Poslovni broj: Gž-482/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1365/2022-38 od 3. siječnja 2024., u sjednici održanoj 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1365/2022-38 od 3. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe članka 6.2. i članka 9.1. Ugovora o kreditu broj: 22986 od 20. prosinca 2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 1. srpnja 2007. do 16. prosinca 2013. (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos s osnove preplaćene kamate u visini od 357,58 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka II. izreke).

1.1. Nadalje su tom presudom utvrđene ništetnim odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu broj: 22986 od 20. prosinca 2006., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnova razlike u tečaju 1.940,07 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka IV. izreke), dok je dio zahtjeva za isplatu iznosa od 148,39 eura zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.831,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počevši od 3. siječnja 2024. do isplate, sve u roku 15 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude u cijelosti žali se tuženik, ali nema pravni interes pobijati je u dijelu pod točkom V. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je pobija u dijelu pod točkama I., II., III. i IV., zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4 . Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u CHF ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 20. prosinca 2006., a posljedično tome i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu.

5. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 22986 od 20. prosinca 2006. sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini,

- da je tim ugovorom tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 14.100,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja,

- da je tim ugovorom određena kamatna stopa od 7,00 % i da je ugovorena promjenjivost kamatne stope

- da je krediti tužitelju odobren i isplaćen za kupnju osobnog vozila,

- da iz nalaza financijskog vještaka Darka Prpića, proizlazi kako razlika s osnove preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 357,58 eura, dok razlika s osnove preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 1.940,07 eura, koji iznos tužitelj potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom,

- da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, zbog čega su te odredbe nepoštene i primjenom odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, proizlazi kako su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude,

- da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača.

6. Na temelju navedenog prvostupanjski je sud utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu kojim se ugovora valutna klauzula u CHF, te je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, a koje ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

8. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru promašene legitimacije tužitelja i prigovoru da tužitelj nije potrošač, kada iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se predmetni ugovor o kreditu može analizirati prema obrascu oplatnih planova uz ugovore o financijskom leasingu jer je tuženik kao davatelj kredita leasing kuća, pa kako je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je iznos iz ugovora o kreditu korišten za kupnju osobnog vozila i da taj ugovor predstavlja tipizirani potrošački ugovor, na ugovorne se obveze između trgovaca i potrošača primjenjuju odredbe od članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO)

.

8.1. Kako je tužitelj kao potrošač, odnosno fizička osoba sklopio pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, predmetni ugovor o kreditu s tuženikom kao davateljem kredita, bez obzira što isti nije banka, to se i u ovom slučaju odlučuje primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to odredbe članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. i 2. ZZP-a.

9. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio kako je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP-a, sklopio ugovor o kreditu s tuženikom kao trgovcem i kako u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakvu trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, te kako je ugovor o kreditu tipski ugovor, te da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije obavijestio ili pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, niti ga je obavijestio o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

9.1. Budući da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja visine mjesečne rate s valutnom klauzulom i objasnio rizik povećanja tečaja valute i promjenjive kamatne stope, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a, iako je u smislu odredbe članka 22. ZOO-a dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, ali tuženik je prethodno na svom obrascu ugovora, na sadržaj kojega tužitelj nije imao mogućnosti stavljanja primjedbi, samovoljno odredio način isplate mjesečnih rata i promjenu kamata, a što sve te odredbe čini ništetnim.

10. Prvostupanjski sud je, s obzirom na to da tuženik nije bio stranka kolektivnog spora „Potrošač“, ispitao jesu li odredbe ugovora o kreditu bile nepoštene u dijelu valutne klauzule i kamatne stope, a slijedom toga ništetne, saslušanjem tužitelja i ocjenom isprava koje prileže spisu, pa je pravilno zaključio da je tuženik, ugovarajući predmetne odredbe, postupio suprotno zakonskim odredbama i povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 3. ZOO-a, kao i načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a koja načela dovode do posljedice ništetnosti u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1.

ZZP-a, što se ponovno ističe.

11. Tako je prvostupanjski sud pravilno na temelju izvedenih dokaza, utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka odredbe o vezanosti otplate za tečaj CHF i kamatnoj stopi jer je odredbom članka 269. stavkom 2. ZOO-a propisano da ugovorna obveza, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a prema odredbi članka 272. stavku 1. toga Zakona, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok u ovom slučaju ugovor o kreditu ne sadrži potrebne parametre za odlučivanje o sklapanju ugovora u valuti CHF i kamatnoj stopi, zbog čega su u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO-a, ništetne.

12. Prema odredbi članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u članku 10. stavku 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994. će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

13. Odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tako je dijelom ugovora o kreditu gdje je određena valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz te promjene odnosa, tuženik, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi članka 59. ZZP-a, s posljedicom predviđenom odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a.

14. Stoga, neosnovano tuženik spori tužitelju status potrošača i da se na tuženika koji nije banka ne primjenjuje sve prethodno navedeno, kao što neosnovano prigovora nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na tzv. negativnu razliku jer tuženik u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule i kamatne stope ne može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) iz razloga što u imovinu tužitelja nije prešla nikakva imovina tuženika da bi se radilo o stjecanju ne pripadajuće koristi, kako to pogrešno smatra tuženik.

15. U odnosu na prigovor zastare, koji tuženik ponavlja u žalbi, ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa slijedom svega iznijetog nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika ni glede prigovora zastare.

16. Prvostupanjski sud je knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio visinu zahtjeva postavljenog u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a i članka 323. stavka 1. ZOO-a i naložio tuženiku isplatu svote koju je tužitelj platio na osnovi ništetnih odredbi, a za koju je umanjena njegova imovina na temelju osnove koja je otpala i odnosi se na preplatu zbog promjene tečaja valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na dan sklapanja predmetnog ugovora.

17. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, dok je odredbom članka 1111. stavkom 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18. Kako je u ovom slučaju tuženik sastavio predmetni ugovor i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka, koji su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a koji su suprotni pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

20. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.)

21. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

Split, 8. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić