REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-615/2019-46

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Skejić, odvjetnik u Splitu, protiv tužene OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, koju kao punomoćnik zastupa Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i Anić d.o.o. Split, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 24. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja a odsustvu tužene, dana 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju VU, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.198,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 25,56 EUR počev od 10.02.2009.

- na iznos od 26,11 EUR počev od 10.03.2009.

- na iznos od 25,14 EUR počev od 10.04.2009.

- na iznos od 24,97 EUR počev od 11.05.2009.

- na iznos od 24,87 EUR počev od 10.06.2009.

- na iznos od 25,06 EUR počev od 10.07.2009.

- na iznos od 24,67 EUR počev od 10.08.2009.

- na iznos od 24,85 EUR počev od 10.09,2009.

- na iznos od 24,54 EUR počev od 12.10.2009.

- na iznos od 24,82 EUR počev od 10.11.2009.

- na iznos od 24,66 EUR počev od 10.12.2009.

- na iznos od 42,03 EUR počev od 11.01.2010.

- na iznos od 42,72 EUR počev od 10.02.2010.

- na iznos od 42,57 EUR počev od 10.03.2010.

- na iznos od 43,16 EUR počev od 12.04.2010.

- na iznos od 44,00 EUR počev od 10.05.2010.

- na iznos od 44,75 EUR počev od 10.06.2010.

- na iznos od 46,19 EUR počev od 12.07.2010.

- na iznos od 44,78 EUR počev od 10.08.2010.

- na iznos od 48,36 EUR počev od 10.09.2010.

- na iznos od 46,48 EUR počev od 11.10.2010.

- na iznos od 46,85 EUR počev od 10.11.2010.

- na iznos od 48,40 EUR počev od 10.12.2010.

- na iznos od 50,46 EUR počev od 10.01.2011.

- na iznos od 34,34 EUR počev od 10.02.2011.

- na iznos od 34,85 EUR počev od 10.03.2011.

- na iznos od 34,13 EUR počev od 11.04.2011.

- na iznos od 35,77 EUR počev od 10.05,2011.

- na iznos od 36,89 EUR počev od 10.06.2011.

- na iznos od 37,41 EUR počev od 11.07.2011.

- na iznos od 43,08 EUR počev od 10.08.2011.

- na iznos od 37,70 EUR počev od 12.09.2011.

- na iznos od 36,89 EUR počev od 10.10.2011.

- na iznos od 37,09 EUR počev od 10.11.2011.

- na iznos od 37,02 EUR počev od 12.12.2011.

- na iznos od 37,72 EUR počev od 10.01.2012.

- na iznos od 38,21 EUR počev od 10.02.2012.

- na iznos od 38,36 EUR počev od 12.03.2012.

- na iznos od 38,00 EUR počev od 10.04.2012.

- na iznos od 38,19 EUR počev od 10.05.2012.

- na iznos od 38,39 EUR počev od 11.06.2012.

- na iznos od 38,10 EUR počev od 10.07.2012.

- na iznos od 38,07 EUR počev od 10.08.2012.

- na iznos od 37,52 EUR počev od 10.09.2012.

- na iznos od 37,70 EUR počev od 10.10.2012.

- na iznos od 38,12 EUR počev od 12.11.2012.

- na iznos od 37,98 EUR počev od 10.12.2012.

- na iznos od 38,17 EUR počev od 10.01.2013.

- na iznos od 37,64 EUR počev od 11.02.2013.

- na iznos od 37,35 EUR počev od 11.03.2013.

- na iznos od 38,02 EUR počev od 10.04.2013.

- na iznos od 37,44 EUR počev od 10.05.2013.

- na iznos od 37,44 EUR počev od 10.06.2013.

- na iznos od 36,79 EUR počev od 10.07.2013.

- na iznos od 37,22 EUR počev od 12.08.2013.

- na iznos od 37,45 EUR počev od 10.09.2013.

- na iznos od 37,66 EUR počev od 10.10.2013.

- na iznos od 37,65 EUR počev od 11.11.2013.

- na iznos od 38,00 EUR počev od 10.12.2013.

- na iznos od 19,63 EUR počev od 10.01.2014.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 776,24 €.

III. Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja.

IV. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.023,17 € u roku od 15 dana uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 23. siječnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu, broj ugovora 11213/08, koji je solemniziran kod javnog bilježnika u Korčuli pod br. Ov-250/08 dana 18. siječnja 2008., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 118.000 CHF. Isti ugovor, tvrdi dalje tužitelj, sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu od 5,20% koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula, smatra tužitelj, ništetna jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sve ovo je, tvrdi tužitelj, utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pri čemu je utvrđeno da je tužena, među ostalim bankama, u vremenu od 2003. do konca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u potrošačkim ugovorima nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1. 1. Pozivajući se stoga na pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je tužbom od 3. lipnja 2019. zatražio da sud obaveže tuženu na ime razlike tj. preplaćenih iznosa kamata isplatiti mu novčani iznos s time što, a koristeći odredbu čl. 186. b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP), nije precizirao svoje novčano potraživanje već zahtjeva da se tuženoj izda nalog dostaviti u spis svu potrebnu dokumentaciju, posebice promjenu svih kamatnih stopa te evidenciju uplata.

1. 2. Podneskom od 18. srpnja 2022. (list spisa br. 210-214) tužitelj je, a nakon što je tužena postupila po nalogu suda i dostavila mu potrebnu dokumentaciju, precizirao novčano potraživanje te istim podneskom od tužene zahtjeva ispaltu iznosa od 3.903,48 CHF uz pripadajuću kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos u razdoblju od 10. siječnja 2009. pa do prosinca 2013. Istodobno je, a za slučaj da sud ne prihvati ovakvo potraživanje izraženo u CHF tužitelj postavio i tužbeni zahtjev u kunama potražujući od tužene ukupan iznos od 22.409,48 kn uz zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos preplate.

1. 3. Tijekom postupka i to nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je smanjio svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev. Tako je podneskom od 19. lipnja 2024. (list spisa br. 261-272) tužitelj zatražio od tužene isplatu iznosa od 2.198,01 € s pripadajućom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose preplate teče u razdoblju od 1. veljače 2009. do prosinca 2013.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu (list spisa br. 79-87) istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda s tvrdnjom da je sjedište tužene u Splitu zbog čega bi u ovoj pravnoj stvari trebao postupati Općinski sud u Splitu.

2. 1. Sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda i to rješenjem od 9. lipnja 2022. (list spisa br. 200 i 201), a takvo je rješenje postalo pravomoćno 25. srpnja 2022. kada je odlukom drugostupanjskog suda (list spisa br. 215 i 216) odbijena izjavljena žalba.

3. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena u prvom redu ističe da tužitelj nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertiran te su stranke dana 14. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužitelja kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka, utvrđen je iznos preplate u visini od 99.016,94 kn, takav je iznos u prijelaznom razdoblju umanjen na iznos od 88.090,44 kn, a koji je djelom iskorišten za podmirenje anuiteta dok je ostatak preplate iskorišten a prijevremeno zatvaranje kredia dana 23. rujna 2016. Iz tog razloga, smatra tužena, tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka od 14. siječnja 2016. odnos među strankama ugovoren na drugačiji način pa samim time u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja.

3. 1. U odgovoru na tužbu tužena ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u predmetu pod br. Gos 1/2019 te smatra da su sporazumi o konverziji pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze čak i u slučaju ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga ističe da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu raniji ugovor s valutnom klauzulom pravno prestao postojati te da tužitelj nema nikakvog pravnog interesa niti osnova voditi ovu parnicu.

3. 2. U odgovoru na tužbu tužena osporava i visinu novčanog potraživanja, predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, a za slučaj da bi sud našao osnovanim postavljeni zahtjev za isplatu tužena ističe prigovor radi prebijanja s tvrdnjom da prema tužitelju ima dospjelu tražbinu u iznosu od 88.090,44 kn (list spisa br. 87).

3. 3. Očitujući se povodom podneska tužitelja od 19. lipnja 2024. kojim je smanjen prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu isplate, tužena je podneskom od 24. lipnja 2024. (list spisa br. 273 i 274) ustrajala u svim ranije istaknutim prigovorima pri čemu se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Istim podneskom tužena ukazuje na brojne sudske odluke iz kojih proizlazi da korisnici kredita koji su u međuvremenu konvertirani nemaju pravo tražiti bilo kakvo obeštećenje jer je sklapanjem dodatka ugovora tj. sporazuma o konverziji ponovno uspostavljena ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka. Stoga predlaže odbiti postavljeni tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova.

4. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Majdi Korljan, pregledom i čitanjem isprava u spisu te saslušanjem tužitelja, a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu s osnova izvršene preplate primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate u iznosu od 2.198,01 € utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova.

6. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 23. siječnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj ugovora 11213/08 koji je solemniziran kod javnog bilježnika u Korčuli dana 28. siječnja 2008. pod br. Ov-250/08 (list spisa br. 8-15). Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 118.000 CHF s rokom otplate od 10 godina odnosno 120 mjesečnih anuiteta. U čl. 5. toč. 1. Ugovora utvrđeno je da nominalna kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje s time da je ta stopa promjenjiva. U čl. 11. određeno je da je kamatna stopa promjenjiva utvrđuje se odlukom kreditora.

6. 1. Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno i proizlazi iz poslovnih knjiga tužene kao i iz nalaza vještaka. Tako je od 12. siječnja 2009. kamatna stopa iznosila 5,90%, od 10. prosinca 2009. pa do listopada 2010. primjenjivala se stopa od 6,40%, od 11. listopada 2010. pa do siječnja 2014. kamatna je stopa iznosila 5,99% dok je od 10. siječnja 2014. pa nadalje vrijedila kamatna stopa od 3,23%.

6. 2. Također je neprijeporno da su stranke dana 14. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovora o kreditu (list spisa 88-96) na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a (NN 102/15) konvertiran u kredit u eurima, da je tom prilikom utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 99.016,94 kn s time što je tako utvrđeni iznos u prijelaznom razdoblju umanjen na iznos od 88.090,44 kn. U čl. 1. spomenutog dodatka Ugovora o kreditu stranke su suglasno utvrdile da će se korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom što su naknadno i učinili te je dio preplate iskorišten za podmirenje anuiteta nakon konverzije kredita dok je ostatak preplate u iznosu od 56.590,62 kn iskorišten za prijevremeno zatvaranje kredita dana 23. rujna 2016.

6. 3. Sporno je, dakle, pitanje osnove i visine utužene tražbine a pored čega je također sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa nakon zaključenja dodatka ugovora o kreditu.

7. Svoje novčano potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da je ništetna odredba Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa s time da je ta stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a sve iz razloga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i Privredna banka Zagreb d.d.

7. 1. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice OTP banka d.d., a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. 2. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

7. 3. Shodno tome, osnovano se tužitelj u ovoj parnici poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4. Ugovora) ništetna, a svi prigovori tužene ne dovode u sumnju takav zaključak.

7. 4. Okolnost da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. ZOO.

7. 5. Ovdje je svakako potrebno uzeti u obzir i odluku Vrhovnog suda RH pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna.

7. 6. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama tužene. O tome je iskazivao i tužitelj tijekom postupka te on potvrđuje da je ugovor o kreditu zaključio u Korčuli, u tadašnjoj poslovnici bivše Splitske banke, da mu je novac bio nužan radi adaptacije stambene kuće, da mu je u banci ponuđen kredit u CHF s time što kod sklapanja ugovora on nije mogao utjecati na bilo koji uvjet kreditora niti se o tome pregovaralo. Tužitelj također navodi da se ovdje radilo o tipskom ugovoru na kojemu je samo prilagođen iznos odobrenih sredstava, ugovoreno je osiguranje tražbine upisom hipoteke te mu je tad izračunata prva rata kredita. Taj je iznos, tvrdi tužitelj, bio prihvatljiv no vremenom su se mjesečni anuiteti znatno povećali s time što ga kod sklapanja samog ugovora nitko nije upozorio na tu mogućnost. Poslije određenog vremena, ističe dalje tužitelj, ponuđena mu je konverzija kredita, na takav dodatak ugovoru nije mogao utjecati na bilo koji način niti posebno pregovarati već je samo potpisao sve ono što mu je ponuđeno.

7. 7. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je u ovom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. U ugovoru nema naznačenog ni preciznog načina utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, a koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata određuje isključivo prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I iz citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jasno proizlazi da su banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača kojima su nametnute ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj. Zbog toga su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

7. 8. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

7. 9. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Naime, u citiranoj presudi Visokog trgovačkog sud RH navodi se da se upravo o toj odredbi nije pregovaralo, a sve banke koje su u tom postupku bile tužene nisu niti tvrdile da su korisnici kredita mogli utjecati na visinu kamatne stope. Iz toga slijedi da se ni u ovom slučaju vezano uz spornu ugovornu odredbu nije pojedinačno pregovaralo.

7. 10. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe.

8. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

8. 1. Utvrdivši tako da svoj novčani zahtjev tužitelj temelji na posljedici ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati, sud je ocijenio da tužitelju pripada pravo na novčano potraživanje jer je tužena stekla nepripadnu korist.

9. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%. Ovo stoga jer je neprijeporno da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile redovitu kamatu od 5,20% i u tom dijelu ugovorna je odredba pravno valjana.

9. 1. Radi utvrđenja i izračuna visine preplaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatne stope po ugovoru o kreditu kojega su stranke zaključile u siječnju 2008., sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan. Za potrebe vještačenja dostavljena je sva priložena dokumentacija, a u svom pismenom nalazu (list spisa br. 233-239) imenovana je vještakinja utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 5,20% te primjenom valutne klauzule stekla iznos od 167.213,54 kn više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjena kamata utvrđena ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja te fiksni tečaj CHF

9. 2. U svom nalazu imenovana je vještakinja dostavila tablični prikaz promjene kamatnih stopa u utuženom razdoblju uz navođenje plaćenih iznosa svakog pojedinog obroka te izračun mjesečnih anuiteta sukladno početnoj kamatnoj stopi i fiksnom tečaju CHF.

9. 3. Na ovakav nalaz vještaka i tužitelj i tužena su dostavili opravdane primjedbe uz napomenu da je prema predmetu spora i nalogu suda vještačenjem trebalo utvrditi samo razliku zbog promjene kamatnih stopa dok je ovakvim vještačenjem utvrđena razlika i zbog primjene valutne klauzule. Stoga je ovakve primjedbe stranaka sud dostavio imenovanom vještaku radi očitovanja te dostave pisanog nalaza u skladu sa datim zadatkom vještačenja.

9. 4. Vještak Majda Korljan je dana 27. ožujka 2024. dostavila sudu ispravljeni nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi:

- da je tužitelj preplatio iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.198,01 € zbog primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na one iznose koje bi trebao platiti primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,20%

- da je sklapanjem dodatka ugovoru utvrđen među strankama iznos preplate u ukupnom iznosu od 99.016,94 kn koji je u prijelaznom razdoblju do 14. siječnja 2016. umanjen na iznos od 88.090,44 kn

- da je utvrđeni iznos preplate iskorišten za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita dok je ostatak preplate u iznosu od 56.590,62 kn iskorišten za prijevremeno zatvaranje kredita dana 23. rujna 2016.

9. 5. Ovakav je stručni nalaz vještaka sud u cijelosti prihvatio, a ni stranke na to nisu imale primjedbi osim što tužena u svom podnesku (list spisa br. 258-260) ustraje u tvrdnji da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog sklopljenog sporazuma o konverziji.

10. Tužena je tijekom postupka osporila tužitelju pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

10. 1. Prema čl. 19. b. ZPK konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. 2. Čitanjem dodatka Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. (list spisa br. 88-96) utvrđeno je da su ugovorne stranke potvrdile da će korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom, da je jednako tako utvrđeno da preplata po konverziji obračunata na dan 30. rujna 2015. iznosi 99.016,94 kn te da je taj iznos u prijelaznom razdoblju do siječnja 2016. umanjen na iznos od 88.090,44 kn. Jednako je tako neprijeporno, a što potvrđuje i vještak u svome nalazu, da je ovakav iznos preplate korišten za otplatu 50% dospjelih anuiteta nakon konverzije te za prijevremeno zatvaranje kredita dana 23. siječnja 2016., a sve to je vidljivo iz priložene kartice prometa po kreditu nakon konverzije.

1 0

10. 3. Prema sadržaju citiranih isprava očito je da je među strankama izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Ovakav dodatak ugovoru tužena je zaključila u ispunjenu svoje zakonske obveze sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu su stranke utvrdile iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i iznos preplate te način korištenja takvog iznosa.

10. 4. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

10. 5. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

10. 6. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja dodatka ugovoru, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

10. 7. U ovoj pravnoj stvari tužitelj svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a potraživanje je utuženo za razdoblje do prosinca 2013. Dodatak ugovora o kreditu zaključen je u siječnju 2016. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđeno je stanje glavnice kredita i utvrđen iznos preplate. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

10. 8. Slijedom toga dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja sporazuma o konverziji tj. u ovom slučaju

1 1

nakon siječnja 2016., a takvim se pravnim poslom ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Samim time, a protivno tumačenju tužene, korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorne kamate. Zbog toga tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje jer onim što joj je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s time što utvrđeni iznos preplate valja uračunati i za taj iznos je tužitelj i smanjio svoju tražbinu.

10. 9. Zbog svega navedenog posve su neutemeljene opširne tvrdnje tužene o tome da tužitelj zbog izvršene konverzije nema pravo zahtijevati obeštećenje pri čemu se tužena poziva na stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda RH pod br. Gos-

1/19 te odluke nekih Županijskih sudova.

10. 10. Ovo iz razloga jer sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a konverzija je izvršena temeljem propisa kojim se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te postiže sporazum iz čl. 19. c toč. 6 ZID ZPK-a. Pri tome valja reći da iako je u smislu citiranih odredbi korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, a obzirom na okolnosti u kojima je donesen navedeni zakonski propis. Po mišljenju ovoga suda ta mogućnost izbora za potrošače u RH bila je prividna jer je alternativa jedino ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR te sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

10. 11. Konačno potrebno je naglasiti da se konverzija kredita prema zakonskim odredbama odnosi isključivo na ugovorne obveze, a ne i na izvanugovorne odnose stranaka pored čega se u ovom slučaju korisnik kredita tj. tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

11. Zbog svega navedenog sud je obvezao tuženu platiti tužitelju iznos koji je utvrđen provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, a koji se odnosi na razliku dobivenu jednostranim povećanjem kamatne stope od strane tužene, sve to imajući u vidu da čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom toga mjerodavan je u ovom slučaju izračun sudske vještakinje prema pismenom nalazu (list spisa br. 252-256) kojim je utvrđeno da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,20 % više obračunala iznose anuiteta za iznos od 2.198,01 € pri čemu je imenovana vještakinja uzela u obzir da su zaključivši dodatak ugovoru stranke suglasno utvrdile preplatu od 88.090,44 kn koja je u cijelosti iskorištena za podmiru dospjelih anuiteta te za prijevremeno zatvaranje kredita.

1 2

11. 1. Shodno navedenom tužena je u konačnici dužna platiti tužitelju iznos od 2.198,01 €, a upravo je na takav način tužitelj i precizirao svoje potraživanje podneskom od 19. lipnja 2024. (list spisa br. 261-272). Prvobitno podnesenim tužbenim zahtjevom tužitelj je od tužene zahtijevao plaćanje iznosa od 2.974,25 € (tadašnjih 22.409,48 kn) a ovakvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe s time što je tužena na to i pristala zbog čega je i odlučeno kao u toč. II izreke.

11. 2. Pored toga tužena duguje tužitelju pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Stoga je sud obvezao tuženu isplatiti tužitelju naprijed navedeni iznos sa zateznom kamatom na svaki pojedini novčani iznos pobliže označen u točki I izreke ove presude i to od dospjelosti pa do isplate. Ovo stoga jer se u nazočnom slučaju u pogledu opsega vraćanja stečenog bez osnova primjenjuje odredba čl. 1115. ZOO koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

11. 3. Na takav zaključak suda upućuje i stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13. i 20. prosinca 2022. koji glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl 19 c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

11. 4. Zbog svega navedenog presuđeno je kao u toč. I izreke te je naloženo tuženoj platiti tužitelju 2.198,01 € kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini više preplaćeni iznos do dana izvršene konverzije, a sve u skladu s nalazom vještaka.

12. Tužena je u ovoj pravnoj stvari istakla prigovor radi prijeboja (list spisa br. 87) navodeći da prema tužitelju ima dospjelu tražbinu "po osnovu utvrđene i dijelom za podmiru dospjelih obroka, a većim dijelom za prijevremeno zatvaranje kredita iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 88.090,44 kn uvećano za zatezne kamate".

12. 1. Ovakav je prigovor tužene radi prijeboja neosnovan jer ne postoji osnovna pretpostavka za isticanje takvog prigovora tj. dospjela novčana tražbina. Naime, time što je sporazumno utvrđeni iznos pretplate prilikom konverzije iskorišten za podmiru dospjelih obroka te za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj ništa nije primio niti stekao bez osnove. Čitavi navedeni iznos preplate primila je tužena pa stoga ne postoji bilo kakva obveza tužitelja da vrati nešto što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tužene. Zbog toga je i odlučeno kao u toč. III izreke.

13. Odlučujući o parničnom trošku sud je smatrao opravdanim primijeniti odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a te je obvezao tuženu naknaditi tužitelju sve troškove koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice, a imajući pri tome na umu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

13. 1. Iako je tužitelj smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, a što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe nije prihvaćen zahtjev tužene da joj se naknadi razmjeran dio parničnih troškova. Ovo stoga jer prema tarifnom razredu koji se ovdje

1 3

primjenjuje prema vrijednosti predmeta spora (Tarifni br. 7 Odvjetničke tarife) smanjenjem tužbenog zahtjeva od prvobitnih 2.974,25 € kn na konačnih 2.198,01 € nisu nastali bilo kakvi posebni troškovi zastupanja, odnosno i u pogledu prvobitnog i naknadno smanjenog tužbenog zahtjeva radi se o istom trošku zastupanja u iznosu od po 100 bodova po svakoj parničnoj radnji.

13. 2. Odmjerivši sve izdatke koji su bili potrebni u ovom postupku sud je tužitelju priznao izdatke za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, za sastav dva obrazložena podneska te za zastupanje na ročištima od 25. svibnja 2022., 8. rujna 2022. i 24. ožujka 2025., za svaku radnju po 100 bodova a za zastupanje na od ročištu 26. lipnja 2022. koje je odgođeno 50 bodova. Shodno tome troškovi zastupanja iznose ukupno 1.300 € (650 bodova x 2 €) koji iznos je uvećan za pripadajuću stopu PDV-a (325 €). Jednako tako su tužitelju priznati troškovi sudskog vještačenja u iznosu od 398,17 € pa sveukupni troškovi iznose 2.023,17 €.

14. Zbog navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Korčuli, 8. svibnja 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).