REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-304/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja CP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po pun. Ivanu Vuković, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika OTP Banka d.d, Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 zastupane po punomoćniku Miroslavu Plaščar odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 9. svibnja 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I/ 1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 5. i 9.2. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj 12258/08 zaključenog dana 15.2.2008. godine između tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora.

II/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 145,15 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 12,83 EUR od dana 1.2.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 12,83 EUR od dana 16.2.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 12,83 EUR od dana 17.3.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 12,83 EUR od dana 14.4.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 14.5.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 15.6.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 15.7.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 12.8.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 10.9.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 7.10.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 10.11.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 9.12.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 12.1.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 9.2.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 10.3.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 8.4.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 6.5.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 7.6.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,81 EUR od dana 6.7.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,68 EUR od dana 2.8.2011 .godine do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 12258/04 zaključenog dana 15.2.2008. godine između tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

IV/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 500,00 EUR-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18.2.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine od dana 1.8.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.240,60 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 14.2.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 12258/08 koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju banke na dan korištenja. Odredbama čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a odredbama čl. 9.2. Ugovora o kreditu je određeno je kako se promjenjiva kamatna stopa utvrđuje i mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika. Tuženik je Ugovor sastavio unaprijed kao formulirani standardizirani obrazac Ugovora. Tuženik je u ugovor uglavio promjenjivu kamatnu stopu na način da je ista vršena po jednostranoj odluci banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uglavljena je tako da se ista stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko.

Predmetni Ugovor o kreditu tužitelj i tuženik su sklopili kao na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, ništetna. Kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke ništetna je zbog toga jer se radi o neodredivoj činidbi, što je detaljno propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Dalje navodi da je odredba čl. 7. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 7. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 500,00 eura. Odredbama čl. 59. ZZP propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Predlaže tužbeni zahtjev usvojiti uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj neosnovano referira na presudu PŽ-7129/13 i REVT 249/14. Napominje kako se u postupku pred Visokim trgovačkim sudom RH odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF). Za razliku od CHF-a tečaja, EUR tečaj je već godinama stabilna valuta slijedom čega u konkretnom slučaju nema govora o mogućnosti primjene utvrđenja i sudskih stajališta u konkretnom predmetu, a time i mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog. Tuženik je istaknuo prigovor zastare jer tužitelj, pozivom na odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove potražuje iznose koje je tuženik navodno stekao bez osnove u razdoblju od siječnja 2010. pa do kolovoza 2011., kao i iznos koji je stečen plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva u veljači 2008. Naime, tužitelj tvrdi da su pojedini dijelovi Ugovora ništetni te temeljem toga traži vraćanje uplaćenih iznosa. Kad bi se i utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ističe da je tužitelj dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Navodi da je članom 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Smatra da u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja) a ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Nadalje o spornoj odredbi se prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, osporavana odredba Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Naime, razvidno je da je isti solemniziran – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Ističe da posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Uzevši ove parametre u obzir, notorno je da tuženik niti u kojem slučaju nije zloupotrijebio svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Osim toga, EUR je za cijelo vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa stabilna valuta, nepodložna većim promjenama, stoga niti u jednom trenutku trajanja ovog odnosa nije došlo do takvog rasta obveze tužitelja koji bi opravdavao ovaj zahtjev. Dapače, kamatna stopa je, baš u skladu sa svojom promjenjivošću, kroz vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa kako padala, tako i rasla. Slijedom navedenoga, opravdano se zapitati zašto je tužitelj uopće ulazio u odnos u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ako nije računao na to da promjena ne znači uvijek pad, nego nekad znači i rast kamatne stope? Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada.

Ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti. Prigovara visini predmeta spora (VPS) i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i zato što ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike radi prijeboja. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz nadoknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu br. 12258/08 od 15. veljače 2008. (list 7-10) , otplatni plan za ugovor (list 12-13), promet po računu tužitelja (list 14-17) pregled otplata (list 18-20), obavijest o promjeni kamatne stope (list 11) potvrda o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva (list 21) nalaz i mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja (list 86-95) te je saslušan tužitelj.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 5. i 9B te čanka 7. Ugovora kreditu te da mu tuženik isplati preplaćene iznose anuiteta nastale zbog primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te naplaćeni iznos naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Sud je ocijenio da je tužitelj u tužbi pravilno naznačio vrijednost predmeta spora te naveo da visinu tužbenog zahtjeva čini deklaratorni dio zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba potrošačkog Ugovora te konstitutivni dio tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu. Dakle u konkretnom slučaju radi se o objektivnoj kumulaciji činjenično i pravno istovrsnih tužbenih zahtjeva u kojem slučaju se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora primjenjuje članak 37. stavkom 1. ZPP-a.

7. Među strankama nije prijeporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženim kao kreditorom dana 15.2.2008. Ugovor o kreditu broj 12258/08 na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 EUR-a te da je tim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Iz Ugovora proizlazi da se radilo o gotovinskom kreditu s rokom otplate od 60 mjeseci. U vrijeme sklapanja Ugovora kamatna stopa iznosila je 9,29% godišnje, a ugovorena je kao promjenjiva (toč 5./5.1.) te je navedeno da se kamatna stopa može povećavati ili smanjivati aktom Kreditora. U točki 9.2. Ugovora navedeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se aktom Kreditora koji uređuje visinu kamatnih stopa ili aktom Kreditora koji uređuje postupak odobravanja/korištena kredita kao i da je povlaštena kamatna stopa također promjenjiva.

Dakle među strankama nije prijeporno da je citiranim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci banke. Među strankama nije prijeporno ni da je Ugovorna obveza u cijelosti izvršena te kredit otplaćen dana 2. kolovoza 2011. kao ni da je tužena tijekom otplatnog razdoblja mijenjala kamatnu stopu. Nadalje među strankama nije bilo prijeporno ni da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita prema članku 7. Ugovora (u visini 2,5%) od iznosa odobrenog kredita ni da je visina te naknade bila 500,00 EUR-a, a što u konačnici proizlazi i iz potvrde tuženika (list 21).

8. Među strankama je prijeporno ima li tužitelj svojstvo potrošača, primjenjuju li se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ na ovaj slučaj, je li zastarjelo tužiteljevo potraživanje, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, jesu li odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetne, osnova potraživanja tužitelja, visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

9. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 79/09.,89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14. dalja ZZP/07) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz iskaza tužitelja od 27. lipnja 2024. koji je sud prihvatio u cijelosti ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim proizlazi da je radnik na naftnim platformama, da je kredit podigao radi uređenja stambenog prostora, za privatnu, a ne poslovnu svrhu te da u vrijeme dizanja kredita nije imao otvoren obrt ili bio član nekog društva. Iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da se tužitelj kao ugovorna strana pojavljuje kao fizička osoba, a ne unutar svoje obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik osim paušalnog navoda da tužitelj nema status potrošača svoje tvrdnje nije dokazao niti je na tu okolnost u ovom postupku nudio dokaze pa se takvi tuženikovi prigovori ne mogu prihvatiti.

11. U odnosu na prigovor tuženika da se u ovom postupku ne može primijeniti odluka donesena u kolektivnom sporu, ovdje treba navesti da se tužitelj ni u tužbi ni tijekom postupka nije pozivao na učinke presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj: P- 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipna 2014., broj: Pž-7129/13-4 jer se iste ni ne primjenjuju na korisnike kredita u EUR-ima.

12. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja. Naime tužitelj ovom tužbom traži i utvrđivanje točaka 5 i 9.2 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora ništetnima (točka I tužbenog zahtjeva) kao i utvrđivanje ništetnom točke 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita (točka III tužbenog zahtjeva). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a što proizlazi iz članka 328. ZOO pa ne može zastarjeti ni zahtjev za utvrđivanje ništetnosti pa stoga tužitelj može tražiti da se tužbom utvrdi da su odredbe konkretnog ugovora ništetne. Točkama II i IV tužitelj traži povrat svih preplaćenih iznosa na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi, a što zapravo predstavlja restitucijski zahtjev. Stoga je ovaj sud imajući na umu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora (ništetnih odredbi), odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako se tek u ovom postupku traži utvrđivanje ništetnosti dijela navedenih Ugovornih odredbi Ugovora to svakako zastara tužiteljevog potraživanja nije mogla nastupiti.

13. Iz stranačkog iskaza tužitelja na ročištu 27. lipnja 2024. proizlazi da je ugovor o kreditu pročitao ali da ga nije u cijelosti razumio te da ne zna je li mogao postavljati pitanja radi pojašnjenja jer se radilo o 2009. godini, te da mu u to vrijeme nije bilo jasno što znači promjenjiva kamatna stopa ni naknada za obradu kredita, a da mu nisu pojašnjeni parametri za određivanje kamatne stope kao ni na što se odnosi naknada za obradu kredita.

14. Tuženik nije iznio nikakve primjedbe na iskaz tužitelja, niti je predlagao dokaze (npr. saslušanje djelatnika banke) radi osporavanja tvrdnji tužitelja te dokazivanja da je upravo s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svaka stranka dokazuje tvrdnje koje joj idu u prilog pa je tako tuženik trebao dokazati da se sa tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovaralo pri sklapanju ugovora o kreditu te da je tijekom tih pregovora tužitelj dobio valjane, jasne i adekvatne informacije o tome što znači promjenjiva kamatna stopa i koji sve ekonomski parametri imaju utjecaj na njeno kretanje kao i koji se troškovi tuženika pokrivaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja i u ovom dijelu ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim te iz razloga što ni materijalni dokazi u spisu (sadržaj i forma ugovora) iskaz tužitelja ne dovode u sumnju.

16. Naime, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da se radi o standardnom, tipskom ugovoru u smislu članka 295. ZOO-a, koje Banke sklapaju sa svojim klijentima, u kojem su Ugovorne odredbe odnosno sam Ugovor unaprijed sastavljen od tuženika. Uglavljivanjem formulacije u članku 5. točci 5.1. te 9.2. Ugovora da se promjena kamatnih stopa utvrđuje aktom Kreditora, a na čije donošenje i razloge za izmjenu tužitelj kao potrošač nema nikakav utjecaj, prema mišljenju ovog Suda govori u prilog tome da je tuženik kao jača ugovorna strana i visokospecijalizirana financijska ustanova koja je bila svjesna rizika koji nosi ugovaranje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, iskoristio takvu svoju jaču ugovornu poziciju i nametnuo takvu ugovornu odredbu, na koju potrošač ako želi odobrenje kredita mora pristati, a da pri tom nije adekvatno informirao tužitelja kao budućeg korisnika kredita. Time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Na temelju iskaza tužitelja te okolnosti da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem, ovaj sud zaključuje da tužena kao visoko specijalizirana bankarska institucija nije adekvatno prilikom pregovora oko sklapanja kredita informirala tužitelja kao potrošača o tome što znači ugovaranje kredita sa promjenjivom kamatnom stopom, od čega ovisi promjena kamatne stope niti o potencijalnim rizicima ugovaranja kredita vezanim za ugovaranje promjenjive kamatne stope niti su o tome stranke pojedinačno pregovarale pa se ne može prihvatiti tvrdnja tužene iz odgovora na tužbu o adekvatnoj informiranosti tužiteljice prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

18. Jednako tako, iz iskaza tužitelja proizlazi da je znao da treba platiti naknadu za obradu kredita i to u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita. Međutim nije informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno nisu mu pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos niti je bio u poziciji pregovarati o visini naknade. Dakle tužitelj je dobio informacije o postotku, odnosno o visini naknade koja se plaća u postotku od iznosa odobrenog kredita no nije dobio obavijest koje usluge i troškove banke tim iznosom pomiruje i koje je to troškove banka stvarno ima pri obradi njegovog kreditnog zahtjeva i što plaća tim iznosom koji mu je ustegnut pri isplati kredita.

19. Kako predmetni ugovor predstavlja tipizirani ugovor koji je sastavio tuženik te da iz same te okolnosti kao i iskaza tužitelja proizlazi da se ni o visini tzv „ulazne naknade“ u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelju nije pojašnjeno koje sve usluge tuženoga plaća iznosom ulazne naknade to je i tim odredbama tuženik povrijedio načelo savjesnosti i poštenja. Dio ugovora naslovljenog „primjena drugih akata“ iz kojega proizlazi da se visine naknade određuju prema Odlukama kreditora i Pravilnik kreditora o odobravanju kredita građanima, dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati jer su svi akti koji se primjenjuju na ovaj ugovorni odnos bili unaprijed prije postupka pregovora već pripremljeni po tuženiku.

20. Stoga ovaj Sud ocjenjuje da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita razumljiva samo u pogledu toga da se određuje u postotku od iznosa kredita ali ne i onoga što se tom naknadom plaća pa se nikako ne može zaključiti da se radi o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje.

Nadalje kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, to se ne može zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno očekivao da bi tužitelj pristao na tu odredbu da je o visini naknade mogao pregovarati u pojedinačnim pregovorima. Navedeno upućuje na zaključak da su pregovori oko ugovaranja kreditnog odnosa vođeni po principu „uzmi ili ostavi“.

21. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita od 2,50 % vrijednosti jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje ništetnosti članka 5. i 9.2 Ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pravilno navodi tužitelj da u smislu članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO ugovorna obveza mora biti određena odnosno odrediva, što posljedično kod neodređene ili neodredive činidbe dovodi do ništavosti, a što je ovdje slučaj. Naime, sama formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se vrši sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke je neodređena formulacija jer ne daje jasne parametre o visini kamatne stope tijekom dugogodišnje financijske obveze tužitelja koja se odnosi na otplatu kredita. Tužitelj je u ovim okolnostima jedino sigurno, jasno i određeno bio upoznat sa visinom kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora, dok su tijekom dugotrajnog razdoblja otplate kredita visina kamatne stope više puta mijenjana jednostranom odlukom tuženika, čiji parametri tužitelju nisu bili poznati jer mu nisu pojašnjeni pa nije mogao ni provjeriti opravdanost razloga za povećanje kamatne stope.

23. Člankom 99 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No iz same ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama kojom se upućuje na drugi akt odnosno Odluke o kamatama Banke i njihove izmjene i dopune (koji bankarski akti su pak lako razumljivi samo osobama koji imaju ekonomsku naobrazbu) nikako se ne može ocijeniti da je prijeporna ugovorna odredba jasna i lako razumljiva. Upravo suprotno prijeporna odredba prema ocjeni ovog suda predstavlja nedorečenu i nerazumljivu formulaciju. Dakle u okolnostima ovog slučaja, tuženiku u odnosu na navode iz odgovora na tužbu (točka 3.14) valja navesti kako tužitelj osim što nije bio adekvatno informiran o prijepornoj odredbi ugovora, kraj okolnosti da se radi o nerazumljivim i neodređenim i neodredivim odredbama nije ni propustio postupati s dužnom pažnjom i oprezom.

24. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora kao što je naprijed navedeno ne zadovoljavaju uvjet jasnosti i razumljivosti. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

25. Stoga ovaj sud na temelju naprijed navedenih odredaba 96. i 97. ZZP i 269. i 272. ZOO-a utvrdio da su prijeporne, naprijed navedene, odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i da su kao takve dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a kao posljedica nepoštenosti nastupila je ništetnost tih odredbi pa se one među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi. Ništavost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovornih strana vratiti drugoj strani ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi primljeno, a što proizlazi iz članka 323, a u vezi s člankom 1111. ZOO.

26. Pri donošenju odluke u ovoj stvari Sud je vodio računa te na umu imao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023. (relevantnu za ovo pravno pitanje, a s obzirom na vrijeme sklapanja ovog potrošačkog ugovora) u kojoj je izraženo shvaćanje da je i „Prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala prisilna zakonska odredba u čl. 74. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodna novine“ 96/07.) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu uz ostalo mora sadržavati odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, kao i odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Odredbama ZID ZPK/13 je samo precizirana zakonska obveza na način da se promjena kamatne stope može vezati uz jedan od parametara promjenjivosti propisanih tim zakonom (EURIBOR, LIBOR, NRS, prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti). Zato se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke u ugovorima o kreditu i prije stupanja na snagu ZID ZPK/ 13 bez unaprijed ugovorenih jasnih parametara promjenjivosti, smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom.“

27. Slijedom navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda ali i detaljno obrazloženih okolnosti ovog slučaja (neodređenost i neodredivost odredbe, sadržaj odredbe pripremila jedna ugovorna strana, sadržaj odredbe nerazumljiv) ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima primjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope jer prijeporne odredbe Ugovora ne sadrže jasne parametre koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču.

28. Nadalje suprotno navodima tuženoga okolnost što je predmetni ugovor javnobilježnički ovjeren ne može nadomjestiti obvezu tuženika kao trgovca da informira potrošača o svim parametrima relevantnim za ugovorni odnos odnosno za donošenje odluke na temelju relevantnih informacija na temelju koje bi se mogla predvidjeti visina obveze.

29. Budući da su odredbe članka 5. i 9.2. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu ništetne, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa do kojih je došlo zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i njenom povišenju sukladno jednostranoj odluci kreditora u odnosu na iznos koji bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa koja je tužiteljici jedina bila jasna, poznata i određena. Nadalje, kako je i odredba članka 7. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od odobrenog iznosa kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

30. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa zbog primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i njenom povišenju u skladu s odlukom kreditora, provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja. Iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je od dana dospijeća prve obveze (13.3.2008.) do 2. kolovoza 2011.a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita zaključno sa zadnjim anuitetom tužitelj preplatio tuženiku iznos od 145,15 eura, a koji iznos čini zbroj pojedinačnih iznosa razlike navedenih u tabličnom prikazu. Vještak je također naveo da u tom razdoblju nije bilo negativnih razlika uslijed promjene kamatne stope. Ujedno je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je visina naknade za obradu kredita iznosila 500,00 EURA te da je naplaćena iz iznosa kredita na dan isplate (korištenja kredita) 18. veljače 2008.

31. Tužitelj nije osporavao nalaz i mišljenje sudskog vještaka već je na temelju tog vještačenja podneskom od 19. siječnja 2025. precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da na temelju preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope sada traži isplatu od 145,15 EUR uz zakonske zatezne kamate na svaku pojedinu uplatu anuiteta od dana plaćanja do isplate, dok je zahtjev za isplatu s osnove naknade z obradu kredita ostao nepromijenjen.

32. Time je tužitelj nakon provedenog vještačenja smanjio kondemnatorni dio točke II tužbenog zahtjeva. Navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog Suda, nema karakter djelomičnog povlačenja tužbe već specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja jer je tužitelju točan iznos koji je tuženi stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi članka 5. i 9.2. Ugovora u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope bio poznat tek nakon provođenja dokaza vještačenjem.

33. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

34. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je izrađen stručno, jasno te je i dostatno obrazložen i u cijelosti sačinjen sa zadatkom vještačenja.

35. Tužitelj uz pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi članka 5. i 9.2. Ugovora u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope prema članku 1115 ZPP ostvaruje pravo i na zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od dana kad je tužitelj te iznose platio odnosno od dana kada ih je tuženi stekao. Ovo jer je upravo tuženik zbog svega naprijed detaljno izloženog odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, a nije ni dobio valjane i adekvatne informacije o razlozima i parametrima određivanja i kretanja kamata pa je stoga nepošten stjecatelj i duguje zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

36. Kako je tuženik, dana 18. veljače 2008. (list 21, 12 i 90) tužitelju jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 500,00 EUR-a (2,50% od odobrenog kredita od 20.000,00 EUR-a) pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju isplati taj iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2008. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja iznosa naknade.

37. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 2. i članku 155. ZPP-a, a odmjerena je prema vrijednosti predmeta spora i troškovnika koji je punomoćnik tužitelja predao na ročištu 27. ožujka 2025. Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR-a, sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR-a (koliko je plaćeno korištenjem umanjenja e- sustava), i sudske pristojbe na presudu od 26,55 EUR-a, te troška odvjetničke nagrade za sastav tužbe u iznosu od 200 EUR-a prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. dalje OT) troška pristupa na pripremno ročište 11. travnja 2024. u iznosu 200,00 EUr- (Tbr 9.1 i 54. OT) troška pristupa na raspravu 27.6.2024. u iznosu od 200,00Eura (Tbr 9.1. i 54 OT), trošak podneska od 19.1.2025. u iznosu od 50,00 Eura prema Tbr 8.4. Tarife, te trošak pristupa na raspravu 27.3. 2025. u iznosu 100,00 EUR-a, prema tbr. 9.2. i 54 OT. Tužiteljici je priznat i PDV od 25% (Tbr 46 OT) za tužbu i pristup ročištu i raspravama te podnesak od 19.1.2025. u ukupnom iznosu od 187,50 Eura tako da ukupni opravdani trošak tužitelja iznosi 1.240,60 EUR-a (750,00 EURA+187,50 EUR (pdv)+252EUR (vještačenje i pristojbe).

39. Tužitelju nije priznat trošak za sudske pristojbe na tužbu i presudu iznad dosuđenog iznosa zbog korištenja (za tužbu) i mogućnosti korištenja (za presudu) umanjenja putem e-spisa, nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 30. prosinca 2023. (tužitelj naveo 2.1.2024.) jer tužitelj nije u smislu čl. 299a ZPP-a tražio odobrenje za očitovanje niti bio pozvan na očitovanje, a niti je taj podnesak bio potreban ni pridonio ishodu spora. Nije priznat trošak za podnesak od 19. siječnja 2025. (tužitelj naveo 20.1.2025.) iznad dosuđenog iznosa jer se ne radi o podnesku u smislu Tbr 8.1. već Tbr. 8.4. Naime, navedenim podneskom tužitelj je samo naveo da je suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka bez referiranja na sadržaj vještačenje te je tim podneskom uskladio visinu tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Ovo i iz razloga što je tužitelju za tužbu (sa prvotnom specifikacijom tužbenog zahtjeva) već dosuđen trošak postupka. Trošak za raspravu 27. ožujka 2025. nije priznat preko dosuđenog iznosa jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi već je sukladno procesnim pravilima zaključena glavna rasprava. Nije priznat ni zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na e-Oglasnoj ploči isti dan neposredno nakon objave pa ovaj trošak nije potreban u smislu člana 155 ZPP-a.

40. Budući da je tuženi u cijelosti izgubio spor pa ne ostvaruje pravo na trošak to sud nije u izreci odluke odlučivao o trošku tuženoga.

U Svetom Ivanu Zelini, 9. svibnja 2025.

S u d a c :

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika

-tuženiku putem punomoćnika