REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-42/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog PI zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. ožujka 2024. broj Kmp-24/2022- 150 i presuda Županijskog suda u Puli–Pola od 30. prosinca 2024. broj Kžmp-15/2024- 7, u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog PI za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. ožujka 2024. broj Kmp-24/2022-150, potvrđena presudom Županijskog suda u Puli – Pola od 30. prosinca 2024. broj Kžmp-15/2024-7, PI je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo iz čl. 230. st. 1. KZ/11. te kazneno djelo protiv života i tijela, osobito tešku tjelesnu ozljedu iz čl. 119. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ/11., sve u vezi s čl. 51. KZ/11. te mu je za svako to djelo utvrđena kazna zatvora od jedne godine pa je za ta djela i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci. Primjenom čl. 57. KZ/11. AI je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen ima izvršiti deset mjeseci, a dio kazne zatvora od jedne godine neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine, koje počinje teći nakon izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, ne počini novo kazneno djelo. U tu mu je kaznu, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. prosinca 2021. do 25. svibnja 2022.

2. Osuđenik je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „ …povreda odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 2. ZKP-a … i povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, obzirom da je ta povreda mogla utjecati na presudu…“, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način da se osuđenika oslobodi optužbe. Ujedno je zatraženo, u skladu s odredbom čl. 518. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP), da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP-a, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu ističe povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a i povredu prava na obranu na raspravi. Međutim, u zahtjevu se ne navodi kojim konkretnim postupkom suda bi navedene povrede bile počinjene, nego bez naznake o kojoj je povredi riječ, iznose rezultati dokaznog postupka te u konačnici zaključuje da mu je „…u cijelosti … povrijeđeno pravo obrane zajamčeno Ustavom RH i konvencijama za zaštitu ljudskih prava, kao i jednakost oružja, jer smo jasnom analizom dokaznog materijala, a prije svega nadzornih snimaka, zaključili da nisam sudjelovao (niti sam fizički mogao) sudjelovati u počinjenju kaznenog djela.“.

5.1. S obzirom na takav sadržaj zahtjeva, a pritom vodeći računa i da je zahtjev pisala neuka stranka, ovaj je sud sadržaj zahtjeva samostalno podveo pod povrede naznačene u zahtjevu. Tako iz tvrdnji da je sud ignorirao sve njegove dokaze, ovaj sud zaključuje da osuđenik smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje se očituje u povredi načela jednakosti oružje, a tezom o nezakonitim dokazima, u stvari, obrazlaže se povreda prava obrane na raspravi.

6. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

6.1. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. U konkretnoj je situaciji u tijeku prvostupanjskog postupka osuđenik u više navrata predlagao izvođenje određenih dokaza te je sud većinu tih dokaza i prihvatio, dok je provođenje očevida na licu mjesta i ispitivanje svjedoka - policijskih službenika koji su izašli na lice mjesta odmah po događaju, odbio. Pritom je dokazni prijedlog za provođenje očevida bio dostatno obrazložen, no, onaj za ispitivanje svjedoka nije bio obrazložen. Međutim, na zadnjoj raspravi koja je započela iznova, osuđenik i njegov branitelj, izričito upitani, nisu imali nikakvih dokaznih prijedloga pa stoga nije postojala niti obveza suda da odbijanje tih dokaznih prijedloga obrazloži u presudi.

6.2. No, neovisno o tome treba napomenuti da je dinamika događaja, na koju okolnost je predloženo provođenje očevida, utvrđena na temelju iskaza oštećenika, svjedoka te snimki video nadzora koje su pregledane na raspravi. Stoga, doista, nije bilo potrebe za prihvaćanjem ovog dokaznog prijedloga, a što se tiče prijedloga za ispitivanje svjedoka- djelatnika policije, već je rečeno da taj nije bio valjano obrazložen.

6.3. Kada se, s druge strane, uzme u obzir da su ostali dokazni prijedlozi obrane bili prihvaćeni na raspravi (ispitivanje svjedoka-oštećenika LI, svjedokinje RI, svjedoka mlt. L, za kojeg obrana nije dostavila druge podatke, pregledavanje nadzornih kamera redarstva Grada Zagreba), govora nema o tome da bi optuženik po pitanju dokazivanja bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, a time niti načelo jednakosti oružja, kao sastavnice pravičnog suđenja, nije ugroženo.

7. U odnosu na iskaz oštećenika, osuđenik tvrdi da je sud izdvojio kao nezakonite njegove prethodne iskaze, a koristio je samo njegova posljednja dva iskaza u kojima imenuje osuđenika kao jednog od svojih napadača. Dakle, osuđenik smatra da je sud pogrešno utvrdio da su određeni dokazi nezakoniti te ih kao takve nije koristio. Stoga, ovdje nije riječ o tome da bi se presuda temeljila na nezakonitim dokazima, na koju se povredu osuđenik poziva u zahtjevu, već eventualno o tome da su dokazi neosnovano izdvojeni iz spisa čime bi na raspravi bilo povrijeđeno pravo obrane što je utjecalo na presudu ( čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP.).

7.1. Međutim, treba reći da su „iskazi oštećenika“ o kojima govori osuđenik zapravo obavijesti koje su policijski djelatnici prikupili od oštećenika u smislu čl. 208. ZKP-a i koji se, prema izričitim odredbama ZKP-a, ne mogu koristiti kao dokaz, već ih sud, po sili zakona, mora izdvojiti iz spisa. Stoga se očito ne radi o povredi prava obrane na raspravi. S druge strane, oštećenik je, kako pred državnim odvjetnikom, tako i pred sudom, iskazivao u bitnom na istovjetan način, imenujući osuđenika kao jednog od napadača. Taj je njegov iskaz potkrijepljen i drugim dokazima, prvenstveno snimkama kamera video nadzora koje potvrđuju osuđenikovu prisutnost na licu mjesta, što je sve prvostupanjski sud jasno, prihvatljivim i razumnim razlozima koji nisu proizvoljni, obrazložio u svojoj presudi. Jednako je tako i drugostupanjski sud sasvim jasno i dostatno odgovorio na osuđenikove žalbene navode razlozima koji su prihvatljivi i ovom sudu. Osuđenikovo neslaganje s tim razlozima, a koje se svodi na njegovo neprihvaćanje iskaza oštećenika, zapravo predstavlja vlastitu ocjenu dokaza i neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi. Međutim, u skladu s odredbama čl. 515. st. 1. ZKP-a i čl. 517. st. 1. ZKP-a, iz tih se razloga ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti jer bi to značilo dopustiti činjenično preispitivanje u trećem stupnju u predmetima u kojima to prema zakonu nije moguće.

8. U konačnici treba napomenuti još i da je u postupku ostvareno pravo osuđenika da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke te njegovo pravo kao stranke u postupku da poduzima sve radnje koje može poduzeti i njegov protivnik. Također, osuđenik je u tijeku postupka imao stručnu pomoć branitelja. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima. Naposljetku, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku u odnosu na sve odlučne činjenice, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni.

8.1. Stoga, gledano u cjelini, u postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje niti povrede prava na obranu, kako promašeno tvrdi podnositelj.

9. Slijedom navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP- a, odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu čl. 518. st. 5. ZKP-a, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović