Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-12/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš- Horvat, u pravnoj stvari tužiteljice ORŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lucija Car-Pavlic, odvjetnica u odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 52966791065, koga zastupa punomoćnica Andreja Kušec Kovačević, odvjetnica u Vrbovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-416/2024-23 od 20. prosinca 2024., 9. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ORŽ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-416/2024-23 od 20. prosinca 2024. u točki II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice ORŽ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 156,25 EUR (stotinu pedeset šest eura dvadeset pet centi).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 420,87 EUR te zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos, pobliže naveden u izreci presude, od njegova dospijeća do isplate, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici (neto) iznos naknade štete od 660,96 EUR / 4.980,00 kn, sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn, od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 19,91 EUR / 150,00 kn, od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 19,91 EUR / 150,00 kn, od 16. svibnja 2017. do isplate, u roku od 15 dana" (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja po osnovi zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim bruto iznosima (točka III. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove u ovom postupku (točka IV. izreke).

2. Protiv točke II. i IV. izreke navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 156,25 EUR.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 420,87 EUR po osnovi razlike plaće te iznosa od 660,96 EUR po osnovi naknade štete zbog pogrešno obračunate i manje isplaćene plaće, sve sa zateznom kamatom, na ime razlike plaće koja je u spornom razdoblju bila pogrešno obračunavana na temelju osnovice od 5.108,84 kn, umjesto pravilno, na temelju osnovice od 5.415,37 kn.

5. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, u ovom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti, sukladno s odredbom čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Iako tužiteljica navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedena bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni razlog pobijana odluka nije mogla biti ispitana.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da je, počevši od prosinca 2015., tuženik bio u obvezi obračunavati i isplaćivati plaću po osnovici od 718,74 EUR / 5.415,37 kn, uzimajući u obzir odredbu članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., budući da je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto) te je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 420,87 EUR.

8.1. Međutim, u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 660,96 EUR po osnovi naknade štete (izgubljena zarada za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punoga radnog vremena radi skrbi djeteta s težim smetnjama u razvoju), prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 80/13 i 137/13 – dalje: ZOZO) propisano da se naknada plaće u tom slučaju osiguraniku isplaćuje iz sredstava Zavoda od prvog dana korištenja tog prava, kako to proizlazi i iz navoda tužbe te da tužiteljica stoga nije dokazala ispunjenje pretpostavki za odgovornost za štetu, budući da tuženik nije štetnik koji je počinio štetnu radnju jer nije ni bio obveznik obračuna i isplate predmetne naknade plaće, niti je određivao osnovicu na temelju koje se ista obračunava.

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9.1. Naime, odredbom čl. 39. t. 7. ZOZO propisano je da pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno spriječen za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad u polovici punoga radnog vremena u skladu sa zakonom kojim se uređuju rodiljne i roditeljske potpore, dok je odredbom čl. 41. st. 1. ZOZO, propisano da se naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. t. 3. do 8. i t. 10. toga Zakona osiguraniku isplaćuje na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: Zavod), od prvog dana korištenja prava.

9.2. Prema čl. 23. st. 2. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (''Narodne novine'', broj 110/08, 85/08, 34/11, 54/13, 152/14 i 59/17 – dalje: ZRRP), jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja pravo iz st. 1. toga članka (na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života) može koristiti i kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena te nastaviti njegovo korištenje i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, a na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom sukladno posebnom zakonu. Prema st. 7. toga članka, zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja prava iz st. 1. ili st. 2. toga članka, ima pravo na novčanu naknadu.

9.3. Prema čl. 24.a st. 2. ZRRP, zaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) koji pravo iz čl. 23. st. 1. ovoga Zakona koristi kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, sukladno čl. 23. st. 2. ovoga Zakona, ima pravo na novčanu naknadu obračunatu u visini iznosa isplaćene plaće umanjene za obračunate i obustavljene doprinose za mirovinsko osiguranje, predujam poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sukladno posebnim propisima, a koju je ostvario radeći taj mjesec u polovici punog radnog vremena, a sve prema ovjerenoj ispravi poslodavca o isplaćenoj plaći. Poslodavac je dužan pri isplati plaće izdati ovjerenu ispravu o isplaćenoj plaći zaposlenom roditelju (st. 4.) te će Zavod korisniku isplatiti razliku između pripadajućeg iznosa za isplatu iskazanu na ispravi poslodavca iz st. 2. toga članka i isplaćenog iznosa iz st. 5. toga članka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerene isprave iz st. 2. istoga članka (st. 6). Prema st. 7. toga članka, zaposlenom ili samozaposlenom roditelju naknada plaće odnosno novčana naknada utvrđena tim člankom ne može iznositi manje od 70 % proračunske osnovice.

9.4. S obzirom na navedene propise, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženik (poslodavac) nije obveznik obračuna i isplate predmetne naknade plaće, već da se istu isplaćuje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

10. Tužiteljica u žalbi navodi da nije sporno da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje isplaćivao tužiteljici novčanu naknadu za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s teškoćama u razvoju u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017., ali da je to činio na temelju podataka o prosječnoj plaći tužiteljice prije korištenja prava na rad u polovici radnog vremena radi skrbi o djetetu s težim smetnjama u razvoju (obračunskih isprava za isplatu plaće, obračunatih po tuženiku), sukladno s čl. 24.a ZRRP, na temelju ovjerene izjave poslodavca o isplaćenoj plaći. Budući da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje obračunao tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena na temelju podataka dobivenih od tuženika i to uzimajući u obzir prosječni iznos plaće koji je tužiteljici isplaćen u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je tužiteljica počela koristiti pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s teškoćama u razvoju (čl. 54. st. 1. i 2. ZOZO), tužiteljica nadalje navodi da u postupanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nije bilo protupravnosti jer se pouzdao u obračunske isprave dobivene od tuženika i na temelju tih isprava obračunao naknadu te da stoga upravo od tuženika ima pravo zahtijevati naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog manje isplaćene naknade.

10.1. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovoj pravnoj stvari odlučno da tuženik, neovisno o tome što je na temelju njegove isprave o isplaćenoj plaći Zavod tužiteljici obračunavao naknadu plaće za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena (čl. 24.a st. 4. i 6. ZRRP), nije obveznik isplate naknade plaće po osnovi korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena, već je to Zavod pa neosnovano tužiteljica ustraje u tvrdnji da ima pravo od tuženika potraživati isplatu (razlike) isplaćene naknade i to po osnovi naknade štete u vidu izmakle koristi zbog manje isplaćene naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena.

10.2. Točno je da je čl. 111. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17 i 98/19) propisano da se pravo na naknadu štete koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom (st. 1.) odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Međutim, ta bi šteta eventualno postojala tek u situaciji kada Zavod ne bi isplatio razliku naknade plaće koja tužiteljici u spornom razdoblju pripada prema osnovici od 5.415,37 kn, što ovdje nije slučaj niti to tužiteljica tvrdi.

10.3. Ostali žalbeni navodi koji se tiču glavne stvari nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Neosnovano tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Naime, u ovom slučaju stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je sud bio ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odlučiti kao u točki

I. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Budući da tužiteljica uspjela sa žalbom, ne pripada joj ni pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 9. svibnja 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat