Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P- 1221/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Macan i Mračić d.o.o. Velika Gorica, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 28. veljače 2025. i izvršene objave 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.062,66 EUR (osamnaesttisućašezdesetidva eura i šezdesetišest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos 2,23 eur od 1.9.2006. pa do isplate

- na iznos od 1,71 eur od 1.10.2006. pa do isplate

- na iznos od 1,91eur od 1.11.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,31 eur od 1.12.2006. pa do isplate

- na iznos od 15,68 eur od 1.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 27,74 eur od 1.1.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,56 eur od 1. 2.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,91 eur od 1. 3.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,65 eur od 1. 4.2010. pa do isplate

- na iznos od 42,11 eur od 1.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,90 eur od 1.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 76,13 eur od 1.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 69,22 eur od 1. 8.2010. pa do isplate

- na iznos od 94,64 eur od 1.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 82,03 eur od 1.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 71,16 eur od 1.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 103,65 eur od 1.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 120,23 eur od 1.1.2011. pa do isplate

- na iznos od 107,83 eur od 1. 2.2011. pa do isplate

- na iznos od 111,65 eur od 1. 3.2011. pa do isplate

- na iznos od 101,26 eur od 1.4.2011. pa do isplate

- na iznos od102,42 eur od 1.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 135,35 eur od 1. 6.2011. pa do isplate

- na iznos od 140,80 eur od 1.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 178,31 eur od 1.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 173,00 eur od 1.9.2011. pa do isplate

- na iznos od143,56 eur od 1.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 140,44 eur od 1.11.2011. pa do isplate

- na iznos od138,41 eur od 1.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 145,90 eur od 1. 1.2012. pa do isplate

- na iznos od 154,27 eur od 1.2.2012. pa do isplate

- na iznos od 154,47 eur od 1.3.2012. pa do isplate

- na iznos od 149,24 eur od 1. 4.2012. pa do isplate

- na iznos od 150,96 eur od 1.5.2012. pa do isplate

- na iznos od 154,18 eur od 1.6.2012. pa do isplate

- na iznos od 151,12 eur od 1.7.2012. pa do isplate

- na iznos od 151,35 eur od 1.8.2012. pa do isplate

- na iznos od 148,40 eur od 1.9.2012. pa do isplate

- na iznos od 142,58 eur od 1.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 149,28 eur od 1.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 151,20 eur od 1.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 151,35 eur od 1.1.2013. pa do isplate

- na iznos od 141,64 eur od 1.2.2013. pa do isplate

- na iznos od 147,89 eur od 1.3.2013. pa do isplate

- na iznos od 3,96 eur od 1.5.2013. pa do isplate

- na iznos od 138,58 eur od 10.5.2013. pa do isplate

- na iznos od 9,00 eur od 1. 6.2013. pa do isplate

- na iznos od 128,01 eur od 10. 6.2013. pa do isplate

- na iznos od 13,02 eur 1.7.2013. pa do isplate

- na iznos od 119,92 eur od 9. 7.2013. pa do isplate

- na iznos od 19,01 eur od 1.8.2013. pa do isplate

- na iznos od 117,48 eur od 8.8.2013. pa do isplate

- na iznos od 24,25 eur od 1.9.2013. pa do isplate

- na iznos od 115,90 eur od 10.9.2013. pa do isplate

- na iznos od 34,74 eur od 1.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 111,70 eur od 10.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 40,73 eur od 1.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 103,55 eur od 8.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 48,97 eur od 1.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 100,23 eur od 11.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 55,59 eur od 1.1.2014. pa do isplate

- na iznos od 89,42 eur od 10.1.2014. pa do isplate

- na iznos od 65,14 eur od 1.2.2014. pa do isplate

- na iznos od 86,51 eur od 11.2.2014. pa do isplate

- na iznos od 72,73 eur od 1.3.2014. pa do isplate

- na iznos od 81,73 eur od 10. 3.2014. pa do isplate

- na iznos od 77,23 eur od 1.4.2014. pa do isplate

- na iznos od 75,23 eur od 9.4.2014. pa do isplate

- na iznos od 83,01 eur od 11.4.2014. pa do isplate

- na iznos od 11.515,14 eur od 14.4.2014. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.020,60 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.124,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- kn 4,57 od 02.08.2006. pa do isplate

- kn 31,90 od 02.01.2007. pa do isplate

- kn 54,92 od 02.02.2007. pa do isplate

- kn 44,23 od 02.03.2007. pa do isplate

- kn 50,47 od 02.04.2007. pa do isplate

- kn 108,75 od 02.05.2007. pa do isplate

- kn 123,07 od 02.06.2007. pa do isplate

- kn 141,96 od 02.07.2007. pa do isplate

- kn 141,82 od 02.08.2007. pa do isplate

- kn 115,95 od 02.09.2007. pa do isplate

- kn 154,45 od 02.10.2007. pa do isplate

- kn 155,40 od 02.11.2007. pa do isplate

- kn 128,38 od 02.12.2007. pa do isplate

- kn 131,34 od 02.01.2008. pa do isplate

- kn 73,47 od 02.02.2008. pa do isplate

- kn 35,09 od 02.03.2008. pa do isplate

- kn 86,10 od 02.05.2008. pa do isplate

- kn 110,80 od 02.06.2008. pa do isplate

- kn 83,82 od 02.07.2008. pa do isplate

- kn 137,59 od 02.08.2008. pa do isplate

- kn 125,50 od 02.09.2008. pa do isplate

- kn 72,39 od 02.10.2008. pa do isplate

- kn 12,23 od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.7.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s prijedlogom donošenja konstitutivne odluke kojom će se izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu koju je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 12.208,24 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, s prijedlogom da sud donese konstitutivnu odluku kojom će izvršiti prijeboj tražbine tuženika u iznosu od kn 12.208,24 sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 15. travnja 2014. pa do isplate s tražbinom tužitelja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom 26. lipnja 2026. zaključio Ugovor o kreditu broj 5103039074 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 73.600,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF tečajne liste na dan korištenja kredita. Radi poteškoća sa otplatom uvodno opisanog kredita, naveo je da su stranke u daljnjem vremenskom tijeku 2012. zaključile novi ugovor o kreditu kojim je u cijelosti zatvoren predmetni kredit. Istakao je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, kao i obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, stranke su ugovorile upis založnog prava na nekretnini tužitelja radi osiguranja kunske protuvrijednosti iznosa od 73.600,00 CHF. O ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF tužitelj je naveo da ugovorne strane nisu pregovarale , niti je isti od strane banke bio informiran o rizicima ugovaranja takvih ugovornih odredaba. Smatrao je da prije sklapanja ugovora o kreditu realno nije bio upoznat sa povećanim rizikom promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.

2. Takve odredbe ugovora istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu tuženik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača, u konkretnom slučaju na istog, koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donijetu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013.

4. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za sud u postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumnjivi kriteriji po kojima je moguće utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

5. Posebno je istakao da mu je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njegov suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje. Nakon zaključenja predmetnoga ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope.

6. Smatrao je da su navedene ništetne ugovorne odredbe imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je banka postupala suprotno odredbama ZZP-a. Stoga je naglasio da mu pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje je bio dužan podmiriti tuženiku od početka otplate do 1. siječnja 2014. kada je u cijelosti podmirio sve iznose s osnova ništetnih ugovornih odredaba. Smatrao je da je ukupno preplatio iznos u visini od 149.495,22 kn.

7. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim u cijelosti članak 2. Ugovora te članake 7.,8. i 12. u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti uz isplatu preplaćenih iznosa sa ranije navedenih osnova uvećanih za sporedna davanja, uz naknadu prouročenog parničnog troška uvećanog također za sporedna davanja.

8. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kako glede osnovanosti osnova, tako i visine postavljenog zahtjeva.

9. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Smatrao je da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.

10. Glede odredbe o valutnoj klauzuli istakao je da ista nije zabranjena, već da je dopušteno njezino ugovaranje člankom 22. ZOO-a, slijedom čega ista nije ništetna kako to smatra tužitelj, zbog čega je takva odredba isključena od ispitivanja pravne valjanosti. Napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dob

11. Istaknuo je da je predmetnim ugovorom kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00 % od ioznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 7.360,00 CHF. Iznos depozita korišten je u cijelosti za zatvaranje predmetnog kredita na način da je navedeni iznos prebačen te je u kunskoj protuvrijednosti iznosio 46.201,87 kn. Ukoliko bi isti bio isplaćen na kraju ugovorenog razdoblja 3. srpnja 2006. isti bi vrijedio protuvrijednost od 33.993,63 kn, što predstavlja razliku od 12.208,24 kn. Smatrao je da je na opisani način tužitelj prilikom prijevremenog zatvaranja kredita profitirao na povećanju tečaja CHF. Smatrao je da se time postavlja pitanje navodnog rizika koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem navedenog kredita.

12. Glede ugovorene promjenjive kamatne stope istakao je da su sve pormjene tijekom trajanja ugovornog razdoblja izvršene sukladno tada važećim pozitivnim propisima, o čemu je tužitelj bio upoznat skladno zakonu. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate.

13. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja. U odnosu na tijek zakonske zakonske kamate, koji zahtjev je također osporio, istakao je da valja cijeniti da isti nije bio nepošten stjecatelj, slijedom čega ne bi bio pozvan podmiriti istu.

14. Cijenio je da je tužitelj prethodno zaključenju ugovora bio informiran s obzirom da je od strane djelatnika banke bio upoznat sa svim elementima ugovora. Istakao je da prema odredbama ZZP-a, pravo na zaštitu ima potrošač čiji status se ne presumira, već je isti pozvan dokazati kumulativne uvjete koje predviđa zakon, odnosno da se radi o fizičkoj osobi koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti , već u osobne nekomercijalne svrhe.

15. Istakao je i prigovor zastare pri čemu se pozvao na odredbu članka 118. ZZP-a i odredbu članka 230. ZOO-a. Cijeneći da se kod zahtjeva za naknadu štete primjenjuje trogodišnji rok, smatrao je da je zahtjev tužitelja u cijelosti obuhvaćen zastarom.

16. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

17. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, istakao je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.124,20 kn ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ) sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospjeća pa do isplate. Predložio je da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj takve tražbine s tražbinom tužitelja.

18. Također, istakao je i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu u visini od 12.208,24 kn sa zateznim kamatama, zbog čega je predložio da sud donese konstitutivnu odluku kojom će izvršiti prijeboj tražbine s tražbinom tužitelja.

19. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji su promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći pa tako i za istoga s obzirom da nije znao za rizik tečaja švicarskog franka već je smatrao da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

20. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti cijeneći da isti valja cijeniti kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. gdje je kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Podredno je napomenuo da se sa takvim shvaćanjem poklapa i odluka istoga suda u kojem je iznijet stav da se odluke iz navedenog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača direktno primjenjuje na sve kredite sklopljene u razdoblju počev od 2003. (u odnosu na odredbu o načinu izmjene kamatne stope) te počev od 2004. (u odnosu na nedopuštenu zaštitu valutne klauzule u CHF).

22. U odnosu na status potrošača istakao je da je iz samog sadržaja ugovora razvidan njegov status potrošača. Istakao je da je odobrena kreditna sredstva koristio za adaptaciju stana koji je korišten za stanovanje, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti.

23. Prigovor prijeboja tužitelj je u cijelosti otklonio kao neosnovan. Istakao je da je oročeni depozit služio kao instrument osiguranja kredita te se radi o zasebnom pravnom poslu stranaka. Smatrao je da s navedene osnove ne postoji potraživanje tuženika po navedenoj osnovi.

24. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka podneskom od 4. prosinca 2024. postavio konačan zahtjev potražujući isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetne valutne klauzule u valuti CHF u visini od 18.062,66 Eura sa pripadajućim sporednimdavanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos preplate od dospjeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

25. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja ka o stranke, kao i dokaz financijskim vješatčenjem. Također, proveo je dokaz uvidom u preostaku opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

26. Iako je tuženik tijekom postupka predložio provođenje personalnih dokaza na okolnost pregovaranja ugovornih strana prije zaključenja ugovora predlažući saslušanje svjedoka HŽ, tijekom postupka isti je odustao od navedenog dokaznog prijedloga, zbog čega sud tijekom postupka nije proveo navedeni dokaz.

27. Sud tijekom postupka utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te provodi dokaze po prijedlogu stranaka, a ne po službenoj dužnosti, slijedom čega nije bio u mogućnosti na okolnost pregovaranja stranaka prije zaključenja ugovora saslušati sve sudionike ugovornog odnosa, već je isključivo saslušao jednu stranu, odnosno tužitelja.

28. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim, dok je prigovor istaknut od strane tuženika cijenio neosnovanim.

29. Iako je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom istakao deklaratorni dio zahtjeva usmjeren na utvrđivanja ništetnosti dijelova zaključenog Ugovora te potom kondemnatorni dio zahtjeva usmjeren na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u valuti CHF, konačno postavljenim zahtjevom istakao je isključivo kondemnatorni dio zahtjeva, slijedom čega je sud bio pozvan isključivo donositi odluku o tako postavljenom zahtjevu. Sud donosi odluku unutar granica postavljenog zahtjeva, slijedom čega u konkretnom slučaju nakon konačno postavljenog zahtjeva više nije bio pozvan odlučivati i o deklarativnom dijelu zahtjeva.

30. Valja istaći da neovisno o postavljenom zahtjevu, sud je donoseći odluku o zahtjevu za isplatom preplaćenog iznosa od strane tužitelja s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, bio pozvan ocjenjivati njezinu pravnu valjanost kao prethodno pitanje relevantno za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva za isplatom.

31. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

32. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom tijekom 2006. zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 73.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita. Nije sporno da su stranke predmetnim ugovorom ugovorile kao instrument osiguranja kredita depozit u vidsini od 10,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 7.360,00 CHF. Također, nije sporno da je tužitelj prijevremeno izvršio isplatu svoje obveze prema banci 1. siječnja 2014.

33. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

34. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

35. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

37. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa, kao i zaštitu potrošača.

38. Iz stranačkog iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud ocijenio istinitim, životnim i logičkim, utvrđeno je da je kreditna sredstva koristio za adaptaciju obiteljskog stana u kojem obitava i kupio namještaja za predmetni stan. Predmetnu vrstu kreditiranja ponudila mu je banka, kojom prilikom mu djelatnik banke nije objasnio razliku zaključivanja ovakvog pravnog posla u kojem je valuta obveze ugovorena u CHF od pravnog posla u kojem je valuta obveze ugovorena u EUR. Predmetni ugovor mu je dostavljen već sastavljen i u njegovom sačinjavanju nije sudjelovao. Načelno je pročitao ugovor, dok ga djelatnik banke nije posebno "proveo" kroz pojedine stavke ugovora.

39. Tužitelj je po zanimanju kontrolor leta, nikada se nije bavio financijama te su mu bankarski izrazi načelno bili poznati, ali ne u potpunosti. Po zaključenju ugovora zaprimio je otplatni plan unatoč kojem nije bio u potpunosti upoznat u trenutku zaključenja ugovora sa svojom cjelokupnom obvezom povrata novca tuženiku s osnove ugovora.

40. Iako je početna obveza mjesečno iznosila cca 2.000,00 kn, s vremenom je zbog rasta tečaja valute CHF obveza mjesečno dostizala i iznos od cca 4.800,00 kn. Zbog navedenog znatnog financijskog opterećenja kojeg bi se izvjesno projiciralo i u budućnost bio je primoran prije vremena isplatiti kredit.

41. Iako je tuženik isticao potrebu da tužitelj dokaže svoj status potrošača, kojeg nije izričito osporavao, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao svoj status potrošača.

42. Iz samog sadržaja ugovora o kreditu razvidno je da se radi o gotovinskom kreditu uz hipoteku (namjena kredita), a iz iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da su kreditna sredstva korištena za kupnju nekretnine predviđene za stanovanje, kao i djelomično za kupnju pokretnina, također predviđenih za stanovanje. Stoga ovaj sud cijeni da se nije radilo o sredstvima koja su korištena za odvijanje određene poslovne djelatnosti bilo u kupljenoj nekretnini ili izvan nekretnine. tužitelj je upravo u skladu sa odredbama ZZP-a dokazao da se radilo o korištenju sredstava od strane fizičke osobe i to u obiteljsku svrhu, a ne u svrhu poslovanja, čime je u potpunosti ispunjena kumulacija predviđenih uvjeta prema navedenom zakonu kada govorimo o potrošačkom kreditiranju i zaštiti koju zakonodavac pruža.

43. Odredbama ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

44. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

45. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

46. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

47. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

48. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade prilikom sklapanja takvih pravnih poslova dužna je postupati kao dobar i odgovorni gospodarstvenik. Po stavu ovoga suda to znači da je dužna nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

49. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istom nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

50. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

51. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

52. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

53. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

54. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

55. Iz ranije navedene sentence, po mišljenju ovoga suda proizlazi i neosnovanost isticanja tuženika da bi tužitelj bio pozvan dokazati svoj osobni (individualni) gubitak zaključenjem takvoga ugovora ( nastala šteta ) kada govorimo o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF. Podredno se ističe da je isti provedenim dokazima (vještačenje) to i dokazao.

56. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomljanović-Butković, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bio isplatni tečaj poznat tužitelju na dan zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je preplatio po navedenoj osnovi iznos u visini od 18.344,59 Eura. Vještak navodi da kada bi se cijenile tzv. negativne tečajne razlike koje iznose 281,93 Eura, takav preplata bi iznosila 18.062,66 Eura.

57. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

58. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

59. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju.

60. Slijedom navedenog, tuženik bi bio po stavu suda u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove ukupan novčani iznos u visini od 18.344,59 Eura.

61. Kako je tužitelj potraživao isplatu umanjenog iznosa s navedene osnove u visini od 18.062,66 Eura, sud je dosudio navedeni iznos glavnice s obzirom da je prilikom donošena odluke o postavljenom zahtjevu vezan samim granicama zahtjeva te nije moguće suditi iznad postavljenog zahtjeva.

62. Na dosuđeni iznos glavnice, tužitelju su dosuđena kako je to isti i potraživao i sporedna davanja tekuća od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa od dospijeća pa do isplate, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a. Preplaćeni iznos temeljen je na ništetnoj odredbi slijedom čega se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem.

63. Istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja i zahtjev za donošenjem konstitutivne odluke kojom bi sud izvršio prebijanje tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja, ovaj sud je smatrao u cijelosti neosnovanim.

64. Tuženik je takav zahtjev postavio prilikom davanja odgovora na tužbu te ga je obrazložio prvotno postojanjem tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, odnosno s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je bio isplaćivan predstavljao veći novčani iznos nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. istaknutu tražbinu s navedenih osnova tuženik je izrazio u kunskom iznosu s obzirom da je u vrijeme davanja odgovora na tužbu u RH kuna bila valuta zemlje. Međutim, u daljnjem vremenskom tijeku tuženik nije precizirao takav svoj zahtjev ističući tražbinu u valuti Republike Hrvatske u vrijeme zaključenja glavne rasprave, odnosno u eurima. Stoga je sud bio pozvan ocjenjivati na ranije navedeni način istaknuti prigovor.

65. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je isti manje platio na ime anuiteta.

66. Sud u cijelosti prihvaća iznijeto mišljenje vještaka.

67. Između stranaka nije sporno da je zaključen i Ugovor o oročenom depozitu, odnosno da je predmetnim ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00 % od iznosa od kredita, što prema Ugovoru o oročenom depozitu je iznosilo 7.360,00 CHF. Nije sporno da je u trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju 3. srpnja 2006. depozit u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 33.993,63 kn s obzirom na srednji tečaj tuženika za valutu CHF koji je iznosio 4.618. Također nije sporno da je iznos depozita korišten za zatvaranje predmetnog kredita te je u to vrijeme kada je kredit zatvaran vrijednost depozita s obzirom na tadašnji tečaj predstavljala kunsku protuvrijednost od 46.201,87 kn. Gledajući ranije navedene kunske protuvrijednosti ugovorenoga depozita nedvojbeno proizlazi razlika od 12.208,24 kn, a koja e posljedica različitosti tečaja CHF u ta dva odvojena vremenska momenta.

68. Međutim, valja istaći da cjelokupni prigovori tuženika se de facto temeljem na apstraktnoj matematičkoj operaciji koja ne može predstavljati dokaz da je u stvarnosti tužitelj zbog promjene tečaja valute CHF u različitim vremenskim razdobljima ostvario nepripadnu imovinsku korist zbog čega bi došlo do prijenosa imovine tuženika u imovinu tužitelja, a što bi imalo za posljedicu njegovo stjecanje bez osnova koje bi se reflektiralo kroz ranije opisanu tražbinu tuženika.

69. Mišljenje je ovoga suda da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. U odnosu na depozit, odnosno zaključeni Ugovor o oročenom depozitu, ispravno ističe tužitelj da se radi o sasvim drugom pravnom poslu koji se ne može kada govorimo o tražbini dovoditi u vezu sa zaključenim ugovorom o kreditu.

70. Posebno valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa se stoga neosnovano ističe postojanje obveze vraćanja određenog iznosa. U konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, zbog čega bi isti bio pozvan s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku. Podredno se ističe da se tuženik prilikom isticanja takvog potraživanja pozivao na odredbu članka 323 ZOO-a gdje je propisano da u takvom slučaju je stranka koja je nešto primila na temelju ugovora bila dužna isto i vratiti. Akcent je upravo na određenom primitku koji se u konkretnom slučaju tzv. negativnih razlika nije se ostvario na strani tužitelja.

71. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

72. Tužitelj je zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

73. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U tom smjeru je pravilan iznijeti stav tužitelja.

Kako je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 10. kolovoza 2022., 29. rujna 2023., 4. prosinca 2024., 20. siječnja 2025. te zastupanja na održanim ročištima 17. listopada 2022., 27. rujna 2023., 21. studenog 2023., 28. veljače 2025.,, sve prema Tbr. 7/1, 8/1, 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama te trošak predujma provedenog financijskog vještačenja, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 5.020,60 kn.

Na dosuđeni iznos dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do IV. izreke presude.

U Rijeci, 9. svibnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika