REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-627/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Vinko Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Držićeva 6, protiv tuženog Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, OIB: 95131524528, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida, 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/20-01/1290, URBROJ: 522-4/1- 1-2-21-4 od 21. siječnja 2021. te za rješavanje stvari odnosno za vraćanje na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II- 562-02/20-01/1290, URBROJ: 522-4/1-1-2-21-4 od 21. siječnja 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za branitelje KLASA: UP/I-564-01/18-031/1196, URBROJ: 251-24-02/101-20-29 od 11. kolovoza 2020. kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanjem statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi bolesti.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da drugostupanjsko rješenje u cijelosti osporava kao nezakonito, prije svega zbog povreda postupka, ali i zbog nepravilne primjene zakona te zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je, prije svega, nezakonito osporeno rješenje da bi oštećenje organizma iznosilo manje od 20 %. Dodaje da iz osporenog rješenja nije vidljivo koji su medicinski razlozi doveli do toga da Vijeće viših vještaka tvrdi da je to kod njega manje od 20 %, dok s druge strane isto Vijeće u svome nalazu tvrdi da je on tijekom sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske bio izložen egzistencijalno ugrožavajućim situacijama te da su njegove psihičke tegobe povezane s njegovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Smatra da niti sam sastav vijeća ne ulijeva povjerenje u njegovu stručnost, kada se vidi da niti jedan od članova vijeća nema specijalnost za koju on traži oštećenje organizma, dakle nitko nije spec. psihijatar gdje se on uglavnom liječi. Nastavlja da je jedan od članova vijeća dipl. soc. radnik za kojeg se pita kakve on ima veze s medicinskom strukom poglavito sa specijalnošću psihijatrije. Iznosi da je nalaz i mišljenje dalo tijelo koje je nepropisno sastavljeno, dakle nenadležno tijelo te da je ista stvar i s prvostupanjskim tijelom vještačenja. Napominje da su oba stupnja tijela vještačenja sastavljena od tri člana dr. medicine, a da je jedan član dipl. soc. radnik, dakle da niti jedan nije psihijatar. Smatra stoga kako Vijeće viših vještaka nije bilo sastavljeno na način kako to propisuje ne samo Uredba o metodologijama vještačenja, već i osnovna pravila Zakona o općem upravnom postupku o osobama vještaka (članak 65.). Navodi da s obzirom na njegov ratni put, a s druge strane i nespornu činjenicu da je on prije uključivanja u obranu suvereniteta Republike Hrvatske bio zdrava osoba, nema dvojbe da je njegovo loše psihičko stanje posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, i da je ono s težim posljedicama. Dodaje da je stanje oštećenja organizma zbog psihičke bolesti kod njega i više od 20 %. Predlaže da nakon što se izvede medicinsko vještačenje poništi rješenje tuženika te da sud sam riješi stvar na način da mu prizna status HRVI u postotku prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a da tuženiku naloži da posebnim rješenjem odluči o obimu prava. Podredno predlaže da se poništi rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje od 11. kolovoza 2020. te da se predmet vrati prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je prigovor tužitelja, koji se odnosi na sastav tijela vještačenja u smislu specijalizacije pojednih vještaka specijalista, pogrešan. Objašnjava da je uvidom u popis stručnjaka za vještačenje koji je javno objavljen na stranicama Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (dalje: ZOSI), a koji se redovito na sjednicama Upravnog vijeća ZOSI-a usvaja i ažurno objavljuje, utvrđeno da je u svakom stupnju vještačenja u vijeću bio najmanje jedan liječnik specijalist psihijatrije i neurologije. Smatra da je postupak vještačenja i donošenja pobijanog rješenja u cijelosti proveden u skladu s odredbama Zakona i Uredbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika. Nadalje, izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. med. psih. Ante Leskuru, stalnom sudskom vještaku za medicinu/psihijatriju. Konačno održano je ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj 4. rujna 2018. podnio zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi oštećenja organizma zbog bolesti (PTSP) kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

7. Sporno je, je li u upravnom postupku pravilno odbijen navedeni njegov zahtjev. 8. Člankom 179. f) Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj: 121/17.) propisano je da se status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata ostvaruje na temelju bolesti, a da je bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, s time da se utvrđuje u upravnom postupku na temelju urednog zahtjeva hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata nakon nalaza i mišljenja tijela vještačenja iz članka 181. stavka 1. toga Zakona.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. med. psih. Ante Leskuru, stalnog sudskog vještaka za medicinu/psihijatriju, od 28. studenog 2024. proizlazi da je vještak obavio sa tužiteljem razgovor u utorak, 26. studenog 2024., u Poliklinici Fenix, Dobojska 28, Trešnjevka, Zagreb. Navedeno je da se tužitelja pita o njegovom ratnom putu, na što odmah afektivno angažirano i nedistancirano povišenim tonom iznosi da je on bio u izviđačima 1. Gardijske brigade, da kakav je to pričuvni sastav 1. Gardijske brigade, da on ima svoje pravo i da samo želi svoje. Dodano je da spominje kako je on bio u službi tzv. JNA, da njegov ratni put ide iz Zemuna (Srbija), da se to ne može kopirati i ne može donijeti. Izneseno je da smatra da njegova Gardijska brigada nije bila "pričuvna, da on ne može opisati svoj ratni put" te da spominje da je "Tigrove" (Gardijska brigada - postrojba) upoznao u Posavini, da je bio s njima na Južnom bojištu (sukobi na tom području su zaključeni do lipnja 1992. – opažanje vještaka). Nastavljeno je da ga se ponovno pita o njegovom ratnom putu i o akcijama u kojima je sudjelovao, na što dodaje "da je on bio prije toga…", da mu je najteže bilo izgubiti obitelj, da je imao ratni put 1990. u Posavini (BiH), da on zna svoje i da sve to znaju njegovi ljudi. Istaknuto je da pri svemu tužitelj počinje verbalizirati agresivno, prijeteće, da se unosi tijelom već u soc. prostor vještaka, približavajući se prijeteće tijelom u stolcu. Opisano je da opet protestira zbog izraza "pričuvna brigada", a koji izraz se navodi u njegovoj pripadnosti HV od srpnja 2024., da pokazuje ekstremnu razdražljivost, da ton govora prelazi u viku (tako da je drugo osoblje Poliklinike, gdje inače vještak radi, pomislilo da je vještak i fizički ugrožen!). Dodano je da ponavlja da je on dao svoj doprinos, ali da nije zadobio neku fizičku ozljedu te da ne navodi neka druga liječenja koja bi bila relevantna. Izneseno je da ističe agresivno, Ijutito, na granici acting outa "da je on došao u neke godine i da hoće svoje što ga pripada...". Nastavljeno je da ga se ponovno pita što mu je najteže od simptoma koje ima, na što reagira neartikuliranom ljutnjom, te eksplozivnošću od koje se ne može razabrati ništa suvislo, "da njega ne zanima što piše u spisu, već da on ne da svoje...". Napomenuto je da reagira razdražljivo na pitanje što mu je najteže i kakve simptome ima, da ističe da on ima svoje ime, svoj OIB, da je "Tigrove upoznao u Posavini", da ga "ne zanima što piše, već da on ne da svoje..." te da ne prihvaća da je 1. Gardijska brigada bila u statusu pričuve. Istaknuto je da vještaku postaje jasno da se više sa ispitanikom ne može odvijati normalni razgovor, na temelju argumenata i podataka koje bi eventualno dalje prezentirao ispitanik, te da ga se žurno otpusti sa jasnim utiskom da se radi o teškom poremećaju ličnosti uz dg. alkoholizma (što je vidljivo i iz etiličnog faciesa istog). U mišljenju je navedeno da se na samom početku razmatranja spisa, priložene medicinske dokumentacije tužitelja na postavljena pitanja vještačenja, nameće prvo i osnovno pitanje: je li ispitanik imao takvu vrst sudjelovanja u Domovinskom ratu da je mogao biti traumatiziran intenzitetom i dovoljnom dugotrajnošću da bi se moglo govoriti o ratnom traumatiziranju, te proizlazećem osnovnom simptomu PTSP-a (Posttraumatskog stresnog poremećaja), kao i posljedičnoj dijagnozi F62 Trajne promjene ličnosti (temeljem katastrofičnih doživljaja/izvan uobičajenog ljudskog iskustva/). Dodano je da je na temelju tzv. ratnog puta tužitelja, kojeg jednostavno nema, niti je njegova traumatiziranost vidljiva u osobnom iznošenju relevantnih činjenica iz razdoblja Domovinskog rata, jasna njegova agravacija temeljem priučene simptomatologije, a da je sva "nadgradnja" putem ionako oskudne medicinske dokumentacije nevjerodostojna, kao i čitav koncept stanja i dijagnoza temeljem kojih isti (u poziciji tužitelja) postavlja teze sudske tužbe. Izneseno je da je ubacivanje ponečeg od simptomatologije iz kruga PTSP-a putem anamnestičkih podataka ciljano od strane tužitelja, kao dio njegove izravne manipulacije, a da se u medicinskoj dokumentaciji to nekritički (vođeni impresioniranošću spomena "ratne simptomatologije", od medicinskog kadra koji je tijekom Domovinskog rata bio u dječjoj dobi) prenosi kao činjenice (bez stvarnog utemeljenja). Navedeno je primjerice da se alkoholizam spominje kao simptomatska pojava, tj. kao posljedica psihičkog traumatiziranja tijekom Domovinskog rata, što je nerealni konstrukt. Dodano je da je vještaku nejasni temelj kojim je tužitelj uopće dobio ikakvu kvalifikaciju tzv. "ratnog vojnog invaliditeta" (RVI), a po osnovi "bolesti PTSP". Istaknuto je da nije pripadnost u sastavu snaga Hrvatske vojske (HV) od 16. srpnja 1992. do 19. travnja 1993., kada su u Republici Hrvatskoj završena najdramatičnija ratna zbivanja, po automatizmu uključivao i neki stupanj ratnog (vojnog!?) invaliditeta. Dodano je da je jasno da se kolokvijalnim rječnikom tužitelj "fura" na ratnu simptomatologiju, a sa kojom nije imao nikada osobne, ni neposredne veze i njegova tzv. simptomatologija je agravirajuća uz jasne "rentne tendencije". Izneseno je da postaje, već početnim uvidom u spis i nakon dobivenih anamnestičkih podataka tužitelja, gdje isti ne iznosi niti jedan valjani argument svog ratnog učešća i ratnog puta, evidentno da nema kod tužitelja simptoma PTSP-a niti ima simptoma koji podrazumijeva dijagnoza F62, trajne promjene ličnosti temeljem katastrofičnih doživljaja (izvan uobičajenog ljudskog iskustva), jer katastrofične doživljaje ratnog porijekla tužitelj nikada nije ni doživio. Nastavljeno je da tužitelj u razgovoru koristi povišeni ton, pritisak na vještaka verbalno i neverbalno, a bez ikakve egzaktne argumentacije o svom potencijalnom ratnom učešću ili nekim posebnim duševnim smetnjama, iznosi da on ima "svoja prava i da se hoće u životu osigurati". Napomenuto je da je medicinska dokumentacija za vještaka bezvrijedna (liječnici su automatizmom i nekritično pisali ono što im tzv. pacijent navodi), jer kod njega nije ostvaren temeljni preduvjet glede pitanja ratne simptomatologije: tužitelj nije niti imao situacije, niti imao ikakva stanja ugroze bilo fizičke, bilo duševne naravi, koje bi po definiciji bile dovoljno traumatične i dovoljno dugog trajanja, da bi mogle biti temeljni (pred) uvjet postavljanja bilo kakve dijagnoze vezane za ratni stres. Navedeno je da je njegov ratni put nepostojeći, da su, kada je pristupio navedenoj postrojbi, sva najdramatičnija ratna događanja u Republici Hrvatskoj dovršena (dolaskom međunarodnih postrojbi UNPROFOR-a na crte ratnih razdvajanja sa velikosrpskim snagama), da su se zbivale tek vremenski kraće ciljane vojne aktivnosti sa svrhom oslobađanja određenih područja Hrvatske:

Akcija Maslenica – siječanj 1993., Medački džep – rujan 1993., akcije Bljesak i Oluja – 1995. Dodano je da kod tužitelja nema nikakvih traumatičnih doživljaja kod ni "ratnog puta", da se bilježi u spisu samo njegovo službovanje u postrojbi HV i ništa više, jer tužitelj neposrednu ratnu ugrozu nije nikada ni osjetio, a posebno ne po određenim kriterijima, a da bi mogao steći kvalifikaciju RVI (o čemu se ovdje ciljano ne želi govoriti, kako se to ne bi i "naučilo"). Izneseno je da kod tužitelja nema odgovarajućeg afekta, da kod njega nema nikakvih ratnih "događanja", da nema ničeg autentično ratno doživljenog, da iz njega samo provijavaju značajke aberantne ličnosti obuzete agravacijom svog stanja i ostvarenjem nepripadajućih prava. Opisano je da je u neposrednom kontaktu izrazito neugodan, bez ikakvih egzaktnih podataka kojima bi podupro svoje argumentacije, da iznosi tek neke floskule o bojišnicama u Hrvatskoj, da spominje imena nekih hrvatskih značajnih ratnih lidera, međutim, da su sve to samo elementi sjećanja na to vrijeme, a bez ikakve realne povezanosti tužitelja s navedenim. Nastavljeno je da tužitelj koristi zdravstveni sustav, koji svojstveno prihvaća i nekritično povezuje ono što "pacijent" ciljano (agravira) iskazuje (tako se npr. alkoholizam tužitelja povezuje sa njegovim navodnim učešćem u Domovinskom ratu itd., što je stvarno bez ikakve uzročno-posljedične poveznice). Na temelju iznesenog je zaključeno da tužitelj nije ratni stradalnik Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj te da kao takav ne može imati i nema dijagnozu PTSP, Posttraumatski stresni poremećaj F43.1 i da nema tim temeljem posljedičnu dijagnozu F62, Trajne promjene ličnosti, a što bi bilo odraz katastrofalnog i prolongiranog stresa izvan uobičajenog ljudskog iskustva. Istaknuto je da se kod tužitelja radi o Dissocijalnom poremećaju ličnosti, F60.2 uz dijagnozu Alkoholizam, kao obliku osobne ovisnosti neovisne o čemu drugom. Napomenuto je da tužitelj nema nikakvih posljedica niti stanja koja bi bila uzročno-posljedično povezana sa vremenom kada je pripadao pričuvnom sastavu postrojbe Hrvatske vojske u razdoblju od 16. srpnja 1992. do 19. travnja 1993., jer tužitelj nema nikakvih traumatskih posljedica niti relevantnih dijagnoza sa izvorištem u Domovinskom ratu.

10. Sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu/psihijatriju dr. med. psih. AE od 28. studenog 2024. jer je izrađen na temelju osobnog pregleda tužitelja, obrazložen je te tužitelj na njega nije imao primjedbi, iako je uredno pozvan rješenjem ovog suda poslovni broj: Us I-627/2021- 14 od 29. studenog 2024. da se očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Imajući u vidu da bolesti od kojih tužitelj boluje nisu nastale kao neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu Uredbe o metodologijama vještačenja ("Narodne novine" broj: 67/17. i 56/18.) pri čemu je sud imao u vidu sadržaj članka 179. f) Zakona o hrvatskim branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji te članka 12. stavka 1. točke c. istog Zakona kojim je propisano da je hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20 % zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

11. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.

12. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 8. svibnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnik Vinko Adžić – e. komunikacija

2. Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1

3. U spis