Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-707/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, Juraja Križanića 15A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 25. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice HR i punomoćnice tužiteljice Andreje Fosin, odvjetnice iz [adresa], i punomoćnice tuženika Dore Pintarić Planinc odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, te objave presude 9. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen podnesak tužiteljice od 30. travnja 2025. kojim je predložila preotvaranje glavne rasprave.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 15. travnja 2004. broj 318-50-2247244, sklopljenog između tužiteljice HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora iz članka 9., a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 520,99 eura (petsto dvadeset eura i devedeset i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 539,79 eur (petsto trideset devet eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 15. travnja 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 318-50-2247244, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 65.000,00 eur. Navodi da je odredbom članka 9. Ugovora o kreditu ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Tužiteljica je prijevremeno zatvorila kredit, a tuženik je u skladu s ugovornom odredbom iz članka 9. Ugovora o kreditu obračunao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s odlukom o naknadama tuženika u iznosu od 3.925,42 kn/520,99 eur kako je to vidljivo iz potvrde tuženika od 31. kolovoza 2023. Navodi da o toj ugovornoj odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje te nije tužiteljici kao potrošaču istu dokazao, nego je ugovorio naknadu, a što primjenom odredbe čl.1024. ZOO-a nije bio ovlašten. Navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu tužiteljica kao potrošač nije imala uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna, što je već i potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-112/18 od 9. ožujka 2022. Dodaje da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03). Stoga tužbom traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i isplatu naplaćene izlazne naknade uvećane za zateznu kamatu od dana plaćanja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 15. travnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 318-50-2247244 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 65.000,00 eur, a da je ugovorena redovna kamata 6,5% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima. Protivi se tvrdnjama tužiteljice da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Smatra neosnovanim navode tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača te da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani tom odredbom kako bi se odredba mogla smatrati nepoštenom jer je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a s obzirom na to da tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 318-50-2247244 od 15. travnja 2004., potvrdu tuženika o prijevremenoj otplati kredita od 31. kolovoza 2023. te je saslušana tužiteljica ZR u svrhu dokazivanja. Tuženik je na ročištu 6. ožujka 2025. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša VR pa isti dokaz nije niti proveden.

4. Tužiteljica je podneskom od 30. travnja 2025. predložila preotvaranje glavne rasprave, koji je sud dostavio tuženiku na očitovanje, no prije dostave njegova pisana očitovanja, tužiteljica je prijedlog podneskom od 8. svibnja 2025. povukla. Stoga je sud donio rješenje o povlačenju podneska tužiteljice od 30. travnja 2025.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tužiteljice te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa tuženiku primjenom ove ništetne odredbe ugovora.

7. Nesporno je između stranaka da su iste sklopile predmetni ugovor o kreditu 15. travnja 2004. broj 318-50-2247244, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 65.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljica se tuženiku obvezala isti iznos vratiti uz redovnu kamatu od 6,50 % godišnje. Nesporno je da je istim ugovorom predviđena namjena kredita – stambeni kredit, te da je istim ugovorom odredbom 9. predviđeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Nesporno je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i to u utuženom iznosu budući da je tuženik na ročištu 25. travnja 2025. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

8. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara potraživanja, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, te da li su stranke pregovarale o navedenoj odredbi ugovora.

9. Odredba ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži tužbenim zahtjevom, a prema kojoj Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz suglasnost i uvjete kreditora (tuženika), u suprotnosti je sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Naime, potonjom odredbom propisano je u stavku 2. toga članka ZOO da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade i to prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tijekom postupka tuženik nije ničime dokazao postojanje troškova ili štete te uzročno-posljedične veze između vraćanja kredita prije roka te troškova ili štete čiju naknadu potražuje u smislu članka 1024. stavak 3. ZOO. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba iz članka 9. Ugovora o kreditu suprotna kogentnim zakonskim odredbama te je kao takva ništetna, slijedom čega je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti osnovan. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

10. S obzirom na takvo utvrđenje suda, nisu posebno razmatrani navodi stranaka o poštenosti odredaba potrošačkih ugovora propisanih člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) jer je ništetnost odredbe već utvrđena na temelju ranije navedenih odredaba ZOO-a. Iz dostavljenog ugovora o namjenskom kreditu vidljivo da je isti sklopila tužiteljica kao korisnik kredita uz založnog dužnika ŠR, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 65.000,00 eur, a korisnik – tužiteljica se isti obvezala vratiti zajedno sa redovnom kamatom po stopi od 6,5 % godišnje (čl. 2.), u roku od 180 mjeseci (čl. 4.), namjena kredita je stambeni kredit (čl. 6.). U konkretnom slučaju radi se o situaciji kada je tužiteljica ugovorila zajam kao potrošač sukladno definiciji iz č. 3. ZZP-a. Razmatrajući navedeni ugovor, sud ocjenjuje kako se radi o tipskom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, a tuženik isto tijekom postupka nije niti osporavao. Tuženik je tijekom postupka negirao da s tužiteljicom prilikom sklapanja ugovora nije vodio pregovore i naveo je da je tužiteljici svaka odredba ugovora bila objašnjena. Međutim, ove svoje navode tuženik ničim nije dokazao.

11. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit sklopila za kupnju stana te da je već prije sklapanja tog ugovora sa osobnom bankaricom razgovarala o tome da li će joj se, ako se odluči na prijevremeno zatvaranje kredita naplaćivati bilo kakva naknada, te da joj je ona rekla da nema nikakvih izlaznih naknada za prijevremeno zatvaranje kredita. U Ugovoru o kreditu koji je sklopila navodi da je stajalo da nema izlaznih naknada odnosno da se takva naknada neće naplaćivati osim ako se u trenutku zatvaranja promijeni politika banke. Navela je da je sa 50 godina ostala bez posla i duže vrijeme bila nezaposlena pa je odlučila zatvoriti kredit i 2013. ga je i zatvorila te da su joj (u banci) prikazali da je dužna platiti i iznos od 942,00 eur na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Tada je kontaktirala voditeljicu poslovnice u [adresa], regionalnu voditeljicu u Bjelovaru i direkciju u Zagrebu te je tražila da joj maknu tu naknadu, međutim kod prijevremene otplate kredita obračunat joj je ukupan iznos koji treba vratiti od 31.500,00 eur pri čemu je to dugovanje bilo prikazano kao ukupno, a isto je obuhvaćalo i naknadu za prijevremeno zatvaranje, ali nije bilo naznačeno u kojem iznosu je naknada izračunata. Navela je da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i njoj predočen te nije sama mogla utjecati na ni jednu odredbu ugovora. U vrijeme uzimanja kredita 2004. nije bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva, a ugovor je solemnizirala kod javne bilježnice Benc, no ne sjeća se da bi se ondje bilo što spominjalo za utuženu naknadu. Navela je da je tamo bilo riječi o posljedicama eventualnog neplaćanja kredita. Navela je da je ona bila tzv. "vip" klijent jer je radila u firmi koja je imala otvorene račune kod tuženika tako da su njoj kao i drugim zaposlenicima te firme bili odobreni krediti sa manjom kamatnom stopom, no ono što je ona jedino mogla pregovarati to je bio traženi iznos kredita, te da je izričito pitala za izlaznu naknadu, no kako je bilo rečeno ta naknada u trenutku sklapanja ugovora nije postojala pa je ona smatrala da joj se neće naplatiti. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen obrazac, a sada joj je žao da nije inzistirala na tome da se odredba ugovora na temelju koje joj je obračunata izlazna naknada promijeni iako ne zna da li je to uopće mogla ona određivati i na taj način ugovarati. Postupala je u dobroj vjeri i smatrala je da ako je bankarica rekla da naknade nema da je ona neće biti dužna platiti.

12. Iz iskaza tužiteljice koji je sud ocijenio životnim, logičnim i u cijelosti ga našao vjerodostojnim proizlazi dakle, da je tužiteljica s tuženikom upravo o predmetnoj odredbi ugovora razgovarala s tuženikom te joj je rečeno da se nikakva naknada u slučaju prijevremene otplate kredita neće naplaćivati, a ona je tome povjerovala budući da ni ugovor o kreditu nije sadržavao posebnih odredbi o naknadi. Iz navedenog se zaključuje, kako je ugovor jednostrano sastavljen od strane tuženika pri čemu tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj istog, niti je pregovarala o predmetnoj odredbi ugovora već je isti mogla prihvatiti ili ne prihvatiti.

13. Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a iz dostavljene potvrde tuženika koju je tužiteljica priložila u spis predmeta na listu 11 spisa vidljivo je da je tužiteljica 10. prosinca 2013. prijevremeno otplatila kredit broj 318-50-2247244 te joj je sukladno Općim aktima banke naplaćena naknada u iznosu od 3.925,42 kn. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu od strane tuženika stečenog iznosa od 520,99 eur / 3.925,42 kn s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćenu 10. prosinca 2013.

14. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

15. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana nakon što je izvršio uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 11. prosinca 2013., i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa) sa pripadajućim PDV-om prema tbr. 46. Tarife u zatraženom iznosu od 125,00 eur, sastava podneska od 13. prosinca 2024. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 125,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 6. ožujka 2025. i 25. travnja 2025. u iznosima od po 125,00 eur za svako ročište sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Sud je nadalje priznao zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,52 eur sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 539,79 eur. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 9. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, Juraja Križanića 15A

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba,

Zelinska 4