeme nastanka nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod prednika tuženika te da je pravomoćnim rješenjem tužitelja EN, kod koje je zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu. Potraživanje tužitelja da je neosnovano jer tužitelj pogrešno smatra da se njegovo potraživanje temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, a budući da materijalno pravo koje treba primijeniti u ovom predmetu predstavljaju isključivo odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Dok se odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju općenito regulira pravo na naknadu štete zavoda za mirovinsko osiguranje u svim slučajevima kada je tom zavodu prouzročena šteta priznavanjem mirovine (dakle i u slučaju kada je primjerice šteta nastala posljedicom nanošenja tjelesne ozljede od strane fizičke osobe, ozljedom na radu odgovornošću poslodavca, liječničkom pogreškom, nesrećom pri izvođenju građevinskih radova odgovornošću investitora i izvođača, neispravnim proizvodom itd.), da se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu primjenjuje isključivo u slučaju kada je šteta uzrokovana uporabom vozila za koje postoji dužnost sklapanja ugovora o osiguranju pa da je u tom smislu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis, o čemu da se izjasnila i sudska praksa. Stoga da je tužiteljevo potraživanje, koje predstavlja puni iznos invalidske mirovine EN za razdoblje od 1. siječnja 2022. g. do 31. prosinca 2023. g. u suprotnosti s odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je u cijelosti citiran. U ovoj odredbi da je objašnjen pojam stvarne štete koju da predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Nije sporno da je invalidska mirovina u slučaju povrede na radu veća od invalidske mirovine u slučaju povrede izvan rada. Na tužitelju da je teret dokaza da je njegovo potraživanje u skladu s odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ukazano je da tužitelj nije dostavio obračun razmjernog iznosa mirovine iz odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu niti je predložio dokaze na okolnost utvrđivanja razmjernog iznosa mirovine iz odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu pa da treba zaključiti da tužitelj nije dostavio dokaze kojima utvrđuje činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom obračuna izvršene isplate od 16. travnja 2024. g., ispisa iz AOP-a o doznačenim mjesečnim primanjima na ime EN, odštetnog zahtjeva s povratnicom, zapisnika o očevidu od 12. studenog 2003. g., dopisa ODO-a Sinj od 24. travnja 2012. g., nalaza i mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 14. prosinaca 2006. g., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 8. prosinaca 2006. g. i rješenja tužitelja od 5. veljače 2007. g.

Tuženik je popisao parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.653,10 EUR s pripadajućim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade stvarne štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguranici tužitelja EN u razdoblju od 1. siječnja 2022. g. do 31. prosinca 2023. g.

U postupku nije bilo sporno da je osiguranici tužitelja rješenjem tužitelja broj 191666 od 5. veljače 2007. g. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 8. prosinca 2006. g. Tužitelj je smatrao da je tuženik u obvezi podmiriti štetu s osnova isplaćenih invalidskih mirovina osiguranici tužitelja kojoj je uzrok ozljeda izvan rada, koja je u prometnoj nezgodi sudjelovala kao putnica u vozilu i koja nije bila odgovorna za nezgodu, što među strankama nije bilo sporno i što tuženik uopće nije problematizirao.

U periodu koji predstavlja predmet ovog postupka (od 1. siječnja 2022. g. do 31. prosinca 2023. g.) na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje ZOMO).

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. ove odredbe naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

Prema pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022. g. za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, jer isplatom svake invalidske mirovine tužitelju sukcesivno nastaje šteta, te svaka isplata predstavlja novu štetu, a između tužitelja i štetnika koji je prouzročio ozljeđivanje osiguranika tužitelja pa onda posljedično i tuženika kao osiguravatelja štetnika, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog šetnog događaja odnosno prometne nezgode. Tuženik da se, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik.

Nadalje, obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog Zakona i njime preuzetih obveza.

Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelju nastupila šteta, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U st. 3. propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Dakle, obveza tuženika postojala bi samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, što znači da je u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Tužitelj nije predložio provođenje dokaza kojim bi se utvrdilo postoji li navedena razlika, što znači da na to pitanje sud nije mogao dati odgovor. Drugim riječima, sud nije doveden u priliku provjeriti da li je postoji razlika o kojoj govori citirana odredba čl. 27. ZOOP-a jer ni jedna od stranaka nije predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

Stoga je, uz prihvaćanje pravnog stava suda Vrhovnog suda RH, izraženog i u drugim odlukama, primjerice broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. g., Rev-388/18 od 25. kolovoza 2020. g. i Rev-909/21 od 8. rujna 2021. g., i koji je interpretiran, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Odluka o troškovima donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor pa je tužitelja trebalo obvezati na isplatu troškova koje je snosio tuženik sudjelujući u parnici.

Tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2025. g. po 100 bodova (ukupno 200 bodova).

Ukupan broj bodova (200) trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisan način (400,00 EUR), trebalo je uvećati za zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 500,00 EUR koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tuženik sudjelujući u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Tuženik je na iznos parničnog troška zatražio isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno. Kamata je određena po stopi iz odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Splitu, 9. svibnja 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).