REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-627/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mileni Prakatur Ignjić odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupana po Josipu Mađariću odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti punomoćnika tuženika, zaključene 7. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 518-50-2645736 sklopljen 28.01.2005.g., ovjeren od strane Javnog bilježnika Lidije Perić dana 31.01.2005. godine broj ovjere OU-139/2005- 1, između tužitelja SS kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora, koja u članku. 7. glasi: kredit se isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema Otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati Kredita…. .

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju SS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike isplati iznos od 228,89 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.1.2011., a koje kamate se određuju za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotna poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posjednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj svoti koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.669,91 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje se određuju za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotna poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj svoti koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je on kao korisnik kredita s Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditorom 28.1.2005. sklopilo Ugovor o kreditu, br. 518-50-2645736, koji je ovjeren od strane Javnog bilježnika Lidije Perić 31.1.2005. broj ovjere OU-139/2005-1, kojim je kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 11.577,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit za 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, čiju visinu utvrđuje banka planom otplate te da će svaki povrat biti izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća. Također se tužitelj obvezao plaćati redovnu kamatu u visini od 5,85% godišnje koja je određena člankom 2. ugovora, kojim člankom je također određena i promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci o visini kamatnih stopa banke. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit. Tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija I obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6 i 7 izreke kojom se utvrđuje da je ¨četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1.1.2004.-31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ista presuda potvrđena je odlukom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. Tuženik je sukladno čl.323. ZOO-a te čl.111, čl.1115, te čl.1046 ZOO-a obvezan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a sve to s obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. do 31.12.2008. Tužitelj je na osnovu raspoložive dokumentacije, a zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u razdoblju otplate kredita, izračunao da je tuženiku više platio dugovani iznos za 228,89 eura. Tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i naloži tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 28.1.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 518-50-2645736 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.577,86 a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabralo valutnu klauzulu CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 518-50-2645736 na listu 5.-10. spisa, otplatni plan na listu 11.-14. spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 15.-19. spisa, dopis Raiffeisen bank od 3.12.2010. na listu 20. spisa, Zahtjev za kredit na listu 126. spisa, nalaz i mišljenje vještaka Dajane Vuković na listu 142.- 155. spisa i saslušao tužitelja na listu 179. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 228,89 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 518-50-2645736 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,85 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je auto kupio za svoje osobne potrebe. U to je vrijeme radio u Šećerani u Osijeku te je putovao iz [adresa] u [adresa]. Kupio je Opel Corsu crvene boje. Auto nije koristio u poslovne svrhe, niti je bio vlasnik firme i obrta. Njega su u auto kući uputili da podigne kredit u Raiffeisenbanci jer su s njom imali nekakav ugovor. U banci su mu objasnili da kredit može dobili u švicarskim francima. Rata mu je bila u početku 700,00 do 800,00 kn a kasnije mu je narasla do 1.000,00 kn. Navodi da je taj kredit otplatio uredno do kraja, odnosno otplatio ga je zatvaranjem, jer zbog rasta rata više nije mogao to plaćati pa ga jeranije zatvorio. Nije ga nitko posebno upozoravao od opasnosti od kamate i valute. Bio je sretan što je uopće dobio kredit.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Dajani Vuković koja utvrđuje da je ukupna razlika pretplate po osnovi promjene tečaja 228,89 eur. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka a primjedbe tuženika predstavljaju njegovo pravno shvaćanje o tome kako se trebalo provesti vještačenje. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 7. lipnja 2023. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

25. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

27. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 9.6.2023., sastav podneska od 31.8.2023., očitovanje na nalaz i mišljenje od 9.1.2025., podnesak od 20.2.2025., zastupanje na ročištima od 14.10.2024. i 7.4.2025., sve po 200,00 eur, podnesak od 4.9.2024. u iznosu od 50,00 eur, pristup na objavu presude u iznosu od 100,00 eur, trošak vještačenja u iznosu 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 6,64 eur i na presudu 13,27 eur, što sve ukupno iznosi 1.669,91 eur.

Beli Manastir, 9. svibnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika