Zakon.hr

Posl. br. P-1361/2019-52

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Luki Šumbercu odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 27. ožujka 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 9. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI D.D. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju VI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova jednostrane promjene kamatne stope iznos u visini od 3.085,88 EUR (slovima: tri tisuće osamdeset per eura i osamdeset osam centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 27,41 EUR / 206,51 kn od 2. studenog 2007. pa do isplate, na iznos od 27,36 EUR / 206,14 kn od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

na iznos od 27,30 EUR / 205,72 kn od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 27,25 EUR / 205,35 kn od 2. veljače 2008. pa do isplate,

na iznos od 54,25 EUR / 408,77 kn od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

na iznos od 54,15 EUR / 408,03 kn od 2. travnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 54,05 EUR / 407,25 kn od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,95 EUR / 406,51 kn od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,85 EUR / 405,77 kn od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,75 EUR /404,98 kn od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,65 EUR / 404,24 kn od 2. rujna 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,55 EUR / 403,46 kn od 2. listopada 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,44 EUR / 402,63 kn od 2. studenog 2008. pa do isplate, na iznos od 53,33 EUR / 401,80 kn od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

na iznos od 53,22 EUR / 401,01 kn od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 53,12 EUR / 400,23 kn od 2. veljače 2009. pa do isplate,

na iznos od 53,00 EUR / 399,35 kn od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

na iznos od 52,89 EUR / 398,52 kn od 16. travnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 52,78 EUR / 397,69 kn od 16. svibnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 52,67 EUR / 396,81 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 52,55 EUR / 395,93 kn od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 72,08 EUR / 543,12 kn od 16. kolovoza 2009. pa do isplate, na iznos od 71,93 EUR / 541,96 kn od 16. rujna 2009. pa do isplate,

na iznos od 71,78 EUR / 540,81 kn od 16. listopada 2009. pa do isplate, na iznos od 71,62 EUR / 539,61 kn od 16. studenog 2009. pa do isplate, na iznos od 71,46 EUR / 538,41 kn od 16. prosinca 2009. pa do isplate, na iznos od 71,30 EUR / 537,21 kn od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 71,14 EUR / 536,01 kn od 16. veljače 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,97 EUR / 534,72 kn od 16. ožujka 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,81 EUR / 533,51 kn od 16. travnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,63 EUR / 532,18 kn od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,47 EUR / 530,93 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,30 EUR / 529,64 kn od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 70,12 EUR / 528,30 kn od 16. kolovoza 2010. pa do isplate, na iznos od 69,95 EUR / 527,01 kn od 16. rujna 2010. pa do isplate,

na iznos od 69,77 EUR / 525,67 kn od 16. listopada 2010. pa do isplate, na iznos od 69,58 EUR / 524,28 kn od 16. studenog 2010. pa do isplate, na iznos od 39,78 EUR / 299,72 kn od 16. prosinca 2010. pa do isplate, na iznos od 39,66 EUR / 298,80 kn od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 39,54 EUR / 297,92 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

na iznos od 39,42 EUR / 297,04 kn od 16. ožujka 2011. pa do isplate,

na iznos od 39,31 EUR / 296,17 kn od 16. travnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 39,19 EUR / 295,24 kn od 16. svibnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 39,06 EUR / 294,32 kn od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 38,94 EUR / 293,40 kn od 16. srpnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 29,88 EUR / 225,11 kn od 16. kolovoza 2011. pa do isplate, na iznos od 29,77 EUR / 224,33 kn od 16. rujna 2011. pa do isplate,

na iznos od 29,68 EUR / 223,59 kn od 16. listopada 2011. pa do isplate, na iznos od 29,58 EUR / 222,85 kn od 16. studenog 2011. pa do isplate, na iznos od 29,47 EUR / 222,02 kn od 16. prosinca 2011. pa do isplate, na iznos od 29,37 EUR / 221,28 kn od 16. siječnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 29,27 EUR / 220,50 kn od 16. veljače 2012. pa do isplate,

na iznos od 29,16 EUR / 219,71 kn od 16. ožujka 2012. pa do isplate,

na iznos od 29,05 EUR / 218,88 kn od 16. travnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 28,95 EUR / 218,10 kn od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 28,84 EUR / 217,27 kn od 16. lipnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 28,73 EUR / 216,43 kn od 16. srpnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 28,82 EUR / 217,13 kn od 3. kolovoza 2012. pa do isplate,

na iznos od 22,35 EUR / 168,42 kn od 16. rujna 2012. pa do isplate,

na iznos od 22,19 EUR / 167,22 kn od 16. listopada 2012. pa do isplate, na iznos od 22,03 EUR / 166,02 kn od 16. studenog 2012. pa do isplate, na iznos od 21,87 EUR / 164,77 kn od 16. prosinca 2012. pa do isplate, na iznos od 21,70 EUR / 163,53 kn od 16. siječnja 2013. pa do isplate,

na iznos od 21,53 EUR / 162,23 kn od 16. veljače 2013. pa do isplate,

na iznos od 21,37 EUR / 160,99 kn od 16. ožujka 2013. pa do isplate,

na iznos od 21,74 EUR / 163,80 kn od 16. listopada 2013. pa do isplate, na iznos od 21,57 EUR / 162,51 kn od 16. studenog 2013. pa do isplate, na iznos od 21,40 EUR / 161,26 kn od 16. prosinca 2013. pa do isplate, na iznos od 21,23 EUR / 159,97 kn od 16. siječnja 2014. pa do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI D.D. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju VI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplate na ime tečajnih razlika iznos u visini od 6.533,57 EUR (slovima: šest tisuća petsto trideset tri eura i pedeset sedam centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 0,12 EUR / 0,92 kn od 3. svibnja 2006. pa do isplate,

na iznos od 4,01 EUR / 30,18 kn od 15. lipnja 2006. pa do isplate,

na iznos od 0,08 EUR / 0,59 kn od 15. ožujka 2008. pa do isplate,

na iznos od 1,33 EUR / 10,05 kn od 2. travnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 0,16 EUR / 1,17 kn od 15. listopada 2008. pa do isplate,

na iznos od 20,97 EUR / 158,03 kn od 2. studenog 2008. pa do isplate, na iznos od 1,55 EUR / 11,68 kn od 15. studenog 2008. pa do isplate, na iznos od 23,42 EUR / 176,49 kn od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 2,54 EUR / 19,12 kn od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 26,77 EUR / 201,73 kn od 2. veljače 2009. pa do isplate,

na iznos od 2,87 EUR / 21,65 kn od 15. veljače 2009. pa do isplate,

na iznos od 28,46 EUR / 214,46 kn od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

na iznos od 1,80 EUR / 13,56 kn od 15.ožujka 2009. pa do isplate,

na iznos od 21,96 EUR / 165,42 kn od 16. travnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 22,48 EUR / 169,39 kn od 16. svibnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 17,93 EUR / 135,10 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 18,72 EUR / 141,08 kn od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 15,42 EUR / 116,15 kn od 16. kolovoza 2009. pa do isplate, na iznos od 20,40 EUR / 153,67 kn od 16. rujna 2009. pa do isplate,

na iznos od 14,86 EUR / 111,99 kn od 16. listopada 2009. pa do isplate, na iznos od 18,44 EUR / 138,92 kn od 16. studenog 2009. pa do isplate, na iznos od 17,87 EUR / 134,63 kn od 16. prosinca 2009. pa do isplate, na iznos od 27,52 EUR / 207,34 kn od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 33,72 EUR / 254,04 kn od 16. veljače 2010. pa do isplate,

na iznos od 32,38 EUR / 243,93 kn od 16. ožujka 2010. pa do isplate,

na iznos od 38,53 EUR / 290,32 kn od 16. travnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 49,81 EUR / 375,32 kn od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 52,23 EUR / 393,54 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 65,49 EUR / 493,47 kn od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 65,05 EUR / 490,10 kn od 16. kolovoza 2010. pa do isplate, na iznos od 92,54 EUR / 697,24 kn od 16. rujna 2010. pa do isplate,

na iznos od 76,53 EUR / 576,58 kn od 16. listopada 2010. pa do isplate, na iznos od 80,23 EUR / 604,48 kn od 16. studenog 2010. pa do isplate, na iznos od 93,18 EUR / 702,07 kn od 16. prosinca 2010. pa do isplate, na iznos od 94,66 EUR / 713,23 kn od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 88,75 EUR / 668,71 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

na iznos od 92,33 EUR / 695,66 kn od 16. ožujka 2011. pa do isplate,

na iznos od 92,52 EUR / 697,08 kn od 16. travnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 103,43 EUR / 779,27 kn od 16. svibnja 2011. pa do isplate, na iznos od 126,61 EUR / 953,98 kn od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 153,00 EUR / 1.152,80 kn od 16. srpnja 2011. pa do isplate, na iznos od 179,26 EUR / 1.350,61 kn od 16. kolovoza 2011. pa do isplate, na iznos od 134,42 EUR / 1.012,78 kn od 16. rujna 2011. pa do isplate, na iznos od 119,34 EUR / 899,13 kn od 16. listopada 2011. pa do isplate, na iznos od 120,34 EUR / 906,72 kn od 16. studenog 2011. pa do isplate, na iznos od 122,42 EUR / 922,40 kn od 16. prosinca 2011. pa do isplate, na iznos od 135,44 EUR / 1.020,47 kn od 16. siječnja 2012. pa do isplate, na iznos od 139,35 EUR / 1.049,97 kn od 16. veljače 2012. pa do isplate, na iznos od 135,09 EUR / 1.017,83 kn od 16. ožujka 2012. pa do isplate, na iznos od 134,45 EUR / 1.012,99 kn od 16. travnja 2012. pa do isplate, na iznos od 136,61 EUR / 1.029,27 kn od 16. svibnja 2012. pa do isplate, na iznos od 140,36 EUR / 1.057,57 kn od 16. lipnja 2012. pa do isplate, na iznos od 135,68 EUR / 1.022,26 kn od 16. srpnja 2012. pa do isplate, na iznos od 3.158,14 EUR / 23.795,00 kn od 3. kolovoza 2012. pa do isplate,

III Nalaže tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI D.D. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju VI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 733,73 EUR / 5.528,32 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od --- 3.433,11 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 9. svibnja 2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 3.4.2023.godine odnosno u konačnici prema podnesku tužitelja od 3.4.2023. i u konačnici od 10.2.2025.godine, listovi 313 do 318 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 12.04.2006. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 3206491411, kreditna partija: 7103101113, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 117.700,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje, na rok od 360 mjeseci. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj i tuženik nisu pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate te da je od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Nadalje je naveo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Nadalje navodi da je tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valutne klauzule za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je naveo da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik dana 22.12.2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, da je rješenjem VSRH Rev-2868/2018 od 12.02.2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene su u pogledu valutne obveze, kamatne stope iznos preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju-pravo na povrat novčanog iznosa. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj HNB za chf koji je na dan isplate predmetnog ugovora 28.04.2006. iznosio 4,616777 kn, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati, slijedom navedenog tužitelj traži povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u podnesku od 10.02.2025. godine. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a sve sukladno specifikaciji tužbenog zahtjeva na str. 257 do 261 odnosno u konačnici na str. 313 do 318 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev, sve istaknute zahtjeve kao neosnovane, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na sve tražbine dospjele prije 12.06.2014. godine. Tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je naveo da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, da je sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost koju mu banka nije mogla uskratiti. Kada je tužitelj razmatrao mogućost konverzije najprije je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19c ZID ZPK/15,a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nadalje tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tuženik nadalje navodi da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu snovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Tuženik je nadalje naveo da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-35 spisa, 47-63 spisa, 72-100 spisa, 130 spisa, 153-176 spisa-nalaza i mišljenja, 235-347 spisa-dopune nalaza i mišljenja, 313-315 spisa-specifikacije tužbenog zahtjeva od 10.02.2025. godine, 319-320 spisa-iskaza vještakinje te iskaza svjedokinje i tužitelja.

4. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 7 spisa prileži Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103101113 od 12.4.2006.godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 117.700,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, članak 1 ugovora.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 17 do 18 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 19 do 35 spisa prileži promet po predmetnom kreditu.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 9 do 11 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju nn 102/2015 konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 22.12.2015.godine.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,50 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3 ugovoren način isplate kredita da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta te da je otplata kredita bila ugovorena na 30 godina (360 mjeseca). Prema članku 6 predmetnog ugovora namjena kredita je bila kupnja stana.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 6 do 7 spisa, te Dodatak ugovoru o kreditu na listovima 9 do 11 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka i tužitelja saslušanog kao parnične stranke koji se pridružio iskazu svjedokinje.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 12, 13 do 15 prileži izračun po konverziji iz kojeg nesporno proizlazi pretplata na dan 30.9.2015.godine u iznosu od 30.805,74 kn, što je i navedeno u članku 5 navedenog dodatka ugovora, list 9 poleđine spisa.

11. Nije sporna činjenica da se predmetni kredit i dalje otplaćuje te da je prema iskazu tužitelja i imenovane svjedokinje predmetni kredit korišten za rješavanje stambenog pitanja što je u suglasju i sa namjenom samog kredita.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporno je i pitanje da li tužitelj ima pravni interes jer po mišljenju tuženika nema budući je kredi konvertiran (list 102 spisa) . Sporna je i aktivna legitimacija tužitelja jer tužena smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran jer je kredit otplaćivala treća osoba (list 102 spisa). Sporno je i dali tužitelj spada u potrošača jer tužena smatra da tužitelj točnije dokazao (list 125 spisa). Sporan je i istaknuti prigovor zastare. Tužena je dakle osporila sve što se osporiti moglo.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa do dana 12.6.2019.godine kad je podnesena tužba iz čega proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO-a. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.6.2019.godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok niti po ovom činjeničnom osnovu, jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na nedostatak pravnog interesa i ti prigovori tužene iz podneska od 25.9.2019.godine list 102 spisa, su bili neosnovani. Naime tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP- a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Osim toga u odluci Vrhovnog suda RH Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine zauzet je jasan pravni stav da činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog Ugovora, što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4.7.2013.godine (isto i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. i Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.godine). Nadalje vezano za prigovor tužene iz podneska od 25.9.2019.godine list 102 spisa da je treća osoba otplaćivala kredit zbog čega je istaknut prigovor promašene aktivne legitimacije isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi tužena nije ovlaštena isticati ovaj prigovor nego eventualno treća osoba (primjerice presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž- 1141/2020-2 od 25.10.2021.godine). No čak i da tome nije tako iz iskaza svjedokinje CI kojem iskazu se pridružio u sam tužitelj, jasno proizlazi da su ona i suprug zajedno plaćali anuitete iz predmetnog kredita te da je u braku sa suprugom od 2004.godine, pa je i ovaj prigovor glede nedostatka aktivne legitimacije valjalo odbiti kao neosnovan. Glede navode tužene da tužitelj nije dokazao da je potrošač takvi navodi su pomalo kontradiktorni postojećim dokazima u spisu i očitovanju same tužene koja se i sama poziva na Dodatak ugovora o kreditu od 22.12.2015.godine koji je, kako to stoji u samom naslovu, zaključen upravo temelje Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju , list 9 spisa. No i neovisno o navedenom glede ovog prigovora će se detaljnije obrazlagati u kasnijem dijelu obrazloženja.

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 176 i 235 do 247 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi. Budući se tužena usprotivila objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva u podnesku od 3.2.2025.godine list 263 spisa to je istu valjalo dopustiti temeljem članka 190 ZPP-a i o tome odlučiti rješenjem.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem svjedokinje CI i tužitelja kao parnične stranke. Tako je imenovana svjedokinja iskazala citira se:

"Poznat mi je ovaj ugovor a na upit bila sam sudužnik u istom.Na upit suca tko je plaćao anuitete iz ugovora odg: plaćali smo ja i suprug. U braku sam sa suprugom od 2004. godine. Na upit suca zajedno sam sa suprugom sudjelovala u pregovoru s bankom. Na upit zašto smo odabrali ovu banku tuženika i sklopili ugovor odg: ja imam račun u Zagrebačkoj banci, to je bilo najjednostavnije raspitivali smo se i u drugim bankama i tražili su tri hipoteke za osiguranje. Banka je sačinila ovaj ugovor. Ja sam bila cijelo vrijeme s svojim suprugom cijelo vrijeme dok smo se raspitivali za kredit. Na upit bila sam i suprugom kad nam je dan primjerak ovog ugovora vezano za potpisivanje. Na upit nikada niti ja niti suprug nismo imali kredit u chf valuti prije ovog ugovora. Ne mogu se sada sjetiti da li je bio bankarski službenik ili službenica. Ja sam imala prije ovog ugovora jedan sitni kredit ali je bio u kunama preko OTP banke ali nisam sigurna. Nismo niti ja niti suprug imali kredit u valuti chf. Na upit odlučili smo kupiti prvu nekretninu za život uzeli smo kredit u valuti chf jer kad smo se raspitivali su nam rekli da niti ja niti suprug nismo kreditno sposobni za kredit u euru već u chf i da je to sigurna i stabilna valuta. To nam je rekao bankarski službenik kod kojeg smo bili za kredit. Želim samo još reći da su mi rekli vezano za oscilacije da je to sigurna valuta i da neće biti nekih oscilacija. Nije nam rečeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope. Ništa nam nije rečeno vezano za karakteristiku švicarca kao valute već samo da je to najstabilnija valuta. Ne mogu se sjetiti koliko smo plaćali ratu na početku međutim samo znam da je ta rata anuiteta poslije narasla za duplo pa suprug nije mogao plaćati, nismo očekivali takvu promjenu anuiteta.Na upit suca napravili smo suprug i ja konverziju i to iz razloga jer su nam tako sugerirali da će tako pasti rata kredita. Banka je utvrdila neku pretplatu. Banka je nama za tu pretplatu koliko se ja sjećam vezano za tu konverziju umanjila glavnicu. Kredit koji smo dobili iskoristili smo za stambene svrhe.Na upit pun. tužitelja nismo mogli utjecati na pojedine odredbe ugovora i ovog sporazuma o konverziji niti glavnog ugovora.Na upit pun. tuženika taj stan kojeg smo kupili nismo niti iznajmljivali, niti koristili za druge svrhe, već smo živjeli u njemu. Na upit pročitala sam prije potpisivanja taj ugovor a na upit da li su mi ga objasnili odg: nisu, rekli su samo ono što sam prethodno navela. Na upit da li sam bila svjesna da sklapam ugovor s promjenjivom kamatom stopom te da se to može mijenjati odg: da međutim nisam očekivala toliku promjenu jer su mi rekli da je to stabilna valuta te da neće biti veliki promjena. Na upit da li sam na bilo koji način pokusala pregovarati o bilo kojoj odredbi prilikom sklapanja ugovora odg: ja sam pitala za kamatnu stopu da li može biti manja oni su rekli da je to to. Na upit da li sam na bilo koji način prigovorili banci kad je kamatna stopa porasla odg: ja sam dola i rekla da je to preveliko oni su rekli da je to tako i da oni tu ne mogu ništa a sve vezano za dali sam pokušala prigovoriti " završen citat. Sud prihvaća iskaz imenovane svjedokinje budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).Nadalje iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na istom ročištu od 27.03.2025. godine tužitelj se u cijelosti se pridružio iskazu svoje supruge navodeći da su pročitali on i supruga ugovor prije potpisivanja, da je anuitet na početku bio 2.200,00 kuna poslije je narastao na 4.760,00 kuna te da prije ovog ugovora nije imao nikakav ugovor o kreditu. Na upit punomoćnika tuženika da li je bio svjestan da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom odgovorio je da da ali ne tako strašno, da njegova plaća poslije nije pokrivala ratu a imao je plaću 3.600,00 kuna plaću a rata je iznosila 4.700,00 kuna. Na upit da li je probao prigovarati odgovorio je da su pokušali ali službenica je rekla to je to i ne može se ništa. Sud prihvaća u cijelosti i iskaz tužitelja budući je isti bio (blagodat načela neposrednosti iskren, životan objektivan) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu.

21.Suprotno prigovoru tužene da tužitelj nije dokazao da je potrošač ocjena je ovoga suda da je tužitelj to dokazao, čak i ako se zanemari pravni osnov temeljem kojeg je zaključe predmetni dodatak na str. 9 do 11 spisa. Naime predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, te je novac dobiven od tog kredita i utrošen za stambene svrhe , a stan koji je za isti kupljen nije iznajmljivan , niti je korišten u druge svrhe osim za život u njemu. Stoga je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 12.4.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF , te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.

26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke (što nije predmetom ove parnice) , te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, niti to tvrdi, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene. Sve opisano proizlazi i iz objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke i imenovane svjedokinje.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava VIK i CIK protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazvati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine), tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 GI protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu V protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza niti iz iskaza saslušane svjedokinje).Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., GI protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF odnosno temeljem ništetnih ugovornih odredbi vezano za jednostranu promjenu kamatnih stopa..

33. Stoga nije osnovano pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, sadrži kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe naročito zbog činjenice da je tužbeni zahtjev tužitelja izvorno postavljen isključivo kao kondemnatoran. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na pravno stajalište da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate koji je tužitelju ipak priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog dodatka ugovora ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Međutim sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK -CHF bio manji od tečaja HRK -CHF na dan isplate kredita. Vrhovni sud jasno zaključuje da ako u postupku nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333 ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195 i 196 ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba tada nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene na ime restitucije. Tužena u ovoj parnici nije istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333 ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195 i 196 ZOO-a odnosno nije podnijela protutužbu i to kako s osnova negativnih razlika tako niti s osnova preplate od 30.805,74 kn članak 5 Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, unatoč navedenom tužitelj je opisanu preplatu pravilno uzeo u obzir (podnesak od 3.4.2023.godine, list 254 do 255 spisa te principom uračunavanja (članak 171 i 172 ZOO-a) umanjio svoju tražbinu vezano za preplaćeni iznos s osnova preplate zbog tečajne razlike -utvrđen je iznos od 11.218,10 eura list 243 spisa nalaza vještakinje kojeg je tužitelj, kako bi se uzeo u obzir efekat konverzije glede preplate umanjio za iznos od 4.437,08 eura ili 33.431,15 kn list 17 nalaza vještakinje ( od 28.5.2022.godine) koliko je vještakinja utvrdila preplatu po konverziji i to na način da je iznosom preplate od 4.437,08 eura (tečaj 7,53450) anulirao pojedinačne tražbine u razdoblju od 15.9.2015. (141,58 eura ) pa sve unatrag do iznosa dospijevajućeg 1.9.2012.godine, te dio iznosa od 3.641,44 eura (umanjio ga je za ostatak) dobivši preostali iznos od 3.407,64 eura koji nije podmiren, list 255 spisa, da bi u konačnici iznos od 3.407,64 smanjio na iznos od 3.158,14 eura list 316 spisa potražujući dakle manji iznos, kojih okvira tužbenog zahtjeva se sud dužan pridržavati članak 2 st. 1 ZPP-a neovisno o tome što bi tužitelju pripao veći iznos od 3.158,14 eura. Vezano za visinu tražbine o istoj će u nastavku biti riječi.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 96. st 1. i 102 ZZP/07 te je valjalo utvrditi kao prethodno pitanje (budući tužitelj nije postavio samostalan deklaratoran tužbeni zahtjev u vidu deklaratornom preambula) da su ništetne ( bez pravnog učinka) budući su nepoštene navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 12.4.2006.godine, u dijelu u kojima je kamatna stopa promjenjiva temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama banke kao i u dijelu u kojem se radilo o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF u kojima se iznos glavnice i anuiteti vezuju za valutu švicarskog franka.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane vještakinje od 28.05.2022. godine utvrđeno je u bitnom list 176 spisa da preplate u anuitetima, po mjesecima za cijelo razdoblje otplate kredita do dana 30.09.2015. godine (obračuna konverzije) koja obuhvaća razliku na ime promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, odnosno po mjesecima razlika između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početnu ugovorenu kamatnu stopu (4,50% p.a.) i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama s uračunatim pozitivnim i negativnim razlikama ukupno iznose 99.468,69 HRK, od toga: razlika kamate ukupno 19.591,87 HRK kako je specificirano rekapitulacijom u stupcu 16 Tabele br. 4, razlika s osnova promjene tečaja ukupno 79.876,82 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4. Vještakinja je nadalje navela da samo pozitivni iznosi razlike kamate ukupno iznose 23.250,60 HRK, te samo pozitivne tečajne razlike ukupno iznose 84.523,15 HRK, a što čini ukupno samo više plaćeno od 107.773,75 HRK. Samo negativni iznosi razlike kamate ukupno iznose 3.658,73 HRK, te samo negativne tečajne razlike ukupno iznose 4.646,33 HRK, a što čini ukupno samo manje plaćeno od 8.305,06 HRK. Nadalje navodi da preostala neotplaćena glavnica kredita u trenutku obračuna konverzije na dan 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, iznosi 163.956,85 HRK, da bi tužitelj izvršenim uplatama do 30.09.2015. godine podmirio i sve svoje obveze prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju koje bi dospjele do 30.09.2015. godine, ali bi neotplaćena glavnica kredita preostala u iznosu manjem za 819,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da iznos neotplaćene glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan obračuna konverzije za 5.528,32 HRK je viši u odnosu na iznos neotplaćene glavnice kredita s vk u CHF po početnom otplatnom planu i početnom tečaju. Konačno, tužitelju je tuženik utvrdio preplatu u konverziji koju je tužitelj iskoristio za podmirenje anuiteta kredita s vk u EUR u ukupnom iznosu od 33.431,15 HRK po mjesecima u razdoblju od 01.01.2016 do 01.12.2017. godine. Vezano za primjedbe tužene list 184 spisa da nije uzet u obzir efekat konverzije, u pisanoj dopuni nalaza od 26.02.2023. godine vještakinja je utvrdila da tužiteljeva tražbina s osnova preplaćenih anuiteta, i to s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja, umanjena za preplatu koju je tuženik odobrio tužitelju u provedbi konverzije ukupno iznosi *8.764,63 EUR, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 66.037,10 HRK. Vještakinja je u tabelama 2 do 6 dopune nalaza i mišljenja iskazala specifikacije iznosa razlika s osnova promjene kamatne stope i tečaja u anuitetima iskazano u valuti EUR. Vještakinja je u tabeli broj 2 zadnja kolona prikazala preplatu kamate iskazano u eurima u iznosu od 3.085,88 eura list 240 spisa (samo pozitivne razlike), dok je u tabeli 4 zadnja kolona prikazala preplatu s osnova tečajnih razlika (smo pozitivni iznosi-razlike) u visini od 11.218,10 eura, list 243 spisa (obje tabele na str. 238 do 243 spisa). Sve opisano vještakinja je usmeno izložila na ročištu do 11.2.2025.godine, listovi 319 do 320 spisa, nakon čega više nije bilo primjedbi i pitanja, list 2 zapisnika od 11.2.2025.godine.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao u konačnici svoju tražbinu u podnesku od 10.2.2025.godine listovi 313 do 317 spisa potražujući s osnova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 3.085,88 eura sukladno nalazu vještakinje list 238 do 240 spisa tabela broj 2 prema pojedinačno zbrojenim iznosima, te na ime tečajnih razlika iznos od 6.533,57 eura (prethodno je obrazloženo da je iznos od 11.218,10 eura po tom osnovu umanjen za iznos preplate od 4.437,08 eura (list 176 spisa tj. 33.431,15 kn :7.53450 = 4.437,076 ili na dvije decimale 4.437,08 eura), s time da umjesto iznosa od 6.718,02 eura (ili 11.218,10 – 4.437,08 = 6.718,02 eura) tužitelj potražuje i manji iznos po tom osnovu tj. 6.533,57 eura uzimajući u obzir pojedinačno zbrojene iznose budući su ne može suditi ekstra petit tj. izvan okvira tužbenog zahtjeva. Stoga je valjalo naložiti tuženoj da tužitelju s osnova jednostrane promjene kamatne stope i isplati iznos od 3.085,88 eura, te na ime tečajnih razlika iznos od 6.533,57 eura, stav I i II izreke ove presude, a sve prema pojedinačno zbrojenim iznosima. Tužitelj je doduše potraživao vezano za preplaćenu kamatu prvi iznos od 27,51 eura list 313 spisa umjesto ispravno iznos od 27,41 eur list 238 prema tabeli vještaka, ali je cijeneći da su svi drugi pojedinačni iznosi ispravno navedeni razvidno da se radi o očitoj grešci u pisanju. Naglašava se tužitelju dakle pripadaju po oba osnova iznosi koji proizlaze iz ukupno zbrojenih svih pojedinačnih iznosa po navedenim osnovama. Isto tako valjalo je tužitelju dosuditi i iznos od 5.528,32 kn sada 733,73 eura (tečaj 1 eur = 7,53450 kn) , po osnovu iznosa neotplaćene glavnice konvertiranog kredita s vk.u EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan obračuna konverzije koji je viši upravo za 5.528,32 kn u odnosu na iznos neotplaćene glavnice kredita s vk. U CHF po početnom otplatnom planu i početnom tečaju , list 176 spis nalaza vještaka od 28.5.2022.godine, stav III izreke ove presude.

39. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka I I II izreke ove presude teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku I i II izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a od dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka odnosno kako je to tužitelj ispravno potraživao, te na iznos od 733,73 eura od 1.10.2015. godine (cijeneći da je obračun konverzije napravljen 30.9.2015.godine pa zakonska zatezna kamata teče od prvog slijedećeg dana) pa do isplate, stav III izreke ove presude.

40. Vezano za često pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete iako za navedeno tužena i nije istaknula niti procesno pravni niti materijalno pravni prigovor prijeboja , za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tuženik se protivio objektivnoj preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 3.4.2023. i 10.2.2025.godine koju je međutim valjalo dopustiti pozivom na čl. 190 ZPP-a. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 27.3.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda dva puta suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 8.5.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 9.5.2025. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno postavljenim okvirima troškovnika na str. 392 spisa valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od:

11.11.2019., 06.03.2020., 03.04.2020., 08.07.2022. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr.8/1, a za podneske od 24.06.2020., 27.05.2021., 25.02.2022., 29.06.2022. godine po 25 bodova za svaki taj podnesak po tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od: 04.10.2019., 09.03.2020., 27.10.2022., 11.02.2025. i 27.03.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za ročište od: 25.11.2019. 25 bodova Tbr 9/5 što iznosi ukupno 1125 bodova ili 2.250,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 562,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.812,50 eura, a sve sukladno čl. 2 st. 1 ZPP-a držeći postavljenih okvira iz troškovnika na listu 329 spisa cijeneći da je vrijednost predmeta spora prelazila iznos od ranijih 100.000,00 kuna. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe 195,90 eura po tbr 1 st. 1 kao i iznos od 424,71 eur sukladno troškovniku vještaka list 177 spisa budući je tužena osporila i osnovanost osnove što s iznosom od 2.812,50 eura daje na ime ukupnog troškova iznos od 3.433,11 eura, koji iznos je tuženik dužna isplatiti tužitelju stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče počev od dana objave presude tj. od 09.05.2025. godine pa do isplate.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženiku preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku IV izreke ove presude s kamatom na isti, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovan, stav V izreke ove presude.

45. Temeljem članka 155 ZPP-a a u svezi s tbr. 8 točka 1 Tarife tužitelju je mogla biti priznata nagrada samo za najviše 4 obrazloženja podneska.

U Puli, 9. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte