REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-241/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Alagić odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. iz [adresa], OIB 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika 15. travnja 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, da tužitelju MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.801,53 eura (slovima: tritisućeosamstojedaneuroipedesettricenta) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,08 eura od 14.06.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 16.07.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 16.08.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 15.09.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 15.10.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 15.11.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 15.12.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 14.01.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 16.03.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 14.04.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 13.05.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 15.06.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 15.07.2011. godine pa do isplate,

- 32,43 eura od 16.08.2011. godine pa do isplate,

- 59,15 eura od 15.09.2011. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.10.2011. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.11.2011. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.12.2011. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.01.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.02.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.03.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.04.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.05.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 16.06.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.07.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.08.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.09.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.10.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.11.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.12.2012. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.01.2013. godine pa do isplate,

- 114,64 eura od 14.02.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.03.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.04.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 15.05.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.06.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 12.07.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.08.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 12.09.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.10.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.11.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 13.12.2013. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 14.01.2014. godine pa do isplate,

- 114,65 eura od 21.02.2014. godine pa do isplate,

po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, da tužitelju MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak

u

iznosu

od

3.381,04

eura

(slovima:tritisućetristoosamdesetjedaneuroičetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 6. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik kao pravni sljednik Societe Generale – Splitske banke d.d. 25. listopada 2007. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 60929/07, koji je potvrđen 25. listopada 2007. od strane javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka broj OV-6325/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.240,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 228 mjeseci na način da kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva a koja se sa početnih 5,20% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu porastao tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.2.Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj u tužbi postavlja i manifestacijski zahtjev, odnosno zahtjev da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje, a koju ima tuženik te ju je na traženje tužitelja odbio dati. Slijedom toga tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u pretpostavljenom iznosu od 10.001,00 kuna, a koji da će urediti nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu.

2. U podnesku zaprimljenom kod ovoga suda 17. srpnja 2019. tužitelj navodi da je nakon podnošenja tužbe od tuženika zaprimio odgovarajuću dokumentaciju na temelju koje je izradio izračun preplaćenih anuiteta kao posljedicu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Navodi i da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, da je tužitelj prihvatio takav prijedlog i da je dana 10. listopada 2016. s tuženikom zaključio dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica u kunskoj protuvrijednosti od 23.616,17 EURa kojim utvrđenjem su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos od dana konverzije pa nadalje. Utvrđenje nove glavnice ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. Nadalje navodi da u konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplatu kao posljedicu ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od n10.806,81 kn, kao i da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Tužitelj tako od tuženika potražuje isplatu iznosa od 26.882,43 eura uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, da da nije sporno da su tužitelj i tuženik 25. listopada 2007. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 60929/07 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 56.240,00 CHF na rok otplate od 228 mjeseci, kao i da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama ili drugim aktima Kreditora. Tuženik smatra da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, navodi da u ovom predmetu nema mjesta preslikavanu utvrđenja iz parnice "Potrošač" jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita i da je u ovom postupku zadatak suda utvrditi primjenjuje li se načelo zaštite apstraktnog potrošača i na konkretnog potrošača.

2.1. Tuženik nadalje tvrdi da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo, da je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, tvrdi da navedena odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula CHF navodi da je ista također jasna, uočljiva i razumljiva i da ne može biti predmetom ocjene poštenosti, te da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Ističe i kako su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija čime su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da je tada tužitelju priznata preplata po kreditu i da tužitelj u ovom postupku ne može potraživati nešto što mu je već priznato i isplaćeno od strane tuženika.

3. Rješenjem ovog suda broj P-241/2019-16 od 12. travnja 2024., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po TD Posrednik d.o.o. [adresa]. na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kojem je kredit isplaćen tužitelju a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, koja se ima umanjiti za iznos koji je tužitelju priznat u konverziji i to u vremenskom periodu od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. godine.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 24. lipnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 3.801,53 eura sa zateznima kamatama.

5. U podnesku od 19. kolovoza 2024. tuženik je naveo da razlika u anuitetima s osnova kamatne stope i valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 3.335,90 EUR, a ne 3.801,53 EUR kako to navodi vještak, te da je ta razlika zbog toga što vještak nakon reprograma kredita nije u početnom otplatnom planu uzeo u obzir povećanje glavnice kredita ( isplata dodatnih sredstava u iznosu od 2.267,31 EUR) na dan 19.01.2011.

5.1. U podnesku od 15. studenoga 2024. tuženik navodi kako tužitelj disponira tužbenim zahtjevom na način da isti vrši preinaku istoga, uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotno postavljenog u tužbi, na što tuženik ne pristaje odnosno istoj preinaci se protivi.

6. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 24. lipnja 2024. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem promijenio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 1.327,36 eura (10.001,00 kuna) prvotno postavljenog u tužbi odnosno iznosa od 3.567,91 eura (26.882,43 kn) koji je postavio u podnesku od 17. srpnja 2019. kojim je uredio tužbeni zahtjev nakon zaprimanja poslovne dokumentacije u vezi predmetnog ugovora o kreditu od strane tuženika, sada potražuje iznos od 3.801,53 eura.

7. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljem tekstu ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.801,53 eura.

7.1. S obzirom na gore navedeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva. Tuženik se toj preinaci protivio, a kako je to naveo u podnesku od 15. studenoga 2024.

7.2. Člankom 190. st. 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud temeljem citiranih odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a uz, unatoč protivljenju tuženika na glavnoj raspravi 26. studenoga 2024. dopustio preinaku uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos. Ovdje valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Su IV – 162/2021 donio zaključak: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 60929/07 od 25. listopada 2007. (list 12-18 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 60929/07 od 19. siječnja 2011. (list 19 spisa), promet po kreditu (list 20-31 spisa),- Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu broj 60929/07 od 10. listopada 2016. s otplatnim planom (list 32-40, 77-85 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 41, 86 spisa), otplatni plan (list 42-43 spisa), otplatni plan (list 44-48 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018. (list 56 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt- 18/9779-4 od 3. prosinca 2018. (list 57-58 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka (list 188-220 spisa), pisano očitovanje vještaka od 3. listopada 2024. (list 274 spisa), medicinsku dokumentaciju na ime tužiteljice (list 288- 292 spisa), medicinsku dokumentaciju na ime tužiteljice (list 294-302 spisa). Sud je također proveo dokaz saslušanjem vještaka Darija Dumančića kao i dokaz saslušanjem svjedoka ZU. Sud je na glavnoj raspravi26. studenoga 2024. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika s obzirom da tuženik nije naveo ime i prezime javnog bilježnika čije saslušanje traži, ali i iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu ne daje niti ima zakonsku ovlast dati potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli pa se njegovim saslušanjem ne može utvrditi činjenica obaviještenosti tužitelja o spornim odredbama prije sklapanja ugovora.

8.1. Nadalje, sud je na glavnoj raspravi od 26. studenoga 2024. usvojio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje tužiteljice u svojstvu parnične stranke budući da do tada nije bilo odlučeno o navedenom dokaznom prijedlogu. No, tužiteljica nije pristupila na glavnu raspravu 12. veljače 2025. kada je trebala dati svoj iskaz te je punomoćnik tužiteljice naveo da tužiteljica ne može pristupiti na sud radi saslušanja jer je narušenog psihičkog stanja, da je smještena u Domu za starije i nemoćne te je ovisna o tuđoj pomoći i njezi, te je u spis dostavio dokumentaciju kojom to potvrđuje. Također na istom ročištu 12. veljače 2025. punomoćnik tužiteljice je s obzirom na činjenicu da je kći tužiteljice ZU ujedno i založni dužnik temeljem dodatka broj 2 Ugovora o kredita broj 60929/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava predložio da se istu sasluša u svojstvu svjedoka a na okolnosti je li se sa tužiteljicom pregovaralo o spornim ugovornim odredbama te na okolnost da li tužiteljica ima status potrošača. Sud je usvojio dokazni prijedlog sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a, te u dokaznom postupku proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZU. Naime, s obzirom da je od podnošenja tužbe do održavanja ročišta na kojem je tužiteljica trebala biti saslušana proteklo više godina i da se zdravstveno stanje tužiteljice u međuvremenu narušilo, te da ista nije u mogućnosti pristupiti na ročište, sud je usvojio dokazni prijedlog tužitelja koji je iznesen nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga što je isti predložen upravo zbog navedenih okolnosti, odnosno lošeg zdravstvenog stanja tužiteljice, koje se nije moglo predvidjeti, kao i činjenice da je svjedok ZU bila založni dužnik temeljem predmetnog ugovora o kreditu te raspolaže saznanjima važnima za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.

9. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 60929/07 od 25. listopada 2007., a koje se odnose na način promjene kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. Prije svega, valja istaknuti da je obveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu ZOO), radi čega je sud u konkretnom slučaju dužan provesti kontrolu ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima kao i ocjenjivati jesu li u konkretnom slučaju odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene.

11. Nadalje prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP-a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u 60929/07 od 25. listopada 2007. (list 12-18 spisa), nesporno je da su tužitelj i tuženik 25. listopada 2007. zaključili Ugovor o kreditu, broj60929/07, koji je potvrđen istoga dana od strane javnog bilježnika Zlatka Šimašeka pod brojem OV-6325/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.240,00 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 228 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20%, s tim da je člankom 11. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 10. (d)1.) istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije nekretnine.

12.1. Nesporno je i da su stranke 19. siječnja 2011. zaključile Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj 60929/07 (list 19 spisa) kojim je tužiteljici kao korisniku kredita odobren dodatni iznos kredita od 2.267,31 CHF bez produljenja roka otplate.

12.2. Nadalje je nesporno da su tužitelj i tuženik 10. listopada 2016. zaključili Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu broj 60929/07 od 10. listopada 2016. (list 32-40, 77- 85 spisa), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim dodatkom je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.616,17 eura te su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

12.3. Također je nesporno da su parnične stranke Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 41, 86 spisa) od 6. listopada 2016. utvrdile da postoji preplata u iznosu od 10.806,81 kunu i da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

12.4. Uvidom u promet po kreditu (list 20-31 spisa) i otplatni plan od 3. lipnja 2019. (list 42-43 spisa) i otplatni plan (list 44-48 spisa) utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

12.5. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

12.6. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

12.7. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

13. Sporno je među parničnim strankama pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru posebice uzimajući u obzir provedenu konverziju kredita te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

13.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

13.2. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

14. Tužbeni zahtjev je osnovan.

15. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZU, založnog dužnika po predmetnom ugovoru o kreditu.

16. Iz iskaza svjedoka ZU proizlazi da je tužiteljica MU njezina majka koja sada ima 68 godina i nalazi u Domu za starije i nemoćne osobe " M" u [adresa], da joj je prije otprilike 4 i pol godine postavljena dijagnoza rane demencije i početak Alzheimerove bolesti, koja je kasnije i potvrđena te radi toga nije u stanju davati iskaz jer se gubi. Nadalje je navela da je predmetni ugovor o kreditu podignula njezina majka, da im je novac bio potreban za završetak obnove obiteljske kuće, da je majka bila klijent Societe Generale – Splitske banke pa je zato tamo i podigla kredit, a kako nije mogla naći jamca pozvala je nju da potpiše ugovor zbog toga što je na kuću stavljena hipoteka, a ona je vlasnik kuće. Išla je s majkom svaki puta u banku radi podizanja tog kredita, u banci nisu posebno pregovarali o odredbama ugovora, nisu ih upozoravali na moguće rizike te nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora, čak ni na sam iznos kredita, nego su im u banci ponudili iznos kredita sukladno primanjima njezine majke. Niti ona niti njezina majka nisu imale financijska znanja te im pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nisu bili posve jasni. Navela je i da joj nije bio jasan termin fiducijarni dužnik pa je u banci pitala da joj pojasne, dok su im o pojmovima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope rekli da se iznos može mijenjati tijekom otplate ali ne previše. Majci je ponuđena konverzija ugovora o kreditu na što je ona pristala jer je rečeno da će rata biti manja no u konačnici su i dalje te rate opet dosta visoke te majka još uvijek otplaćuje taj kredit. Misli da prilikom konverzije nije utvrđena preplata. Navela je i da ih je u banci dočekao unaprijed pripremljeni tekst ugovora koji je pročitala, da se prihvatom konverzije njezina majka ni ona nisu odrekle potraživanja po osnovi preplate radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da u vrijeme sklapanja ugovora ni ona ni njezina majka nisu imale u vlasništvu ni obrt ni trgovačko društvo. Pored toga navela je i da je od ponuđenog kredita do potpisivanja ugovora o kreditu proteklo nekoliko mjeseci, barem 6-7 mjeseci jer je majka skupljala potrebne papire, da su prije potpisivanja ugovor pročitale i ona i njezina majka, zajedno su ga protumačile kako su ga razumjele te se prije potpisivanja ugovora nisu savjetovale s nikim tko je ekonomske struke. Prije sklapanja ovog ugovora majka i ona raspitivale su se i kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, a u konačnici su odlučile sklopiti ugovor sa Societe Generale jer je bilo najpovoljnije. U banci im nisu ponudili kredite u HRK i EUR, one su pitale za kunski kredit, ali su im u banci rekli da je kredit u CHF najpovoljniji te nisu bile upozorene na rizik, nego im je rečeno da je franak u to vrijeme bio stabilan. Također je navela i da je majka primala obavijesti o promjenama kamatne stope i da su ih obje čitale, kao i da je majka išla u banku kada je anuitet porastao pa su joj rekli da je takav kredit potpisala i da je kamatna stopa promjenjiva pa da se zato i anuitet mijenja te da ona nije bila prisutna s njom kada je išla u banku. Nadalje je navela i da je bila prisutna s majkom prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, da su pročitale obje dodatak i potpisale ga te da su zbog manje rate bile prisiljene sklopiti ga, te da su anuiteti u početku bili manji, da je majka potpisom Dodatka ugovora o kreditu prihvatila da se takvi uvjeti primjene na Ugovor o kreditu, kao i da njezina majka sigurno ne bi sklopila takav Ugovor o kreditu da je u trenutku sklapanja znala da će anuiteti tijekom otplate tako porasti, a da ni ona sama ne bi potpisala takav ugovor kao fiducijarni dužnik. Pored toga iskazala je i da im prilikom potpisivanja Dodatka ugovoru u banci nitko nije objasnio a niti je ista pristala da se prihvatom konverzije odrekne potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope.

Iz iskaza svjedoka kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako tužitelj od strane tuženika nije upozoren na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope, te kako je tužiteljica imala status potrošača, kao i da se prihvatom konverzije nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope.

17. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je iskaza svjedoka ZU slijedi da tužiteljicu prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

18. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranka ovog postupka 25. listopada 2007., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

19. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena kao i promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

20. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

21. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

22. Odredbom čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

23. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

24. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

26. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 10. u dijelu kojim se otplata kredita veže uz valutu CHF predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da su takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

27. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, u čl. 11. 1. ugovora ugovoreno je da da je promjenjiva sukladno odluci Kreditora. Očigledno je iz citirane odredbe da o istoj ugovorne strane nisu pregovarale, da ne postoje parametri poznati korisniku kredita koje će banka primjenjivati prilikom promjene ugovorene kamatne stope što stvara neravnotežu u pravima i obvezama i da tuženik može ugovorenu kamatu mijenjati isključivo na temelju svojih odluka. Stoga je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) i ništetnom.

28. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

29. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

30. Uzimajući u obzir odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 UU od 23. travnja 2015.).

31. Iz svih navedenih razloga kao i obveze provođenja kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti ovom sudu je bilo dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poštene.

32. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

33. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

34. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 9. veljače 2016. sklopljenog Dodatka broj 2 Ugovora o kreditu broj 60929/07 od 10. listopada 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Sporazum kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Sporazum ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

35. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Sporazum koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Sporazuma ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

36. U vezi predmetnog Sporazuma kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR u ovoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Z1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

37. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

38. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji.

38. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

39. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a što slijedi i iz iskaza svjedoka ZU.

40. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

41. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

42. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

43. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dariju Dumančiću iz TD Posrednik d.o.o.

44. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te pisane dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica MU naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatila tuženiku OTP bank d.d. u razdoblju od mjeseca listopada 2007.g. do dana konverzije kredita u rujnu 2015. godine iznos od 1.278,33 EUR-a, da razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,4142 iznosi 2.523,20 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da preplata po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 60929/07 zaključenog dana 25. listopada 2007. godine po osnovi valutne klauzule i CHF i promjene kamatne stope iznosi 3.801,53 EUR-a. Vještak je prilikom izračuna oduzeo iznose kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog, kao i iznos koji je tužitelju priznat u konverziji.

45. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tome i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 24. lipnja 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate radi promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u periodu od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. iznos od 3.801,53 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana svake pojedinačne uplate pa sve do isplate.

46. Tuženik je u podnesku od 19. kolovoza 2024. naveo da osporava predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti, da se protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj i da se protivi metodologiji izračuna vještaka, te ističe kako razlika u anuitetima s osnova kamatne stope i valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 3.335,90 EUR, a ne 3.801,53 EUR kako to navodi vještak. Razlika u izračunu tuženika je zbog toga što vještak nakon reprograma kredita nije u početnom otplatnom planu uzeo u obzir povećanje glavnice kredita (isplata dodatnih sredstava u iznosu od 2.267,31 EUR) na dan 19.01.2011. Tuženik tvrdi da je vještak prilikom obračuna trebao uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u odnosu na početno ugovoreno.

47. U podnesku od 2. listopada 2024. vještak Darijo Dumančić naveo je da u svezi primjedbe punomoćnika tuženika za iznose razlike kamata i primjene fiksnog tečaja da je Nalaz i mišljenje izrađen sukladno Rješenju suda te su iskazane primjedbe pravne prirode, da je zadatkom vještačenja danom u Rješenju suda bilo je potrebno utvrditi razliku stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju iz čega proizlazi da na izračun nije utjecao anuitet utvrđen reprogramom kredita. Također, naveo je da su prilikom vještačenja u utvrđenim iznosima oduzeti iznosi kada je kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog kao i iznos koji je tužitelju priznat u konverziji, a što je navedeno i u Zaključku.

48. Vještak Darijo Dumančić saslušan je i usmeno na raspravi 26. studenoga 2024. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 14. lipnja 2024., te svih pisanih očitovanja. Vještak je također naveo i da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi i pitanja za vještaka. Tuženik po punomoćniku nije imao pitanja za vještaka ali ostaje kod svih iznesenih primjedbi te osporava u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka.

Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u utuženom razdoblju.

49. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.801,53 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

50. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 3.801,53 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

51. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 6. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

52. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.801,53 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

53. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

54. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 23. listopada 2019., 14. svibnja 2020., 26. studenoga 2024., 12. veljače 2025. i 15. travnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova,

- trošak sastava 4 obrazložena podneska i to podneska od 17. srpnja 2019., 11. listopada 2019., 11. svibnja 2020., i 24. lipnja 2024. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 22. travnja 2024. prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 25 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 24. listopada 2019., 23. kolovoza 2024. i 20. studenoga 2024. prema Tbr. 8. t. 3. OT sa 50 bodova za svaki podnesak, ukupno 150 bodova,

te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 1225 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 2.450,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 612,50 eura sveukupno iznosi 3.062,50 eura.

54.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 3.381,04 eura.

54.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

54.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 9. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

55. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

56. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 9. svibnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika