Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1234/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Krešimiru Vestiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika NĆ, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka, te punomoćnika tuženika, dana 09. svibnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206071504, sklopljenog dana 25.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:
„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno
Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužiteljici AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 204,47 eura (dvjestočetirieuračetrdeset- sedamcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 04.02.2006. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužiteljici AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 323,40 eura (tristodvadesettrieuračetrdesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 09. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 970,28 eura (devetstosedamdeseteuradvadeset- osamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 09. svibnja 2025. pa do isplate, kao neosnovanim.
V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika dana 17. prosinca 2024. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 25.01.2006. godine sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206071504, prema kojem je tuženik kao Kreditor njoj kao Korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 46.630,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 4. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita, sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik joj je prilikom isplate kredita dana 03.02.2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.540,58 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije hrk u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 204,47 eura. Nadalje navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, te joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Ta odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna i ne proizvodi pravni učinak. O bzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe u Ugovoru istu naplatio od 204,47 eura i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti s pripadajućim zateznim kamatama.
1.1. Tijekom postupka tužiteljica navodi da navodi tuženika iz odgovora na tužbu, de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, tužiteljica ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita, jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Argumentum simili ad simile analogijom na odvjetničke usluge- teza tuženika o opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kada bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje troška temeljem Odvjetničke Tarife za obavljene parnične radnje bila dužna i još morala platiti i troškove za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal te marendu/gablec/užinu u vidu sendviča i kave u sudskom kafiću ili sl. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Da je tome tako i da se takova odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. godine kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024. god. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. godine također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. Ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021.g. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021.g. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Da je tome tako, odnosno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe, eksplicitno potvrđuje presuda Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijskog suda u Puli. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenoga, tužitelj prvenstveno, u skladu s načelom ekonomičnosti, poziva tuženika na mirno rješavanje predmetnog spora i priznanje tužbenoga zahtjeva dok u slučaju izostanka istoga, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenoga zahtjeva i predlaže isti usvojiti u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe, ističe prigovor zastare, te osporava da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, imala potrošačko svojstvo, budući je bila vlasnica obrta " [obrt]", obrt za poslovno savjetovanje i ostale usluge [adresa], te je prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi. U odnosu na prigovor zastare, navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 204,47 eur, naplaćena 3. veljače 2006., a tužba je podnesena 2024., znači nakon 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Neovisno o tome što tužiteljica ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode, te ukazuje na stanje propisa, a što tužiteljica, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2.st.4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene, o čemu najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi što uključuje ukupne troškove kredita. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u siječnju 2006. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u veljači 2006. godine, dakle 11 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2005. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). Nadalje navodi da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2006. za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji je u odredbi stavka (3) čl. 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.). Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe, na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci točke B3.4.1.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa isplaćenog kredita dok je tužitelju predmetni iznos bio dodatno umanjen za benefite korisnika po točki B3.4.5. pa je naplaćena naknada u iznosu 0,7% iznosa isplaćenog kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: - izričito zakonski dopuštena; - ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2.st.4. Ugovora o kreditu; - određena u iznosu od 1 % od iznosa kredita, a konkretnom tužitelju još dodatno umanjena; - određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; - ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita (46.630,00 CHF) i iznos naplaćene naknade od 326,38 CHF odnosno 1.540,58 kn tj. 204,47 EUR te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4. Sud je na pripremnom ročištu dana 22. travnja 2025., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, prihvatio prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 204,47 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 204,47 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnosti da li ista ima svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarala s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženika dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o namjenskom kreditu od 25.01.2006. (list 6.-11.), potvrdu tuženika od 05.09.2024. o uplaćenoj naknadi za obradu predmetnog kredita (list 5.), Opće uvjete poslovanja tuženika s ponudom banke o vrstama proizvoda/usluga za domaće i strane fizičke osobe za usluge kredita (list 29.-38.), Upute tuženika za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 39.-41.) i Izvadak iz obrtnog registra (list 42.).
6. Kako je na ročištu održanom dana 22. travnja 2025. tuženik učinio nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita, tužiteljica je odustala od prijedloga za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na navedenu okolnost.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora iz čl. 2. st. 4. Ugovora namjenskom kreditu od 25.01.2006., te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen.
8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica platila tuženiku naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 204,47 eura dana 03.02.2006., te da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana broj 3206071504 dana 25. siječnja 2006.
9 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu, ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
10. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 22. travnja 2025. proizlazi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nije bila vlasnica obrta, te je isti kredit digla kao fizička osoba, a namjena kredita je bila kupovina stana za njene osobne potrebe. Ne sjeća se da li joj je usmeno nešto rečeno za troškove obrade zahtjeva kredita, već se sjeća da je pročitala u Ugovoru da će isti biti naplaćeni, ali o tome nije mogla pregovarati s tuženikom, već joj je samo bio ponuđen sačinjen Ugovor o nenamjenskom kreditu, koji je mogla prihvatiti ili odbiti, a ne sjeća se na koji je način ta naknada za obradu kredita naplaćena. Napominje da danas ne bi prihvatila takav kredit da je znala da će tuženik naplatiti od nje naknadu za obradu zahtjeva za kredit. Napominje da je za tu naknadu saznala da će biti naplaćena kada je Ugovor o kreditu već sačinjen, a dok se interesirala o uvjetima predmetnog kredita, nitko joj kod tuženika nije rekao da će naplatiti bilo kakvu naknadu vezano za ishođenje kredita.
10.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je ista iskazivala jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu, a također i sa priloženim Izvatkom iz obrtnog registra u odnosu na navod tuženika da ista u vrijeme sklapanja Ugovora nije imala potrošačko svojstvo, jer da je bila vlasnica obrta. Naime, iz Izvatka iz obrtnog registra proizlazi da je tužiteljica vlasnica obrta koji je osnovala 12.09.2022., dok je Ugovor o namjenskom kreditu, sklopljen 25.01.2006., pa su tvrdnje tuženika u odnosu na navedeno, u cijelosti neosnovane.
10.2. Nadalje, iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužiteljica u odnosu na spornu odredbu o naknadama nije imala mogućnost utjecati, kao niti na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.
11. Iz Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju stana (članak 6.) broj 3206071504 proizlazi da su čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženica, između ostalog, ugovorile da „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”
12. Iz potvrde tuženika od 05.09.2024. o uplaćenoj naknadi za obradu predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tu naknadu tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu platila tuženiku dana 03. veljače 2006. u iznosu od 1.540,58 kn / 204,47 eura.
13. Iz Izvatka iz obrtnog registra od 13. siječnja 2025. proizlazi da je tužiteljica dana 12.09.2022. osnovala obrt " [obrt]", [adresa], s početkom obavljanja obrta dana 17.09.2022.
14. Iz preslike ponude banke o vrstama proizvoda/usluga za domaće i strane fizičke osobe za usluge kredita, proizlazi koje sve kredite i s kojim uvjetima je pružao tuženik.
15. Iz Uputa tuženika za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa i Općih uvjeta poslovanja, proizlaze područja primjene, obveze i odgovornost banke, prava i obveze klijenta, mjerodavno pravo i sl., te obvezne radnje pri odobravanju kredita, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i plaćanja naknade iz sredstava kredita/vlastitih sredstava.
16. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
17. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
18. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.
19. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 25. siječnja 2006., na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, 46/2007., 79/2007.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti . Iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. toga Zakona, proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. toga Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom. Odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
20. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
21. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na kupnju stana, koji je koristila za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta, kako to tuženik tvrdi, jer je iz priloženog Izvatka iz obrtnog registra utvrđeno je da je tužiteljica osnovala obrta dana 12. rujna 2022. koji je počeo s radom 17. rujna 2022., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2006. S druge strane, tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti, pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački, te se radi o pravnom poslu na tržištu, koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
22. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj nitko od djelatnika tuženika nije rekao da će od nje naplatiti bilo kakvu naknadu vezano za ishođenje kredita, kada se interesirala o uvjetima kredita, a ne može se sjetiti na koji su način naplaćeni ti troškovi, ali se sjeća da je u Ugovoru pročitala da će ti troškovi biti naplaćeni, a Ugovor joj je ponuđen kako je unaprijed sastavljen od strane tuženika i o kojim uvjetima, pravima i obvezama, nije mogla pregovarati, već ili prihvatiti takav ugovor ili odbiti takav ugovor i ne dobiti kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke, kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njene financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
23. Nadalje, tuženik je u podnesku od 11. ožujka 2025. priznao da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 204,47 eura / 1.540,58 kn dana 03. veljače 2006. Stoga je tuženik iznos od 204,47 eura dužan vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
23.1. Dakle, kako je tuženik nepošten, jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna, te je temeljem te ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više isplaćene naknade sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama tekućim od slijedećeg dana kada je iznos naplaćen, sukladno čl. 1115. u vezi s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
24.1. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove ona plaća plaćanjem navedene naknade, od čega se sastoje, te da je odredba bila nerazumljiva, jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe, jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te je ili mogla prihvatiti unaprijed sastavljen Ugovor ili ne dobiti kredit. Osim toga, tuženik nije dokazao da je tužiteljici obrazložio, niti što točno plaća, niti koja je svrha plaćanja naknada i troškova za obradu kredita, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva, jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti). Također, nemogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi, dovelo je tužiteljicu u neravnopravan položaj koji je imao za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu, na štetu tužiteljice.
25. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
25.1. Međutim, da bi bilo moguće provesti test poštenosti, mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti, jer iako je tuženik tijekom postupka naveo na što se naplaćena ulazna naknada odnosi (troškovi rada-troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, administrativni troškovi i amortizacija-materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge, troškovi provizija i naknada i sl.), nije naveo visinu troškova za svaki od pojedino opisno navedenih troškova i usluga. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.
26. Nadalje, Zakonom o dopunama i izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/2013.) u čl. 1. i čl. 14. dano je ovlaštenje ministru fnancija da pravilnikom pobliže defnira naknade i druga pitanja u vezi s tim, koji je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 14/2024) donesen dana 31. siječnja 2014., ali taj Pravilnik ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe na bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.
27. Također, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
28. Pored navedenog, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi, kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača.
29. Prigovor zastare nije osnovan, budući da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
30 . Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer stranke o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, jer tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana znatnija neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer tužiteljici nisu bile poznate ni usluge i troškovi na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, niti njihova visina (tuženik je tijekom postupka naveo o kojim se uslugama i troškovima radi, ali ne i visinu pojedine usluge i troška), zbog čega nije moguće provesti test poštenosti, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je odlučeno kao pod I. i II. izreke presude.
31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
32. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.187,50 eura uvećan za sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 53,09 eura, odnosno sveukupno od 1.293,68 eura.
32.1. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 323,40 eura, a koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 15.01.2025. i 19.03.2025. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 20.03.2025. u iznosu od 12,50 eura (Tbr. 9.t.5.) i na ročištu od 22.04.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 09.05.2025. od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), odnosno 237,50 eura i obračunat PDV od 59,38 eura (Tbr. 46.), odnosno ukupno 296,86 eura, a što sa pravilno obračunatim troškom pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio, na pripremnom ročištu), ukupno iznosi 323,40 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
32.2. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 970,28 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 4. obrazloženja, dok je trošak pristojbi na tužbu i presudu tužiteljici također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
33. Kako tuženik u ovom sporu nije uspio, odlučeno je kao pod V. izreke.
U Osijeku, 09. svibnja 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Punomoćniku tuženika
