REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-1201/2017-71
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČIN iz [adresa], Č, Z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Antunu Baniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković Ćurić, Janušić & Banić j.t.d., Zagreb, Mrazovićeva 7, protiv tuženika Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, Zagreb, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 87950783661, zastupanog po punomoćnici Stipanki Mandac, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Strukan Delić Mandac d.o.o., Zagreb, Miramarska 32, radi diskriminacije, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Danijela Antuna Banića, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Stipanke Mandac, odvjetnice, dana 8. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I/
Odbija se konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I Utvrđuje se da je tužiteljica ČIN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dana 14.06.2017.g. imala pravo prekinuti rad dok joj se ne osigura zaštita od uznemiravanja koje je za cilj imalo ili je stvarno predstavljalo povredu dostojanstva tužiteljice stvaranjem neugodnog, neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja za tužiteljicu odnosno diskriminacijom temeljem bračnog stanja, trudnoće, materinstva i članstva u sindikatu, a koje tuženik Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 87950783661 nije onemogućio niti spriječio i koje uznemiravanje/diskriminacija uključuje radnje, odnosno propuštanje tuženika po povratku tužiteljice s rodiljnog i roditeljskog dopusta iza trećeg djeteta navedene u toč. II. ovog tužbenog zahtjeva.
II
Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako (nediskriminatorno) postupanje te je potonju uznemirio na sljedeći način: a. nepružanjem bilo kakve zaštite od uznemiravanja ČI, rukovoditeljice Odjela zajedničkih poslova tuženika, neposredno nadređene tužiteljici, i
b. ne ponudivši tužiteljici, nakon obustave rodiljnog i roditeljskog dopusta iza trećeg djeteta, povratak na odgovarajuće poslove prema uvjetima koji nisu nepovoljniji od uvjeta rada radnog mjesta koje je tužiteljica obavljala prije korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta iza trećeg djeteta, osobito u pogledu plaće, budući je prethodno radno mjesto tužiteljice "stručnjaka za odnose s javnošću" tijekom korištenja predmetnog dopusta prestalo postojati, i
c. ne ponudivši tužiteljici, nakon obustave roditljnog i roditeljskog dopusta iza trećeg djeteta, sklapanje novog ugovora o radu s tuženikom s povećanim brojem bodova koji čine osnovicu za izračun plaće i posljedično povećanom plaćom, kao pogodnosti koja proizlaze iz poboljšanih uvjeta rada tijekom odsustva tužiteljice zbog dopusta na koje je tužiteljica imala pravo, i
d. namjernim održavanjem protupravnog stanja nakon obustave rodiljnog i roditeljskog dopusta tužiteljice iza trećeg djeteta u vidu zahtjeva tuženika kao poslodavca da tužiteljica, nakon što je odbila sklapanje nepovoljnijeg ugovora o radu ponuđenog od tuženika, kao zaposlenica nastavlja obavljati poslove radnog mjesta "stručnjaka za odnose s javnošću" koje više nije postojalo jer je ukinuto izmjenama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika tijekom korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta od strane tužiteljice, a bez prethodnog sklapanja ugovora o radu ili izdavanja pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu kojima se određuje odgovarajuće radno mjesto sa plaćom i ostalim uvjetima rada koji nisu nepovoljniji od plaće radnog mjesta je tužiteljica obavljala prije rodiljnog i roditeljskog dopusta iza trećeg djeteta, i
e. izvanrednim otkazom ugovora o radu tužiteljice uručenog Zapisnikom javne bilježnice Ivane J iz [adresa], posl. broj OU-42/17-1 od 29.06.2017.g. koji je sadržavao "Pisano priopćenje Izvanrednog otkaza ugovora o radu", nakon što se tužiteljica zbog prethodne diskriminacije, uznemiravanja i šikaniranja tuženika, osobito neodređenosti radnog mjesta, pozvala na čl. 134. st. 4. ZR, prekinula rad i pokrenula sudski postupak protiv tuženika radi zaštite od uznemiravanja i diskriminacije pred ovim sudom o čemu je pravodobno obavijestila tuženika, čime je tuženik protupravno, diskriminatorno i uznemiravanjem po osnovi bračnog, obiteljskog statusa, majčinstva i prava na članstvo u sindikatu povrijedio pravo tužiteljice:
i. na jednake uvjete zaposlenja i rada,
ii. na uživanje prava po osnovi trudnoće i roditeljstva,
iii. na usklađivanje profesionalnog i privatnog života, i
iv. na članstvo i djelovanje u udrugama radnika (sindikatu).
III Zabranjuje se tuženiku uznemiravanje i diskriminacija tužiteljice kako je navedeno u točki II. ovog tužbenog zahtjeva.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 6.585,37 eura (49.617,40 kn), uvećano za zakonske zatezne kamate:
- na iznos od 4.645,30 eura (35.000,00 kn), od 23.06.2017.g. do isplate
- na iznos od 568,93 eura (4.286,63 kn), od 16.05.2017.g. do isplate
- na iznos od 648,72 eura (4.887,75 kn), od 16.06.2017.g. do isplate
- na iznos od 660,49 eura (4.976,45 kn), od 16.07.2017.g. do isplate
- na iznos od 61,93 eura (466,57 kn), od 16.08.2017.g. do isplate
po stopi za razdoblje od dospijeća iznosa do 31.12.2022.g. određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i za razdoblje od 30.12.2023.g. nadalje, određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.
V Nalaže se tuženiku ovu pravomoćnu presudu objaviti u cijelosti, bez promjena i dopuna, na službenom internet portalu tuženika www.hakom.hr ili drugom u trenutku presuđenja važećem internet portalu tuženika, na stranici "početna", u rubrici "izdvojeno" ili, u slučaju izmjene predmetnog portala, odgovarajućem istaknutom mjestu, u roku od 8 dana.
VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u roku od 8 dana.".
II/
Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 8. svibnja 2025. do isplate, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka navodila da je dugogodišnja zaposlenica tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2012. na radnom mjestu "stručnjak za odnose s javnošću" unutar Odjela zajedničkih poslova, te je dana 11. veljače 2015. podnijela tuženiku zamolbu za izdavanje pisane suglasnosti za korištenje prava na rad s polovicom punog radnog vremena, sukladno čl. 47. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN, 85/08 i dr.) kako bi, nakon rodiljnog dopusta, kao majka troje maloljetne djece uskladila profesionalni i privatni život vraćanjem na rad i ostvarila svoja zakonom zajamčena prava vezano uz majčinstvo. Tuženik je predmetnu zamolbu odbio dopisom od 27. veljače 2015. jer da je ukinuo postojeće radno mjesto tužiteljice, te jer nije u mogućnosti rasporediti tužiteljicu na neko drugo radno mjesto. Na zahtjev tužiteljice HZZO, Regionalni ured Zagreb, donio je rješenje od 19. ožujka 2015. kojim je obustavio roditeljski dopust tužiteljici i priznao pravo istoj na rad s polovicom punog radnog vremena u razdoblju od 30. ožujka 2015. do 7. travnja 2017.. Bez obzira na prethodno rješenje HZZO-a i unatoč njemu, tuženik je donio Odluku od 30. ožujka 2015. kojom se tužiteljici osporava pravo na rad s polovicom radnog vremena na način da je se "oslobađa" od obveze rada i dolaska na posao od 30. ožujka 2015. ubuduće, uz pravo na isplatu plaće u polovici punog radnog vremena. Predmetnom Odlukom tužiteljici je onemogućen rad i profesionalno napredovanje u cijelosti, te usklađenje profesionalnog i privatnog života, odnosno ista je stavljena u nejednak položaj u odnosu na ostale djelatnike tuženika jer je žena i majka troje djece. Vezano uz prethodno navedeno tužiteljica je pokrenula parnični postupak pred naslovnim sudom radi zaštite od diskriminacije koji se vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016. Štoviše tuženik je u prethodnom postupku vrlo opsežno obrazlagao navodno "značajne" razlike između ukinutog radnog mjesta "stručnjak za odnose s javnošću" te trenutačno dostupnih radnih mjesta "višeg stručnjaka za informiranje" kako bi opravdao činjenicu da tužiteljici navodno nije dužan ponuditi sklapanje novog odgovarajućeg radnog mjesta jer ga (opet navodno) nema, kako tužiteljica tvrdi u tužbi.
2. Tuženik je, kako navodi tužiteljica, prema tome ukinuo postojeće radno mjesto tužiteljici i utvrdio da ne postoji drugo radno mjesto adekvatno njezinim kvalifikacijama i stručnoj spremi zbog čega tužiteljici nije omogućio pravo na rad i druga prava zajamčena zakonom i međunarodnim propisima. Međutim, nakon što je tužiteljica protiv tuženika pokrenula postupak pod poslovnim brojem Pr-1141/2016 pred naslovnim sudom radi diskriminacije zbog sprječavanja rada u polovni radnog mjesta gdje tvrdi da unutar organizacijske strukture nema mjesta za tužiteljicu, tuženik je dana 5. svibnja 2017. tužiteljici ponudio sklapanje novog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme u Odjelu informiranja i zaštite korisnika, radno mjesto – stručnjak za informiranje, platni razred F4, s određenih 1250 bodova (Ponuda tuženika). Prema tome, neovisno što je tuženik dvije godine u radnom sporu poslovnog broja Pr- 1141/2016 kontinuirano tvrdio da nema na raspolaganju odgovarajuće radno, te da to svakako nije radno mjesto "stručnjak za informiranje", te je temeljem prethodnog protupravnog ponašanja zabranio tužiteljici rad u polovini radnog vremena i vraćanje u redovne radne tijekove (koje jamče međunarodne konvencije, EU directive i propisi Republike Hrvatske), po prestanku roditeljskog dopusta tuženik ni više ni manje sada tužiteljici nudi sklapanje ugovora o radu na radno mjesto "stručnjak za informiranje" po uvjetima rada koji su nepovoljniji od onih od uvjeta rada poslova koje je tužiteljica obavljala prije korištenja tog prava (ovdje prije svega u smislu plaće koja je snižena za oko 33%).
3. Navodi i da prethodni korak tuženika potvrđuje da je tuženik cijelo vrijeme tijekom prava tužiteljice na rad u polovini radnog vremena odobrenog od strane HZZO- a za razdoblje od 30. ožujka 2015. do 7. travnja 2017. imao odgovarajuće radno mjesto koje tužiteljici jednostavno nije želio ponuditi. Ponuda tuženika je u neposrednoj suprotnosti sa tvrdnjama koje je tuženik iznio u postupku koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016. Točnije, ovakvo ponašanje tuženika jasno potvrđuje navode tužiteljice iz predmetnog sudskog postupka o postojanju diskriminatornog ponašanja tuženika prema tužiteljici jer ne postoji niti jedan jedini razlog zašto do sada tužiteljici nije omogućeno obavljanje poslova odgovarajućeg radnog mjesta pri tuženiku kada isto očito postoji. Dakle, nesporno se radi o diskriminaciji i povredi radnih prava tužiteljice, inače javnoj članici sindikata i majci troje djece. Nadalje, radno mjesto koje je tuženik u konačnici ponudio tužiteljici je protivno odredbama pozitivnih pravnih propisa kako je dalje navedeno.
4. Nadalje navodi da povreda prava tužiteljice proizlazi iz činjenice da je novim ugovorom o radu istoj ponuđena plaća od ca. 8.000,00 kn neto iako je u trenutku početka korištenja roditeljskih prava plaća tužiteljice iznosila oko 12.000,00 kn neto. Dakle, tuženikova ponuda novog ugovora o radu sadrži odredbu o plaći umanjenu za 33%. Prethodno je u neposrednoj protivnosti s odredbama čl. 36. st. 2. Zakona o radu prema kojoj je "poslodavac dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja toga prava.". Tužiteljica ističe da je dodatno potrebno napomenuti da umanjenje vrijednosti boda temeljem kojeg se izračunava plaća ne može utjecati na visinu plaće tužiteljice osobito imajući u vidu da je svim zaposlenicima, izuzev članovima sindikata i tužiteljici kao javnoj članici sindikata i korisnici majčinskih prava, izvršeno proporcionalno povećanje broja bodova ugovorenih novim ugovorima o radu za ca. 33% kako bi se neutraliziralo smanjenje plaće koje je rezultat smanjenja boda. Obzirom na konkretno povećanje broja bodova nije ponuđeno tužiteljici zbog članstva u sindikatu i korištenja majčinskih prava nije sporno da je prethodna ponuda duboko diskriminirajuća. Pored toga, ista praksa u odnosu na tužiteljicu predstavlja i kršenje čl. 36. st. 3. Zakona o radu koji jamči tužiteljici pravo na sve pogodnosti koje proizlaze iz poboljšanja uvjeta rada, pa tako i na povećani broj bodova koji je dodijeljen ostalim zaposlenicima u okviru novih ugovora o radu. Tako u prilog prethodnom tužiteljica ističe da govori i pravomoćna presuda Prekršajnog suda u Zagrebu, poslovnog broja PpG-697/2014, potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Gž-3327/2015 kojom se tuženik, ravnatelj i predsjednik Vijeća tuženika, proglašavaju krivima zbog ostvarenog zabranjenog nadzora nad utemeljenjem i djelovanjem sindikata kojeg je tužiteljica javni član, a koja presuda se izrijekom poziva na diskriminaciju tužiteljice kao osnovi za konkretno presuđenje.
5. U prilog prethodnog govore i dvije dodatne činjenice, i to ukupna masa plaća tuženika u proteklim godinama praktično uopće nije varirala unatoč smanjenju vrijednosti boda s 12,00 na 8,00 kn iz čega slijedi da je postojeća masa plaće preraspoređena na "podobne" zaposlenike na štetu "nepodobnih" (prije svega članova sindikata), a da smanjenje boda očito nije imalo za svrhu racionalizaciju poslovanja, nadalje prosječni broj bodova na razini cjelokupnog tuženika, dakle uzevši u obzir sve zaposlenike tuženika, u ožujku 2017. iznosi 1.799,45 kn dok je tužiteljici ponuđen ugovor o radu s tek 1.250,00 kn, dakle puno ispod prosjeka iako se radi o jednoj od najiskusnijih djelatnica tuženika s visokom stručnom spremom i poznavanjem nekoliko stranih jezika. Povreda prava tužiteljice proizlazi iz propusta tuženika da primjeni čl. 123. Zakona o radu, odnosno da u slučaju kada želi izmijeniti sadržaj ugovora o radu na štetu zaposlenika to učini otkazom s ponudom izmijenjenog ugovora te tako ispoštuje formu koju zahtijeva Zakon o radu i koja omogućuje tužiteljici da odluči želi li uopće prihvatiti nepovoljnije uvjete rada u diskriminatornoj okolini uz istodobno zadržavanje prava radnika koje ista ostvaruje u slučaju otkaza ugovora o radu zbog poslovnih razloga. Povreda prava tužiteljice proizlazi i iz činjenice da je novim ugovorom o radu tužiteljici ponuđeno radno mjesto i plaća primjerena djelatnicima koji imaju tek 6, a ne 13 godina iskustva rada u struci (što je slučaj kod tužiteljice), te da je potpuno zanemareno da je tužiteljica obavljala najzahtjevnije poslove iz svog područja, uključujući poslove radnog mjesta glasnogovornice tuženika, sve sukladno domaćem i međunarodnom pravu koje jamči najmanje povratak na isto i/ili istovrsno radno mjesto.
6. Na sjednici Radničkog vijeća tuženika održanoj 12. lipnja 2017., a vezano uz temu obveznog savjetovanja sa radničkim vijećem oko predloženih izmjena i dopuna Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika, sindikalni povjerenik g. ZI zatražio je od Radničkog vijeća da se očituje o pravnom statusu tužiteljice, kao članice sindikata, a vezano uz ugovor o radu tužiteljice budući da ista kod tuženika radi na temelju starog ugovora o radu sklopljenog sa Agencijom koja više ne postoji (Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije) i koji se odnosi na radno mjesto koje više ne postoji. Iz odgovora predsjednice Radničkog vijeća proizlazi da je tužiteljica u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostale radnike jer protiv poslodavca/ovdje tuženika vodi spor pod poslovnim brojem Pr-1141/2016 pred naslovnim sudom radi diskriminacije. Prema tome, zbog vođenja spora protiv poslodavca tužiteljica je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike, te istoj nije ponuđen novi ugovor o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljala prije korištenja tog prava, a koja činjenica je jasno potvrđena sindikalnom povjereniku na sastanku Radničkog vijeća. Sukladno čl. 30. Zakona o radu poslodavcu je izrijekom zabranjeno ženi koja je rodila ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima. Nadalje, sukladno čl. 36. Zakona o radu nakon isteka rodiljnog i roditeljskog dopusta, radnik koji je koristio predmetno pravo ima pravo na povratak na poslove na kojima je radio prije korištenja tih prava ili, ako je prestala potreba za obavljanjem prethodnih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za odgovarajuće poslove čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada koje je obavljao prije korištenja tog prava. Sukladno Direktivi vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i ETUC na kraju roditeljskog dopusta radnici imaju pravo vratiti se na isti posao, ili ako to nije moguće, na jednakovrijedan ili sličan posao u skladu s njihovim ugovorom o radu ili radnom odnosu. Sukladno Direktivi 2006/54/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada žena koja koristi rodiljni dopust ima se pravo po isteku tog dopusta vratiti na svoje radno mjesto ili na istovjetno radno mjesto, pod uvjetima koji za nju nisu manje povoljni i ima pravo uživati sva poboljšanja radnih uvjeta na koja bi imala pravo za vrijeme svoje odsutnosti. Nadalje, sukladno čl. 6. st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN, 82/2008 i dr.) i čl. 7. Zakona o radu nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi materinstva smatra se diskriminacijom po osnovi bračnog i obiteljskog statusa koje je strogo zabranjeno.
7. Nadalje, sukladno čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano na osnovi članstva u sindikatu kojim se osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Tuženik je svojim ponašanjem prekršio sve prethodne zakonske odredbe te nastavio sa teškom diskriminacijom i uznemiravanjem tužiteljice koje se očituje u protupravnom postupanju, i to, da tužiteljica trenutno radi kod tuženika temeljem ugovora o radu koji je sklopila s njegovim prednikom Hrvatskom agencijom za poštu i elektroničke komunikacije te tako nije sklopila novi ugovor o radu sa sadašnjim poslodavcem kao i svi drugi radnici Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, da tužiteljica radi temeljem ugovora o radu koji se odnosi na radno mjesto koje više ne postoji Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika premda čl. 15. Zakona o radu nedvosmisleno propisuje da ugovor o radu mora sadržavati, pored ostalog, podatke o nazivu posla, odnosno naravi ili vrsti rada, na koje se radnik zapošljava ili kratki popis i opis poslova kao i osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, da je ugovor o radu tužiteljice jednostrano i protupravno izmijenjen na način da joj je, bez njene suglasnosti, smanjena plaća za 30%, ovaj argument je pored činjenice da su svim osobama koje nisu članovi sindikata plaće u međuvremenu ostale iste ili su povećane, da tužiteljica nije ostvarila pravo na napredovanje u službi ni nakon jedanaest godina rada kod tuženika, sukladno starom Pravilniku o sistematizaciji, Dodatku II., koji je preinačen dok je bila na porodiljnom i rodiljnom dopustu, čime joj je onemogućeno napredovanje sukladno čl. 7. Zakona o radu, da tužiteljica u ovom trenutku ne zna na kojem radnom mjestu radi i, posljedično, tko joj je nadređen, odnosno od koga prima upute o radu. Zbog svega navedenog je tužiteljici ponašanjem tuženika diskriminatorno povrijeđeno dostojanstvo te je isto neželjeno ponašanje kod tužiteljice uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje zbog čega je tužiteljica dana 2. lipnja 2017. ravnatelju tuženika g. JI kao i Povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika podnijela Zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika sukladno čl. 134. Zakona o radu. Tuženik, odnosno ovlaštena osoba, nisu u propisanom roku od 8 dana ispitale pritužbu tužiteljice i poduzele sve potrebne mjere primjerene ovom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja tužiteljice te je tužiteljica bila prisiljena sukladno čl. 134. st. 4. Zakona o radu prekinuti rad kod tuženika sve dok joj se ne osigura propisana zaštita. O prestanku rada tužiteljica je obavijestila tuženika dopisom od 14. lipnja 2017..
8. Prethodnim ponašanjem tuženik je prekršio i osporio prava tužiteljice, i to pravo tužiteljice na povratak na odgovarajuće poslove (čl. 36. Zakona o radu), izravno diskriminirao tužiteljicu na način da je nije rasporedio na njeno ili odgovarajuće radno mjesto i ponudio joj uvjete rada koji nisu nepovoljniji od uvjeta rada poslova koji je obavljala prije korištenja roditeljskog prava čime je stavljena u nepovoljniji položaj temeljem spola i materinstva, ali i članstva u sindikatu (čl. 7. Zakona o ravnopravnosti spolova), prekršio zabranu uznemiravanja i diskriminacije po općem propisu, osobito u smislu zabrane izravne, neizravne diskriminacije. ožujka i uznemiravanja, povrijedio odredbe propisane DIREKTIVOM VIJEĆA 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPMF, CEEP i ETUC te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ, povrijedio odredbe propisane DIREKTIVOM 2006/54EZ EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆ od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada, postupio protivno pravnom mišljenju Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 7. svibnja 2015.. Tako je tužiteljica mišljenja, a sukladno Zakonu i mišljenju Ministarstva rada i mirovinskog sustava, da je tuženik bio dužan postupiti na način da tužiteljicu nakon obustave roditeljskog dopusta vrati na poslove na kojima je radila prije korištenja tog prava, također ako je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužiteljica obavljala prije korištenja roditeljskog dopusta ponuditi joj sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljala prije korištenja tog prava, te ako nema drugih odgovarajućih poslova pa tuženik nije u mogućnosti ponuditi tužiteljici sklapanje ugovora o rad za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, otkazati ugovor o radu tužiteljici uz propisani ili ugovoreni otkazni rok te uz otpremninu pod uvjetima propisanim Zakonom o radu.
9. Budući da je zbog nezakonitog ponašanja tuženika tužiteljica zaposlena na temelju ugovora o radu koji se odnosi na radno mjesto koje više ne postoji s poslodavcem koji više ne postoji gdje prima nezakonito umanjenu plaću, te da po povratku s rodiljnog/roditeljskog dopusta istoj nije ponuđeni novi ugovor o radu sa postojećim poslodavcem na postojećem radnom mjestu s uvjetima rada koji nisu nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljala prije korištenja tog prava, niti joj je u slučaju da odgovarajućeg radnog mjesta nema poslovno otkazao radni odnos u smislu čl. 123. Zakona o radu, a sve prethodno kako bi tuženik protupravno održao radnopravni "status quo" tužiteljice, na štetu tužiteljice radom na nepostojećem radnom mjestu po smanjenoj plaći s nepoznatim nadređenim bez radnih zadataka, dakle šikaniranjem i mobingiranjem od strane nadređenih (npr. izjava ravnatelja JI da je ovakvo neriješeno stanje za njega "gotova stvar" ili izjava OI, pravnice tuženika, "da tužiteljica može raditi bez ugovora o radu za postojeće radno mjesto neodređeno vrijeme"), s ciljem da tužiteljica sama otkaže ugovor o radu, tuženik je počinio uznemiravanje tužiteljice i diskriminaciju temeljem materinstva i članstva u sindikatu povredom osobnog dostojanstva i stvaranjem neugodnog, neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja za tužiteljicu, odbijajući regulirati radnopravni status tužiteljica ponudom zapošljavanja na odgovarajućem radnom mjestu ili poslovno uvjetovanim otkazom. Tužiteljica zaključno navodi da je tuženik u svakom slučaju bio obvezan otkazati tužiteljici ugovor o radu u slučaju ako joj nije uspio ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova kako bi tužiteljica mogla ostvariti svoja prava koja joj pripadaju po zakonu u slučaju otkaza zbog poslovno uvjetovanih razloga, odnosno u slučaju kada je kod tuženika došlo do promjene u tehnici i načinu rada.
10. Sukladno prethodno navedenom, tužiteljica zahtjeva sudsku zaštitu temeljem svih prethodno navedenih propisa i čl. 134. st. 4. Zakona o radu te predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
11. Tuženik je odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodio da tužiteljica neosnovano i lažno prikazujući činjenice pokušava predstaviti postupanje tuženika kao kontinuiranu diskriminaciju tužiteljice. Međutim, iz cjelokupnog postupanja tužiteljice po njenom povratku na rad nakon obustave rodiljnog i roditeljskog dopusta u travnju, odnosno svibnju 2017. (tužiteljica je po obustavi rodiljnog i roditeljskog dopusta od 10. travnja do 5. svibnja 2017. koristila godišnji odmor), jasno proizlazi da je sama tužiteljica, iz razloga u koje tuženik neće ulaziti, htjela da joj tuženik otkaže ugovor o radu, a bez da sama da otkaz, te je cijelu situaciju iskonstruirala pozivajući se na događaje koji su predmet drugih postupaka koji se vode pred istim sudom pod poslovnim brojem Pr-1141/2016 i Pr-1551/2017, kako bi neosnovano pokušala prikazati da su postojali razlozi za njezin prekid rada. Također, tuženik kao bitno ističe da je tužbu u većem dijelu potrebno odbaciti jer je tužiteljica tužbeni zahtjev istovjetan zahtjevu u ovom postupku, postavila u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Pr- 1141/2016 te će sud, ukoliko u ovom postupu bude odlučivao o određenim pitanjima, odlučivati o istome što je i predmet postupka koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016.
12. Tuženik ističe da je tužiteljica tužbu podigla prvenstveno radi utvrđenja da je ona imala pravo prekinuti rad, a s obzirom na uznemiravanje za koje tvrdi da mu je bila izložena, kako je to navedeno u pritužbi tužiteljice koju je ona uputila tuženiku putem svog punomoćnika dana 2. lipnja 2017. i koji je dostavljen u prilogu tužbe. Naime, tužiteljica je uslijed navodnog uznemiravanja prekinula svoj rad kod tuženika te sada, sukladno čl. 134. st. 4. Zakona o radu pokušava osigurati zaštitu pred nadležnim sudom od navodnog uznemiravanja. Međutim, postupanje tuženika koje tužiteljica u svojoj pritužbi tuženiku od 2. lipnja 2017., a potom i u svom prvo postavljenom tužbenom zahtjevu predstavlja kao uznemiravanje, to uopće nije. Tuženik je sukladno zakonu proveo postupak zaštite od uznemiravanja tužiteljice te je ispitao njene pritužbe i utvrdio da je njena pritužba podnesena 9. svibnja 2017. protiv gđe. ČI neosnovana, kao što je utvrdio i da je neosnovana njena kasnija pritužba podnesena ponovno protiv gđe. ČI dana 31. svibnja 2017., a pritužbu podnesenu putem punomoćnika dana 2. lipnja 2017. je odbacio jer postupanja navedena u toj pritužbi ne predstavljaju uznemiravanje, već se radi o pitanjima iz domene radnih odnosa čija zaštita je osigurana kroz odredbu čl. 133. Zakona o radu. Tuženik također navodi da je postupanje gđe. ČI prema tužiteljici po njenim pritužbama ispitao povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika i to dva puta i u oba slučaja je ustanovio da se radi o uznemiravanju jer ponašanje gđe. ČI prema tužiteljici nije bilo motivirano diskriminacijskom predrasudom prema podnositeljici. Naime, u prvo prijavljenom slučaju navodnog uznemiravanja utvrđeno je da se radilo o pokušaju rješavanja osobnog problema između tužiteljice i gđe. ČI (prijavljene osobe), koji se je odvijao "u četiri oka" pri čemu prijavljena osoba nije tužiteljici prijetila ni sa čime vezanim uz njeno radno mjesto. U drugom slučaju je također utvrđeno da su nesporazumi i sukobi između tužiteljice i prijavljene osobe rezultat osobne netrpeljivosti koja je uzrokovana prijašnjim događajima i to konkretno kaznenom prijavom koju je tužiteljica (neosnovano) donijela protiv prijavljene osobe, te je štoviše utvrđeno da je upravo tužiteljica ta koja konstantno, pa tako i prijavljenoj osobi nameće temu članstva u sindikatu i navodno diskriminatornog statusa bez ikakvog povoda za tim.
13. Tuženik nadalje ističe da je navedeni postupak ispitivanja pritužbi tužiteljice o uznemiravanju od strane ČI proveden sukladno Zakonu o radu, što je utvrdio i Inspektorat rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava u svojoj obavijesti punomoćnika tužiteljice od 23. listopada 2017. u kojoj je obavijestio tužiteljicu da u odnosu na navedeno nije bilo osnova za poduzimanje inspekcijskim mjera. Nadalje, u pogledu ostalih (ne)postupanja za koja tužiteljica traži da se utvrdi da predstavljaju diskriminaciju, ne nuđenje povratka na prethodne ili odgovarajuće poslove, tuženik ističe da je navedeno pitanje već predmet postupka koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2014, odnosno tužiteljica i tamo traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio njeno "pravo na jednako (nediskriminatorno) postupanje … u smislu ne vraćanje na prethodne ili odgovarajuće poslove prije korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta i nepriznavanje svih prava iz radnog odnosa pod uvjetima koji za tužitelja nisu manje povoljni od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja tog prava …". Dapače, u odnosu na navodnu obvezu tuženika da tužiteljici ponudi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova i Prekršajni sud u Novom Zagrebu u predmetu poslovnog broja PpG-212/2015 donio pravomoćnu presudu dana 12. rujna 2016. kojom je tuženika oslobodio od optužbe da bi počinio prekršaj iz čl. 36. st. 2. u vezi sa st. 1. Zakona o radu. Naime, navedena utvrđenja koja tužiteljica traži izmijenjenim tužbenim zahtjevom prvenstveno su međusobno istovjetna, a također su istovjetna onom koje traži i u predmetu koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem Pr-1141/2016, te proizlazi iz iste činjenice i pravne osnove.
14. To iz razloga, kako iznosi nadalje tuženik, što u pogledu istovjetnosti navedena dva zahtjeva za utvrđenjem iz izmijenjenog tužbenog zahtjeva (toč. II. b. i c. izmijenjenog tužbenog zahtjeva), i u jednom i u drugom je postupanje za koje tužiteljica traži da se utvrdi kao uznemiravanje/diskriminacija – ne nuđenje tužiteljici ugovora o radu s onom plaćom, odnosno brojem bodova koji bi odgovarao plaći koju je tužiteljica imala prije odlaska na rodiljni i roditeljski dopust. Povratak na "odgovarajuće poslove" prema obrazloženju iz podneska tužiteljice nužno podrazumijeva "nuđenje sklapanja novog ugovora" jer temeljem postojećeg ugovora nona prema svojim tvrdnjama ne obavlja "odgovarajuće poslove prema uvjetima koji nisu nepovoljniji od uvjeta rada radnog mjesta koje je tužiteljica obavljala prije korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta". Prema tome, jedini način za "nuđenje tužiteljici povratak na odgovarajuće poslove", odnosno poslove koje ona smatra odgovarajućim je "nuđenje sklapanja novog ugovora", a u oba slučaja sama tužiteljica naglasak stavlja upravo na plaću kao mjerilo "odgovarajućih poslova", odnosno bitan dio ponude novog ugovora. Sukladno navedenome, jasno je da su dva utvrđenja iz toč. II. b. i c. izmijenjenog tužbenog zahtjeva istovjetna. Također, ta dva zahtjeva su istovjetna i onom postavljenom u predmetu koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem Pr-1141/2016. Naime, u ovom postupku tužiteljica smatra da je diskriminirana jer joj nije ponuđena veća plaća, odnosno jer joj nije ponuđeno sklapanje ugovora o radu kojim bi se nadoknadila razlika u vrijednosti boda. Svoj zahtjev obrazlaže time što tvrdi da je tužiteljici jednostrano od strane tuženika izmijenjen ugovor o radu na način da joj je umanjena plaća smanjenjem vrijednosti boda jer je majka ili članica sindikata te da je "drugim lojalnim" zaposlenicima nadoknađen umanjen iznos plaće time da im je novi ugovorima o radu dodijeljen veći broj bodova. Identično tužiteljica navodi i u predmetu koji se vodi pred naslovim sudom pod poslovnim brojem Pr-1141/2016, u kojem traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio njeno pravo na jednako postupanje. Prema tome, tuženik navodi da se radi o istom utvrđenju koje je postavljeno na dva različita načina jer je isto, a ne prethodno pitanje diskriminacije tužiteljice jer joj nije "priznata" plaća koju je imala prije korištenja prava na rodiljni i roditeljski dopust i pitanje diskriminacije tužiteljice jer joj nije ponuđen ugovor o radu prema kojem bi joj plaća bila isplaćena u istom novčanom iznosu kao i prije korištenja prava na rodiljni i roditeljski dopust. Ako je tuženik diskriminirao tužiteljicu jer joj nakon povratka s rodiljnog i roditeljskog dopusta nije "priznao" istu plaću kao i prije korištenja tih prava, onda ju je diskriminirao i jer joj nije ponudio sklapanje novog ugovora o radu, budući da je Ugovorom o radu tužiteljice od 1. lipnja 2012. njena plaća bila određena bodovima, a ne u novčanom iznosu. Istovremeno vrijedi i obrnuto, ako je tuženik diskriminirao tužiteljicu jer joj nije ponudio novi "odgovarajući" ugovor o radu, odnosno ugovor o radu s povećanim brojem bodova te posljedično povećanom plaćom, onda ju je nužno diskriminirao time što joj nakon povratka s rodiljnog i roditeljskog dopusta nije "priznao" onu plaću koju je imala prije korištenja tih prava. Prema tome, ne radi se o tome da je jedno pitanje prethodno drugom, već se radi o istim pitanjima kojima je činjenična i pravna osnova ista.
15. Pravna osnova je utvrđenje da li smanjenje plaće tužiteljice koja je određena bodovima, kroz smanjenje vrijednosti boda pri čemu joj nije ponuđen novi ugovor o radu kojim bi vrijednost boda bila kompenzirana brojem bodova, predstavlja diskriminaciju tužiteljice, odnosno da li je tuženik imao pravo na navedeni način smanjiti plaću tužiteljice, a činjenična osnova je da je Odlukom tuženika sukladno njegovom Pravilniku o radu te Ugovoru o radu tužiteljice smanjena plaća tužiteljice za vrijeme dok je ona bila na rodiljnom, odnosno roditeljskom dopustu te razlozi iz kojih su navedene Odluke tuženika donesene. Naime, u konkretnom slučaju Ugovorom o radu tužiteljice od 1. lipnja 2012. plaća tužiteljice je određena u bodovima, pri čemu je jasno ugovoreno da je osnovna plaća radnog mjesta za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu, utvrđena brojem bodova pomnožena s vrijednosti boda. Nadalje, njenim Ugovorom o radu ugovoreno je "Vrijednost boda određuje predsjednik Vijeća HAKOM- a posebnom odlukom u skladu s Pravilnikom o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika HAKOM-a". Prema tome, samim ugovorom o radu jasno je ugovorena plaća tužiteljice ne u konkretnom iznosu nego u broju bodova, te da zavisi od vrijednosti boda koju određuje tuženik svojom odlukom. Tuženik je sukladno Pravilniku o radu donio dvije Odluke u vrijednosti boda i to prvu još 3. ožujka 2014. prije nego što je uopće saznao za osnivanje podružnice sindikata kod tuženika, i drugu 21. rujna 2014.. Obje Odluke odnosile su se jednako na sve radnike tuženika kojima je sukladno tim odlukama, a budući da je svima plaća ugovorima o radu određena u bodovima, smanjena. Tužiteljica sasvim neosnovano navodi da je kod tuženika masa plaća, unatoč smanjenu boda ostala ista i da su s "podobnim" radnicima sklapani novi ugovori o radu. Dokazi koje tužiteljica dostavlja samo ukazuju da su rashodi za radnike bili slični kroz godine, pri čemu se kao bitno ističe da rashodi nisu isto što i plaće jer obuhvaćaju i druge izdatke. Također, e-mail/ovi na koje se tužiteljica poziva kao dokaz na okolnost da su s "podobnim" radnicima sklapani novi ugovori o radu, samo dokazuju da je smanjenje vrijednosti boda za cilj imalo, između ostaloga, potaknuti rad zaposlenika tuženika, budući da je istovremeno kroz mogućnost isplate dodataka na plaću propisanu Pravilnikom o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika tuženika donesenim 12. rujna 2014. postignuto da se dodatno nagrade oni radnici koji su to opravdali svojim radom i doprinosom. Tuženik je navedeno smanjenje boda, te zašto smanjenje boda i posljedično smanjenje plaće tužiteljice ne predstavlja njenu diskriminaciju od strane tuženika, obrazložio samo ukratko, a budući da, kao što je već navedeno, je isto predmet postupka koji se već vodi pred naslovnim sudom.
16. Štoviše, što se tiče (ne)postupanja koja prema navodima tužiteljice predstavljaju uznemiravanje zbog kojeg bi imala pravo prekinuti rad, a koje tužiteljica navodi u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu i u pritužbi podnesenoj putem punomoćnika od 2. lipnja 2017., ističe da takvo postupanje eventualno može biti predmet sudskog postupka u kojem se traži od poslodavca da vrati radnika na prethodne ili odgovarajuće poslove, međutim, budući da ne predstavlja konkretnu radnju/događaj, ne može predstavljati uznemiravanje radnika. I sam Inspektorat rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava u svojoj obavijesti punomoćniku tužiteljice od 23. listopada 2017. (priloženo uz podnesak tužiteljice od 18. prosinca 2017.), pri objašnjenju da nije bilo osnove za poduzimanje inspekcijskih mjera. Prema tome, jasno je da ni samo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ne smatra da se u konkretnom slučaju radi o povredi dostojanstva radnice jer konkretan događaj povrede ona u pritužbi temeljem koje podiže ovu tužbu ni ne navodi. Svrha odredbi Zakona o radu o zaštiti dostojanstva radnika i mogućnosti prekida rada, je da radnik uslijed konkretnog postupanja prema njemu uzrokovanim nekom od diskriminacijskih osnova, a koje uzrokuju strah, neprijateljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, i koje nije spriječeno, prekine rad kako i dalje ne bi bio na isti način uznemiravan. Prema tome, poanta prekida rada omogućenog čl. 134. Zakona o radu je da se spriječi daljnje uznemiravanje do sudske zaštite od uznemiravanja. Stoga postupanje koje nije moguće spriječiti, odnosno onemogućiti prekidom rada, ne može predstavljati uznemiravanje koje je zakonodavac imao u vidu kada je propisao prekid rada sukladno čl. 134. Zakona o radu. U konkretnom slučaju prekid rada tužiteljice ne onemogućuje njeno daljnje "uznemiravanje", jer bez obzira na prekid rada tužiteljice, ona je jednako kao i prije prekida rada, ostala zaposlena na istim poslovima temeljem istog ugovora o radu te prekid rada nije za posljedicu mogao imati povratak tužiteljice na iste ili odgovarajuće poslove. Stoga je tužiteljica eventualnu zaštitu od takvog postupanja tuženika, iako tuženik tvrdi da nije povrijedio pravo tužiteljice na povratak na prethodne poslove mogla i trebala tražiti temeljem odredbe čl. 133. Zakona o radu jer se radi o pištanjima iz domene radnih odnosa, a ne o pitanju uznemiravanja niti putem prekida rada i podnošenja tužbe radi zaštite od uznemiravanja. Sukladno navedenom, predmetno (ne)postupanje, ne vraćanje na prethodne ili odgovarajuće poslove, ni u kojem slučaju ne može predstavljati uznemiravanje radnika pa stoga tužiteljica nije imala pravo s navedene osnove prekinuti rad te je njen tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
17. Tuženik tvrdi da, čak i ako bi sud smatrao da ranije navedeno (ne)postupanje tj. nevraćanje radnika na prethodne li odgovarajuće poslove može predstavljati uznemiravanje, tuženik je tužiteljicu vratio na prethodne poslove, odnosno nije povrijedio obvezu vraćanja tužiteljice na prethodne ili odgovarajuće poslove te stoga u tom pogledu nipošto nije mogao uznemiravati tužiteljicu. Naime, tuženik prvenstveno ističe da je tužiteljica nakon povratka na rad s rodiljnog i roditeljskog dopusta i nadalje imala valjani ugovor o radu sa svim propisanim sadržajem ugovora o radu te je vraćena na ono radno mjesto koje je obavljala i prije korištenja navedenih prava. Ugovor o radu je prvenstveno izvor prava i obveza iz radnog odnosa, te je on i za radnike i za poslodavca obvezujući i na snazi, bez obzira što je kasnije donesenim općim aktima poslodavca radno mjesto za koje je sklopljen ugovor o radu ukinuto. Naime, radni odnos se zasniva ugovorom o radu (čl. 10. Zakona o radu), a ne općim aktima poslodavca koji stoga ne mogu utjecati na sadržaj ugovora o radu i radni odnos, osim ako to nije predviđeno samim ugovorom ili je neko pravo iz radnog odnosa za radnika povoljnije uređeno naknadno donesenim općim aktom poslodavca (pravilnikom o radu) ili zakonom. Prema tome, Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika 1. lipnja 2012. ne samo da nije bio raskinut, niti je bio izmijenjen ukidanjem radnog mjesta za koje je ona sklopila Ugovor o radu, nego je štoviše tuženik tužiteljici nakon povratka na rad s rodiljnog i roditeljskog dopusta odredio radne zadatke i poslove upravo u okviru radnog mjesta za koje je imao sklopljen važeći ugovor o radu. Navodi da je sama tužiteljica uz svoj podnesak od 18. prosinca 2017. dostavila e-mail prepisku iz koje jasno proizlazi koji su joj radni zadaci bili dodijeljeni (prvo izrada monografije, a zatim, sukladno e-mail/u tužiteljice od 13. lipnja 2017. izrada strategije upravljanja društvenom mrežom Facebook, analiza korisničkih pitanja koja dolaze s Facebook/a, prijedlog poboljšanja za objavu na zidu Facebook/a, standardizaciju odgovora na pitanja koja se opetovano ponavljaju, procjena planiranja ljudskih resursa po danu kako bi se zadovoljile komunikacijske potrebe putem Facebook/a, prezentacija specifičnih situacija na tržištu putem Facebook/a) i tko joj je bio neposredan rukovoditelj (gđa. ČI), te tko joj je još vezano uz dodijeljeni radni zadatak (izradu monografije) davao upute (g. AI) s obzirom da je predmetni radni zadaka ranije bio odrađivan unutar njegovog odjela. Sama tužiteljica isključivo svojim navodima pokušava iskonstruirati da je radni zadatak koji joj je bio dodijeljen bio nebitan poslodavcu-tuženiku, međutim, navedeno ne proizlazi niti iz jednog materijalnog dokaza dostavljenog od strane tužiteljice. Upravo suprotno, iz dostavljenog proizlazi da sama tužiteljica pokušava namjerno svoj zadatak prikazati nebitnim iako to tuženik nikada nije izjavio te isto osporava.
18. Prema tome, tuženik navodi da su u cijelosti netočni i neosnovani navodi tužiteljice da tužiteljica nije bila vraćena na prethodno ili odgovarajuće radno mjesto nakon povratka s rodiljnog i roditeljskog dopusta jer je bila vraćena upravo na ono radno mjesto za koje je imala valjani Ugovor o radu na snazi te su joj u okviru njenog radnog mjesta i zadani radni zadaci. Također, netočno i neosnovano tužiteljica tvrdi da joj je tuženik bio dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, budući da pored postojećeg valjanog Ugovora o radu između tužiteljice i tuženika za navedenim nije bilo nikakve potrebe ni obveze tuženika. Kao što je već navedeno, tužiteljica je po povratku s rodiljnog i roditeljskog dopusta vraćena na ono radno mjesto na kojem je radila prije korištenja navedenih prava, dani su joj radni zadaci u okviru njenog radnog mjesta te je i nadalje imala sklopljeni važeći Ugovor o radu propisanog sadržaja. Stoga tuženike nije ni bio dužan tužiteljici nuditi neke druge odgovarajuće poslove, a nuđenje novog ugovora o radu tužiteljici dana 5. svibnja 2017. predstavlja građanskopravnu ponudu koju joj je tuženik imao pravo ponuditi, a tužiteljica odbiti kao što je i učinila, čime ni na koji način nije dirano u njena postojeća prava temeljem važećeg Ugovora o radu. Nastavno tuženik navodi da je bitno za istaknuti da je tuženik 5. svibnja 2017. tužiteljici ponudio sklapanje novog ugovora o radu za radno mjesto "Stručnjak za informiranje", iako to nije bio obvezan, upravo na inzistiranje tužiteljice za sklapanje novog ugovora o radu za to radno mjesto kao odgovarajuće za nju. Naime, sama tužiteljica je više puta u postupku koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016 inzistirala upravo na navedenom radnom mjestu "Stručnjaka za informiranje" kao radnom mjestu koje bi za nju bilo odgovarajuće i koje bi joj tuženik trebao ponuditi, te joj je tuženik u konačnici, iako to nije bio dužan, po inzistiranju same tužiteljice i nakon što se to radno mjesto oslobodilo, isto i ponudio, međutim, tužiteljica sada ipak navedeno radno mjesto smatra neprihvatljivim.
19. U odnosu na toč. II. izmijenjenog tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je pitanje izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice predmet drugog postupak koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1551/2017, a koji postupak je prekinut upravo do pravomoćnog okončanja ovog postupka jer je utvrđeno da je u tom predmetu prethodno pitanje da li je tužiteljica imala pravo prekinuti rad, a budući da joj je ugovor o radu izvanredno otkaza zbog neosnovanog nedolaska na posao. Ne samo da se radi o istovjetnom pitanju, nego izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice nipošto ne može predstavljati uznemiravanje i diskriminaciju zbog kojih je ona imala pravo prekinuti rad jer je ona prekinula svoj rad prije nego što joj je dan izvanredni otkaz i to upravo zbog njenog nedolaženja na posao. Pri tome tuženik dodatno ističe da tužiteljica u ovom postupku uporno upire i na činjenicu da je Odlukom tuženika od 30. ožujka 2015. bila oslobođena obveze rada i dolaska na posao do isteka prava na rad u polovici punog radnog vremena, odnosno do 7. travnja 2017.. Međutim, navedena Odluka tuženika od 30. ožujka 2015. je predmet drugog postupka koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem Pr-1141/2016 te stoga navedeno ne može i ne smije biti od utjecaja na ovaj postupak u kojem se, ni prvotnim postavljenim ni izmijenjenim tužbenim zahtjevom ne traži bilo kakvo utvrđenja s osnove donošenja navedene Odluke već se traži utvrditi da je tužiteljica imala pravo prekinuti rad zbog uznemiravanja kojemu je navodno bila izložena nakon njenog povratka na rad 8. svibnja 2017., odnosno dvije godine nakon donošenja navede Odluke. Podredno svemu navedenom, sve i da je tuženik bio dužan tužiteljici ponuditi povratak na poslove koje je radila prije korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta, odnosno sklapanja ugovora za druge odgovarajuće poslove čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljala prije korištenja tog prava, te da je bio dužan napraviti sve navedeno pod toč. II. izmijenjenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, tuženik ističe da je nužno da tužiteljica dokaže diskriminirajuću osnovu suprotnog postupanja tuženika, kako bi se utvrdilo da takvo postupanje tuženika predstavlja uznemiravanje tužiteljice zbog kojeg bi ona imala pravo prekinuti rad ili diskriminaciju tužiteljice.
20. Tuženik navodi da izričito osporava da bi tužiteljica bila diskriminirana temeljem bračnog, obiteljskog statusa, majčinstva i članstva u sindikatu, odnosno da bi njegovo postupanje prema tužiteljici bilo uzrokovano bilo kojom od navedenih diskriminacijskih osnova. Što se tiče navoda o uznemiravanja/diskriminaciji temeljem bračnog, obiteljskog statusa i majčinstva, tuženik tužiteljici nikada nije predbacio ni bračni ni obiteljski status ni njeno majčinstvo, niti iz bilo kojeg dokaza koji je tužiteljica dostavila u spis to proizlazi. Upravo suprotno, tužiteljica je kod tuženika uredno koristila sva prava koja je imala kao trudnica i roditelj. Tužiteljica je i za vrijeme korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta i za vrijeme za koje je bila oslobođena od obveze rada, ostvarivala sva materijalna prava sukladno Pravilniku o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika tuženika. Tako je tuženik tužiteljici u 2013. isplatio potporu za rođenje djeteta, dar djetetu do 15 godine i prigodnu nagradu, u 2014. dar djetetu do 15 godine i prigodnu nagradu, u 2015. prigodnu nagradu, dar djetetu do 15 godine i jubilarnu nagradu, te u 2016. premiju dobrovoljnog mirovinskog osiguranja (III) stup, dar djetetu do 15 godine i jubilarnu nagradu. Da tuženik ne diskriminira svoje zaposlenike, naročito po osnovi spola, obiteljskog statusa i materinstva naročito dokazuje činjenica da se radnice tuženika nakon korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta vraćaju na svoje radno mjesto, ukoliko je to moguće, te im ni na koji način nije onemogućen povratak na rad. Tako je sedam drugih radnica koje su koristile rodiljni i roditeljski dopust u 2013. i 2014., nakon korištenja tih prava nastavilo raditi kod tuženika. S time da je od toga radno mjesto jedne radnice ukinuto za vrijeme dok je koristila roditeljski dopust, ali budući da je ista po struci dipl. ing. elektrotehnike bilo ju je moguće zaposliti na drugom odgovarajućem radnom mjestu, te je s njom sklopljen ugovor o radu za rad na drugom radnom mjestu u istom odjelu kao i ranije.
21. Što se tiče navodne diskriminacije temeljem članstva u sindikatu, tuženik prije svega ističe da je netočno da se pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu poslovnog broja PpG-697/2014 utvrđuje diskriminacija tužiteljice te da bi takvo utvrđenje bilo osnova za presuđenje u ovom predmetu. Navedenom presudom tuženik je proglašen krivim zbog pokušaja ostvarivanja i ostvarivanja zabranjenog nadzora nad utemeljenjem i djelovanjem sindikata i to prema činjeničnom opisu prekršaja, zbog određenih postupanja u ožujku i travnju 2014.. Nigdje u činjeničnom opisu prekršaja se ne navodi postupanje prema tužiteljici, a uostalom ono (ne)postupanje za koje tužiteljica smatra da predstavlja diskriminaciju/uznemiravanje se odvijalo u 2017.. Tuženik prema tome navodi da je jasno da (ne)postupanje tuženika na kojem tužiteljica temelji svoju tužbu uopće nije bilo predmet prekršajnog postupka. Nadalje, ističe da tužiteljica iz cijele presude Prekršajnog suda u Zagrebu izvlači samo jedan citat i to konkretno iskaz jednog svjedoka koji nju spominje. Međutim, iz uvida u cijelu presudu i iz iskaza drugih svjedoka i to upravo sindikalnog povjerenika g. ZI i glavnog tajnika Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika [adresa] TI, jasno proizlazi da tuženik u vrijeme donošenja predmetne presude (ili barem u vrijeme davanja iskaza navedenih svjedoka), nije uopće znao da je tužiteljica član Sindikata. Štoviše, dodatno uz obrazloženje smanjenja vrijednosti boda navedenog u ovom postupku ranije te u predmetu koji se pred naslovnim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016, tuženik ističe da je prva Odluka o vrijednosti boda tuženika kojom je smanjena vrijednost boda donesena 3. ožujka 2014., odnosno prije nego što je tuženik 5. ožujka 2014. primio obavijest o osnivanju sindikalne podružnice SDLSN RH. Također, radno mjesto tužiteljice "Stručnjak za odnose s javnošću" je bilo ukinuto također prije osnivanja sindikalne podružnice SDLSN RH, Pravilnikom tuženika iz 2013. te je ista izmjena Pravilnika zadržana i u izmjeni Pravilnika od 2014.. Iz samog spisa postupka zaštite od uznemiravanja tužiteljice također jasno proizlazi da bilo koje postupanje tuženika, a ni gđe. ČI prema tužiteljici nije uzrokovano bilo kojom diskriminacijskom osnovnom, već uporno sama tužiteljica konstantno spominje svoje članstvo u sindikatu i neosnovano pokušava svaki postupak tuženika prema njoj prikazati diskriminatornim. Iz svega navedenog, jasno proizlazi da ni jedno postupanje tuženika prema tužiteljici nije bilo osnovano niti jednom od diskriminacijskih osnova te stoga ne predstavlja diskriminaciju tužiteljice.
22. Zaključno, tuženik ističe da upravo iz postupaka same tužiteljice jasno proizlazi da je ona namjerno iskonstruirala cijeli slučaj navodnog uznemiravanja zato što više nije htjela raditi kod tuženika, a iz razloga u koje tuženik ne ulazi, nije htjela dati otkaz. Tako navodi da je tužiteljica prvo tužila tuženika zbog diskriminacije uslijed donošenja Odluke tuženika od 30. ožujka 2015. kojom je bila oslobođena obveze rada i dolaska na posao do isteka prava na rad u polovici punog radnog vremena, odnosno do 7. travnja 2017., kao i zbog smanjenja njene plaće uslijed smanjenja vrijednosti boda, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem Pr-1141/2016. U navedenom postupku tužiteljica konstantno inzistira da joj se ponudi posao "Stručnjaka za informiranje". Potom se tužiteljica vraća na rad kod tuženika 8. svibnja 2017., tuženik je vraća na radno mjesto za koje ima sklopljen ugovor o radu i dodjeljuje joj poslove u okviru njenog radnog mjesta. Tužiteljica takve poslove uporno pokušava prikazati kao nebitne tuženiku iako su o njenim radnim zadacima održavani sastanci te je u njih bilo uključeno više osoba te tužiteljica u više navrata ističe da joj tuženik treba otkazati ugovor o radu. Zatim tuženik tužiteljici nudi ugovor o radu za radno mjesto koje je prethodno sama tražila, ali ga ona odbija te i nadalje traži da joj tuženik otkaže u tom trenutku postojeći Ugovor o radu. Potom joj tuženik dodjeljuje i dodatne radne zadatke što je vidljivo iz e-mail/a same tužiteljice od 13. lipnja 2017., da bi ona dan kasnije prekinula rad. Pri tome sama tužiteljica od svog povratka na rad 8. svibnja 2017. konstantno ističe svoje članstvo u sindikatu i nameće ga kao razlog apsolutno svakog postupanja prema njoj, a da za to ne postoji bilo kakva osnova. Nakon prekida rada iz razloga navodnog uznemiravanja jer joj je ponuđen ugovor o radu za radno mjesto koje je sama tražila, a ona odbila, tužiteljica podiže ovu tužbu u kojoj djelomično ponavlja tužbeni zahtjev iz postupka koji se već vodi pod poslovnim brojem Pr- 1141/2016 te ponovno traži utvrđenja diskriminacije zbog smanjenja njene plaće i ne nuđenja odgovarajućih poslova.
23. Tuženik smatra da je gore navedeni opis postupanja tužiteljice od njenog povratka na rad do njenog prekida rada dovoljan za dobivanje prave slike predmetne situacije, i kojim slijedom ističe da je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u svakom slučaju potrebno odbaciti jer je istovjetan ranije i kasnije postavljenom tužbenom zahtjevu u predmetima naslovnog suda poslovnog broja Pr-1141/2016 i Pr-1551/2017. Ističe i da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan jer tužiteljica nije bila uznemiravana, te se u tom smislu predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadu parničnih troškova.
24. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o radu od 1. lipnja 2012. i 5. svibnja 2017. (str. 12-13, 102-103 spisa), odgovor tuženika od 27. veljače 2015. i 14. lipnja 2017. (str. 14-15, 366-373 spisa), rješenje HZZO-a od 19. ožujka 2015. (str. 16-17 spisa), Odluku tuženika od 30. ožujka 2015. (str. 18-19 spisa), presliku tužbe i odgovora na tužbu iz predmeta ovog suda poslovnog broja Pr-1141/2016 i Pr-1551/2017 (str. 20-48, 183, 323, 410-427 spisa), Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tuženika (str. 49-92 spisa), Pravilnik o Izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženika (str. 93-101 spisa), Ponudu tuženika za sklapanje novog ugovora o radu od 5. svibnja 2017. (str. 104 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 10. svibnja 2017. (str. 105-107 spisa), odluku Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 25. siječnja 2017. (str. 108-114 spisa), odgovor Sindikata od 13. lipnja 2017. (str. 115 spisa), dopis tužiteljice od 2. lipnja 2017. i 14. lipnja 2017. (str. 116-117, 118 spisa), Odluku o vrijednosti boda kod tuženika, uz tablicu (str. 119, 120, 567-618, 627-648 spisa), Financijske izvještaje tuženika (str. 150-151 spisa), Izvadak iz registra (str. 158-157 spisa), dopis Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 28. studenog 2017. i 23. listopada 2017. (str. 159-160, 171-174 spisa), dopis Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske od 22. studenog 2017. (str. 161-162 spisa), odluku Upravnog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2017. (str. 175-182 spisa), Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III-2862/2017 od 4. listopada 2017. (str. 327-340 spisa), dopis tuženika od 17. svibnja 2017. (str. 362-364 spisa), presliku e- mail poruke (str. 365, 385-386, 389-397, 400-409, 715-716 spisa), Zapisnik tuženika od 12. lipnja 2017., 6. lipnja 2017. i 5. lipnja 2017. (str. 374-384, 387-388, 398-399 spisa), odluku Prekršajnog suda u Novom Zagrebu od 12. rujna 2016. (str. 428-444 spisa), rješenje ovog suda poslovnog broja Pr-1551/2017 od 11. rujna 2018. (str. 445- 450 spisa), obračunske isprave, uz Odluke (str. 451-472, 619-623 spisa), odluku Prekršajnog suda u Zagrebu od 15. lipnja 2015. (str. 473-502 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak od 5. rujna 2019. (str. 508-531 spisa), dopis Hrvatskom saboru od 13. rujna 2015. (str. 649-652 spisa), Zabilješku sa sastanka od 13. lipnja 2017. (str. 714 spisa) i dopis Sindikata od 25. listopada 2017., uz prilog (str. 729-736 spisa), kao što je saslušana i sama tužiteljica te zakonski zastupnik tuženika BI, oboje na ročištu održanom 15. veljače 2021. (str. 551-554 spisa) te svjedoci ZI na ročištu održanom 19. svibnja 2021. (str. 560-563 spisa), ĐI, II, oboje na ročištu održanom 4. studenog 2021. (str. 653-657 spisa), ČI, OI, obje na ročištu održanom 23. svibnja 2024. (str. 708-713 spisa), ZIN, JIN, AI, svi na ročištu održanom 24. srpnja 2024. (str. 745-749 spisa), OIN i SI, oboje na ročištu održanom 21. listopada 2024. (str. 772-776 spisa).
25. Također je provedeno i financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković - Centar za financijska vještačenja d.o.o. (nalaz i mišljenje od 26. rujna 2024., str. 755- 766 spisa), a izvršen je i uvid u priklopljeni spis poslovnog broja Pr-1551/2017 te Pr- 3065/2019 /ranije Pr-1141/2016/ (preslike izvoda iz spisa Pr-3065/2019 - str. 800 spisa).
26. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.
27. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, te da smatra da nakon korištenja rodiljnog dopusta tuženik kao poslodavac nije postupao na zakonit način u smislu njezinih prava koji se odnose na vraćanje na rad, uzimajući u obzir da se radi o majci troje maloljetne djece, kojim slijedom je tužiteljica i prekinula rad dok joj se, po njenom shvaćanju, ne osigura zaštita od uznemiravanja, te stoga tijekom ovog postupka traži utvrđenje navedenog, kao i utvrđenje povrede prava na jednako tj. nediskriminatorno postupanje, kako je to pobliže navedeno pod ad. II. tužbenog zahtjeva. Također je tužiteljica tražila i zabranu daljnjeg uznemiravanja i diskriminacije kao i odgovarajuću naknadu štete te javnu objavu pravomoćne presude.
28. Tuženik se, kako je prethodno već pobliže izneseno, protivio takvom zahtjevu tužiteljice, smatrajući da nije došlo do uznemiravanja tj. diskriminatornog postupanja prema tužiteljici, kojim slijedom je predlagano odbijanje tužbenog zahtjeva.
29. S obzirom na suprotstavljene navode stranaka, tijekom postupka su izvođeni dokazi predloženi po strankama, tj. saslušana je tužiteljica te zakonski zastupnik tuženika, kao i naprijed pobrojani svjedoci, a izvršen je i uvid u priloženu dokumentaciju kao i priklopljene spise, te je provedeno i financijsko vještačenje.
30. Tako je tužiteljica u svom iskazu iznosila da je je bila zaposlena kod tuženika još od 2005., kada se radilo pod drugim nazivom, i to vezano za segment odnosa s javnosti, što se podudara s njezinim obrazovanjem kao dipl. novinar. Navodi da je sve bilo u redu do njezinog odlaska na porodiljini na treće dijete tijekom 2013., te je za vrijeme trajanja porodiljinog od HZZO-a dobila i uvjete za naknadu s obzirom na treće dijete, radi se o pravu na rad u polovini punog radnog vremena, te se s takvim zahtjevom obratila i poslodavcu, dakle na način da joj osigura rad od četiri sata, u cilju balansiranja osobnog i profesionalnog života, kod čega je željela zaista i raditi u svojoj struci koja joj je nedostajala u nekoj mjeri. Međutim, navodi da je takav zahtjev naišao na odbijanje poslodavca, u prvom redu govori o tadašnjem ravnatelju NI, kao i rukovoditeljici Odjela zajedničkih poslova ČI te HI, nastao je pravi "cirkus", kod čega joj je ukazivano da je njezino radno mjesto ukinuto te da je došlo do promjene sistematizacije i da ju nemaju kuda vratiti, na što je ukazivala da joj je poznato da postoje odgovarajuća radna mjesta, i što je završilo da je upućena kući uz pripadajuću plaću, uz opasku da ih "tuži" ako joj to ne odgovara, kod čega je uporno od više djelatnika dobivala opaske da što joj to treba, da ide čuvati djecu i sl., npr. takva opaska je došla od strane pravnice ŠI.
31. Nadalje navodi da je zaista i bila kod kuće neko vrijeme, do isteka predmetnog prava s trećom godinom života djeteta, nakon čega je ponovno došla na posao, no i dalje joj poslodavac nije osigurao odgovarajuće radno mjesto, naime ovaj puta su joj ponudili ugovor o radu za radno mjesto "Stručnjak za informiranje" ili sl., s 30% manjom plaćom nego ranije, što joj je bilo neprihvatljivo, te takav ugovor nikada nije niti potpisala, tako da je dolazila na posao temeljem starog ugovora, a bez pravog rasporeda, opisa poslova i radnih zadataka, misli da je to bilo negdje 2017., u prvoj polovini godine, kod čega napominje da je dakle takvo radno mjesto postojalo kroz cijelo vrijeme koje je vezano za ovaj slučaj, tako da su ranije suprotne tvrdnje poslodavca bile netočne, kada joj se govorilo da nema odgovarajućeg mjesta za nju tj. da nema potrebnih vještina. Pojašnjava također da je dakle takvo radno mjesto njoj načelno odgovaralo, no smetalo ju je umanjenje plaće, za koje smatra da se temelji na diskriminatornoj osnovi. Inače, navodi da se tijekom porodiljinog učlanila u sindikat koji je pokušao djelovati kod tuženika, napominje da je atmosfera vezana za osnivanje sindikata bila nepovoljna tj. neprijateljska, morali su imati sastanke u kafićima i sl., smatra da je dio okolnosti koji ju je zadesio vezan za njezino članstvo u sindikatu, napominje i da je bila tzv. "javni član", tj. nije krila da je član, a što nije na odgovarajući način bilo prihvaćeno od strane poslodavca, npr. oduzet joj je službeni mobitel jer da "se neće oni međusobno dogovarati", kako je npr. rekla gđa. ČI. Navedena osoba, koja se imenom spominje i u tužbi, navodi da se višekratno neprimjerno odnosila prema tužiteljici, te da ona takve istupe smatra prijetnjama, npr. jednom je u neformalnim okolnostima tj. ispred dizala, u "četiri oka" kako je sama rekla, oslovila na način da je govorila da će ju uništiti i da će imati problema "do trećeg kolina", što ju je sve jako uplašilo, i ponukalo da zatraži zaštitu, konkretno kod pravnika koji je inače bio povjerenik za zaštitu dostojanstva, kolega SI, koji ju je zaista i korektno saslušao, no njezin zahtjev je odbio, pozivajući se da se radi o privatnim odnosima nje i gđe. ČI. Uz navedeno, ukazuje i da ima saznanja da ju je spomenuta ČI u više navrata na neprimjereni način tretirala, tj. ophodila se prema njoj, može spomenuti slučaj kada je drugim nevezanim osobama pokazivala njezine upite vezane za naknadu troškova i sl., praktički je bila izložena podsmijehu, te smatra da isto nije primjereno.
32. Kako je opetovano tražila da joj se dade odgovarajući posao i radni zadatak, kao što je tražila i da sazna tko joj je rukovoditelj, tj. da njezin rad bude na odgovarajući način organiziran i uređen, što onda uključuje i mogućnost obrazovanja tj. usavršavanja uz rad te eventualnog napredovanja, što smatra da je prirodna želja i ambicija, dobila je uputu da eventualno radi na projektu "monografije", konkretno joj je to spomenuo kolega AI, jer da se radi "o nebitnom projektu koji je u zapećku prioriteta", te je pristala i na to u želji da pridonese poslodavcu, no nije došlo do bilo kakvog odaziva od drugih kolega kada bih postavljala upite s tim u vezi, npr. o visini proračuna za taj projekt, o drugim suradnicima i sl., tako da s tim u vezi nije bila u mogućnosti ostvariti ozbiljniji napredak, koliko zna taj se projekt do danas nije ostvario. Uzimajući u obzir sve navedeno, a što je dovelo do za nju vrlo otežavajuće i neprihvatljive radne atmosfere, gdje se praktički bojala slobodno se kretati prostorijama poslodavca, npr. kod odlaska u toalet nosila je osobne stvari sa sobom, u strahu od podmetanja, te bez mogućnosti da se njezin radno-pravni status na odgovarajući način uredi, budući da je npr. prilikom više sastanaka sa gospodinom NI došla do saznanja da se na nju ne računa, da smatraju da ne raspolaže odgovarajućim vještinama, da je to za rukovodstvo "završena stvar", tim više što je u to vrijeme već i podnijela jednu tužbu sudu, i što joj je također zamjereno, tako može spomenuti da je npr. kolegica OI, inače pravnica rekla da ni ne može očekivati bolje kad je tužila, ukazujući na primjer kolege ZI, koji da je bez novog ugovora radio četiri godine, iz sličnih razloga tj. sindikalnog djelovanja, a nakon konzultacija s odvjetnikom odlučila je koristiti institut iz zakona te prekinuti rad, smatrajući da su se za to ostvarili uvjeti, mada joj je to osobno bilo vrlo teško i stresno, i na što je onda poslodavac reagirao davajući joj izvanredni otkaz, pozivajući se upravo na okolnost njezinog nedolaska na rad, mada je uredno prijavila svoje razloge i pravnu osnovu postupanja, cijelo vrijeme je čekala da ju nazovu i kontaktiraju radi povratka na posao, no do toga nažalost nije došlo.
33. Tim slijedom navodi da se zapravo više nije vraćala na rad kod tuženika, vodi čak tri parnice na ovom sudu s tim u vezi, u međuvremenu je napustila zemlju te radi u stranoj zemlji, na stranom jeziku, za ozbiljnog poslodavca u sličnom sektoru kao što je ovdje tuženik, i to otprilike dvije godine unazad, i koja okolnost po njezinom mišljenju demantira ranije tvrdnje tuženika da nema odgovarajućih vještina, da njezina suradnja nije potrebna i sl.. Može spomenuti i slučaj da je poslodavac osigurao zaštitare da ju preprate nakon što je prvi put došla na posao po isteku prava od četiri sata, što ju jej izrazito pogodilo i smatra da je bilo neprimjereno, kasnije se to opravdavalo okolnošću da je dugo nije bilo i da ne mogu biti sigurni što mogu očekivati. Slijedom svega iznesenog dakle smatra da je bila dovedena u neravnopravni položaj, iz više razloga kako je to pobrojano u tužbi i kasnijim pisanim očitovanjima, a s više naslova tj. temelja sukladno Zakona o suzbijanju diskriminacije, te drugih relevantnih zakona, npr. Zakona o ravnopravnosti spolova i sl., konkretno vezano za jednake uvjete zaposlenja i rada, za uživanje prava po osnovi trudnoće i roditeljstva, na pravo na usklađivanje profesionalnog i privatnog života, kao i vezano za članstvo u sindikatu, u vezi čega je i tražila podatke o primanjima novozaposlenih ili angažiranih osoba, sve kako bi dokazala da je njoj diskriminatorno umanjena plaća, i koje pravo je na kraju ostvarivala putem državnog povjerenika za pristup informacija, s tim da može spomenuti da je vezano i za status sindikata te članstva vođen sudski postupak s poslodavcem, i to s uspjehom.
34. Uz navedeno, također navodi da može potvrditi da je državnom odvjetništvu prijavila gđu. ČI jer je s osobnim podacima njezine djece izašla u medije, takvu prijavu je DORH odbacio, no pokrenula je postupak i kod Agencije za zaštitu osobnih podataka, te je takav postupak pred Upravnim sudom okončan u njezinu korist tj. u korist Agencije koja ga je i pokrenula na njezinu inicijativu. Imenovana ČI je i prije te prijave imala neprimjeren odnos, npr. kod izmjene službenih mobitela, što je već spomenula, i kada se otvoreno pozivala da joj ne bi pripadao novi uređaj zbog sindikalne djelatnosti, mada su druge osobe na porodiljinom dobile isti. Dakle, ne bih pripisala događaj kod dizala samo ljutnji gđe. ČI vezano za njezinu prijavu DORH- u, jer je njen odnos bio negativan u kontinuitetu, mada je pred dizalom zaista spomenula prijavu. Što se tiče gđe. ČI, koliko zna imala je negativan stav prema svim osobama koje su u sindikatu.
35. Saslušan je i zakonski zastupnik tuženika, koji je u svom iskazu naveo da je na funkciji predsjednika vijeća tuženika, na koju poziciju se biva imenovanim od strane Hrvatskog sabora na mandat od pet godina, od travnja 2018., s tim da je i ranije bio zaposlen kod tuženika negdje od 2006. do 2014., nakon čega je otišao kod drugog poslodavca. Napominje da tuženik ima otprilike 180 djelatnika. Dakle, navodi da je vidljivo da osobno nije sudjelovao u samim događajima koje opisuje tužiteljica, mada su mu oni iz druge ruke, a s obzirom i na funkciju, poznati. Načelno svakako ostaje kod pravne pozicije i argumentacije koje je od strane ovdje tuženika iznesena tijekom postupka, načelno se također tuženik ne protivi i mogućnosti mirnog rješenja spora. Što se tiče doba spominjanih u iskazu tužiteljice te u ranije dostavljenoj dokumentaciji tj. očitovanjima, navodi da većina njih još radi kod tuženika, ne nužno na istim radnim mjestima, tako da npr. kolegica ČI više nije rukovoditeljica Odjela zajedničkih poslova. Također, kolege NI i HI više ne rade kod tuženika. Što se tiče kolege NI, prestanak njegovog angažmana temelji se na odluci Vijeća, na što imenovani nije ulagao pravni lijek, no po njegovim saznanjima svakako je jedan od razloga bila i sudska presuda vezana za rad sindikata. Vezano za spomenutu monografiju, navodi da ista više nije u planu, a niti je prethodno bila dovršena, ukazuje da su oni ipak javno tijelo a ne npr. privatne kompanije i sl.. Što se tiče pozicije sindikata kod tuženika kroz novije vrijeme, napominje da je kod tuženika prisutan jedan sindikat, koji uredno djeluje sukladno odgovarajućim propisima te njeguju partnerske odnose, nema saznanja da bi sada bilo bilo kakvih prigovora na otežavanje rada sindikata, tj. može sa sigurnošću potvrditi da takvih prigovora nema.
36. Ocjenjujući prethodno izneseno, za ukazati je da tužiteljica dakle smatra da nije tretirana na zakonit način kao višegodišnji djelatnik tuženika, a vezano za njezin povratak na posao, kod čega smatra i da je bila uznemiravana i stavljanja u neravnopravan položaj. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi u odnosu na tužiteljicu došlo do povrede odgovarajućih odredaba Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN, 85/08 i dr.) kao i drugih propisa koje citira (Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama i dr.). Naime iz priložene dokumentacije, npr. očitovanja odnosno odgovora tuženika od 27. veljače 2015. te Odluke od 30. ožujka 2015., vidljivo je da je tuženik u međuvremenu tj. dok tužiteljica nije bila prisutna na radu (tijekom 2013.) donio i primijenio novu sistematizaciju, koja više ne predviđa dotadašnje radno mjesto tužiteljice. Također, vidljivo je da je tužiteljica bila i oslobođena dolaska na posao, sve do isteka prava na rad u polovici punog radnog vremena tj. do travnja 2017., u kojem smislu je tužiteljica i postupila.
37. Nadalje, vidljivo je da je tuženik tijekom 2017. tj. po povratku tužiteljice na posao provodio radnje usmjerene na dodjelu odgovarajućih poslova i radnih zadataka tužiteljici, u vezi čega je bio zakazan i održan sastanak od 13. lipnja 2017., na kojem su se dogovarale aktivnosti vezane za naprijed navedeno tj. dodjelu adekvatnih radnih zadataka tužiteljici, u kojem kontekstu se spominjao rad na izradi monografije o djelovanju tuženika kroz proteklo razdoblje, i kojem sastanku je prisustvovala osobno tužiteljica, a kojeg u svojem iskazima spominju i svjedoci, posebno OI, koja spominje da je sastanak prošao u konstruktivnom tonu te su bile predviđene i daljnje aktivnosti (što potvrđuje i priložena Zabilješka s predmetnog sastanka – str. 714 spisa), no tužiteljica je nedugo nakon toga odlučila prekinuti rad kod tuženika.
38. Uzimajući u obzir stoga naprijed navedeno, za zaključiti je da je tuženik nakon prvotnog kontakta tijekom 2015. obavijestio tužiteljicu da nije moguć njezin raspored na dotadašnje radno mjesto uslijed promjena u sistematizaciji, nakon čega je tužiteljica koristila pravo na rad na četiri sata, kod čega ju je tuženik oslobodio sve do isteka tog prava (travanj 2017.). Nakon toga a po povratku tužiteljice tuženik je poduzimao odgovarajuće radnje kako bi se tužiteljici dodijelili poslovi i radni zadaci koji bi odgovarali njezinom stručnoj spremi, u vezi čega su i sazivani radni sastanci, kao npr. spomenuti od 13. lipnja 2017.. Sve navedeno onda ukazuje na okolnost da kod tuženika nije postojala namjera diskriminiranja i uznemiravanja te počinjenja povrede prava tužiteljice, kako to ona tvrdi u tužbi te tijekom postupka, budući da iz opisanih radnji tuženika proizlazi da je nastojalo regulirati status tužiteljice, s jedne strane sukladno njezinim zakonskim pravima te stručnoj spremi, te s druge strane sukladno postojećoj sistematizaciji radnih mjesta, koja je bila promijenjena u odnosu na razdoblje prije odlaska tužiteljice na porodiljni dopust.
39. Pritom se ističe da je autonomno pravo poslodavca da organizira i sistematizira način poslovanja i raspored te opis radnih mjesta, kao i visinu primanja tj. bodovanje, te se ne može smatrati diskriminatornim ponašanje tuženika vezano za određivanje visine plaće tužiteljice (u tom smislu i Županijski sud u Osijeku, u odluci poslovnog broja Gž R-96/2024 od 23. svibnja 2024., u usporedivom predmetu, kada se navodi da je autonomno pravo poslodavca određivanje visine plaće odnosno da ponuda radnog mjesta koje po stajalištu radnika ne odgovara kvalifikaciji istog ne predstavlja diskriminatorno ponašanje poslodavca). Također se ne može smatrati diskriminatornim ponašanjem niti okolnost da je tužiteljica obavljala poslove temeljem ranijeg ugovora o radu (iz 2012.), s obzirom da je tuženik poduzimao radnje usmjerene na dodjelu odgovarajućih poslova i radnih zadataka tužiteljici.
40. Niti iskazi svjedoka ne potvrđuju u dovoljnoj mjeri da bi se radilo o diskriminatornom postupanju tuženika, neovisno što u tom smislu iskazuju npr. svjedoci ZI, ĐI, MI te CI, budući da imenovani imaju u pravilu samo posredna saznanja, u pravilu od same tužiteljice, o diskriminatornom ponašanju te stavljanju u nepovoljniji položaj. Kako je već rečeno, proizlazilo bi da je tuženik još od 2015. tj. od prvog kontaktiranja od strane tužiteljice pa sve do prestanka rada u lipnju 2017. poduzimao radnje usmjerene na reguliranje statusa tužiteljice, što je uključivalo i oslobađanje od obveze rada uz zadržavanje prihoda, kao i naknadna postupanja usmjerena na davanje tužiteljici radnih zadataka, što je posebno vidljivo iz sadržaja sastanka od 13. lipnja 2017., i što onda demantira navode svjedoka o tome da bi tužiteljica bila dovedena u neravnopravni položaj. Nije utvrđeno niti da bi tužiteljica bila diskriminirana s naslova članstva u sindikatu, neovisno od toga što su tadašnje odgovorne osobe tuženika bile u zasebnim postupcima i proglašene krivim vezano za opstrukciju rada sindikata kod tuženika, budući da je, kako je već rečeno, i radni raspored pojedinog radnika tj. ponuda s tim u vezi kao i određivanje plaće za pojedino radno mjesto autonomno pravo poslodavca te nezadovoljstvo tužiteljice s ponuđenim poslovima odnosno visinom plaće ne dokazuje postojanje diskriminacije.
41. Neosnovani su i navodi vezani za uznemiravanje od strane drugih zaposlenih kod tuženika, posebno ČI, u vezi čega se tužiteljica u dva navrata obraćala povjereniku za zaštitu dostojanstva kod tuženika (SI), koji zahtjevi nisu prihvaćeni, kako je to vidljivo iz priložene dokumentacije a što je u svom iskazu potvrdio i svjedok SI, navodeći da nije utvrđeno narušavanje dostojanstva tužiteljice. Pritom se napominje i da je u svom iskazu spomenuta svjedokinja ČI izričito negirala da bi se neprimjereno ponašala prema tužiteljici kao i zloupotrebljavala svoj nadređeni status, kao što je bilo kakvo uznemiravanje i eventualne neprimjerene izjave negirala i svjedokinja OI.
42. U smislu svega navedenog onda proizlazi da nije osnovan zahtjev tužiteljice kada traži utvrđenje da je dana 14. lipnja 2017. imala pravo prekinuti rad kao i da joj je povrijeđeno pravo na jednako postupanje ne pružanjem zaštite od uznemiravanja ČI, zatim propuštanjem osiguranja povratka tužiteljice na odgovarajuće poslove s odgovarajućim primanjima, namjernim održanjem protupravnog stanja na način da je tužiteljica radila temeljem ugovora o radu za radno mjesto koje više nije postojalo. Također nije osnovan niti dio zahtjeva kojim se traži utvrđenje da je do povrede na jednako postupanje došlo uslijed izvanrednog otkaza kojeg je dobila tužiteljica, s obzirom da se u odnosu na zakonitost istog vodi zasebni postupak pod poslovnim brojem Pr-1551/2017, koji je pravomoćno prekinut, tj. nije meritorno okončan te stoga nije moguće tvrditi da isti predstavlja diskriminatornu radnju.
43. Nastavo navedenom valjalo je odbiti i dio tužbenog zahtjeva kojim se onda traži utvrđenje da su povrijeđena prava tužiteljice na jednake uvjete zaposlenja i rada, na uživanje prava po osnovi trudnoće i roditeljstva, na usklađivanje profesionalnog i privatnog života, te na članstvo i djelovanje u udrugama radnika (sindikatu), kao i dio zahtjeva kojim se traži zabrana daljnjeg uznemiravanja (s obzirom da postojanje istog nije niti utvrđeno) kao i na javnu objavu presude. Pritom se ističe da slijedom iznesenog tužiteljica posljedično nema pravo na novčani dio potraživanja, neovisno od toga što je isti utvrđen provođenjem financijskog vještačenja, kojeg sud prihvaća.
44. Tim slijedom odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude, s tim da nije utvrđeno postojanje dvostruke litispendencije u odnosu na postupak koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pr-3065/2019, neovisno od toga što se radi o istim strankama, s obzirom da se isti u bitnome odnosi na pitanje, po navodima tužiteljice, "sprječavanje rada s polovicom punog radnog vremena", što nije podudarno s ovim postupkom.
45. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona.
46. Punomoćniku tuženika u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav odgovora na tužbu te podnesaka od 9. siječnja 2018., 8. ožujka 2019., 6. srpnja 2021. i 22. prosinca 2021., za svaku radnju po 100 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 10. siječnja 2018., 11. rujna 2019., 15. veljače 2021., 19. svibnja 2021., 4. studenog 2021., 18. siječnja 2024., 23. svibnja 2024., 24. srpnja 2024., 21. listopada 2024., 9. prosinca 2024. i 12. ožujka 2025., za svako ročište po 100 bodova, te za pristup na ročište za objavu nagrada od 50 bodova, što je ukupno 1650 bodova, odnosno 3.300,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (825,00 eur) iznos od 4.125,00 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tužiteljica dužna isplatiti tuženiku, budući da je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tužiteljica nema pravo na nadoknadu parničnih troškova.
47. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).
48. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 8. svibnja 2025.
Sudac:
Domagoj Franjo Frntić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od osam (8) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
DNA:
- punomoćniku tužiteljice
- punomoćniku tuženika
