Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-191/2019-53

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ramoni Karakaš-Kovačević, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika TEHNOMONT - BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Emira Kulenović i Alme Kulenović, odvjetnicima u Puli, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 3. ožujka 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 9. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku TEHNOMONT - BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, da tužitelju EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime bruto naknade za godišnji odmor 6.218,90 eura bruto sa zakonskom zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 382,14 eura od 15.5.2014. do isplate

- na iznos od 685,10 eura od 15.8.2014. do isplate

- na iznos od 839,08 eura od 15.9.2014. do isplate

- na iznos od 693,86 eura od 15.1.2015. do isplate

- na iznos od 1.203,99 eura od 15.9.2015. do isplate

- na iznos od 568,12 eura od 15.4.2016. do isplate

- na iznos od 1.041,60 eura od 15.7.2016. do isplate

- na iznos od 805,01 eura od 15.8.2016. do isplate

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku TEHNOMONT - BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, da tužitelju EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime bruto razlike plaće (dodatka za minuli rad) 5.991,37 eura bruto sa zakonskom zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 238,65 eura od 15.4.2014. do isplate

– na iznos od 201,70 eura od 15.5.2014. do isplate

– na iznos od 247,16 eura od 15.6.2014. do isplate

– na iznos od 237,22 eura od 15.7.2014. do isplate

– na iznos od 193,19 eura od 15.8.2014. do isplate

– na iznos od 159,10 eura od 15.9.2014. do isplate

– na iznos od 250,01 eura od 15.10.2014. do isplate

– na iznos od 259,95 eura od 15.11.2014. do isplate

– na iznos od 235,70 eura od 15.12.2014. do isplate

– na iznos od 172,33 eura od 15.1.2015. do isplate

– na iznos od 257,79 eura od 15.2.2015. do isplate

– na iznos od 157,52 eura od 15.3.2015. do isplate

– na iznos od 232,74 eura od 15.6.2015. do isplate

– na iznos od 259,27 eura od 15.7.2015. do isplate

– na iznos od 271,06 eura od 15.8.2015. do isplate

– na iznos od 117,85 eura od 15.9.2015. do isplate

– na iznos od 259,27 eura od 15.10.2015. do isplate

– na iznos od 234,78 eura od 15.11.2015. do isplate

– na iznos od 256,33 eura od 15.12.2015. do isplate

– na iznos od 181,56 eura od 15.1.2016. do isplate

– na iznos od 228,13 eura od 15.2.2016. do isplate

– na iznos od 283,91 eura od 15.3.2016. do isplate

– na iznos od 226,43 eura od 15.4.2016. do isplate

– na iznos od 283,91 eura od 15.5. 2016. do isplate

– na iznos od 294,03 eura od 15.6.2016. do isplate

– na iznos od 170,66 eura od 15.7.2016. do isplate

– na iznos od 81,12 eura od 15.8.2016. do isplate

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu,

III Nalaže se tuženiku TEHNOMONT - BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, da tužitelju EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime bruto razlike za prekovremene, noćni rad iznos od 393,50 eura bruto sa zakonskom zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 18,48 eura od 15.4.2014. do isplate

– na iznos od 14,08 eura od 15.5.2014. do isplate

– na iznos od 17,60 eura od 15.6.2014. do isplate

– na iznos od 17,60 eura od 15.7.2014. do isplate

– na iznos od 14,96 eura od 15.8.2014. do isplate

– na iznos od 12,32 eura od 15.9.2014. do isplate

– na iznos od 19,36 eura od 15.10.2014. do isplate

– na iznos od 19,36 eura od 15.11.2014. do isplate

– na iznos od 17,60 eura od 15.12.2014. do isplate

– na iznos od 10,56 eura od 15.1.2015. do isplate

– na iznos od 18,48 eura od 15.2.2015. do isplate

– na iznos od 1,76 eura od 15.3.2015. do isplate

– na iznos od 15,84 eura od 15.6.2015. do isplate

– na iznos od 19,36 eura od 15.7.2015. do isplate

– na iznos od 20,24 eura od 15.8.2015. do isplate

– na iznos od 8,80 eura od 15.9.2015. do isplate

– na iznos od 19,36 eura od 15.10.2015. do isplate

– na iznos od 18,48 eura od 15.12.2015. do isplate

– na iznos od 12,32 eura od 15.1.2016. do isplate

– na iznos od 7,5 eura od 15.2.2016. do isplate

– na iznos od 9,84 eura od 15.3.2016. do isplate

– na iznos od 7,03 eura od 15.4.2016. do isplate

- na iznos od 9,84 eura od 15.5.2016. do isplate

– na iznos od 55,23 eura od 15.6.2016. do isplate

– na iznos od 4,69 eura od 15.7.2016. do isplate

– na iznos od 2,81 eura od 15.8.2016. do isplate

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu,

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, kao i u dijelu u kojem potražuje zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenim u točki I izreke presude, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 25. siječnja 2022.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.934,19 eura sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2011. do 19. srpnja 2016. te je ostvario pravo na godišnji odmor u 2014., 2015. i 2016. Međutim, tuženik mu nije isplatio naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora u navedenom vremenskom razdoblju što je bio dužan učiniti prema čl. 81. Zakona o radu u visini prosječne plaće isplaćene u posljednje tri godine. Također, prema čl. 3. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme tuženik je bio dužan tužitelju plaćati plaću i naknade plaće uvećanu za 0,5 % za svaku godinu radnog staža, a što nije činio. Nije mu platio ni uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad subotom te praznicima u drugoj smjeni i noćnoj smjeni, a što je bio dužan prema čl. 86. Zakona o radu. Prema navedenome, potražuje od tuženika pojedine neisplaćene odnosno manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 19. srpnja 2016. i neisplaćene naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora u 2014., 2015. i 2016. u paušalnom iznosu od 2.000,00 eura sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. S obzirom na činjenicu da tužitelj u vrijeme podnošenje tužbe nema potrebnu dokumentaciju kojom bi precizirao tužbeni zahtjev, obvezuje se isti urediti nakon pribave kompletne, relevantne dokumentacije i obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Potražuje i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj nije prije podnošenja tužbe tražio od tuženika da mu dostavi dokumentaciju potrebnu za podnošenje tužbe i uređenje tužbenog zahtjeva pa nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Razlog podnošenja stupnjevite tužbe nije ni okolnost što tuženik ne raspolaže stručnim znanjem kojim raspolažu financijsko- knjigovodstveni vještaci. Stoga, kako tužba ne sadrži određeni zahtjev predviđen u čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku, već je tužbeni zahtjev paušalan, neodređen i neodrediv, a što tuženiku onemogućuje očitovanje o istom, predlaže da sud odbaci tužbu.

2.1. Nadalje, osporava da bi tužitelju, po osnovi radnog odnosa, bio dužan isplatiti ikakav novčani iznos te ističe prigovor zastare za tražbine dospjele u razdoblju od 1. ožujka do 1. svibnja 2014. Također, u tužbi nisu istaknute činjenice ni okolnosti na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, a postojanje istih bi tužitelju svakako trebalo biti poznato zbog dugogodišnjeg radnog odnosa kod tuženika. Tvrdi da je tužitelju u cijelosti isplatio naknadu plaća za korištenje godišnjeg odmora na način da je isplaćena akontativno pa je prilikom isplate svake mjesečne plaće isplatio i dvanaesti dio naknade za godišnji odmor, a što je vidljivo iz obračuna plaće. U odnosu na prekovremeni, noćni rad te uvećanje plaće za svaku godinu radnog staža, navodi da je tužitelju to u cijelosti isplaćeno, što je razvidno iz obračuna plaća, iz kojih je vidljivo da su tužitelju svaki mjesec, pored redovnog rada, isplaćivani veći novčani iznosi pod stavkama 162, 171 i 177 - Premija, u kojima su obračunata eventualna dodatna davanja, uključujući i ona koja tužitelj potražuje u tužbi. Ugovorom o radu ni odredbama pozitivnih propisa ne postoji odredba kojom je propisana tuženikova obveza isplate uvećane plaće za rad subotom, a tužitelj, kao ni ostali radnici tuženika, nije radio praznikom, a posebno ne praznikom u drugoj smjeni. Konačno, predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 24. siječnja 2022., nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, pa konačno uređenim tužbenim zahtjevom, prihvaćajući Varijantu II nalaza i mišljenja, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 28.890,34 eura, i to na ime naknade plaće za godišnji odmor isplatu bruto iznosa od 11.293,49 eura, na ime dodatka za minuli rad isplatu bruto iznosa od 11.922,43 eura te na ime razlike plaće s osnova prekovremenih sati i noćnog rada isplatu bruto iznosa od 5.674,42 eura, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate. Alternativno, a sukladno Varijanti I, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 13.091,28 eura, i to na ime naknade plaće za godišnji odmor isplatu bruto iznosa od 6.218,90 eura, na ime dodatka za minuli rad isplatu bruto iznosa od 6.444,56 eura te na ime razlike plaće s osnova prekovremenih sati i noćnog rada isplatu bruto iznosa od 427,82 eura, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate.

3.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se nije usprotivio preinaci, a sud je preinaku dopustio smatrajući da za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

3.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši uz usmenu i pisanu dopunu nalaza i mišljenja, saslušani su svjedoci RP, ĐP i tužitelj kao stranka.

5. Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, koji je bio zaposlen kod tuženika od 1. rujna 2011. do 19. srpnja 2016., za isplatu ukupnog iznosa od 28.890,34 eura sa zateznim kamatama, i to iznosa od 11.293,49 eura na ime neisplaćene naknade za godišnji odmor za 2014., 2015. i 2016., iznosa od 11.922,43 eura na ime neisplaćenog dodataka na plaću od 0,5% za svaku godinu radnog staža tužitelja te iznosa od 5.674,42 eura na ime razlike plaće s osnova prekovremenih sati i noćnog rada, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj, na temelju Ugovora o radu od 31. kolovoza 2011. (list 81-82 spisa) bio zaposlen kod tuženika u vremenskom razdoblju od 1. rujna 2011. do 19. srpnja 2016. na radnom mjestu zavarivača.

7.1. Nije sporno da je između tužitelja i tuženika 18. travnja 2013. sklopljen Ugovor o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku (list 83 spisa), kojim je tužitelj upućen na rad u Njemačku od 2. svibnja 2013. do 3. travnja 2015., kao ni da je 27. travnja 2015. između stranaka ponovno sklopljen Ugovor o upućivanju na privremeni rad u Njemačku (list 86 spisa), kojim je tužitelj upućen na rad u Njemačku od 4. svibnja 2015. dok traje potreba, najduže dvije godine.

8. Sporno je, je li tuženik isplaćivao tužitelju naknadu za godišnji odmor za koju tuženik tvrdi da je uračunata u satnicu, je li mu isplaćivao dodatak za radni staž od 0,5% za svaku godinu radnog staža te je li mu pravilno obračunao i isplatio naknadu za prekovremeni rad i/ili noćni rad. Sporan je i karakter premija koje su tužitelju nesporno isplaćene u utuženom razdoblju, a za koje tuženik ističe da su isplaćene na ime dodatka za minuli rad.

9. Ugovorom o radu od 31. kolovoza 2011. (list 81-82 spisa) tuženik se kao poslodavac obvezao isplatiti tužitelju kao radniku osnovnu plaću (prema kriterijima navedenim u čl. 3. Ugovora, i to grupi složenosti (V), koeficijentu složenosti (1,85) uz uvećanje od 0,5 % za svaku godinu radnog staža). U čl. 4. Ugovora određeno je da radnik ima pravo na naknadu plaće i dodatke na plaću pod uvjetima utvrđenim Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom i drugim aktima Društva.

9.1. U Ugovoru o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 18. travnja 2013. (list 83 spisa) u čl. 4. ugovoreno je da će radnik za vrijeme privremenog rada u SR Njemačkoj primati plaću u skladu s odredbama Sporazuma zaključenog 13. rujna 2002. između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke o zapošljavanju radnika trgovačkih društava sa sjedištem u [adresa] radi izvršavanja ugovora o djelu. Istim člankom je određeno da je radniku u satnici koju dobiva za rad u Njemačkoj uključena i naknada za godišnji odmor koji mu pripada. Aneksom tog ugovora od 18. travnja 2013. (list 84 spisa) određeno je da će poslodavac radniku isplaćivati plaću i ostala primanja prema Pravilniku o upućivanju radnika na privremeni rad u inozemstvo radi izvođenja investicijskih radova (list 203 do 210 spisa) po bruto satnici od 9,20 eura po radnom satu.

9.2. U Ugovoru o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 27. travnja 2015. (list 86 spisa) u čl. 5. ugovoreno je da će za vrijeme privremenog rada u SR Njemačkoj radnik primati plaću po bruto satnici od 9,20 eura po radnom satu na bazi fonda od 176 radnih sati mjesečno, da se navedena satnica može povećati nakon isteka probnog rada što će se urediti Aneksom te da je u satnici uključena i naknada za godišnji odmor koji radniku pripada za rad u SR Njemačkoj, i to u fiksnom iznosu od 1,06 eura za redovne radne sate, koja se obračunava i isplaćuje prilikom mjesečnog obračuna i isplate plaće, odnosno da radniku na ime naknade za godišnji odmor pripada iznos od 2.000,00 eura, ako je na radu u SR Njemačkoj proveo cijelu godinu. U čl. 6. određeno je pravo radnika na godišnji odmor u trajanju od 26 radnih dana pod uvjetom da je na radu u SR Njemačkoj proveo cijelu godinu, odnosno 2,16 dana za svaki puni mjesec proveden na radu.

9.3. Pravilnikom o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. (list 203-208 spisa) je u čl. 13. propisano da radnik za trajanje rada u inozemstvu ima pravo na osnovnu plaću koja se obračunava kao umnožak broja radnih sati i cijene sata rada te da se broj sati utvrđuje prema evidenciji rada. U čl. 15. određeno je da radnik ima pravo na uvećanje cijene sata rada za 1,6 eura za svaki odrađeni sat noćnog rada. U čl. 18. propisano je pravo radnika na naknadu plaće za vrijeme trajanje godišnjeg odmora u visini od 1.800,00 eura samo ako je na radu u SR Njemačkoj proveo cijelu godinu, a koja naknada je uključena u cijenu sata rada te se obračunava i isplaćuje prilikom mjesečnog obračuna i isplate plaće. Navedena je odredba kasnije izmijenjena (Odlukom od 7. studenog 2014. – list 209 spisa) na način da je iznos postavljen na 2.000,00 eura koji se isplaćuje kao akontacije nagrade za godišnji odmor.

10. Nije sporno da je tuženik tužitelju za vrijeme rada u Njemačkoj obračunavao plaću u visini od 9,70 eura bruto, a od 1. siječnja 2016. u visini od 11,25 eura bruto.

11. Na okolnost ugovaranja plaće te načina obračuna i isplate plaće, kao i radi utvrđenja što u naravi predstavljaju premije naznačene u platnim listama, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka RP i ĐP te tužitelja kao stranke.

12. Svjedok RP u svom je iskazu naveo da je zajedno s tužiteljem radio kod tuženika te da je tužitelju bio neposredni rukovoditelj, ali vezano samo za struku. Naime, svjedok je kod tuženika obavljao poslove kontrole ispravnosti i kvalitete zavarivanja, a tužitelj je bio zavarivač. S tužiteljem je radio u Hrvatskoj i u Njemačkoj i može reći da je bio kvalitetan radnik, ali mu nije poznato na koji način se ugovarala plaća, odnosno kako je vršeno obračunavanje i isplata iste, o tome može samo pretpostavljati. U vremenskom razdoblju od 2014. do 2016., kada je tužitelj bio u Njemačkoj, radilo se prekovremeno što je prikazano na platnim listama. Vikendom i praznicima se rijetko radilo, samo iznimno ako je to zahtijevao posao, dok je rada u noćnoj smjeni bilo i posebno se plaćao. Što se tiče povećanja od 0,5 % za svaku godinu radnog staža mišljenja je da se to plaćalo kroz tzv. premiju, koju obrazlaže kao vrstu novčane naknade koja se plaća na mjesečnoj razini i predstavlja primjerenu naknadu za godine radnog staža. Nije mu poznato zašto se to jednostavno nije isplaćivalo kao naknada za godine radnog staža. Nakon što mu je predočena evidencija prisutnosti na radu tužitelja za 2015., u kojoj su ožujak i travanj prazni, svjedok je pojasnio da je, prema njegovoj pretpostavci, riječ o obligatornoj pauzi, jer se u slučaju rada u Njemačkoj ugovori potpisuju na dvije godine istekom kojih se radnici vraćaju doma gdje ostaju minimalno dva mjeseca prije nego se ponovno upućuju na rad u Njemačku. Oznaka OI u evidenciji za mjesec prosinac 2015. predstavlja tužiteljev opravdani izostanak, što se tretira kao neplaćeni dopust. Svjedok je naveo da mu se tužitelj u spornom razdoblju nije žalio da bi mu bila uskraćena neka prava iz radnog odnosa te da je bio običaj da se u tom slučaju radnik javi voditelju gradilišta koji to potom pokuša odmah ili na sljedećoj plaći ispraviti.

12.1. Iz iskaza navedenog svjedoka sud nije utvrdio relevantne činjenice, jer imenovani svjedok, kako je sam naveo, nema neposrednih saznanja o načinu ugovaranja te obračunu i isplati plaće tužitelja, a njegovi navodi o isplati naknade za radni staž kroz tzv. premiju nisu rezultat neposrednih saznanja, već je riječ samo o pretpostavkama.

13. Tužitelj PP u svom je iskazu naveo da je kod tuženika radio od 2001. do srpnja 2017. i to uvijek na istom radnom mjestu, kao zavarivač. Za tuženika je radio u Hrvatskoj, Njemačkoj i Italiji. Kada bi radnici odlazili na rad u Njemačkoj potpisivali bi ugovor o radu i bili su testirani za posao koji su kasnije obavljali. Nije detaljno čitao ugovor o radu, vjerovao je djelatnicima u kadrovskoj službi. U vremenskom razdoblju od 2014. do 2016. radio je za tuženika u Njemačkoj na radnom mjestu zavarivača, ali mu u tom razdoblju nije plaćeno uvećanje od 0,5 % za svaku godinu radnog staža. Osporava da bi mu navedeno bilo plaćeno kroz premiju, jer kad god bi nekoga u Njemačkoj pitao što znači premija, nitko mu nije znao objasniti. Prekovremeni rad se u spornom razdoblju valorizirao kao redovni rad te nije bio plaćen po uvećanoj satnici. Također je bilo rada subotom, nedjeljom i praznicima, ali osim rada blagdanom, to se nije plaćalo. Rad u noćnoj smjeni nekad je bio plaćen kao noćni dodatak, a nekad ne, a radilo se od 16:45 do 03:00 ujutro. Prilikom korištenja godišnjega odmora nije dobio naknadu za godišnji odmor. Što se tiče po tuženiku dostavljenih evidencija prisutnosti na radu, naveo je da na istima nije prikazana ni jedna subota ni nedjelja, iako je radnih vikenda bilo te su radnici nekada znali mjesečno raditi i do 270 sati. Prvi ugovor za rad u Njemačkoj potpisao je na dvije godine, nakon čega je imao pauzu od dva mjeseca te se vratio u Njemačku i ostao do završetka radnog odnosa. Prema ugovoru o upućivanju na rad u Njemačku satnica je iznosila 9,20 eur, ali je primao i veću satnicu, jer je radnicima rečeno da si sami diktiraju satnice, u smislu da ako dobro rade dobiju veći iznos, a iz tog razloga nije pitao zašto mu je satnica veća.

14. ĐP, okolnosno saslušan, naveo je da je od listopada 2018. prokurist tuženika, a prije toga je bio predsjednik uprave tuženika. Tužitelja kao radnika se osobno ne sjeća. Platne liste tuženika su dosta komplicirane zbog potrebe zadovoljenja i njemačkih i hrvatskih propisa. U odnosu na vremensko razdoblje od 2014. do 2016. i načina obračuna plaće tužitelja, smatra da je tužitelju i ostalim radnicima povećanje od 0,5 % za svaku godinu radnog staža isplaćeno kroz premiju. Obračun plaće za tuženika (kao i za još 40 hrvatskih i bosanskih firmi) obavlja jedno društvo u Njemačkoj, koje ima određen ustaljeni način rada, zbog čega je na platnoj listi bilo teško napraviti bilo kakvu promjenu. Stoga je spomenuto uvećanje isplaćeno kroz "premiju", a zapravo je riječ o minulom radu, kojeg u Njemačkoj nema. Što se tiče prekovremenog rada, pojasnio je da svaki radnik u inozemstvu vodi svoju evidenciju prekovremenog rada koja se u pravilu poklapa s evidencijom tuženika, a ako nešto nije u redu, ispravi se na sljedećoj plaći, ali nema govora o tome da prekovremeni rad ne bi bio plaćen. Noćni se rad također plaćao, jer je kao takav i evidentiran na platnoj listi. Glede naknade za godišnji odmor, pojasnio je da svi radnici godišnji odmor koriste za Božić, Uskrs ili preko ljeta, zbog čega bi društvo prilikom isplate naknade za godišnji odmor, imalo problema s likvidnošću. Stoga se navedena naknada isplaćivala mjesečno tijekom cijele godine, a uporište za to našli su u njemačkim propisima. Navedeno je očito dozvoljeno jer bi tuženik u protivnom izgubio licencu ili radnu dozvolu. Zaključno ističe da povećanje od 0,5% za svaku godinu radnog staža vrijedi samo za godine rada kod tuženika.

15. Radi utvrđenja je li tuženik tužitelju pravilno obračunao i isplatio plaću te postoji li dugovanje po utuženim stavkama (naknadi za godišnji odmor i godine radnog staža te po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati i noćnog rada) izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši.

15.1. Valja napomenuti da je u ovom predmetu inicijalno određeno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Bojani Galinac. Međutim, kako ista zbog dugotrajnog bolovanja nije mogla iznijeti nalaz i mišljenje usmeno na raspravi (čl. 260. ZPP), a stranke njen nalaz niti pisanu dopunu nisu prihvatile, sud je odredio izvođenje dokaza novim financijskim vještačenjem po vještaku Marinu Rameši. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir da vještakinja Bojana Galinac nije iznijela svoj nalaz i mišljenje pred sudom te nije odgovorila na primjedbe stranaka, njen nalaz i mišljenje neće se posebno analizirati, već će sud odluku o pravnoj stvari temeljiti na nalazu i mišljenju vještaka Marina Rameše, koji je nalaz i mišljenje izložio pred sudom te dao usmenu i pisanu dopunu nalaza i mišljenja, a stranke u koačnici na nalaz i mišljenje nisu imale primjedbi.

16. Vještaku Marinu Rameši naloženo je izračunati, u utuženom razdoblju, naknadu plaće tužitelja za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, naknadu plaće od 0,5 % za svaku godinu radnog staža te razliku plaće koja tužitelju nije isplaćena na ime odrađenih prekovremenih sati te rada u noćnoj smjeni, kao i očitovati se o isplaćenom iznosu premije.

16.1. Vještak je u nalazu i mišljenju, nakon uvida u dokumentaciju u spisu, posebno platne i evidencijske liste tužitelja za utuženo razdoblje, Ugovor o radu od 31. kolovoza 2011., Ugovor o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 18. travnja 2013., Ugovor o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 27. travnja 2015., Pravilnike o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova te Pravilnik o radu tužitelja utvrdio da je tužitelj na početku utuženog razdoblja imao 27 godina radnog staža, čime je ostvario pravo na dodatak po stopi od 13,5 %, da je od listopada 2014. ostvario pravo na dodatak od 14 %, a od listopada 2015. na dodatak od 15 %. Nadalje, iznos naknade za godišnji odmor je u nalazu i mišljenju izračunat na način da je uzet u obzir tromjesečni prosjek bruto plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora, koji izračun je najpovoljniji za tužitelja. Vještak je ujedno naveo da je u Ugovoru o upućivanju tužitelja na rad u Njemačku, kao i čl. 13. Pravilnika o upućivanju određeno da se plaća računa kao umnožak satnice i broja radnih sati, dok u osnovnom ugovoru o radu stoji da je plaća umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova, slijedom čega je u nalazu i mišljenju sačinio dvije varijante obračuna razlike plaće.

16.2. U odnosu na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, vještak je obračunao da tužitelju, u razdoblju od siječnja 2014. do srpnja 2016., pripada naknada za godišnji odmor u iznosu od 6.218,90 eura. Ako se uzme u obzir da je tužitelju po toj osnovi u utuženom razdoblju isplaćen iznos od 2.438,80 eura, proizlazi da razlika neisplaćene naknade za godišnji odmor iznosi 3.780,10 eura, što je pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici na listu 227 spisa.

16.3. Dodatak na staž, odnosno naknadu plaće od 0,5 % za svaku godinu radnog staža u utuženom razdoblju, vještak je izračunao u iznosu od 6.444,56 eura, kako je to pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici na listu 228 spisa. Nadalje, iznos razlike plaće na ime odrađenih a neisplaćenih prekovremenih sati, rada blagdanom i noćnog rada nalazom je utvrđen u iznosu od 427,82 eura kako je to pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici na listu 229 spisa.

16.4. Konačno, vještak je u nalazu i mišljenju (list 230 spisa) prikazao iznos koji je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćen na ime "premije", a iznosi 12.267,18 eura.

16.5. Svi predočeni iznosi izračunati su pod pretpostavkom primjene satnice iz Ugovora o upućivanju na privremeni rad u Njemačku, odnosno kao umnožak satnice i broja radnih sati, a bez uvećanja za koeficijent složenosti. U II Varijanti nalaza i mišljenja vještak je izračunao razliku plaće primjenom ugovorene satnice i koeficijenta složenosti iz osnovnog ugovora o radu (1,85), navodeći da bi u tom slučaju naknada za godišnji odmor iznosila 11.293,49 eura, što umanjeno za isplaćenih 2.438,80 eura iznosi 8.854,69 eura, da bi naknada po osnovi dodatka na staž bi iznosila 11.922,43 eura, a razlika plaće s osnova neisplaćenih prekovremenih sati i noćnog rada 5.674,42 eura, sve prikazano u tablicama na listovima 232-234 spisa.

16.6. Stranke nisu osporile matematički obračun vještaka, ali je na traženje tuženika vještak sačinio pisanu dopunu nalaza i mišljenja, prikazujući razliku plaće za redovni rad između isplaćenih iznosa i iznosa koji bi tužitelju bili isplaćeni da se plaća obračunavala po satnici od 9,20 eura. Proizlazi da je tužitelju u utuženom razdoblju na ime plaće za redovni rad isplaćen iznos od 28.944,80 eura bruto, odnosno 1.492,00 eura više nego što bi mu se isplatilo da se plaća za redovni rad obračunavala po stanici od 9,20 eura (295-296 spisa).

16.7. Na ročištu 3. ožujka 2025. vještak je usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje, pojašnjavajući svaki pojedini izračun iz nalaza i mišljenja. Na upit suda na temelju čega je utvrdio da je tužitelju u utuženom razdoblju na ime naknade za godišnji odmor isplaćen iznos od 2.438,80 eura, naveo je da je među strankama ugovorena bruto satnica od 9,20 eura, dok iz platnih lista proizlazi da je plaća obračunavana korištenjem satnice od 9,70 eura do siječnja 2016., a nakon toga, korištenjem satnice 11,25 eura, tako da je iznos pretpostavljene isplaćene naknade za godišnji odmor izračunat kao razlika između ugovorene i isplaćene satnice uzimajući u obzir broj sati redovnog rada uvećan za broj sati blagdana. Pojasnio je da iz platnih lista nije vidljivo da bi navedeni iznos bio isplaćen na ime naknade za godišnji odmor, s obzirom na to da je u platnim listama u rubrici godišnji odmor navedeno 0,0. Vezano za isplaćenu premiju, na upit jesu li iznosi premija navedeni u platnim listama oporezovani na isti način kao i iznosi koji su prikazani u obračunima plaća pod stavkama radni sati, odnosno da li iz platnih lista proizlazi različit porezni tretman između premija i iznosa koji su isplaćeni a prikazani u stavkama radni sati, vještak je odgovorio da navedeno u nalazu i mišljenju nije utvrđivao, a na prvi pogled proizlazi različit tretman jedino kod isplata na ime terenskog dodatka.

17. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju niti matematičkom obračunu vještaka, ali iz nalaza i mišljenja izvode različiti zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

17.1. Tužitelj je prihvatio II Varijantu nalaza i mišljenja u kojoj je vještak obračunao plaću na način da je vještak satnicu pomnožio s koeficijentom složenosti poslova iz osnovanog ugovora o radu, ujedno ističući da nema osnova da se naknada za godišnji odmor umanji za iznos prikazan u nalazu i mišljenju, jer iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelju na ime naknade za godišnji odmor išta isplaćeno. Slijedom navedenog, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev potražujući od tuženika isplatu iznosa od 28.890,34 eura, i to na ime naknade plaće za godišnji odmor isplatu bruto iznosa od 11.293,49 eura, na ime dodatka za minuli rad isplatu bruto iznosa od 11.922,43 eura te na ime razlike plaće s osnova prekovremenih sati i noćnog rada isplatu bruto iznosa od 5.674,42 eura, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate.

17.2. Tuženik, iako ne osporava matematički obračun vještaka, smatra da tužitelj neosnovano od tuženika potražuje isplatu, jer je tuženik tužitelju isplatio naknadu za godišnji odmor na način da je ista isplaćivana akontativno prilikom isplate svake mjesečne plaće, dok mu je naknadu za radni staž i prekovremene sate isplatio putem tzv. premije.

18. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim i objektivnim te izrađenim sukladno zadatku suda, uzimajući u obzir da ni stranke u konačnici nisu prigovarale obračunu vještaka. Pritom, sud je kao osnov za isplatu prihvatio I Varijantu nalaza i mišljenja, što će obrazložiti u nastavku presude.

19. U odnosu na naknadu za godišnji odmor među strankama nije sporna obveza tuženika kao poslodavca da tužitelju kao radniku isplati naknadu za godišnji odmor, jer navedeno, osim iz Zakona o radu, proizlazi i iz ranije citiranih odredaba Ugovora o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 18. travnja 2013. i 27. travnja 2015. te odredaba Pravilnika o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova (citirane u točki 9. obrazloženja presude). Pored navedenog, odredbom čl. 60. Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja radnog odnosa ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje u tekstu: ZR/09), a koja je istovjetna odredbi čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje u tekstu: ZR/14) određeno je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

19.1. Međutim, sporno je, je li tuženik predmetnu naknadu plaćao tužitelju akontativno prilikom isplate svake mjesečne plaće, a kako je to predviđeno u čl. 4. Ugovora o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 18. travnja 2013., čl. 5. Ugovora o upućivanju na privremeni rad u SR Njemačku od 27. travnja 2015. te čl. 18. Pravilnika o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova, u kojima je navedeno da je radniku u satnici koju dobiva za rad u Njemačkoj uključena i naknada za godišnji odmor koji mu pripada, koja se obračunava i isplaćuje prilikom isplate plaće. Pritom, nije sporno da je među strankama ugovorena bruto satnica od 9,20 eura, a da je tužitelju u utuženom razdoblju za redovan rad isplaćivana veća satnica, i to u iznosu od 9,70 eura, a od 1. siječnja 2016. u iznosu od 11,25 eura bruto, a tuženik tvrdi da je navedena naknada isplaćivana unaprijed upravo kroz uvećanje bruto satnice. Sud međutim takav navod nije prihvatio jer tuženik, osim paušalnog navoda da je tužitelju isplatio naknadu za godišnji odmor, nije dostavio nikakve dokaze u prilog svojim tvrdnjama, nije dostavio obračun godišnjeg odmora, podatak o broju isplaćenih sati po osnovi godišnjeg odmora ni druge podatke ili pojašnjenja na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je navedena naknada zaista isplaćena kroz povećanu satnicu. Pritom se ukazuje da je u Odluci o izmjenama Pravilnika o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova od 7. studenog 2014. (list 209 spisa) navedeno da se akontacija naknade za godišnji odmor iskazuje u obračunskim listama te da je poslodavac na kraju svake kalendarske godine, odnosno prilikom odlaska radnika s radilišta, dužan radniku izdati odgovarajući dokument na kojem se nalazi rezime obračuna isplaćenih plaća i obračun isplaćenih akontacija za godišnji odmor, pa je tuženik, primjerice, kao dokaz svojih navoda, trebao dostaviti navedenu dokumentaciju, a što nije učinio (niti navodi da je sačinio takav dokument) pa su njegovi paušalni navodi ostali nedokazani, posebno uzimajući u obzir da isplata predmetne naknade nije vidljiva u platnim listama, što je i vještak potvrdio. Stoga, sud nije prihvatio navod tuženika da je navedena naknada isplaćena, a iz istog razloga nije u tom dijelu prihvatio iskaz svjedoka ĐP, zakonskog zastupnika tuženika, smatrajući da je tuženik kao poslodavac, ako je nešto isplatio, to trebao prikazati u platnim listama ili potkrijepiti drugom odgovarajućom dokumentacijom. Sud nije posebno utvrđivao po kojoj osnovi ili iz kojeg razloga je tužitelju isplaćena plaća po većoj satnici od ugovorene, ali to nije ni predmet postupka, prihvaćajući kao uvjerljiv navod tužitelja da mu je rečeno da si radnici sami diktiraju satnicu, odnosno ako dobro rade, da dobiju veću satnicu.

20. Sukladno navedenom, valjalo je na temelju čl. 60. ZR/09 i čl. 81. ZR/14 dosuditi tužitelju naknadu za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, koji obračun je za tužitelja najpovoljniji. Iz nalaza i mišljenja vještaka, varijante I, proizlazi da tužitelju po osnovi neisplaćene naknade za godišnji odmor u utuženom razdoblju pripada iznos od 6.218,90 eura, pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici 1 na listu 227 spisa, koji iznos mu je i dosuđen u točki I izreke presude.

21. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje i isplatu dodatka od 0,5% po godini radnog staža, što je predviđeno u čl. 3. Ugovora o radu i Pravilnikom o radu. Pritom, iako se to u tijeku postupka nije posebno problematiziralo, ali se to pitanje postavilo prilikom saslušanja zakonskog zastupnika tuženika, valja ukazati da je stav suda da je između stranaka ugovoren dodatak od 0,5% za svaku godinu ukupnog radnog staža tužitelja, a ne samo radnog staža kod tuženika. Naime, kako je u čl. 3. Ugovora o radu samo navedeno da tužitelj ima pravo na dodatak od 0,5% za svaku godinu radnog staža, pri čemu nije precizirano odnosi li se to na ukupni radni staž ili samo na staž ostvaren kod tuženika, to je takvu odredbu trebalo u skladu s čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO/05) u vezi sa čl. 6. st. 4. ZR/09 tumačiti u korist tužitelja kao druge strane ugovora čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik.

21.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, čiji matematički obračun stranke nisu osporile, proizlazi da ukupni iznos na ime dodatka od 0,5% po godini radnog staža u utuženom razdoblju (od siječnja 2014. do srpnja 2016.) iznos iznosi 6.444,56 eura, što je pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici 2 na listu 228 spisa. Tuženik dostavljenim obračunima nije dokazao da je tužitelju plaćao taj dodatak, niti je on obuhvaćen povećanjem satnice pa je sud utvrdio da tužitelj navedeni dodatak osnovano potražuje.

21.2. Međutim, dio tog iznosa, koji je dospio prije 12. travnja 2014., je u zastari (a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare). Naime, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina primjenom ZR/14 koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. (čl. 139 ZR/14), dok se za potraživanja iz radnog odnosa nastala prije 7. kolovoza 2014. primjenjuje zastarni rok od tri godine (prema čl. 135. ZR/09). To znači da ako je do 7. kolovoza 2014. istekao zastarni rok od tri godine tada će ta tražbina se utvrditi zastarjelom, no ako ta tražbina 7. kolovoza 2014. nije zastarjela po zastarnom roku od tri godine - tada će se za tu tražbinu nadalje primjenjivati zastarni rok od pet godina. Najstarije potraživanje iz tužbenog zahtjeva dospjelo je 15. veljače 2014., tako da ni za jedno potraživanje sadržano u tužbi u trenutku stupanja na snagu ZR/14 (7. kolovoza 2014.) nije nastupila zastara prema odredbama ranijeg ZR/09 (od tri godine). Stoga se na cjelokupno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina sukladno čl. 232. st. 2. ZR/14. Kako je, međutim, tužba podnesena 12. travnja 2019., sva potraživanja koja su dospjela prije 12. travnja 2014. su zastarjela, što znači da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja dodatka za radni staž koji je dospio u veljači i ožujku 2014. (potraživanje za siječanj u iznosu od 225,86 eura i za veljaču u iznosu od 227,29 eura).

21.3. Slijedom navedenog, tužitelju je na ime dodatka od 0,5% po godini radnog staža, za razdoblje od ožujka 2014. do srpnja 2016. (dio koji nije u zastari), dosuđen iznos od 5.991,37 eura (točka II izreke presude).

22. Konačno, tužitelj osnovano potražuje i isplatu po osnovi razlike plaće za prekovremeni rad, noćni rad i rad blagdanom. Pravilnikom o radu tuženika je u čl. 36. propisano uvećanje od 15 % za rad noću, nedjeljom, blagdanom, neradnim danima i za prekovremeni rad, dok je Pravilnikom o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova u čl. 15. određeno da radnik ima pravo na uvećanje cijene sata rada za 1,60 eura za odrađene noćne sate. Iz platnih lista tužitelja te nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik tužitelju prekovremeni rad plaćao po istoj satnici kao i redovni rad, slijedom čega je u utuženom razdoblju nastala razlika od 381,96 eura, dok mu je po osnovi manje isplaćenog rada blagdanom nastala razlika od 45,86 eura, ukupno 427,82 eura, sve pojedinačno po mjesecima prikazano u tablici 3 na listu 229 spisa. Po osnovi noćnog rada nije bilo razlike jer je tuženik tužitelju noćni rad platio po uvećanoj satnici, sukladno čl. 15. Pravilnika o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova.

22.1. Međutim, kao i kod potraživanja po osnovi dodatka za radni staž, dio tražbine koju tužitelj potražuje po osnovi prekovremenih sati, a koji je dospio prije 12. travnja 2014. (potraživanje za siječanj 2014. u iznosu od 16,72 eura te za veljaču 2014. u iznosu od 17,60 eura) je u zastari. Slijedom navedenog, tužitelju po osnovi razlike za neisplaćene prekovremene sate i sate blagdana pripada iznos od 393,50 eura, koji mu je dosuđen u točki III izreke presude.

23. Sud nije prihvatio navod tuženika da su dodatak za radni staž i razlika za prekovremene sate tužitelju isplaćeni putem tzv. premije.

23.1. Nije sporno da je tuženik isplaćivao premiju tužitelju te da mu je po osnovi premije u utuženom razdoblju isplatio iznos od 12.267,18 eura, što proizlazi iz platnih lista, ali tuženik nije dostavio dokaz po kojoj osnovi su premije plaćene, kao ni da su kroz premiju plaćene neke od utuženih tražbina. Po stavu ovoga suda premija, na što upućuje sam naziv, predstavlja nagradu – simulaciju radniku, isplata koje je predviđena u čl. 21. Pravilnika o upućivanju radnika na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku radi izvođenja investicijskih radova. Sud nije prihvatio navod zakonskog zastupnika tuženika ĐP da je kroz premiju isplaćivan tzv. minuli rad, jer takav paušalni navod nije ničim dokazan pa je sud ocijenio da je isti usmjeren na to da tuženik od sebe otkloni obvezu isplate utužene tražbine. Pritom, navod zakonskog zastupnika tuženika da obračun plaće obavlja jedno društvo u Njemačkoj koje ima svoj ustaljeni način poslovanja i da je iz tog razloga u platnoj listi teško napraviti ikakvu promjenu, sudu nije uvjerljiv. Ako je tuženik zaista kroz premiju isplaćivao dodatak za radni staž ili neku drugu utuženu tražbinu, tada sigurno posjeduje određenu dokumentaciju odnosno obračune iz kojih bi bilo vidljivo što je u pojedinom mjesecu isplaćeno i obuhvaćeno premijom. Dakle, trebao je to na odgovarajući način dokazati te sudu za predočiti konkretne dokaze, koji nadilaze paušalne navode o isplati navedenih iznosa upravo po toj osnovi, posebno u situaciji poput predmetne, kada se iznosi obračunati vještačenjem ne poklapaju s isplaćenom premijom.

24. Konačno, sporno je ima li tužitelj pravo na uvećanje plaće po osnovi koeficijenta složenosti poslova od 1,85 %, kako je to ugovoreno u čl. 3. Ugovora o radu od 31. kolovoza 2011.

24.1. Stav je ovog suda da se navedeni Ugovor ne odnosi na rad tužitelja u Njemačkoj, za koji su stranke 18. travnja 2013. sklopile Ugovor o upućivanju tužitelja na privremeni rad u SR Njemačku i Ankes tog Ugovora istog dana, prema kojemu se plaća i ostala primanja isplaćuju po bruto satnici od 9,20 eura po radnom satu. Takvo ugovaranje plaće sukladno Zakonu o radu je dozvoljeno i radnik je potpisom Aneksa dobrovoljno pristao da mu se satnica obračuna po 9,20 eura. Time su obje strane dobrovoljno u pogledu plaće derogirale način obračuna iste primjenom koeficijenta složenosti od 1,85 %.

24.2. Iz istog razloga nije prihvaćena Varijanta II nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema kojem je izračun izvršen prema koeficijentu od 1,85 %.

25. Slijedom svega navedenog, kako je u tijeku postupka utvrđeno da tuženik nije tužitelju isplatio naknadu plaće za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 6.218,90 eura (pojedinačno po mjesecima prikazano u točki I izreke presude), da mu nije isplatio dodatak na radni staž od 0,5 % u ukupnom iznosu od 5.991,37 eura (pojedinačno po mjesecima prikazano u točki II izreke presude) te razliku plaće za prekovremeni rad i rad blagdanom u ukupnom iznosu od 393,50 eura (pojedinačno po mjesecima prikazano u točki III izreke presude), valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i navedene iznose dosuditi tužitelju.

25.1. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan. Odbijajući dio tužbenog zahtjeva odnosi se na razliku između tražbine obračunate u Varijanti I financijskog vještaka (koju je sud prihvatio) i Varijanti II u kojoj je vještak sačinio obračun primjenom koeficijenta složenosti od 1,85 %. Osim toga, tužbeni zahtjev je odbijen i u odnosu na dio tražbine u zastari (tražbina po osnovi dodatka za radni staž te po osnovi prekovremenih sati za siječanj i veljaču 2014.).

26. Prema odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, pa je to naznačeno u izreci presude.

27. Odluka o zateznima kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO/05 prema kojem kamate teku na svaki pojedini mjesečni iznos plaće od dospijeća do isplate. Prema odredbi čl. 92. st. 3. ZR/14 ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Slijedom navedenog, sud je tužitelju na pojedine mjesečne iznose manje isplaćene plaće i naknade plaće dosudio zateznu kamatu koja na temelju čl. 29. ZOO/05 teče od 15. u mjesecu do isplate.

27.1. Međutim, tužitelj nema pravo na zatezne kamate tekuće na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici plaće, jer prema Zakonu o porezu na dohodak obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa plaće radniku pa tuženik nije došao u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze (pravni stav zauzet u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017.), što je također naznačeno u izreci.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa). Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak pa se smatra da je uspio u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 44 % (12.603,77 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 28.890,34 eura), pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 72 %, dok uspjeh tuženika iznosi 28 %. Tuženik je stoga, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u omjeru od 44 % (72 % - 28 %).

28.1. Tužitelju je, s obzirom na vrijednost predmeta spora konačno postavljenog zahtjeva, priznat iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav podnesaka od 23. svibnja 2019., 19. prosinca 2019., 23. siječnja 2020. i 10. srpnja 2022. (Tbr. 8.1. Tarife), iznos od po 100 bodova za sastav podnesaka od 24. siječnja 2022. i 2. siječnja 2024. (Tbr. 8.3. Tarife), iznos od po 250 bodova za zastupanje na ročištima 14. lipnja 2019., 27. rujna 2019., 24. lipnja 2020., 24. veljače 2022., 28. svibnja 2024. i 3. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 2.950 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 5.900,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.475,00 eura, ukupno iznosi 7.375,00 eura.

28.2. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 7.375,00 eura tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 44 %, dakle u iznosu od 3.245,00 eura.

28.3. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 689,19 eura (4.000,00 kuna / sada 530,89 eura uplaćen u sudski polog i iznos od 158,30 eura uplaćen vještaku), dok će preostali neutrošeni predujam u iznosu od 66,25 eura tužitelju biti vraćen. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine razlike plaće, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužitelj bio dužan snositi, i načelno gledajući, platio bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu pa ih je, stoga, tužitelju valjalo priznati na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

28.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 3.934,19 eura (3.245,00 eura + 689,19 eura). Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

28.5. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Tužitelju ne pripadaju troškovi u vidu izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja odvjetnika niti putni troškovi odvjetnika za dolazak na raspravu u visini autobusne karte. Naime, stranci pripada pravo na naknadu troškova vezanih za zastupanje po odvjetniku koje bi imao odvjetnik u mjestu sjedišta suda, zbog čega u trošak ne ulaze troškovi izbivanja iz pisarnice radi odlaska na ročište u [adresa], odnosno troškovi zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio postupak. Kako u mjestu sjedišta suda ima više odvjetnika tužitelj je mogao spriječiti nastanak ovih troškova pa s obzirom da je opunomoćio odvjetnika sa sjedištem pisarnice u Slavonskom Brodu, takvi troškovi padaju na njegov teret, jer se u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP ti troškovi ne mogu smatrati potrebnim za vođenje parnice.

28.6. Tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, ali je zbog njegovog djelomičnog uspjeha u sporu razmjerno umanjen trošak tužitelja.

U Puli 9. svibnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte