Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-874/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A N A T E M E L J U O D R I C A NJ A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], Wolf Ranch 500, zastupanog po punomoćniku Danijelu Juriću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika TDR d.o.o. Rovinj, Obala V. Nazora 1, Rovinj, OIB: 37014645007, zastupanog po punomoćnici Belindi Čačić, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i dr., dana 09. svibnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Odgađa se ročište određeno za dan 24. listopada 2025. godine u 10:00 sati.

i

p r e s u d i o  j e

O d b i j a j u s e svi tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"1. Utvrđuje se da Ugovor o suradnji potpisan 16.10.1989. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika R.O. „Tvornica duhana“ Rovinj nije sklopljen te je pravno nevaljan.

2. Utvrđuje se da je Ugovor o suradnji potpisan 16.10.1989. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika R.O. „Tvornica duhana“ Rovinj prividni ugovor te nema učinak između ugovornih strana.

3. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o suradnji potpisan 16.10.1989 između tužitelja i pravnog prednika tuženika R.O. „Tvornica duhana“ Rovinj.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Dana 27. rujna 2023. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-874/2023 zaprimljena je tužba tužitelja OU, protiv tuženika TDR d.o.o. Rovinj, radi utvrđenja da je Ugovor o suradnji potpisan 16. listopada 1989. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika tadašnje RO Tvornica duhana Rovinj, pravno nevaljan odnosno prividan, stoga da nema učinak između ugovornih strana i konačno ništetan.

2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tuženik pravni slijednik R.O. „Tvornica duhana“ Rovinj i najveći proizvođač cigareta u Hrvatskoj u vlasništvu najveće svjetske duhanske korporacije BAT;

- da je tužitelj kao svjetski poznata ličnost iz svijeta međunarodnog biznisa, automobila i mode, kreirao svoj brend W za kozmetiku, modu i automobile, vozio prestižne unikatne sportske automobile, upravljao vlastitim privatnim avionom i helikopterom te vozio sportsku jahtu, a sve u prepoznatljivoj plavoj boji sa zlatnim prugama i prepoznatljivim crvenim W logom sa stiliziranim vukom;

- da je tužitelj Ugovorom o suradnji od 16. listopada 1989. godine „Tvornici duhana“ Rovinj dao pravo, da pod njegovim osobnim imenom Tvornica duhana Rovinj proizvodi cigarete, koje nose osobno ime OU;

- da tužitelj osamdesetih godina prošlog stoljeća prenosi prava na svoj zaštitni znak (žig) i autorsko djelo W na RU iz [adresa], IU je imao prava korištenja branda za područje tadašnje Jugoslavije;

- da je tužitelj u potpunosti vjerovao IU i nije se miješao u poslove robne marke Walter Wolf u Jugoslaviji, a ovaj i sam preko svojih tvrtki potpisao licencne ugovore s licencnim partnerima (Tomlje Marija-Embaliranje kozmetike SP, Toko Domžale, Labod Novo mesto, Droga Portorož, Inini Ljubljana, Nik Zagreb itd.) i izgradio najprestižniji brend za muškarce na jugoslavenskom tržištu;

- da se tvrtkama koje su preuzele marku naplaćivala licenčna naknada od 5% na promet proizvoda s oznakom "W";

- da je ŽU osamdesetih godina prošlog stoljeća s prednikom tuženika RO Tvornicom duhana Rovinj pregovarao o licenci za proizvodnju cigareta OU Wolf, kada je isti bio vrlo zainteresiran za potpisivanje Ugovora o licenci, ali se kasnije predomislio i zamolio RU, da se potpiše Ugovor o suradnji za upotrebu osobnog imena OU za cigarete sa gospodinom OU osobno i tvrtkom Womar International NV, stoga je ŽU sa tuženikom dogovorio potpisivanje takvog ugovora;

- da tužitelj nije kontaktirao tuženika do 2022. godine jednostavno zato što je vrlo malo bio u Hrvatskoj i nije ga zanimalo što tuženik radi, a kada je napokon vidio i detaljno proučio Ugovor o suradnji, koga opće nije ranije imao u svojoj kartoteci ostao je šokiran to preko svojih pravnih zastupnika počeo pregovarati kako bi se na miran način okončala nezakonita proizvodnja cigareta međutim unatoč nebrojenim sastancima, dogovor nije postignut;

- da je tužitelj u Ugovoru o suradnji Tvornici duhana Rovinj dao pravo, da pod njegovim osobnim imenom Tvornica Duhana Rovinj proizvodi cigarete, koje nose osobno ime OU;

- da su tuženik i tužitelj više puta pisano potvrdili da su stranke u ugovoru RO Tvornica duhana Rovinj, Walter Wolf i tvrtka Womar International NV iz Nizozemske;

- da je Ugovor o suradnji je nedorečen pa čak i zakonski neusklađen, nedostaje bitan sadržaj ugovora, vremenski period i što je najvažnije nedostaje potpis i pečat jedne ugovorne strane - tvrtke Womar International NV, Nizozemska;

- da je na temelju Zakona o obveznim odnosima, članak 292., (sastavljanje isprave), u st. 1. je određeno da je ugovor sklopljen kada ispravu potpišu ugovorne strane;

- da na ugovoru o suradnji nema pečata RO „Tvornice duhana“ Rovinj, ni pečata i potpisa ovlaštene osobe za Womar International BV, te se stoga ima smatrati da Ugovor o suradnji nije valjano sklopljen, a time niti pravno valjan;

- da je ugovor o suradnji prividan ugovor, a kao takav sukladno odredbi čl. 285. st.1. Zakona o obveznim odnosima nema učinka među ugovornim stranama;

- da je opće poznato da je Walter OU strana robna marka i svaki kupac Walter Wolf proizvoda u Jugoslaviji je kod proizvoda OU znao, da je to licenčni tj. uvozni proizvod pa se ističu poduzeća u Jugoslaviji npr. Krka Novo mesto, Labod Novo mesto, Nik Zagreb i drugi, koji su sa nositeljem licence za žig Walter Wolf potpisali isključivo licenčne ugovore;

- da je TDR potpisivanjem ugovora o suradnji registrirala žig kod institucija za industrijsko vlasništvo i izbjegla potpisivanje licenčnog ugovora s nositeljem žiga OU, a time izbjegao plaćanje dodatnih 15% poreza na licenčne cigarete;

- da kao podnositelj zahtjeva za registraciju robne marke Walter Wolf, TDR je prijavio cigarete u poreznu klasu ekstra kvalitete i oštetio državu Hrvatsku za dodatnih 15 posto poreza na cigarete;

- da je tužitelj tek nekoliko godina po potpisivanju Ugovora o suradnji saznao od generalnog direktora RO Tvornica Duhana Rovinj g. UU zašto nisu htjeli potpisat licenčni ugovor i zašto su od RU zahtijevali, da se potpiše Ugovor o suradnji kojim OU Tvornici Duhana Rovinj daje prava na upotrebu njegovog ličnog imena, kada je ovaj objasnio da su sa manevrom zaštite imena OU kod nadležnog organa imali pravo na prijavu OU ekstra kvalitetu cigareta, koja je u biti bila strana licencna cigareta i s tim su zaobišli zakon i oštetili proračun Jugoslavije i kasnije Hrvatske;

- da sve ovo jasno dokazuje da je Ugovor o suradnji prividan i da bi strane trebale potpisati ugovor o licenci za robnu marku Walter Wolf. Dakle Ugovor o suradnji prividan je po zakonu i nema učinka među ugovornim strankama;

- da je Ugovor o suradnji ništetan jer način njegova sklapanja odgovara zakonskoj definiciji zelenaškog ugovora iz odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a kako je pravni prednik tuženika koristeći se lakomislenošću drugog (u ovom slučaju tužitelja) ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao, stoga Ugovor o saradnji nije pravno valjan iz dodatnog razloga što je suprotan moralu društva i nepošten;

- da je tužitelj za vrijeme potpisivanja ugovora bio lakomislen i nepažljiv, ugovor o suradnji prije njegovog potpisivanja nije niti pročitao, a sve iz razloga jer je vjerovao da tekst ugovor u cijelosti odgovara prijedlogu ugovora kojeg mu je prije toga predstavio ŽU, koji je dogovarao posao oko proizvodnje cigareta Walter Wolf i uskladio tekst ugovora s pravnim prednikom tuženika TDR;

- da se tužitelj sa stvarnim tekstom i posljedicama ugovora suočio tek u početku godine 2023., kada želi da tuženik prestane proizvodnju i prodaju cigareta zbog golemog kršenja njegovih moralnih autorskih prava svih 34 godina od kada tuženik proizvodi cigarete Walter Wolf;

- da tužitelj o tome uopće nije razmišljao jer je vrlo malo bio na području Hrvatske, zato se na to nije obazirao u javnim istupima, jer tužitelj uopće nije imao ugovor u svojoj arhivi i tek od ove godine zna što u njemu piše, a osim toga da tužitelj ne poznaje zakone u Republici Hrvatskoj i zbog slabog razumjevanija hrvatskog jezika miješa pojmove prava na žig, autorskog prava i prava na osobno ime te su mu njegovi pravni zastupnici tek sada objasnili zakonske podloge i koje su povrede tuženika;

- da je tekst Ugovora o suradnji nedorečen pa čak i zakonski neusklađen, tako da tužitelju zapravo temeljem istoga ne pripada nikakva naknada od toga;

- da tuženik u ostvarenju profita i proizvodnji dokazano štetnog proizvoda cijelo vrijeme koristi osobno ime tužitelja, tako da ga tužitelj kao uspješan poslovni čovjek nikad ne bi potpisao da je u trenutku njegovog sklapanja pažljivo pročitao cijeli tekst ugovora;

- da je tužitelj u svojoj poslovnoj karijeri kao naftni poslovni čovjek potpisao stotine poslovnih ugovora velikih vrijednosti te bi i ovaj ugovor pažljivo pročitao i potpisao samo uz prisutnost svojih odvjetnika međutim, u trenutku potpisivanja ovog ugovora, tužitelj je imao potpuno povjerenje RU, kojemu je ranije dao sva prava na brend i autorska prava na logo Walter Wolf Racing, pa je smatrao da ga slobodno može potpisati, obzirom da je ugovor o suradnji ranije ŽU u potpunosti uskladio s predstavnicima RO TDR;

- da RO Tvornica Duhana Rovinj i njegov pravni slijednik TDR d.o.o. je u 34 godine ostvario više milijardi eura prometa sa cigaretama, koje nose osobno ime tužitelja OU te je stvorio golemu zaradu, a tužitelj raspolaže samo sa onim podacima o prodaji i zaradi tuženika koje su javno objavljene na internetu;

- da je približan promet TDR tijekom 35 godina oko 2 milijardi kuna godišnje i dobit približno 500 milijuna kuna godišnje, struktura prometa cigareta Walter Wolf u ukopnom prometu je približno 18% s tim, da je poslije 2016. godine kad se ukinuo cigaretni brend Ronhill, koji je djelomično emigrirao u OU, udio OU približno 30% ukupne prodaje TDR-a;

- da to znači da prosječna godišnja dobit Walter Wolf cigareta 500 mil x 18% je 90 milijuna kuna godišnje, što znači da je Walter Wolf cigareta u 34 godine dostigla približnu dobit za TDR u visini 3 milijarde kuna ili 398 milijuna EUR;

- da dok s jedne strane tužitelj daje na korištenje svoje osobno ime u koga je investirao oko milijardu Eura, jer se na Jugoslovenskom tržištu godine 1989 prodavalo godišnje 300.000 komada kolonjskih voda, 100.000 košulja, 30.000 kožnih proizvoda, 5000 sunčanih naočala itd. koje su nose brend Walter Wolf, s druge strane tuženik je dobio na korištenje ime OU koje je bilo u to doba najpopularnija marka muških luksuznih proizvoda u Jugoslaviji, a to nije platio ništa;

- da je tuženik (i njegov pravni prednik) vrlo dobro znao kakvo dragocjeno ime je dobio s tim što je potpisao gornji ugovor o saradnji s tužiteljem i to besplatno i vrlo dobro je znao kako će se obogatit na tuđi račun;

- da je za postojanje zelenaškog ugovora potrebno kumulativno ispunjenje tri uvjeta: 1) da između ugovornih strana postoji očiti nerazmjer između onog što zelenaš ugovara u trenutku sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju tužena stranka je za sebe ugovorila ogromnu vrijednost imena OU i to besplatno, 2) da je tuženik pristao na očiti nerazmjer ugovornih obveza zbog nepovoljnih okolnosti gdje je tuženik bio lakomislen i u potpuno vjerovao EU, da je dogovoren tekst ugovora takav, kakvog je ŽU uskladio s prednikom tužene stranke, a ugovor potpisao bez da ga pročita i u trenutku potpisa nije niti dobro razumio hrvatski jezik i 3) da je u vrijeme sklapanja ugovora kod protivne strane (zelenaša) postojalo znanje o nepovoljnim okolnostima zbog kojih je tuženik sklopio ugovor i namjera da iskoristi takvu situaciju u svoju korist;

- da su sve navedene pretpostavke zelenaškog ugovora ispunjene u trenutku sklapanja ugovora i potvrđene dokazima;

- da je ugovor o suradnji pobojan i zbog mane volje - prijevare, a sve u smislu odredbe čl. 284. ZOO-a kojom je propisano da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili održava u zabludi u namjeri da je time navede u sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna;

- da je zbog izvanredne vidljivosti proizvoda OU na jugoslavenskom tržištu i zbog velikog ulaganja u promociju u tisku, na televiziji i sponzorstva događaja visokog profila koje je sponzorirao ŽU, prednik tuženika se vrlo zainteresirao za proizvodnju cigareta OU, a ŽU je pripremio nacrt Ugovora o licenci s prednikom tuženika;

- da je u nacrtu ugovora dopustio predniku tuženika da koristi zaštitni znak u proizvodnji cigareta, za razdoblje od pet godina, za područje Jugoslavije, a naknada za licencu bila bi 5% od prometa proizvoda s tim, da bi ŽU ta sredstva potrošio za sponzorstvo trkaćih automobila;

- da je ŽU molio tužitelja da potpiše Ugovor, pod uvjetima dogovorenim od strane RU s prednikom tuženika, a novi nacrt Ugovora o suradnji za osobno ime ŽU proslijedio predstavniku prednika tuženika, pokojnom ŠU;

- da su ŽU i prednik tuženika dogovorili da će potpisati Ugovor u [adresa] 16. listopada 1989. godine u sobi za sastanke u [adresa] u [adresa] na Dunajskoj cesti, a kojem potpisu su bili prisutni: za prednika tuženika ŠU, direktor marketinga, komercijalni direktor PU i tužitelj i ŽU za drugu stranu;

- da je tužitelj Ugovor o suradnji potpisao, a da ga prethodno nije pročitao, a tekst ugovora izmijenjen bez pristanka tužitelja i RU tako da taj ugovor uopće nije imao svoje ranije dogovorene bitne elemente - vremensko trajanje, a teritorij na kojem tuženi može koristiti ime OU proširen je na cijeli svijet, a ne samo na Jugoslaviju, a u ugovoru nije bilo klauzule u kojoj bi tuženik morao platiti EU 5% sponzorstva za auto trke dakle, nedostajale su i druge klauzule koje su važne da bi takav ugovor bio zakonit;

- da je prednik tuženika „podvalom“ i potpisivanjem verzije ugovora koja nije odgovarala ranije dogovorenoj verziji ugovora je prevario tužitelja i RU;

- da je jasno i logično da tužitelj nikada ne bi s prednikom tuženika potpisao takav ugovor da je znao da je isti jednostrano izmijenjen neposredno prije potpisa, jer zapravo takav ugovor ne donosi nikakvu materijalnu korist niti tužitelju niti EU, već samo i jedino predniku tuženika, a sada i samom tuženiku, i to potpuno neosnovano;

- da je iz navedenih razloga Ugovor o suradnji pobojan i zbog bitne zablude sukladno čl. 280. Zakona o obaveznim odnosima kojim je propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor;

- da je tužitelj bio u zabludi da potpisuje ugovor kakav mu je ranije bio prezentiran, a ne onakav kakav je u stvarnosti (prijevarno izmijenjen) potpisao, da za prevaru i bitnu zabludu nije znao u trenutku potpisivanja te stoga nije niti reagirao u zakonskom roku;

- da ŽU, koji je dobio kopiju ugovora od predstavnika prednika tužene strane je odmah reagirao, ali su ga smirili i par godina ga simbolično financijski potpomognuli za njegov sport, a kada je nastupila zastara prekinuli su svaki kontakt s njim;

- da je u svjetlu gore navedenog potrebno uzeti u obzir situaciju tužitelja, koji želi ostvariti zaštitu svojih prava u ovom postupku i koji u ovom postupku zahtjeva samo svoja ustavna prava, a sa druge strane potrebno je uzeti u obzir financijsku stranu tuženika koji je vrlo jaka kapitalna tvrtka kao i sve tuženikove radnje povezane s ovim postupkom, uključujući primjenu pritiska;

- da u svakom slučaju, treba napomenuti da svi sudionici ovog postupka moraju poštivati ustavna načela na snazi u Republici Hrvatskoj, posebno načelo jednakosti pred zakonom i načelo poštenog i pravednog suđenja prema kojem tužitelj ima pravo na nepristrano, objektivno i pravedno suđenje.

1.1. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj ističe tri tužbena zahtjeva sadržajno kao u izreci ove presude, odnosno da se utvrdi ugovor o suradnji od 16. listopada 1989. godine pravno nevaljanim, prividnim ugovorom koji nema učinka između ugovornih strana, odnosno ništetnim.

2. U odgovoru na tužbu od 22. siječnja 2024. godine (list 49-88) tuženik osporava u cijelosti osporava navode iz tužbe i tužbene zahtjeve uz slijedeće navode:

- da je tužitelj već ranije dana 06. ožujka 2023. godine, podnio tužbu radi utvrđenja navodne ništetnosti Ugovora o suradnji, a koji postupak se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod posl. br. P-180/2023. od kojeg postupka je odustao jer je prije održavanja pripremnog ročišta povukao svoju tužbu, da bi sada pred ovim sudom podnio gotovo identičnu tužbu;

- da između tužitelja i pravnog prednika tuženika, a danas tuženika postoji dugogodišnja uspješna poslovna suradnja koja se temelji na Ugovoru o suradnji od dana 16. listopada 1989. godine sklopljenog između tužitelja i društva Womar International B.V. s jedne strane te pravnog prednika tuženika – društva Tvornica Duhana Rovinj d.d., s druge strane, a na kojem su Ugovoru potpisi ugovornih strana ovjereni od strane nadležnog tijela, kakvog tuženik ima u verziji na kojoj je na svakoj strani potvrda suda, odnosno ovjera potpisa, dok tužitelj namjerno dostavlja ugovor o suradnji iz kojeg je uklonjena treća stranica na kojoj je vidljiva ovjera potpisa ugovornih strana;

- da se ugovorom o suradnji pravni prednik tuženika obvezao na tržište plasirati cigaretu „Walter Wolf“ visoke kvalitete, dok je tužitelj izjavio svoju potpunu suglasnost da pravni prednik Društva na osnovu predmetnog Ugovora, a bez ičijeg daljnjeg pitanja ili odobrenja, podnese prijavu na svoje ime za zaštitu imena „ OU“ s grafizmom u svim bojama i to za klasu 34 Međunarodne klasifikacije roba i usluga u Jugoslaviji i u svijetu;

- da su u skladu s time, ugovorne strane člankom 3.1. Ugovora o suradnji suglasno utvrdile da se tužitelj odriče bilo kakvog potraživanja koje bi iz Ugovora moglo proizaći;

- da su tijekom gotovo 34 godine poslovne suradnje između tužitelja i tuženika zasnovane na Ugovoru o suradnji, tužitelj nikada, ni na koji način nije dovodio u pitanje pravnu valjanost Ugovora o suradnji, a kako to sada čini predmetnom tužbom;

- da su se tijekom proteklih dvadeset godina protiv tuženika vodili brojni sudski i upravni postupci (u Republici Hrvatskoj, Republici Sloveniji i Republici Srbiji) u kojima su se tuženiku osporavala njegova prava stečena Ugovorom o suradnji, a u kojim predmetnim postupcima upravo je tužitelj sudjelovao kao svjedok predložen od strane pravnog prednika tuženika, a kasnije i samog tuženika, te je jasno isticao da je s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o suradnji čije odredbe, osobito u pogledu navodnog nerazmjera činidbi, nikada nije dovodio u pitanje (postupak broj 383-03/92- 01/054, P-749/02, P-180/2007, P-697/18, P-417/2021, predmet žig broj Z-201271188, Pg-2219/15, Pg-240/2013, Pg-2140/2019, P-175/2012 i P-220/2018);

- da su u svih 10 pravomoćno okončanih sudskih i upravnih postupaka zahtjevi gosp. O i gosp. RU radi osporavanja prava tuženika stečenih temeljem Ugovora o suradnji bili odbačeni ili odbijeni;

- da je upravo u predmetnim sudskim postupcima tužitelj, kao svjedok predložen od strane tuženika, u više navrata davao iskaze i izjave kojima je ukazivao na postojanje prava tuženika, dok istovremeno ni na koji način nije osporavao pravnu valjanost Ugovora o suradnji;

- da je tuženik upravo na temelju ovdje osporavanog Ugovora o suradnji i suglasnosti tužitelja, pred nadležnim državnim tijelima registrirao brojne žigove vezane uz brend Walter Wolf;

- da su tuženik i njegovi pravni prednici su kroz više od 30 godina od sklapanja Ugovora o suradnji učestalo na temelju Ugovora o suradnji pred nadležnim državnim i međunarodnim tijelima valjano registrirali svoje žigova, tužitelj niti jednoj takvoj registraciji ni na koji način nikada nije prigovorio;

- da je tužitelj neposredno prije podnošenja tužbe u ovom sudskom predmetu, pred istim sudom u predmetu P-417/2021 na zapisnik izjavio da u odnosu s tuženikom nikada nije bilo nikakvih problema u vezi sklopljenog Ugovora o suradnji te ponovno ni na koji način ne osporava pravnu valjanost Ugovora o suradnji, već štoviše potvrđuje da je Ugovor o suradnji kao takav na snazi;

- da navedeno nedvojbeno potvrđuje činjenicu da je tužitelj kroz čitavo vrijeme od trenutka sklapanja Ugovora o suradnji bio upoznat s odredbama Ugovora o suradnji te brojnim izjavama pred sudom i u medijima nikada ni na koji način nije doveo u pitanje pravnu valjanost istoga;

- da tužitelj čitavu tužbu temelji na predloženom saslušanju gosp. RU, pa tuženik ukazuje na apsolutnu nevjerodostojnost eventualnog iskaza gosp. RU, a sve imajući u vidu da je upravo on proteklih 20 godina orkestrirao gore navedenim upravnim i sudskim postupcima protiv tuženika i njegova pravna prednika tvrdeći da tužitelj uopće nije autor predmetnog logoa " OU", već je autor gosp. OUF;

- da je prvi sudski postupak koji je gosp. ŽU „neposredno“ vodio protiv Tuženika parnični postupak posl. br. Pg 2140/2019 pred Okružnim sudom u Ljubljani, a u kojem je tužbeni zahtjev gosp. RU ponovno odbijen;

- da je sudac Okružnog suda u Ljubljani koji je sudio u predmetnom postupku posumnjao na počinjenje kaznenih djela – prijevare i krivotvorenje dokumenata od strane gosp. RU te je o navedenom odmah obavijestio Okružno Državno tužiteljstvo u Ljubljani;

- da je upravo u navedenom predmetu Pg 2140/2019 gosp. ŽU svojim iskazom izrijekom potvrdio činjenicu da je sve ranije sudske postupke u kojima se tvrdilo da je gosp. OUF autor loga „ OU Wolf“ vodio upravo gosp. ŽU;

- da nakon novog gubitka novog sudskog spora, poslije punih 20 godina što je sudove uvjeravao da je autor loga „ OU“ gosp. „ OUF“, gosp. ŽU radi zaokret te pokreće novi postupak pred naslovnim sudom, posl. br. P-417/21, u kojem preuzimanjem dosadašnjih navoda tuženika nastoji tuženiku osporiti njegova prava iz Ugovora o suradnji;

- da je u navedenom sudskom postupku tužitelj dana 7. ožujka 2023. godine, kao svjedok dao svoj iskaz u kojem je izrijekom potvrdio da nikada ni na koji način nije bilo problema u poslovnom odnosu s tuženikom;

- da tužitelj svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti „Ugovora o suradnji“ zasniva na pet različitih okolnosti odnosno prvotno, da bi ugovor bio ništetan jer nije pravno valjan, kakav navod je potpuno netočan jer su potpisi ugovornih strana ovjereni od strane nadležnog tijela, a na samom početku ugovora izričito navedeno da su gosp. OU i društvo Womar International B.V. u nastavku Ugovora zajedno navode kao „ OU“;

- da je gosp. OU osoba ovlaštena za zastupanje društva Womar International B.V. te je Ugovor o suradnji potpisao i u ime društva, pa je potpuno neosnovano pozivanje tužitelja na navodnu činjenicu da ugovor o suradnji nije potpisan od strane svih ugovornih strana;

- da za postojanje zelenaškog ugovora moraju kumulativno biti ispunjena slijedeća tri uvjeta: 1) da u trenutku sklapanja ugovora postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovara u svoju korist i onog što on po ugovoru daje, 2) da je oštećeni suugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, lakomislenosti, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, i 3) da je u trenutku sklapanja ugovora kod protivne strane (zelenaša) postojalo znanje o nepovoljnim okolnostima zbog kojih je oštećenik sklopio ugovor i namjera da iskoristi takvu situaciju u svoju korist ili u korist treće osobe;

- da sudska praksa posebno naglašava da ispunjenje samo nekog od navedenih uvjeta samo po sebi ne znači da se radi o zelenaškom ugovoru međutim, ključna je činjenica da sve navedene pretpostavke zelenaškog ugovora moraju biti ispunjene u trenutku sklapanja ugovora;

- da je shodno tome, uzimajući u obzir zakonske odredbe i nespornu sudsku praksu, tužitelj u cilju utvrđenja navodne ništetnosti Ugovora o suradnji dužan dokazati kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta: 1) da je u trenutku sklapanja Ugovora o suradnji postojao očiti nerazmjer između činidbe tužitelja kojom pravnom predniku tuženika dopušta da podnese prijavu na svoje ime za zaštitu imena „ OU“ s grafizmom u svim bojama i to za klasu 34 Međunarodne klasifikacije roba i usluga i činidbe pravnog prednika tuženika kojom se obvezao na tržište plasirati cigaretu „ OU Wolf“ visoke kvalitete, promovirati ime i brend tužitelja te ga time znatno afirmirati na jugoslavenskom tržištu i tržištu ostalih zemalja svijeta, 2) da je tužitelj na navodni nerazmjer činidaba pristao zbog svoje lakomislenosti i 3) da je pravni prednik tuženika u trenutku sklapanja Ugovora o suradnji znao za postojanje lakomislenosti na strani tužitelja te je takvu lakomislenost iskoristio kako bi za sebe ostvario veću korist;

- da je tužitelj u cilju dokazivanja nerazmjera između činidbi tužitelja i tuženika, poziva na potpuno irelevantne navode o ukupnim ulaganjima tužitelja u promicanje njegova imena te na ukupnu zaradu tuženika od prodaje cigareta s imenom tužitelja;

- da tužitelj ignorira ugovornu obvezu koju je tuženik preuzeo i u cijelosti ispunio, a kojom se obvezao na tržište plasirati cigaretu „Walter Wolf“ visoke kvalitete, promovirati ime i brend tužitelja te ga time znatno afirmirati na jugoslavenskom tržištu i tržištu ostalih zemalja svijeta;

- da su potpuno promašeni i navodi tužitelja koji se odnose na prodaju i zaradu tuženika od cigareta koje nose ime tužitelja;

- da je za postojanje zelenaškog ugovora važno isključivo postojanje nerazmjera činidbi u trenutku sklapanja ugovora, bilo kakve okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja ugovora, a time i uspjeh i vrijednost brenda te zarada tuženika, nisu od utjecaja na ništetnost Ugovora o suradnji te bi kao takve trebale biti zanemarene od strane naslovnog suda;

- da je na sklapanje Ugovora o suradnji u kojem postoji navodni nerazmjer činidbi tužitelja i tuženika pristao isključivo radi svoje lakomislenosti;

- da tužitelj obrazlaže navodnu lakomislenost na način da je potpuno vjerovao EU, da je dogovoren tekst ugovora takav, kakvog je ŽU uskladio s prednikom tužene strane te da je tuženik bio vrlo lakomislen te je ugovor potpisao bez da ga je pročitao, a u trenutku potpisa tužitelj nije niti dobro razumio hrvatski jezik;

- da tužitelj na više mjesta u tekstu tužbe izrijekom ističe da Ugovor o suradnji prije potpisivanja nije niti pročitao međutim, u tom slučaju postavlja se pitanje zašto se tužitelj (ili gosp. ŽU koji je navodno posredovao sklapanju Ugovora) odmah nakon potpisivanja Ugovora o suradnji nije obratio tuženiku u cilju izmjena Ugovora;

- da u tom smislu, iako Zakon o obveznim odnosima ne daje definiciju pojma lakomislenosti na koji se tužitelj poziva, nedvojbeno je da se pod lakomislenošću ne smatra niti to može biti činjenica da jedna ugovorna strana namjerno nije pročitala tekst potpisanog ugovora, a kako to u tužbi ističe tužitelj;

- da isto tako, navodnu lakomislenost u konkretnom slučaju svakako isključuju i sami navodi tužitelja kojima on za sebe ističe kako je uspješan poslovni čovjek i naftni poslovni čovjek koji je potpisao stotine poslovnih ugovora velike vrijednosti;

- da je nedvojbeno da se od uspješnog poslovnog čovjeka koji je potpisao stotine poslovnih ugovora velike vrijednosti opravdano očekuje znanje i svijest glede onoga što potpisuje, ne samo u svoje ime, već i u ime trgovačkog društva koje zastupa;

- da se u tužbi ističe da je tužitelj znao da mu na temelju Ugovora o suradnji neće pripasti novčana naknada, takav Ugovor kao uspješan poslovni čovjek nikad ne bi potpisao;

- da tuženik ukazuje na činjenicu da je tužitelj i prije sklapanja Ugovora o suradnji s pravnim prednikom tuženika, već ranije, 3. rujna 1986. godine, sklopio ugovor s društvom Krka Tovarna zdravil za proizvodnju parfema i kozmetičkih proizvoda, a kojim je tužitelj navedenom društvu ustupio pravo korištenja žigova bez ikakve novčane naknade;

- da tužitelj u tužbi ističe da je s druge strane tuženik dobio na korištenje ime OU koje je bilo u to doba najpopularnija marka muških luksuznih proizvoda u Jugoslaviji, a to nije platio ništa pa kako to nazvati nego zelenaški ugovor;

- da se u tom smislu, opravdano postavlja pitanje je li tužitelj pokrenuo i parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora koji je sklopio s društvom Krka, budući da je navedeni ugovor s Krkom sklopljen bez novčane protučinidbe u korist tužitelja;

- da tužitelj u cijelosti zanemaruje ispunjenje obveze (protučinidbe) tuženika iz Ugovora o suradnji, a kojom se tuženik obvezao na tržište plasirati cigaretu „ OU“ visoke kvalitete, promovirati ime i brend tužitelja te ga time znatno afirmirati na jugoslavenskom tržištu i tržištu ostalih zemalja svijeta;

- da je pravni prednik tuženika u promociju imena i loga tužitelja uložio iznimno velika znatna sredstva u odnosu na pripremu proizvodnje, proizvodnju, marketing i distribuciju proizvoda s imenom tužitelja;

- da tužitelj u tužbi navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o suradnji s tuženikom potpuno vjerovao EU, da je dogovoren tekst ugovora takav, kakvog je ŽU uskladio s prednikom tužene strane, da je tužitelj bio vrlo lakomislen te ugovor potpisao bez da ga je pročitao, a u trenutku potpisa tužitelj nije niti dobro razumio hrvatski jezik;

- da s tim u vezi, se postavlja pitanje zašto tužitelj eventualne nedoumice i spor u pogledu teksta Ugovora o suradnji ne razriješi upravo s gosp. GU, a ne s tuženikom;

- da je potpuno jasno, slijedom svega prethodno navedenog, da tužitelj ni na koji način nije dokazao da je u trenutku potpisivanja Ugovora o suradnji bio lakomislen, a zbog čega nije ispunjen niti drugi uvjet za postojanje zelenaškog ugovora;

- da shodno tome, budući da ni na koji način nije dokazano da je tužitelj pri sklapanju Ugovora o suradnji bio lakomislen, nedvojbeno je da u tom slučaju ni tuženik nije znao za postojanje lakomislenosti, niti je istu mogao iskoristiti da bi za sebe ostvario korist;

- da je tuženik sklopio Ugovor o suradnji s tužiteljem upravo imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u to doba bio uspješan poslovni čovjek s kojim će započeti dugogodišnju poslovnu suradnju pa shodno tome, niti treći uvjet za postojanje zelenaškog ugovora time nije ispunjen;

- da je sljedeća okolnost na osnovu koje tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o suradnji navodna činjenica da je riječ o prividnom ugovoru, a sve temeljem odredbe članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (stavak 1), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2) i da se prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi (stavak 3);

- da tužitelj potpuno pogrešno navodi da su tužitelj i tuženik umjesto ugovora o licenciji sklopili ugovor o suradnji, a sve s ciljem svrstavanja cigareta OU Wolf u niži porezni razred;

- da je odredbom članka 686. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989), a koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja Ugovora o suradnji, ugovor o licenciji, za koji tužitelj tvrdi da je trebao biti potpisan umjesto ugovora o suradnji, definiran kako slijedi: Ugovorom o licenci obvezuje se davalac licence da stjecatelju licence ustupi u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licence se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu;

- da je gotovo identična definicija ugovora o licenciji sadržana je i u članku 699. aktualnog Zakona o obveznim odnosima: "Ugovorom o licenciji obvezuje se davatelj licencije ustupiti stjecatelju licencije u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se platiti mu za to određenu naknadu";

- da iz obje definicije ugovora o licenciji proizlazi da se istim ne može ustupiti pravo korištenja osobnog imena pa tako ni prava iz autorskog djela, već isključivo pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela;

- da budući da Ugovorom o suradnji tužitelj pravnom predniku tuženika ustupa pravo korištenja svog osobnog imena, potpuno je promašena tvrdnja tužitelja prema kojoj je pravni prednik tuženika namjerno izbjegao sklapanje ugovora o licenciji, obzirom da takav ugovor pravno nije niti bilo dopušteno sklopiti;

- da pravnu neosnovanost tužiteljevih navoda nedvojbeno potvrđuje i činjenica da se glede navodnog prividnog svrstavanja cigareta u niži porezni razred nikada ni na koji način nije postavilo pitanje od strane nadležnih poreznih tijela niti je nad društvom tuženika glede istoga bilo kada vođen porezni nadzor;

- da su nadležna porezna tijela u potpunosti upoznata s poslovanjem tuženika i poreznim tretmanom njegovih proizvoda te tuženik u cijelosti postupa u skladu sa svim primjenjivim poreznim propisima;

- da četvrta okolnost na osnovu koje tužitelj traži utvrđenje nevaljanosti Ugovora o suradnji je navodna činjenica da je prilikom sklapanja Ugovora o suradnji došlo do prijevare tužitelja te se u tom pogledu on poziva na odredbu članka 284. Zakona o obveznim odnosima: "Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna"

- da tuženik u cijelosti osporava sve navode na kojima tužitelj temelji počinjenje navodne prijevare te ističe da je odredbom članka 331. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi, međutim, da su odredbom članka 335. izrijekom propisani rokovi u kojima se poništaj ugovora može zahtijevati i to godina dana od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile i objektivni rok od tri godine od dana sklapanja ugovora;

- da je nedvojbeno pravo tužitelja da zahtjeva poništaj ugovora zbog prijevare prestalo protekom roka od 3 godine od dana sklapanja Ugovora o suradnji, odnosno zastara njegova prava nastupila je dana 17. listopada 1992. godine te glede navedenog tužena ističe prigovor zastare;

- da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenje nevaljanosti Ugovora o suradnji temelji i na navodnoj činjenici da je prilikom sklapanja Ugovora o suradnji tužitelj bio u bitnoj zabludi te se u tom pogledu poziva na odredbu članka 280., stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koja glasi: "Zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor";

- da jednako kao i kod mane volje – prijevare, tuženik ukazuje da je i u ovom slučaju bitna zabluda razlog pobojnosti pa je tako, sukladno odredbi članka 280., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano: "Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude";

- da sukladno navedenome i u slučaju bitne zablude primjenjuju se gore navedeni zakonski rokovi u kojima oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude, kako je opisano u toč. 3.22. odgovora na tužbu;

- da je nedvojbeno da je nastupila i zastara prava tužitelja zahtijevati poništaj Ugovora o suradnji zbog navodne bitne zablude, pa u tom smislu, tuženik i u pogledu navedenog zahtjeva tužitelja ističe prigovor zastare;

- da je tužitelj i sam u svojoj tužbi naglašava da za prevaru i bitnu zabludu nije znao u trenutku potpisivanja te stoga nije niti reagirao u zakonskom roku čime jasno potvrđuje osnovanost tuženikova prigovora zastare u odnosu na navodno postojanje obje istaknute mane volje.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbaciti, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane uz naknadu parničnog troška.

3. Nakon zaključenog prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom dana 07. listopada 2024. godine i održanog ročišta za glavnu raspravu dana 14. veljače 2025. godine, kada je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka RU i tužitelja OU, zaprimljen je podnesak tužitelja od 06. svibnja 2025. godine kojim se izvješćuje sud da je u međuvremenu tužitelj s tuženikom sporazumno razriješio sve međusobne sporne odnose izvansudskim putem, to u tom smislu tužitelj u prilog podneska dostavlja pisanu izjavu solemniziranu kod javnog bilježnika od dana 25. travnja 2025. godine, kojom izričito i neopozivo izjavljuje da se odriče u cijelosti svih tužbenih zahtjeva koje je svojom tužbom postavio protiv tuženika u ovoj pravnoj stvari, to predmetnim podneskom opetovano po punomoćniku potvrđuje svoje odricanje od svih tužbenih zahtjeva.

3.1. Podneskom od 08. svibnja 2025. godine tuženik upoznat sa izjavom tužitelja kojim se odriče od svih tužbenih zahtjeva u ovome predmetu, obavještava sud da ne potražuje troškove parničnog postupka ni naknadu troškova sudskih pristojbi koje ima u ovom postupku.

4. Sukladno odredbi čl. 331.a ZPP-a, ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja).

Za odricanje od tužbenog zahtjeva, nije potreban pristanak tuženika te je slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Rovinju, 09. svibnja 2025. godine

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja nije dopuštena žalba.

Protiv ove presude na temelju odricanja stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda, a odluku o žalbi donosi nadležni županijski sud.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl. 353. st. 3. ZPP-a). Kada se presuda na temelju odricanja pobija zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika