RepublikaHrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-368/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Denisu Putiću, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Lakić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Račkoga 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8.svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Vukasovića, odvjetnika iz Rijeke i zamjenice punomoćnika tuženika Marte Jakotić, odvjetnice iz Opatije te objave 9.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 25.09.2007. broj ugovora 9013096293, solemniziran 27.09.2007. kod javnog bilježnika Katice Valić, zaključenog između tužitelja LK, [adresa], Oib [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Račkoga 6, Podružnica RIADRIA RIJEKA, OIB 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužena ovlaštena jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu u skladu s vlastitim Odlukama.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju LK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.963,54 EUR-a, sa zateznom kamatom na svaki utvrđeni preplaćeni iznos za svaki mjesečni obrok od dana plaćanja kako slijedi;

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.2.2008

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.3.2008

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.4.2008

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.5.2008

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.6.2008

- na iznos 102,44 € tekućim od 16.7.2008

- na iznos 102,43 € tekućim od 16.8.2008

- na iznos 102,43 € tekućim od 16.9.2008

- na iznos 102,42 € tekućim od 16.10.2008

- na iznos 102,42 € tekućim od 16.11.2008

- na iznos 102,42 € tekućim od 16.12.2008

- na iznos 102,41 € tekućim od 16.1.2009

- na iznos 102,40 € tekućim od 16.2.2009

- na iznos 102,39 € tekućim od 16.3.2009

- na iznos 102,39 € tekućim od 16.4.2009

- na iznos 102,38 € tekućim od 16.5.2009

- na iznos 102,37 € tekućim od 16.6.2009

- na iznos 102,36 € tekućim od 16.7.2009

- na iznos 102,35 € tekućim od 16.8.2009

- na iznos 102,34 € tekućim od 16.9.2009

- na iznos 102,33 € tekućim od 16.10.2009

- na iznos 102,32 € tekućim od 16.11.2009

- na iznos 102,31 € tekućim od 16.12.2009

- na iznos 102,29 € tekućim od 16.1.2010

- na iznos 102,28 € tekućim od 16.2.2010

- na iznos 102,26 € tekućim od 16.3.2010

- na iznos 102,25 € tekućim od 16.4.2010

- na iznos 102,23 € tekućim od 16.5.2010

- na iznos 102,22 € tekućim od 16.6.2010

- na iznos 102,20 € tekućim od 16.7.2010

- na iznos 102,18 € tekućim od 16.8.2010

- na iznos 102,16 € tekućim od 16.9.2010

- na iznos 102,14 € tekućim od 16.10.2010

- na iznos 102,13 € tekućim od 16.11.2010

- na iznos 102,10 € tekućim od 16.12.2010

- na iznos 102,09 € tekućim od 16.1.2011

- na iznos 102,06 € tekućim od 16.2.2011

- na iznos 102,04 € tekućim od 16.3.2011

- na iznos 102,02 € tekućim od 16.4.2011

- na iznos 101,99 € tekućim od 16.5.2011

- na iznos 101,97 € tekućim od 16.6.2011

- na iznos 101,94 € tekućim od 16.7.2011

- na iznos 101,92 € tekućim od 16.8.2011

- na iznos 101,89 € tekućim od 16.9.2011

- na iznos 101,86 € tekućim od 16.10.2011

- na iznos 101,84 € tekućim od 16.11.2011

- na iznos 101,81 € tekućim od 16.12.2011

- na iznos 101,78 € tekućim od 16.1.2012

- na iznos 7,80 € tekućim od 23.12.2015

- na iznos 24,74 € tekućim od 16.1.2016

- na iznos 32,23 € tekućim od 16.2.2016

- na iznos 20,98 € tekućim od 16.3.2016

- na iznos 20,95 € tekućim od 16.4.2016

- na iznos 20,92 € tekućim od 16.5.2016

- na iznos 2,02 € tekućim od 19.5.2016

do isplate, u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. god., a od 01.01.2008. do 31.07.2015 po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.223,79 eur, sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2025. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 25.rujna 2007., na iznos od 762,080,00 kn uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,78 %. Za vrijeme otplate kredita tuženik da je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a o povećanju kamatnih stopa da stranke nisu pregovarale niti je tuženik ishodio suglasnost tužitelja za svako pojedino povećanje kamatnih stopa. Plaćanjem otplatnih rata prema planovima otplate jednostrano izmijenjenih od strane tuženika, zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita, tužitelj je isplatio tuženiku iznos od 8.963,54 EUR više nego što je to bilo ugovoreno i predviđeno inicijalnim otplatnim planom. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika tako što je u potrošačkim ugovorima u kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluke tuženika o sklapanju pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle, navodi tužitelj, da je pravomoćnom presudom po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava potrošača utvrđeno da su ništetne odredbe u ugovorima o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, stopa koju kreditor tijekom otplate kredita mijenja jednostranim odlukama, a o kojim promjenama stopa ugovorne stranke nisu pregovarale. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom br. Rev-249/14 od 09.04.2015.god., odlučujući o izvanrednoj reviziji, potvrdio pravomoćnu gore citiranu odluku u dijelu koji se odnosi na ništetnost kamatne stope. U slučaju ništetnosti, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla i stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te na isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev te prvenstveno ističe da tužitelj nema interes za tužbu jer on postoji samo dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti jer je ugovorni odnos između stranaka prestao obzirom da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Potpisom ugovora i solemnizacijom da je tužitelj iskazao svoju stvarnu volju, pa da nema pretpostavki za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi sporazuma. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije ništetna već ista da predstavlja odraz volje stranaka, a tuženik da je prilikom zaključenja ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao važeću zakonsku regulativu. U slučaju primjene promjenjive kamatne stope da se radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađeno s regulativom Hrvatske narodne banke. Ističe i prigovor zastare te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadnu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu zaključen između stranaka 25.rujna 2007., izvadak iz zemljišne knjige, uvjerenje o prebivalištu, otplatnu tablicu, otplatni plan, dodatke I i II ugovora o kreditu, pregled uplata po kreditu, saslušanjem tužitelja i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom provedenih dokaza uz primjenu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 25. rujna 2007. ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 762.080,00 kn, dok se je tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 360 jednaka mjesečna anuiteta. Nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je u čl. 4. ovog ugovora ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze po ugovoru promjenjiva, u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a koja je kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,78%.

6. Kredit u iznosu od 762.080,00 kn kao i kamata otplaćuju u 360 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunama uz mjesečno anuitet 3.989,16 kn. Nesporna je činjenica da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze iz navedenog ugovora o kredita od 18.svibnja 2016. prijevremenom konačnom uplatom iznosa od 503.902,94 kn.

7. Sporno je, jesu li odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena odredba i slijedom toga ništetna kao i visina tužbenog zahtjeva koja predstavlja razliku u obračunu anuiteta do koje je došlo radi primjene takve odredbe ugovora.

8. Tužitelj u iskazu navodi da je sredstva iz ugovora o kreditu koristio za kupnju stana površine 45 m2 s balkonom u kojem je živio sa djevojkom i nije obavljao trgovačku djelatnost niti je imao registrirano trgovačko društvo. U banci da mu nisu rekli iz čega zavisi promjena kamatne stope ali da mu je rečeno da se kamatne stope ne bi trebao bojati. Nije rađena projekcija o tome koliko bi iznosio mjesečni anuitet za slučaj da se povisi kamatna stopa. Dopunski saslušan tužitelj je iskazao da prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bilo nikakvog procesa pregovaranja. Dobio je tipizirani ugovor s maksimalnom ratom kredita obzirom na svoja primanja te ne bi zaključio ovakav ugovor da je znao da može doći do takvog povećanja. Nitko u banci da ga nije obavijestio o pravnim posljedicama ugovorne odredbe o jednostranoj primjeni kamatne stope te nije mogao utjecati na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije tražio pojašnjenja pojedinih odredbi iz ugovora, osim koje iznos kredita, koji su iznosi mjesečna rata i da li postoje neki rizici.

9. Ugovorna kamata sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve imajući u vidu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05 – dalje: ZOO).

10. Međutim, sporna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja ugovora nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora, već dapače rečeno mu je da do značajnih promjena neće doći te da se ne bi trebao bojati.

13. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

14. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama Banke u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

15. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

16. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

17. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

18. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

19. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se vodio u slučaju "Franak"), a u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

21. Stajalište je Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ranije citiranoj odluci da banke kao legalne novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade imaju legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o Ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim isto tako banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebaju imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banke, a tako i tuženik, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužni su nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je tuženik bio dužan svakog potrošača, pa tako i tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što međutim tuženik

22. Tijekom postupka niti ne tvrdi da je učinio na valjan način, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.

23. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5 Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

24. Slijedom izloženog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 102. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, u vezi s čl. 96. i 97., to tim više što je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

25. Članak 1111. ZOO-a određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

27. Radi utvrđenja iznosa koji je tužitelj platio tuženiku, a temeljem ništetnih ugovornih odredbi izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. Temeljem čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi Ugovora pa je stoga tuženik dužan vratiti tužitelju novčane iznose koje je primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Provedenim financijskim vještačenjem vještak financijske struke Tomislav Prpić utvrdio je da je razlika obveze u razdoblju od 16. veljače 2008. do 19. svibnja 2016. a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 8.963,54 eur. Pritom je zadaća vještaka bila da utvrdi razliku temeljem jedine poznate kamatne stope tužitelju kao da je za čitavo vrijeme trajanje ugovora iznosila 4,78 %, onoliko koliko se navodi u Ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka.

28. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer je isti obrazložen, jasan i neproturječan te u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, ali je prigovorio da nije ugovorena fiksna kamata, niti je to bila volja ugovornih strana, slijedom čega se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje te da je sud dao pogrešan zadatak vještaku.

29. U odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da s obzirom na okolnost da su tužitelj i tuženik na dan sklapanja ugovora o kreditu decidirano naveli da kamatna stopa iznosi upravo 4,78% godišnje to se jedino navedena kamatna stopa ima smatrati transparentnom i jasno, od stranaka, utvrđenom.

30. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je konačno postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te od tuženika potražuje iznos od 100.914,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Imajući u vidu naprijed izloženo zahtjev tužitelja valjalo je usvojiti kao osnovan te odlučiti kao u izreci ove presude.

31. O stopi zateznih kamata odlučeno je temeljem odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Neosnovan je tuženikov istaknuti prigovor zastare. Naime zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-2245/17). Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja ukazati i na shvaćanje VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto na sjednici Građanskog odjela. Sukladno tom pravnom shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle uvažavanjem navedenog pravnog shvaćanja zastara bi u ovom konkretnom slučaju počela teći tek od donošenja ove presude jer je istom utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

33. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, tuženiku je naloženo da nadoknadi parnični trošak tužitelju. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 132,73 EUR, pristup odvjetnika na ročište 26.travnja 2023., u iznosu od 100,00 EUR, te pristup na ročišta od 8.rujna 2023., i 10.siječnja 2024. u iznosu od po 200,00 EUR. Nastavno su tužitelju priznati troškovi sastava podnesaka kojim se očituje na navode iz tužbe i nalaz i mišljenje vještaka u iznosima od po 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.032,73 EUR. Na ovaj iznos priznat je PDV u iznosu od 258,18 EUR, a tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 132,78 EUR tako da je ukupno priznat trošak tužitelju do donošenja ukidne odluke Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž- 600/2024- 3 od 25. veljače 2025. u iznosu od 1.773,79 EUR. Nastavno je tužitelju priznat trošak pristup odvjetnika na jedno ročište u iznosu od 200,00 eur i trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 250,00 eur tako da je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.223.79 eur, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelja odbijen kao neosnovan. To se odnosi na sastave podnesaka nakon ukidne odluke koji tužitelju nisu priznati obzirom da isti nisu bili nužni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Opatiji, 9. svibnja 2025.

S u d a c

Denis Putić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika