REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-947/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 1. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja BČ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika PČ, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 8. svibnja 2025. na kojoj objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 26000070628/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. rujna 2007. sklopljenog između Slavonske banke d.d. - pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora i tužitelja KČ iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 45.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja (u dijelu članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika kao kreditora (u dijelu članka 4. ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju KČ iz [adresa], na ime stečenog bez osnove preplaćene iznose rata/anuiteta temeljem razlike u tečaju CHF i promjena kamatnih stopa iznos od 3.742,56 eura(slovima: tritisućesedamstočetrdesetdvaeura- ipedesetšestcenti), sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

76,96 eura od 01.05.2011. do isplate

92,54 eura od 01.06.2011. do isplate

94,71 eura od 01.07.2011. do isplate

93,72 eura od 01.02.2012. do isplate

94,40 eura od 01.09.2012. do isplate

91,71 eura od 01.10.2012. do isplate

94,98 eura od 01.11.2012. do isplate

96,18 eura od 01.12.2012. do isplate

95,71 eura od 01.01.2013. do isplate

90,91 eura od 01.02.2013. do isplate

94,23 eura od 01.03.2013. do isplate

94,99 eura od 01.04.2013. do isplate

93,50 eura od 01.05.2013. do isplate

89,09 eura od 01.06.2013. do isplate

86,34 eura od 01.07.2013. do isplate

88,77 eura od 01.08.2013. do isplate

90,45 eura od 01.09.2013. do isplate

94,72 eura od 01.10.2013. do isplate

92,37 eura od 01.11.2013. do isplate

93,43 eura od 01.12.2013. do isplate

94,29 eura od 01.01.2014. do isplate

88,62 eura od 01.02.2014. do isplate

87,42 eura od 01.03.2014. do isplate

89,25 eura od 01.04.2014. do isplate

86,58 eura od 01.05.2014. do isplate

86,65 eura od 01.06.2014. do isplate

85,99 eura od 01.07.2014. do isplate

88,90 eura od 01.08.2014. do isplate

90,97 eura od 01.09.2014. do isplate

89,77 eura od 01.10.2014. do isplate

91,67 eura od 01.11.2014. do isplate

92,21 eura od 01.12.2014. do isplate

92,40 eura od 01.01.2015. do isplate

93,18 eura od 01.02.2015. do isplate

90,36 eura od 01.03.2015. do isplate

92,98 eura od 01.04.2015. do isplate

91,98 eura od 01.05.2015. do isplate

92,78 eura od 01.06.2015. do isplate

91,79 eura od 01.07.2015. do isplate

92,58 eura od 01.08.2015. do isplate

92,48 eura od 01.09.2015. do isplate

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju KČ iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.638,76 eura sa zateznom kamatom koja teče od 8. svibnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj KČ iz [adresa], sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 600,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj 6. rujna 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama, obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku bio u obvezi platiti i kamatu od 4,40% godišnje. Člankom 4. Ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostran o mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014.kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. Pž-6632/17, a u kojem je parničnom postupku tuženik bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnima i nepoštenima ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklopljeni u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona dužan vratiti tu žitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora te tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi tužbenom zahtjevu. Osporava da bi navedene odredbe Ugovora bile ništetne. Međutim, bez obzira na navedeno, ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koji traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno putem Aneksa sklopljenog među strankama sukladno ZID ZPK. Nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik nadalje, ističe i prigovor zastare potraživanja. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Ugovora ništetnne i da zbog toga ima prao na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po osnovnom Ugovoru. Sukladno čl. 226. st. 2. u svezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, tražbine povremeni davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenje tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbine tužitelja, s obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru. Osnovni Ugovor sklopljen je 6. rujna 2007., s rokom otplate kredita 20 godina, a Aneks temeljem kojeg je promijenjena visina anuiteta sklopljen je 11. ožujka 2016. Ukoliko tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljen instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Budući da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Tuženik predlaže sudu, nakon provedenog postupka, odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. Rješenjem ovog suda broj P-947/2019-15 od 12. siječnja 2021. je određen prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred Sudom Europske unije radi tumačenja Direktive 93/13 (str. 170 spisa), a rješenjem ovog suda broj P- 947/2019-16 od 27. rujna 2022. određen je nastavak postupka (str. 172 spisa).

4. Sud je na ročištu održanom 4. travnja 2023. dozvolio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP- a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. U skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

6. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 27.studeni 2023., nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tužitelj je umanjio iznos pretplate koji potražuje za iznos priznat konverzijom. Tuženik je u podnesku od 15.prosinca 2023. naveo da se protivi preinaci tužbe. Sud je na ročištu održanom 1. travnja 2025. dozvolio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na temelju čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 6. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi dovršenja stambenog objekata (str. 7 do 13 spisa). Anex ugovora od 11. ožujka 2016. o kreditu je zaključen između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb sukladno izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (str. 16 do 19 spisa). Uvidom u Obavijest o parametrima kamatne stope od 28. kolovoza 2013. je vidljivo da je isti naslovljen na tužitelja i da ga banka izvješćuje da je došlo do promjene kamate stope i način obračuna kamatne stope (str. 146 spisa), uvidom u obavijest o provedenoj konverziji je vidljivo da je konverzija provedena 18. ožujka 2016. sa datumom valute 30. rujna 2015. u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (str. 147 spisa). Uvidom u zahtjev za stambeni kredit je vidljivo da je isti podnio tužitelj 9. srpnja 2007. za iznos od 45.000,00 CHF (str. 148 spisa). Uvidom u izračun efektivne kamatne stope je vidljivo kako je ista bila računata taj dokaz je korišten za potrebe vještačenja (str. 570 do 577 spisa). Iz specifikacija uplate je vidljivo u kojim iznosima i kada je otplaćivan kredit i da se je tijekom otplate kredita mijenjala rata kredita (str. 578 do 579 spisa). Iz pregleda promjena kamatnih stopa je vidljivo kako se je ista mijenjala tijekom otplate kredita (str. 580 spisa). Saslušan je tužitelj kao stanka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje. Svjedok OČ je saslušana zamolbenim putem.

7.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je podigao kredit 6. rujna 2007. na iznos od 45.000,00 CHF, to je bio drugi kredit koji je podigao, u vezi prvog kredita također ima postupak kod suda, ali odvojeno od ovog postupka. Trebala su mu novčana sredstva za izgradnju i uređenje obiteljske kuće. Uzeo je kredit u CHF jer mu je bio preporučen. Rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit s obzirom na iznos koji je tražio, izvršili su izračun za CHF i za euro i time mu dokazali da je kredit u CHF povoljniji. Taj kredit je bio reklamiran, pa je onda i uzeo kredit u CHF. Sam je otplaćivao sve rate kredita. Uglavnom mu je naplata bila preko tekuće računa. U toj kući nikada nije ništa koristio za bilo kakve poslovne potrebe, nikakav obrt nije bio otvoren, nikada nije iznajmljivana, to je obiteljska kuća, nema mogućnosti za obavljanje bilo kakvih poslova. On je veterinarski tehničar, nema ekonomskih znanja, ne zna što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Obrazac Ugovora je bio pripremljen, došao je samo potpisati. Nije mogao pregovarati niti oko čega, kada je došao potpisati vidio je da je to njegovo ime i prezime, iznos kredita, dali su mu da pročita, pročitao je, razumio je koliko je mogao, jer nije niti pravne niti ekonomske struke. Ubrzo nakon zaključenja Ugovora, došlo je do promjene rata, povećane su rate, išao je u banku pitati zašto je to tako, rečeno je da tako mora biti i da se ne može ništa mijenjati. Kredit je bio u konverziji. Prilikom sklapanja Ugovora nije upozoren na bilo kakve rizike ugovaranja tog kredita čak su rekli da je to najpovoljniji i siguran kredit.

7.2. Iz iskaza svjedok OČ je utvrđeno da je 2007. bila zaposlenica Slavonske banke d.d., Poslovnica [adresa] i tada je radila na poslovima referenta te je pisala kreditne prijedloge po zaprimljenoj dokumentaciji klijenata. Vezano za stambene kredite u to vrijeme nije imala kontakta s klijentima jer tada nije imala ovlaštenje za potpisivanje ugovora o kreditu, dakle nije bila član kreditnog odbora. Tužitelja KČ poznaje osobno, ali se ne sjećam kada je isti dolazio u banku radi podizanja kredita, pretpostavlja da sam je ona pisala kreditni prijedlog za njega. Što se tiče politike banke u to vrijeme može kazati da je tada bilo u ponudi kredit u eurima i švicarcima, a klijenti su mogli birati hoće li podići kredit u švicarcima ili eurima, to je bio njihov slobodan izbor, dakle nisu bili navođeni na sklapanje kredita u švicarcima, jer tada je bilo niz klijenata koji su se odlučili za kredit i u eurima. Ne može kazati da li su u to vrijeme djelatnici banke objašnjavali strankama pojam "valutne klauzule" i rizik promjene iste kao i promjenjivu kamatnu stopu jer u to vrijeme nije radila s klijentima pa o tome ne može niti govoriti jer ne zna. Ona niti danas ne radi na poslovima odobravanja kredita fizičkim osobama.

7.3. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen je Ugovor o kreditu 6. rujna 2007. na iznos od 45.000,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,40% godišnje. Iznos kredita prenesen u otplatu 45.130,18 CHF. 11. ožujka 2016. tuženik i tužitelj sklopili su Aneks uz ugovor o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je provedena s danom 30. rujna 2015. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope i to tako da je kamata od 1. rujna 2007. do 1. prosinca 2008. bila 5,40%,od 1. prosinca 2008. do 1. svibnja 2009. je bila 6,00%, od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2010. je bila 6,75%, od 1. listopada 2010. do 1. prosinca 2010. je bila 6,20%, od 1. prosinca 2010. do 1. srpnja 2011. je bila 5,95%, od 1. siječnja 2012. do 1. veljače 2012. je bila 5,45%, od 1. kolovoza 2012. do 1. siječnja 2014. je bila 5,45%, te od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. je bila 3,23%. U razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se od 1. do 64. anuiteta obračunavala kamatna stopa viša od ugovorene. Od 64. do dana konverzije obračunavala se kamatne stopa niža od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 1.884,39 eura. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 2.438,09 eura, a manje je plaćeno zbog promjene kamatne stope 553,70 eura. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 3.273,20 eura. Više je plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 3.379,44 eura, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 106,24 eura. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 5.817,53 eura. Iznosi preplate (više plaćenog) umanjeni za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivani su po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Prema Aneksu uz ugovor o kreditu (konverzija) utvrđen je iznos preplate u iznosu od 15.633,78 kn. 43.832,14 kn – 15.633,78 kn = 28.198,36 kn. Ukupan iznos preplate po pojedinim anuitetima iznosi 3.742,56 eura.

7.4. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je Ugovor o kreditu zaključen 6. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi dovršenja stambenog objekata

- je Anex ugovora o kreditu od 11. ožujka 2016. zaključen između Hypo Alpe- Adria Bank dd Zagreb sukladno izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojem je provedena konverzija kredita,

- je Ustavni sud u svojim odlukama U-III-7002/2021, U-III-2558/2022,U-III- 1359/2022 i dr. naveo da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. u svezi navedenog nesporna pasivna legitimacija tuženika

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa.

10.1. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu stopu utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a zastara počinje teći od 14. lipnja 2014. kao prvi dan nakon nastupa pravomoćnosti presude (sudska praksa Županijski sud u Dubrovniku Gž-236/2020-2) i od tog dana počinje teći rok zastare od 5 godina, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., a zastara nastupa 14. lipnja 2019.

10.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

10.3. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela niti u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 12. lipnja 2019.

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

12. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

13. Prednik tuženika je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14. S obzirom da je prednik tuženika i tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju ugovornu kamatu temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, prema kamatnoj stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom, i da je dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka

15. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

16. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za izgradnju i uređenje obiteljske kuće. U tom dijelu su je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer je tako navedeno i u samom Ugovoru, a iz iskaza svjedoka OČ, djelatnice banke je utvrđeno kao nesporno ona nije bila osobni bankar tužitelja i da nema neposrednih saznanja o tome što je rečeno tužitelju i na što je isti upozoren prilikom sklapanja ugovora. U svezi navedenog ovaj sud i nije posebno niti analizirao iskaz navedenog svjedoka jer isti i nije bio bitan za donošenje odluke u postupku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

17. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

18. U svezi navedenog nesporno je da se je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

19. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

20. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena navedenim Dodatkom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

21. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Zatim tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem Dodatka odrekao, niti je on to mogao znati. U svezi navedenog tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

22.1. Izvršenom konverzijom kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. U svezi navedenog konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Dodatkom ugovoru ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Taj Zakon je bio donesen da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je kod podnošenja preinačenog tuženog zahtjeva sam umanjio isti za iznos koji mu je priznat konverzijom.

23. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom.

23.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koju je platio u iznosu 53,09 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.1. OT), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 4. travnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 30. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.tz.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 1. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t. 1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 8. svibnja 2025. radi objave odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t. 5. OT), Trošak sastava obrazloženih podnesaka je priznat za podnesak od 20. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastava podnesaka od 27. veljače 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t1.OT), trošak sastava podneska od 27. studenog 2023. u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT). Pripadajući porez iznosi 437,50 eura ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.638,76 eura. Kako je to i navedeno u izreci presude. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. rujna 2019 u iznosu od 200,00 eura, od 19. prosinca 2019. u iznosu od 200,00 eura, 4. siječnja 2021. u iznosu od 200,00 eura jer nije bilo niti potrebe za sastavom tih podnesaka budući da u istim nisu navedene okolnosti bitne za donošenje odluke u postupku. Ukupno tužitelju nije priznat trošak u iznosu od 600,00 eura i tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

23.2. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

24. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 8. svibnja 2025. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

25. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

26. Tuženik je bio predložio da se provede financijsko vještačenje uz primjene kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite, a sud je odbio taj prijedlog jer isti po ocjeni ovog suda nesporno nije osnovan budući da tužitelj i prednik tuženika nisu zaključili kunski kredit nego kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti. Sud je odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika Miroslava Bračuna u skladu sa sudskom praksom – odluka Ustavnog suda broj U-III-4372/21, više nema osnove izvoditi taj dokaz. Sud nije prihvatio potpisanu izjavu KČT (str. 560 do 563 spisa) koju je dostavio tuženik kao dokaz, radi povrede načela neposrednog saslušanja iste i davanja iskaza iste pred sudom s mogućnosti postavljanja pitanja istoj i isticanja eventualnih prigovora na njezin iskaz.

Slavonski Brod, 8. svibnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.