Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5244/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., temeljem generalne punomoći Su-1771/06, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 07. travnja 2025. godine u prisutnosti tužitelj osobo, punomoćnice tužiteljice Ane Galoši Comisso, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika OJ, odvjetničke vježbenice, dana 08. svibnja 2024. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012187325 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 21.12.2006.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''Iznos kredita: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.906,23 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke...''

-članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''Kamata na kredit : Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke...''

-članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''Kamata se obračunava u CHF,, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.''

-članak 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''U slučaju promjene kamatne stope...Korisnik kredita pristaje da Banka povisi...iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.''

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.404,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2.21 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

11.39 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

1.86 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

12.04 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

13.59 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

14.27 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

12.13 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

12.47 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

9.68 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

7.30 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

7.83 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

9.20 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

9.05 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

7.74 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

10.19 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

11.98 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

14.85 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

14.10 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

17.82 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

17.01 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

18.70 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

29.94 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

27.54 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

34.02 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

31.94 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

27.53 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

36.06 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

46.68 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

39.36 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

42.02 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

38.45 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

38.98 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

53.18 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

54.14 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

66.39 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

60.45 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

53.90 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

53.08 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

52.50 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

55.38 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

58.41 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

58.63 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

56.60 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

57.61 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

58.56 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

57.05 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

57.56 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

56.71 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

54.55 EUR od 30.09.2012. pa do isplate

56.83 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

56.36 EUR od 15.12.2012. pa do isplate

52.55 EUR od 23.01.2013. pa do isplate

53.01 EUR od 14.02.2013. pa do isplate

56.93 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

57.13 EUR od 31.03.2013. pa do isplate

51.85 EUR od 13.05.2013. pa do isplate

50.90 EUR od 18.06.2013. pa do isplate

50.61 EUR od 30.06.2013. pa do isplate

51.61 EUR od 31.07.2013. pa do isplate

53.78 EUR od 18.09.2013. pa do isplate

54.57 EUR od 21.10.2013. pa do isplate

55.05 EUR od 13.11.2013. pa do isplate

55.41 EUR od 03.12.2013. pa do isplate

55.15 EUR od 03.12.2013. pa do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.108,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08.05.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 06.06.2023. navodi da je tužitelj s tuženikom dana 21.12.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012187325 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 16.906,23 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 84 mjesečna anuiteta, plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je kupovina osobnog vozila. Tužitelj nije pristupio konverziji ugovora o kreditu, već je kredit otplatio u cijelosti. Sklopljeni ugovor o kreditu sadrži niz nepoštenih odredaba u vidu ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, te vezivanjem glavnice i anuiteta uz švicarski franak, temeljem kojih je tuženik stekao utuženi iznos bez valjane pravne osnove, slijedom čega je tuženik dužan utuženi iznos isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima, te ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te valutnu klauzulu u švicarskim francima, bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na duži rok, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Jednokratna naknada za obradu kredita je proizvoljna naknada tuženika, na visinu koje naknade potrošač ne može utjecati, koju potrošač mora podmiriti iako troškove kredita i naknadu za korištenje kredita plaća uredno kroz ugovorenu kamatu stopu, dakle radi se o dvostrukoj naplati iste usluge, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i kroz otplatno razdoblje kroz kamate.

2. Tužitelj, dalje, navodi da tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice: 1.) o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu; 2.) o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro; 3.) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan; 4.) o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81.,82. ,90 tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

3. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012187325 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i valutna klauzulu u švicarskim francima, koja je u suprotnosti sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, prema kojoj odredbi je dug tužitelja postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati, te Zakona o obveznim odnosima. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323., propisana ja kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj ističe da je tuženik sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene i odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se također uopće nije pregovaralo. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su ništetne.

4. Slijedom navedenog tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012187325 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 21.12.2006.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Iznos kredita: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.906,23 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke...”

-članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Kamata na kredit : Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke...

-članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:” Kamata se obračunava u CHF,, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.”

-članak 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: U slučaju promjene kamatne stope...Korisnik kredita pristaje da Banka povisi...iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”.

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove, nastale na temelju poništenja odredbi o vezivanju tražbine uz valutu švicarski franak, iznos od 1.330,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 01.09.2006. do 01.11.2013.) do isplate,

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

5. Tužitelj je u podnesku od 30.10.2023. preinači tužbeni zahtjev (na način da je isti povisio) navodeći da isti uređuje i zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva prema nalazu i mišljenju vještaka u smislu članka 190. stavak 2. ZPP-a, te predlaže donošenje presude:

-članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:” Kamata se obračunava u CHF,, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.”

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.700,00 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.01.2007. do isplate, .

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23.11.2023. navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom te isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed rasta tečaja švicarskog franka za vrijeme otplate kredita. Tužitelj zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ponajprije ističe da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 30.10.2023. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž- 7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS- a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

7. Tuženik, a u odnosu na navode tužitelj o valutnoj klauzuli, navodi da u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

8. Tuženik, kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U- I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

9. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

10. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

11. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, tuženik ističe da sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

12. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, Opći uvjeti poslovanja su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.

13. Tuženik smatra da upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja.

14. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

15. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Tuženik ističe kako tužitelj nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunao iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa se osporava visina utuženog potraživanja. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Teza tužitelja je tvrdnja da je tuženik ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva povrijedio načelo zabrane zlouporabe prava slijedom čega da je povrijedio zakon na štetu tužitelja, posljedica koje povrede je ništetnost. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podizanja i vraćanja predmetnoga kredita ne zabranjuje ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, a koji je stupio na snagu nakon otplate predmetnoga kredita, također nije zabranio naplatu takve naknade. Dakle, ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva imaju nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takvih ugovornih odredbi, bilo zbog sadržaja istih, bilo zbog načina ugovaranja istih. U konkretnome slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga. Tuženik ukazuje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavljaju naknadu za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju pa je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

16. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.,te se u istom navodi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke VTS-a Pž- 7129/2013 od 13.6.2014.g. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope je nedvojbeno u zastari budući da je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13.6.2019. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO- a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

17. Kako je tužitelj na pripremnom ročištu od 14.03.2024. naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, to sud primjenom odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) nije uzeo u obzir podnesak tužitelja od 30.10.2023., odnosno preinaku tužbenog zahtjeva iz tog podneska.

18. Tužitelj je u podnesku od 25.07.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelj nije imao primjedbi, preinačio tužbeni zahtjev (na način da je isti povisio) navodeći da tužbeni zahtjev usklađuje s provedenim financijskim vještačenjem, te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012187325 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 21.12.2006.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''Kamata se obračunava u CHF,, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.''

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 0253569773 isplatiti tužitelju RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.404,37 € zakonskim zateznim kamatama, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate, kako slijedi: 2.21 € sa zzk od 31.03.2008. pa do isplate

11.39 € sa zzk od 31.10.2008. pa do isplate

1.86 € sa zzk od 30.11.2008. pa do isplate

12.04 € sa zzk od 31.12.2008. pa do isplate

13.59 € sa zzk od 31.01.2009. pa do isplate

14.27 € sa zzk od 28.02.2009. pa do isplate

12.13 € sa zzk od 31.03.2009. pa do isplate

12.47 € sa zzk od 30.04.2009. pa do isplate

9.68 € sa zzk od 31.05.2009. pa do isplate

7.30 € sa zzk od 30.06.2009. pa do isplate

7.83 € sa zzk od 31.07.2009. pa do isplate

9.20 € sa zzk od 31.08.2009. pa do isplate

9.05 € sa zzk od 30.09.2009. pa do isplate

7.74 € sa zzk od 31.10.2009. pa do isplate

10.19 € sa zzk od 30.11.2009. pa do isplate

11.98 € sa zzk od 31.12.2009. pa do isplate

14.85 € sa zzk od 31.01.2010. pa do isplate

14.10 € sa zzk od 28.02.2010. pa do isplate

17.82 € sa zzk od 31.03.2010. pa do isplate

17.01 € sa zzk od 30.04.2010. pa do isplate

18.70 € sa zzk od 31.05.2010. pa do isplate

29.94 € sa zzk od 30.06.2010. pa do isplate

27.54 € sa zzk od 31.07.2010. pa do isplate

34.02 € sa zzk od 31.08.2010. pa do isplate

31.94 € sa zzk od 30.09.2010. pa do isplate

27.53 € sa zzk od 31.10.2010. pa do isplate

36.06 € sa zzk od 30.11.2010. pa do isplate

46.68 € sa zzk od 31.12.2010. pa do isplate

39.36 € sa zzk od 31.01.2011. pa do isplate

42.02 € sa zzk od 28.02.2011. pa do isplate

38.45 € sa zzk od 31.03.2011. pa do isplate

38.98 € sa zzk od 30.04.2011. pa do isplate

53.18 € sa zzk od 31.05.2011. pa do isplate

54.14 € sa zzk od 30.06.2011. pa do isplate

66.39 € sa zzk od 31.07.2011. pa do isplate

60.45 € sa zzk od 31.08.2011. pa do isplate

53.90 € sa zzk od 30.09.2011. pa do isplate

53.08 € sa zzk od 31.10.2011. pa do isplate

52.50 € sa zzk od 30.11.2011. pa do isplate

55.38 € sa zzk od 31.12.2011. pa do isplate

58.41 € sa zzk od 31.01.2012. pa do isplate

58.63 € sa zzk od 29.02.2012. pa do isplate

56.60 € sa zzk od 31.03.2012. pa do isplate

57.61 € sa zzk od 30.04.2012. pa do isplate

58.56 € sa zzk od 31.05.2012. pa do isplate

57.05 € sa zzk od 30.06.2012. pa do isplate

57.56 € sa zzk od 31.07.2012. pa do isplate

56.71 € sa zzk od 31.08.2012. pa do isplate

54.55 € sa zzk od 30.09.2012. pa do isplate

56.83 € sa zzk od 31.10.2012. pa do isplate

56.36 € sa zzk od 15.12.2012. pa do isplate

52.55 € sa zzk od 23.01.2013. pa do isplate

53.01 € sa zzk od 14.02.2013. pa do isplate

56.93 € sa zzk od 28.02.2013. pa do isplate

57.13 € sa zzk od 31.03.2013. pa do isplate

51.85 € sa zzk od 13.05.2013. pa do isplate

50.90 € sa zzk od 18.06.2013. pa do isplate

50.61 € sa zzk od 30.06.2013. pa do isplate

51.61 € sa zzk od 31.07.2013. pa do isplate

53.78 € sa zzk od 18.09.2013. pa do isplate

54.57 € sa zzk od 21.10.2013. pa do isplate

55.05 € sa zzk od 13.11.2013. pa do isplate

55.41 € sa zzk od 03.12.2013. pa do isplate

55.15 € sa zzk od 03.12.2013. pa do isplate

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

19. Iako se tuženik na ročištu od 07.04.2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 25.07.2024., sud je na istom ročištu (list 94 spisa) preinaku dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, a stoga jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužitelj prije povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogao znati kakav će biti nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, tužitelj zatraženom preinakom nije promijenio identitet svog tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom, već tužitelj u preinačenom zahtjevu temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa od onog koji je zahtijevao u tužbi, čime on nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije.

20. Tuženik je na ročištu od 07.04.2025, a očitujući se na preinačeni tužbeni zahtjev, naveo da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda. Ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

21. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012187325 od 21.12.2006. (list 8-12 spisa), otplatnu tablicu od 21.12.2006. (list 13-14 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita sa stanjem na dan 17.05.2023. (list 15-26 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb od 15.04.2024. (list 67-73 spisa) i pribavio očitovanje vještaka od 17.10.2024. (list 91 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 97 spisa).

22. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev postavljen u podnesku tužitelja od 25.07.2024. osnovan.

23. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012187325 od 21.12.2006. (list 8-12 spisa) i u otplatnu tablicu od 21.12.2006. (list 13-14 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 21.12.206. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9012187325 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba dana 21.12.2006. pod brojem ovjere OU-1689/06, s ugovorenim iznosom kredita od 16.906,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju automobila, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 4,99 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. 1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu i

- odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu.

24. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te iako je odredbom čl. 11. toč. 8. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, Opće uvjete poslovanja tuženika, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid sudu tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

25. Uvidom u otplatnu tablicu od 21.12.2006. (list 13-14 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita sa stanjem na dan 17.05.2023. (list 15-26 spisa), a s tim da niti ovo među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen dana 28.12.2006., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 4,99 % godišnje koju je tuženik primjenjivao od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., tuženik primjenjivao slijedeće kamatne stope: 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008. i 7,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

26. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 97 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

27. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te da tužitelju djelatnici banke nisu naveli niti obrazložili parametre promjene kamatne stope, odnosno da tuženik nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljem pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelja djelatnici banke nisu upozorili na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Također, sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj u vrijeme odobravanja ovog kredita bio zaposlen u Tvornici parnih kotlova d.o.o. na Žitnjaku, na radnom mjestu tehnologa, a s odobrenim kreditom kupio je novi automobil koji je koristio u osobne svrhe, te da je predmetni ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka.

28. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

29. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen u Tvornici parnih kotlova d.o.o. na Žitnjaku, na radnom mjestu tehnologa, a s odobrenim kreditom kupio je novi automobil koji je koristio u osobne svrhe, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

30. Sud je na prijedlog tužitelja proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb od 15.04.2024. (list 67-73 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu: očituje na okolnost: 1) pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama po mjesecima i ukupno, s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tužitelj i 2) na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tuženik.

31. Vještak Dark Prpić iz Darfin d.o.o., Zagreb u svom pisanom nalazu i mišljenju od 15.04.2024. (list 67-73 spisa), navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenje je vještaka kako slijedi:

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.115,71 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.404,37 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u tablici br. 1. zaključka vještaka,

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -479,53 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -63,68 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u tablici br. 1. zaključka vještaka.

32. Tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavio svoj tužbeni zahtjev, dok se tuženik na provedeno financijsko vještačenje očitovao u podnesku od 22.07.2024. u kojemu u bitnome navodi da tuženik u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje, obzirom da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak, odnosno vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik pobija nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu.

33. Sud je rješenjem od 02.10.2024. pozvao vještaka da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 22.07.2024., te je vještak u svom pisanom očitovanju od 17.10.2024. (list 91 spisa) naveo da su primjedbe tuženika iz podneska od 22.07.2024. godine pravne prirode te da vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju koje je napravljeno u skladu sa zadatkom suda.

34. Nakon primitka pisanog očitovanja vještaka tuženik nije imao daljnjih primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je tuženik u podnesku od 21.02.2025. naveo da tuženik ne osporava matematički izračun vještaka već su istaknuti prigovori na nalaz vještaka pravne prirode slijedom čega ne traži saslušanje vještaka.

35. Kako tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku, dok tužitelj i nije imao primjedbi na nalazi i mišljenje vještaka, te kako je vještak svoj osnovni nalaz i mišljenje, a tako i pisano očitovanje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te kako je vještak pisanim očitovanjem primjedbe tuženika argumentirano i precizno otklonio kao neosnovane, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

36. Neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u korist tuženika, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO- a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a (a jer tuženik i nije u ovom postupku postavio zahtjev za isplatu i/ili prijeboj na teret tužitelja), nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika i uračunavanju tzv. negativnih razlika.

37. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

38. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

39. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno je odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno) o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, odnosno tim odlikama je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.

40. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

41. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, niti je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljem pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.

42. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz čl. 4. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da su iste odredbe neodređene, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojim odlukama je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe neodređene, te kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, to su iste odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da su odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetne.

43. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Nadalje, sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužitelja nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržana u čl. 1. i čl. 6. toč. 2. Ugovora o kreditu upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP- a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da su odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 1. i čl. 6. toč. 2. Ugovora o kreditu ništetne.

44. Kako su je ugovorna odredba sadržane u čl. 1. i čl. 6. toč. 2. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.404,37 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u tablici br. 1. zaključka vještaka za financije, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 2.404,37 EUR, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

45. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (iz čl. 1., 4. i 6.2. Ugovora o kreditu). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

46. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 06.06.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

47. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju i temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu s u cijelosti. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 14.02.2024., 25.07.2024., 26.07.2024. i 17.02.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 14.03.2024. i 07.04.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 700 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.400,00 EUR. Uz trošak sudske pristojbe i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.108,36 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci II u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

48. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 30.10.2023., jer je tužitelj ovim podneskom preinačio tužbeni zahtjev, ali je od te preinake kasnije odustao, kao niti za sastav podneska od 04.03.2024., a jer u tom podnesku tužitelj ponavlja ranije iznesene navode. Također, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sudsku pristojbu za presudu, a jer tužitelj, koji se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu.

49. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 08. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte