REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7220/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Poparić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d., u Zagrebu, Gajeva 19, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, odvjetničke vježbenice NM, dana 9. svibnja 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 881,19 EUR sa zateznim kamatama prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku:

- na iznos od 91,08 EUR, od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 84,37 EUR, od 16. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 71,18 EUR, od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 77,20 EUR, od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 79,66 EUR, od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 76,31 EUR, od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 76,43 EUR, od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 80,24 EUR, od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 74,01 EUR, od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 83,59 EUR, od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 76,19 EUR, od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 10,93 EUR, od 16. siječnja 2017. do isplate,

osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice iz točke I. izreke u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici neto iznos od 3.861,11 EUR sa zateznim kamatama prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku:

- na iznos od 53,47 EUR, od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 48,61 EUR, od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 55,90 EUR, od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 48,61 EUR, od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 55,90 EUR, od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 53,47 EUR, od 16. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 51,04 EUR, od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 55,90 EUR, od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 51,04 EUR, od 16. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 53,47 EUR, od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 53,47 EUR, od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 51,04 EUR, od 16. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 55,90 EUR, od 16. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 48,61 EUR, od 16. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 53,47 EUR, od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 51,04 EUR, od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 171,14 EUR, od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 211,41 EUR, od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 221,48 EUR, od 16. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 231,55 EUR, od 16. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 201,35 EUR, od 16. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 231,55 EUR, od 16. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 221,48 EUR, od 16. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 211,41 EUR, od 16. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 231,55 EUR, od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 201,35 EUR, od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 211,41 EUR, od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 221,48 EUR, od 16. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 231,55 EUR, od 16. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 201,35 EUR, od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 20,13 EUR, od 16. kolovoza 2019. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.015,46 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 562,50 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 9. svibnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AM (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 15. veljače 2021. u bitnome navodi da je u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2019. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu: Primalja, u ustrojstvenoj jedinici: Odjel rađaonica. U razdoblju od prosinca 2016. pa do 30. lipnja 2019. tužiteljica je bila privremeno nesposobna za rad zbog priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti. Zbog prirode posla radnog mjesta rad tužiteljice organiziran je u smjenama, noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeno. Tužiteljica navodi da u smislu članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09) tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu, a prema odredbi članka čl. 5. st. 2. Zakona o plaćama u javnim službama osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje se kolektivnim ugovorom. Plaća tužiteljice odnosno uvećanja plaće i ostala prava radnika su regulirana Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, čl.47.) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, članak 51). Tužiteljica u tužbi navodi da je 23. studenog 2006. između Vlade RH i sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini. Zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. su Vlada RH i sindikati javnih službi sklopili Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, kojim je osnovica privremeno zamrznuta na razini iz 2008. na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. sporazumno odgođeno sukladno čl. III Dodatka Sporazuma. Dana 26. listopada 2011. su između Vlade RH i Sindikata javnih službi sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama koje predstavljaju osnovu ove tužbe. Nadalje, tužiteljica navodi da su Vlada RH i sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazuma radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5. u vezi s čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazuma, pa je člankom III Izmjena Dodatka Sporazuma ugovoreno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja, odnosno, rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve slijedeće promjene prema tim Izmjenama i dopunama. Tužiteljica navodi da je 28. kolovoza 2015. Državni zavod za statistiku (dalje: DZS) objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a koji statistički pokazatelji su potvrđeni i procjenom DZS-a od 4. rujna 2015. Dana 27. studenog 2015. DZS je objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a koji statistički pokazatelji su potvrđeni i procjenom DZS-a od 4. prosinca 2015. Tužiteljica smatra da je, s obzirom da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2%, krajem studenog 2015. ispunjen uvjet iz čl. III Izmjena Dodatka Sporazumu, odnosno da se osnovica plaće u prosincu 2015. povećala na iznos od 5.415,37 kn, a budući da je tuženik u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. tužiteljici plaću obračunavao po osnovici od 5.108,84 kn, umjesto, sukladno Izmjenama Dodatka Sporazuma, po osnovici od 5.415,37 kn, da je tužiteljici dužan naknaditi razliku plaće zbog primjene niže osnovice od propisane. Nadalje, čl. 81. Zakona o radu (Narodne Novine 93/14) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Odredbama Kolektivnih ugovora, konkretno odredbom članka 37. stavka 2. KU 126/11, odnosno članka 36. stavka 2. KU 143/13 (čl. 34. st. 2. KU/18) propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Budući da su za naknadu plaće za godišnji odmor uzimane prosječne mjesečne plaće koje su pogrešno obračunavane to je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavao i isplaćivao i naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora koji je koristila u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. te naknadu plaće za vrijeme korištenja privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 30. lipnja 2019.

U podnesku od 13. lipnja 2023., kojim po pozivu suda uređuje i dopunjuje tužbu, tužiteljica dodaje da je presudom ovog suda poslovni broj: Pr-7295/2021, od 24. travnja 2023. u sporu koji se vodio između istih stranaka, tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici razliku plaće po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sve efektivno odrađene sate rada, koje razlike plaće se trebaju uzeti u obzir i prilikom izračuna visine potraživanja u ovom predmetu, jer su utvrđene uz primjenu niže osnovice od propisane, a koje za utuženo razdoblje od siječnja 2016. do prosinca 2016. iznose 147,23 eura bruto. Tužiteljica daje vlastiti izračun potraživanja razlike plaće i naknade plaće po osnovi povećanja osnovice u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. pridodavši iznose razlike plaće dosuđene tužiteljici citiranom presudom poslovni broj: Pr-7295/2021, te navodi da po toj osnovi potražuje 881,19 eura bruto.

Nadalje, tužiteljica navodi da je u razdoblju od lipnja 2016. do rujna 2019. bila privremeno nesposobna za rad zbog bolesti uslijed priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti. Kako je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao plaću zbog primjene niže osnovice, to je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pogrešno utvrdio tužiteljici naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, čime je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu u obliku izgubljene zarade odnosno izmakle koristi u visini iznosa koji su joj trebali biti isplaćeni da je tuženik ispravno obračunao i isplatio tužiteljici plaću, te po toj osnovi tužiteljica paušalno postavlja visinu tužbenog zahtjeva na 1.608,98 eura, s tim da će tužbeni zahtjev konačno precizirati tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja.

Tužiteljica. je podneskom od 27. veljače 2025. konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka od 11. veljače 2025. te slijedom navedenog potražuje od tuženika isplatu razlike bruto plaće i naknade plaće zbog povećanja osnovice plaće u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. u iznosu od 881,19 eura bruto te isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2019. zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti u neto iznosu od 3.861,11 eura, uz naknadu parničnog troška, sve uvećano za zatezne kamate, odnosno predlaže u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev i donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da je zaprimio podnesak tužiteljice od 13. lipnja 2023. kojim tužiteljica sukladno nalogu suda uređuje tužbu, te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, no ne osporava visinu tužbenog zahtjeva iz točke I. petita od 881,19 eura bruto. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na sva potraživanja koja su u zastari u skladu sa Zakonom o radu. Tuženik također ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je plaću tužiteljici, kao i sve dodatke isplaćivao sukladno pozitivnim propisima te nije bio dužan, a niti ovlašten samoinicijativno izvršiti sporno uvećanje plaće kako to navodi tužiteljica u tužbi. Za navedeno uvećanje ovlaštena je isključivo Vlada Republike Hrvatske. Nadalje tuženik ne spori da je 23. studenog 2006. sklopljen Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama te da su 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Osporava pravnu valjanost pravnih izvora, prije svega Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., kao i mogu li iste proizvoditi pravne učinke u smislu da bi osnovica za obračun plaće bila 5.415,37 kn. Navodi da je dodatnim izračunom Državnog zavoda za statistiku na najmanje 5 decimala, aritmetička sredina manja od propisanih 2% te posljednje dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za ta dva tromjesečja 2015. iznose prosječno 1,99948%. Naime, stopa rasta u drugom tromjesečju iznosi 1,5880%, a u trećem 2,84015%, što u prosjeku daje broj manji od minimalno propisanih 2% realnog rasta BDP-a. Također, osporavaju se navodi tužbe da je u primjeni članak III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu iz 2011. od prosinca 2015., kako to navodi tužiteljica, s obzirom da je člankom VII Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu iz 2011. regulirano da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a, u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, trajao. Prema stajalištu tuženika, s obzirom da je u određenom razdoblju realni tromjesečni rast BDP-a bio negativan, proizlazi da se uskladba primjenom članaka III do V Izmjena i dopuna Sporazuma iz 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. nadalje, dakle nisu ispunjene pretpostavke kako to navodi tužiteljica za povećanjem osnovice plaće. Osim navedenog, budući Izmjene i Dopune Dodatka Sporazuma iz 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od pet godina, isto je isteklo 25. listopada 2016., što ukazuje da do uskladbe osnovice plaća u javnim službama temeljem navedenih Izmjena ne bi ni došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Osim toga, ističe da je kod sklapanja Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. potrebno utvrditi je li isti potpisan od sedam potpisnika budući je prethodni Sporazum i Dodatak Sporazumu u javnim službama potpisan od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. parafirao je, a nije potpisao odnosno sklopio, jedan od potpisnika Sporazuma i Dodatka Sporazumu - Samostalni Sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Stoga da bi Izmjene i Dopune bile valjane, imaju se sastaviti i sklopiti od svih ugovornih stranaka, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Nadalje, za slučaj kad se radi o kolektivnom ugovoru, pravna situacija je ista, dakle da bi Izmjene kolektivnog ugovora bile pravovaljane potrebno je da je sklope svi sindikati koji su sklopili i izvorni kolektivni ugovor. Dakle, izmjena kolektivnog ugovora je pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi sindikati koji su sklopili kolektivni ugovor, pa je takva izmjena nevaljana odnosno nezakonita, kao i sva kasnija postupanja potpisnika kolektivnih ugovora. Slijedom navedenog, Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. su pravno nevaljane, slijedom čega su ništetne, pa na osnovu istih ne postoji utuživa obveza, kao ni obveza usklađivanja plaća. Slijedom navedenog neosnovan je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće uslijed povećanja osnovice plaće za 6%, što posljedično dovodi i do neosnovanosti tužbenog zahtjeva na ime manje isplaćenih plaća za dodatke u prekovremenom radu, kao i naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad. Tuženik navodi da je visina naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad određena prema odredbama Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, te da se tužbeni zahtjev zasniva na pogrešnom pravnom pristupu prilikom izračuna o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovicu za izračun dodataka. Na ročištu 5. ožujka 2024. tuženik ističe da visina tužbenog zahtjeva u točki I. koja se odnosi na potraživanje uslijed povećanja osnovice, nije sporna, dok je visina tužbenog zahtjeva u točki II. sporna, kao i u cijelosti pravna osnova tužbenog zahtjeva, stoga predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Tužiteljica u tužbi, uređenoj u podnesku od 13. lipnja 2023. pod točkom II. tužbenog zahtjeva po osnovi manje isplaćene naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu i profesionalne bolesti prvotno potražuje isplatu iznosa od 1.608,98 eura, navodeći da tužbeni zahtjev postavlja paušalno s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem za utvrđivanje visine navedenog potraživanja. Podneskom od 27. veljače 2025. kojim konačno specificira tužbeni zahtjev nakon prevedenog vještačenja u skladu sa izračunom sudskog vještaka tužiteljica precizira tužbeni zahtjev u navedenom dijelu na neto iznos od 3.861,11 eura, čime je povisila tužbeni zahtjev, odnosno preinačila tužbu. S obzirom tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da ne raspolaže stručnim znanjem za točan izračun iznosa razlike naknade plaće, nego tek nakon provedenog vještačenja, pri čemu se tuženik takvoj preinaci nije protivio, sukladno čl. 190. st. 2. i st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) utvrđuje se da je preinaka tužbe u navedenom dijelu dopuštena.

4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u obračunske liste plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, evidencije rada tužiteljice u utuženom razdoblju (str. 304-323 spisa), Presudu ovog suda poslovni broj Pr-7295/2021-16 od 24. travnja 2023., Zahtjev tužiteljice HZZO-u za dostavu podataka od 23. siječnja 2024. (str. 372. spisa), Dopis HZZO-a Odjela za zdravstveno osiguranje od 25. travnja 2024. sa popisom isplata poslodavcu (str. 382-384 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Tkalec Gradinščak, Vještak Tkalec, d.o.o., Zagreb, (str. 402-404 spisa), izvršen je uvid u TKU/07. TKU/10, TKU/12, Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009., Izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011., vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka sporazumu od 28. prosinca 2012., priopćenje za javnost DSZ-a od 28. kolovoza 2015.,procjenu DSZ-a od 4. rujna 2015. i 4. prosinca 2015., priopćenje za javnost DSZ-a od 27. studenoga 2015., sudsku praksu, te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Sud je u skladu s čl. 8 ZPP-a, na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan iz slijedećih razloga.

6. Predmet spora je, po točki I. tužbenog zahtjeva, zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike bruto plaće i naknade plaće u iznosu od 881,19 eura bruto, zbog povećanja osnovice plaće, odnosno primjene pogrešnog prosjeka plaće prilikom izračuna naknade plaće za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora, u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016., te po točki II. tužbenog zahtjeva, zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2019. u neto iznosu od 3.861,11 eura, zbog pogrešnog izračuna uslijed primjene niže osnovice plaće od propisane, sve na osnovu članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju zaposlenica tuženika i da joj je tuženik u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016., obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn, kako to proizlazi iz obračunskih lista koje prileže spisu, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva u toč. I. od 881,19 eura bruto. Nije sporno da je tužiteljica bila na bolovanju u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2017. Sporno je pitanje je li tuženik trebao u predmetnom razdoblju plaću tužiteljici obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn bruto, na temelju odredbe članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma, te je u cijelosti sporna toč. II. tužbenog zahtjeva kako u pravnoj osnovi tako i u visini.

8. Iz Dopisa HZZO-a Odjela za zdravstveno osiguranje od 25. travnja 2024. koji prileži spisu (str. 382-384 spisa), proizlazi da je HZZO isplatio poslodavcu tužiteljice, ovdje tuženiku povrat sredstava isplaćenih osiguranici tj. tužiteljici na ime naknade plaće tijekom privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. srpnja 2019. u iznosu od 196,016,48 kn. U prilogu dopisa nalazi se i popis naknada plaća za vrijeme bolovanja tužiteljici u predmetnom razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2017. godine.

9. Radi utvrđivanja visine potraživanja u toč. II. tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak koja je 11. veljače 2025. podnijela svoj pisani nalaz i mišljenje koji prileži spisu (str. 402 - 404 spisa). U svom nalazu sudski vještak navodi da tužiteljica potražuje razliku na ime naknade plaće za bolovanje zbog ozljede na radu na teret HZZO-a, a koja bi joj bila obračunata da su u obzir uzeti iznosi razlike plaće nastale zbog primjene osnovice za izračun plaće, kao i iznosi dosuđeni presudom broj Pr-7295/2021 i naknade plaće koja je tužiteljici obračunata u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2019. Sudski vještak je na temelju dokumentacije u spisu utvrdio da prema obračunatim naknadama plaće tužiteljici neto cijena 1 sata razlike naknade plaće za bolovanje na teret HZZO-a u predmetnom razdoblju iznosi 43,29 kn, odnosno ukupna neto plaća iznosi 47.446,85 kn za ukupni broj od 1.096 sati. Na neto naknadu za bolovanje koju isplaćuje HZZO obračunavaju se doprinosi za mirovinsko osiguranje u visini od 5% iznosa naknade sukladno odredbama čl. 179. do 181. Zakona o doprinosima (NN 84/2008). Sudski vještak zaključuje da razlika između naknade plaće za bolovanje na teret HZZO-a zbog ozljede na radu obračunate primjenom ostvarene plaće uvećane za razliku plaće na ime povećanja osnovice, te iznosa dosuđenih presudom Pr-7295/2021 i naknade plaće za bolovanje koja je tužiteljici obračunata u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2019. godine iznosi ukupno 3.861,11 eura (neto naknada uvećana za doprinose za II. stup mirovinskog osiguranja).

10. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka budući je isti izrađen stručno, jasno i obrazloženo, te u skladu sa pravilima struke, a stranke na isti nisu imale primjedbi.

11. Nadalje, uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, a ranije je navedena, i primjenjive izvore materijalnog prava sud je utvrdio slijedeće:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 678,06 eura / 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 718,74 eura / 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS- om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III Dodatka, te članak IV, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III do V tih Izmjena i dopuna,

- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV u vezi s čl. VII Dodatka Sporazumu,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1.1.2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU- om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) u članku 51. st. 3.

13. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada RH kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik to nije dokazao. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/10 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/09 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda RH broj U-III-3535/13 od 5. ožujka 2015. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga nisu osnovani navodi tuženika o tome da akti nisu valjani uslijed povrede propisa o kolektivnom pregovaranju.

14. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u članku 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017.

15. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada RH sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

16. Nadalje, što se tiče odgode primjene čl. III Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe čl. VII na njega ne odnose, budući iz teksta i smisla čl. VII, kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., proizlazi da se odgoda odnosi samo na uskladbu, odnosno, način usklađivanja pariteta određen čl. IV dok članci III do V samo u smislu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a, pa sukladno navedenom nije došlo do odgode primjene čl. III kojim je uređen način povrata osnovice. Navedeno proizlazi iz smisla odredbe i cilja radi kojeg je ista zaključena, budući nije logično da bi se upravo razdoblje u kojem je došlo do pada BDP-a i radi čega je odgođena uskladba osnovice ponovno koristi kao parametar za odgodu primjene odredbe u trenutku kada su se stekli uvjeti za njeno uvećanje. Naime, na ovaj način u stvari bi se potpuno onemogućila primjena uvećane osnovice (kada bi se primijenila odgoda za 12 kvartala) što je suprotno svrsi radi koje je odredba čl. III Izmjena i dopuna Sporazuma ugovorena.

17. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da je neosnovan prigovor tuženika da se navedeni kriteriji nisu ispunili, s obzirom na to da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH, na koje se čl. III i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 718,74 eura / 5.415,37 kn bruto.

18. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada RH nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade RH da donese takvu Odluku ne može ići na štetu tužiteljice, to stoga što je Vlada RH sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.

19. Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu.

20. Slijedom navedenog osnovan je i zahtjev tužiteljice za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016., a s obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95 st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, stoga ispravno smatra tužiteljica da je tuženik primjene niže osnovice od propisane tužiteljici u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

21. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. tužiteljici nije obračunavao i isplaćivao plaću u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, uslijed primjene niže osnovice od propisane, pa je posljedično tome pogrešno obračunao tužiteljici i naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i godišnjeg odmora, stoga je, a s obzirom da visina tužbenog zahtjeva u toč. I. nije sporna, valjalo tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojiti te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci pod toč. I.

22. U odnosu na potraživanje tužiteljice za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti u razdoblju od siječnja 2017. do srpnja 2019., odredbom čl. 59. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj: 141/12, dalje TKU/12) propisano je da zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu pripada naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

22.1. Nadalje odredbom čl. 39. toč. 10. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, dalje u tekstu: ZOZO). propisano je da pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku ako je privremeno nesposoban za rad zbog priznate ozljede na radu, odnosno zbog profesionalne bolesti. Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZOZO naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad iz čl. 39. toč. 10. ZOZO isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava, dok prema odredbi čl. 41. st. 4. ZOZO naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. toč. 10. ZOZO od prvoga dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba – poslodava, a HZZO je obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat

22.2. Prema odredbi čl. 54. st. 1. ZOZO-a naknada plaće se određuje od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, dok je st. 2. istog članka propisano da se pod plaćom na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće podrazumijeva redovita mjesečna plaća osiguranika utvrđena u skladu s odredbama propisa o radu te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada (godišnji odmor, plaćeni dopust i privremena nesposobnost) koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen. A odredbom čl. 55. st. 2. toč. 2 i 3. ZOZO-a propisano je da naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti.

22.3. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila na bolovanju uslijed pretrpljene ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti u razdoblju od siječnja 2017 do srpnja 2017. što proizlazi iz obračunskih lista plaće i iz dopisa HZZO-a 25. travnja 2024. koji prileži spisu (str. 382 spisa), a što tuženik u postupku nije osporavao. Također je utvrđeno da je tuženik tužiteljici u predmetnom razdoblju isplaćivao naknadu plaće kao je navedeno u obračunskim listama plaće u cijelom utuženom razdoblju. Prema izračunu iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Lidije Tkalec Gradinščak kojega je sud prihvatio vjerodostojnim, razlika naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju, od siječnja 2017. do srpnja 2017., uvećana za doprinose za II. stup mirovinskog osiguranja, iznosi ukupno 3.861,11 eura neto. S obzirom da je sud u postupku utvrdio da je u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. tuženik plaću tužiteljici trebao obračunati po višoj osnovici, to je i visina naknade plaće tužiteljici za vrijeme privremene nesposobnosti za rad pogrešno obračunata, a visinu razlike naknade plaće pravilno je utvrdio sudski vještak, s čijim je izračunom tužiteljica u cijelosti uskladila tužbeni zahtjev u toč. II., stoga je valjalo tužbeni zahtjev u navedenom dijelu također usvojiti te naložiti tuženiku isplatu neto iznosa naknade plaće kao u izreci presude pod toč. III.

23. U pogledu tuženikova prigovora promašene pasivne legitimacije odnosno da tuženik nije bio u mogućnosti određivati visinu osnovice za obračun plaća, utvrđuje se da je navedeni prigovor neosnovan iz razloga što je nesporno da je tuženik kao poslodavac dužan temeljem članka 7. ZR-a za obavljeni rad isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava centralizirani obračun plaća ne ekskulpira tuženika od obveze za isplatu plaće za izvršeni rad. Tuženik je, kao poslodavac tužiteljice, na temelju odredbe čl. 90. st. 2. ZR-a dužan tužiteljici obračunati i isplatiti plaću, u skladu s povećanom osnovicom te mora odgovarati za svoje obveze.

24. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika, s obzirom da najstarije potraživanje tužiteljice dospijeva 16. veljače 2016., a tužba je podnesena 15. veljače 2021., odnosno unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 139. ZR-a.

25. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće odnosno neto iznosa naknade plaće tekuće od dospijeća tj. od 16. -og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15. -og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. ZR-a, Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

26. U točki II. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I. izreke presude koje se odnose na povećanje osnovice plaće, jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose do trenutka isplate neto plaće ne obračunavaju zatezne kamate.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, prema kojoj jedna stranka nadoknađuje sve troškove ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojih zahtjeva glede čega nisu nastali posebni troškovi (za dio zatezne kamate), dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka. Visina parničnog troška tužiteljice određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužiteljica zastupana po odvjetniku.

28. S obzirom da je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vrijednost predmeta spora u ovom predmetu između 1.327,00 eura i 13.272,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje određena u visini od 100 bodova. Slijedom navedenoga tužiteljici je u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 15. veljače 2021. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 12. siječnja 2024., kojim se očituje na odgovor na tužbu, u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav ostalih obrazloženih podnesaka i to podneska od 28. ožujka 2024. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/3 OT), i podneska od 25. srpnja 2024 u visini od 50 bodova (Tbr. 8/3 OT), za sastav obrazloženog podneska od 10. listopada 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav neobrazloženog podneska od 10. prosinca 2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištima 5. ožujka 2024. i 19. travnja 2024., 1. travnja 2025. za svako u visini od po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT)., te za pristup ročištu za objavu presude u visini od 50 bodova (Tbr. 9/3 OT), dok joj je djelomično priznat zatraženi trošak sastava podneska od 27. veljače 2025., i to kao neobrazloženog podneska, u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 OT), s obzirom da je navedenim podneskom samo konačno specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izračunom sudskog vještaka, pa se ne radi o obrazloženom podnesku. Na temelju čl. 155. ZPP-a tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 10. listopada 2022. u visini od 25 bodova, s obzirom da se radi o požurnici, te trošak sastava dva podneska od 13. lipnja 2023. prvi u visini od 100 bodova, a drugi u visini od 25 bodova, s obzirom da istima samo ispravlja i dopunjuje tužbu, te dostavlja dokumentaciju koju je trebala dostaviti već u tužbi, a za koju joj je priznat trošak, stoga svi navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovoga podneska u smislu čl. 155. ZPP-a.

29. Slijedom navedenoga tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u visini od 700 bodova, što prema vrijednosti jednog boda od 2,00 eura iznosi 1.400,00 eura, odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25%, u visini od 350,00 eura, ukupno 1.750,00 eura, te za trošak financijskog vještačenja koji je predujmila tužiteljice u visini od 265,46 eura, ukupno 2.015,46 eura, dok je u preostalom zatraženom iznosu od 562,50 eura zahtjev za naknadom troška tužiteljice odbijen.

30. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

31. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 9. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku