REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-706/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja 1. HC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Valter Šram, odvjetnik u Puli, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, radi utvrđenja prava stvarne služnosti prolaza i provoza, nakon glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja JC i zakonske zastupnice tužene HCF, **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da u korist nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica, površine 12082 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao povlasnog dobra, postoji služnost puta – pravo kolnika i pravo staze na teret nekretnina označenih k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 8661 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 3811 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao poslužnog dobra, a kako je to označeno rozom bojom i točkama T1-T2-T3-T4-T9-T10-T11-T12- T5-T6-T7-T8-(T1) na Skici lica mjesta od 29. lipnja 2024., koja je sastavni dio Elaborata mjerničnog vještačenja, el. broj: 1-2024, stalnog sudskog vještaka mjernične struke Tine Šumberac, dipl. ing. geod., od 31. srpnja 2024., koja je skica lica mjesta sastavni dio ove presude, što su tuženik kao i svakodobni vlasnici poslužnih nekretnina dužni trpjeti.

II. Ovlašćuju se tužitelji da temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti ishoduju kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Puli-Pola uknjižbu prava stvarne služnosti na teret nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 8661 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 3811 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a u korist nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica, površine 12082 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kako je to označeno rozom bojom i točkama T1-T2-T3-T4-T9-T10-T11-T12-T5-T6-T7-T8-(T1) na Skici lica mjesta, od 29. lipnja 2024., koja je sastavni dio Elaborata mjerničnog vještačenja, el. broj: 1- 2024, stalnog sudskog vještaka mjernične struke Tine Šumberac, dipl. ing. geod., od 31. srpnja 2024., koja je skica lica mjesta sastavni dio ove presude, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, da tužiteljima HC, OIB [osobni identifikacijski broj] i IC, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove isplatom iznosa od 1.540,74 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 8. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužitelji suvlasnici i suposjednici nekretnine k. č. [katastarska čestica], oranica, površine 12082 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to tužitelj IC kao vlasnik 2. udjela u 1/4 dijela nekretnine te tužiteljica HC kao vlasnica 3. udjela u 3/4 dijela nekretnine. Tuženik je vlasnik i posjednik nekretnina k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 8661 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 3811 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

1.1. Tužitelji do svoje nekretnine k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], osobno i putem svojih pravnih prednika, motornim vozilima i pješice, dolaze putem koji prelazi preko nekretnina k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Navedeni put koji prijelazi preko tih nekretnina tužitelji i njihovi pravni prednici kao prilaz nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], motornim vozilima i pješice, koriste dugi niz godina, a u svakom slučaju duže od četrdeset godina. Kako su tužitelji zajedno sa svojim pravnim prednicima u faktičnom i mirnom posjedu predmetnog prava služnosti puta – pravo kolnika i pravo staze više od četrdeset godina, koji su posjed vršili na način da su pješice i motornim vozilima prelazili preko nekretnine u vlasništvu tuženika, to su tužitelji na taj način stekli pravo služnosti puta – pravo kolnika i staze dosjelošću budući da su izvršavali sadržaj te služnosti dulje od četrdeset godina, a sve kako je to približno označeno crvenom bojom na Izvodu iz katastarskog plana Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, u mjerilu 1:2000, dok će konačna trasa služnosti biti specificirana po izradi nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke u ovom postupku. Tužitelji pridržavaju pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva u skladu s provedenim uviđajem na licu mjesta i slijedom toga izrađenim elaboratom od strane ovlaštenog i od suda imenovanog vještaka geodetske struke. Tužitelji su se sa Zahtjevom za mirno rješenje spora 20. siječnja 2022. obratili Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola te su na navedeno dobili Odgovor broj: N-DO-6/2022-5 od 30. ožujka 2022. u kojemu tuženik navodi da rješenje spora nije moguće u izvansudskom postupku, jer u predmetnoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva. Stoga su tužitelji podnijeli tužbu i predlažu da sud utvrdi postojanje njihova prava stvarne služnosti preko nekretnina tuženika.

1.2. Podneskom od 17. ožujka 2025. tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem mjerničnog vještaka. Navedeno usklađenje suštinski predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, kojoj se tužena nije usprotivila i koju je sud, na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio s obzirom da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da su za zasnivanje prava stvarne služnosti dosjelošću propisane pozitivne i negativne pretpostavke i to: faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, posjed određene kakvoće (pošten i istinit posjed), protek određenog vremena za izvršenje sadržaja i neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl.29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12 i 152/14) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl.388. st.4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), a to je 8. listopad 1991. godine. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predviđa vrijeme (rok) dosjelosti od 20 godina za stjecanje prava služnosti dosjelošću, pod uvjetom da je posjed bio pošten. Ukoliko se sadržaj služnosti izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika povlasne nekretnine ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost. Slijedom navedenog, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nisu se ispunile sve pretpostavke za stjecanje prava služnosti dosjelošću. Naime, dosjelost se prekida ako dođe do promjene vlasnika nekretnina na kojoj se služnost izvršava, a novi vlasnik nije znao niti je morao znati da netko izvršava sadržaj služnosti. Ovo se pravilo izvodi iz pravila o prestanku služnosti koja nije upisana u zemljišnu knjigu (kao što je ovdje slučaj), zbog stjecanja vlasništva opterećene nekretnine povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga. U ovome slučaju mogla bi se eventualno primijeniti pravila OGZ-a prema kojima se moglo steći pravo služnosti dosjelošću protekom roka od 40 godina u skladu s paragrafom 1472 OGZ-a pod uvjetom da je posjed bio istinit i pošten. Stoga, da bi tužitelji dokazali da su stekli pravo služnosti prolaza i provoza na zemljištu u vlasništvu tuženice mora dokazati da je preko svojih pravnih prednika kao istinit i pošten posjednik izvršavala sadržaj tog prava 40 godina do 6. travnja 1941. U konkretnom slučaju tužitelji nisu naveli kada su i kako stekli vlasništvo svoje nekretnine jer bi tek od tada počeo teći rok dosjelosti u odnosu na tuženicu, niti su dostavili povijesni vlasnički i povijesni posjedovni list. Također, tužitelji uz tužbu nisu dostavili dokaz o ispunjenju zakonskih pretpostavki za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću odnosno nisu dokazali da je izvršavan sadržaj služnosti kroz zakonom određeno vrijeme, niti na koji način je izvršavan sadržaj služnosti.

2.1. Tuženik dodatno tijekom prethodnog postupka ukazuje na to da predmetne poslužne nekretnine u naravi predstavljaju šume te da su obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske s važenjem od 2020. do 2029., kao i da su bile obuhvaćene takvim programom u razdoblju od 1990. do 1999. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužiteljima da naknade tuženoj prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitani su rješenje Centra za socijalnu skrb, izvaci iz zemljišne knjige, prijepis posjedovnog lista, izvod iz posjedovnog lista, izvod iz katastarskog plana, zahtjev za mirno rješenje spora, odgovor na mirno rješenje spora, povijesni vlasnički listovi, povijest promjena na katastarskim česticama, dopis Hrvatskih šuma, zapisnik s uviđaja, iskazi svjedoka RC, UC, VC i EC, iskaz tužiteljice HC, nalaz i mišljenje vještakinje Tine Šumberac te sva druga dokumentacija koja prileži spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Među strankama ovog postupka nije sporno da su tužitelji brat i sestre koji su nakon smrti svojih roditelja naslijedili nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čiji su suvlasnici i to HC u ¾ dijela, a IC u 1/4 dijela. Također nije sporno da je tužena vlasnica nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

5.1. Osim što predmetne činjenice između stranaka nisu sporne, proizlaze i iz dostavljenih isprava i to povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka te povijesti katastarskih promjena.

6. Sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti puta (prolaza i provoza) dosjelošću u korist nekretnine tužitelja, a na teret nekretnina tužene i to jesu li tužitelji osobno i putem svojih prednika izvršavali posjed predmetnog prava, na koji način i otkada.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica proveden je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke te su na uviđaju saslušani svjedoci RC, UC, VC, EC kao i tužiteljica HC.

8. Na uviđaju na licu mjesta sud je neposrednim opažanjem jasno uočio postojeći put koji vodi s glavne Vodnjanske ceste preko nekretnina tuženika do nekretnine tužitelja. Vještakinja je opisala da se s glavne ceste prvo pristupa na k. č. br. [katastarska čestica] pa na k. č. br. [katastarska čestica] i potom na nekretnine tužene k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sve do nekretnine tužitelja, koji putem je i sud osobno, zajedno sa strankama i vještakom, prošao i došao do nekretnine tužitelja.

8.1. U nalazu i mišljenju vještakinje geodetske struke Tine Šumberac opisan je predmetni put kao utaban put, obrastao travom, okružen šumom, približne širine 2,8 m, približne ukupne dužine 220 metara i približne površine 616 m2, koji završava na nekretnini tužitelja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja oranicu u mirovanju okruženu šumom s lovačkom čekom na njenom južnom dijelu. Vještakinja objašnjava da predmetni put egzistira od ranije s obzirom da je evidentiran u arhivskoj građi dobivenoj od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula i to u Topografskoj karti Jugoslavije koja je izrađena na osnovu topografske izmjere provedene u razdoblju od 1947. do 1976., potom u ortofoto snimci iz 1968. (put označen žutom bojom) te u Ortofotogrametrijskim snimkama iz zraka s dešifražama iz vremena izrade nove izmjere s kraja 1960.-ih i početka 1970.- ih godina, s time da je put zabilježen i u daljnjim dokumentima iz 1976., 1978. te konačno u Arhivskoj snimci iz 2022.

8.2. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, stoga istog i sud u cijelosti prihvaća jer je objektivan i izrađen sukladno pravilima struke, vrlo detaljan i potkrijepljen opsežnom dokumentacijom.

9. Iz iskaza svih svjedoka i stranaka utvrđeno je da su tužitelji brat i sestra te da su njihovi roditelji kupili predmetnu nekretninu i početkom 1970.-ih počeli je obrađivati na način da bi do te nekretnine dolazili predmetnim putom koji je već otprije postojao, a kojim bi prolazili pješke, biciklima, vozom, traktorom i autom. Predmetnu su parcelu roditelji tužitelja obrađivali mehanizacijom u vidu plugova i traktora, sadili su krumpir i povrće koje su prodavali na tržnici, a poslije i pšenicu. Iz iskaza svjedoka RC proizlazi da je prije roditelja tužitelja predmetnu parcelu obrađivao pok. H s [adresa] (predio [adresa] u blizini predmetne nekretnine) kojeg su nazivali I jer je bio rodom iz Poreča koji bi cijeli dan na toj parceli bio sa svojom suprugom jer su sijali i sadili. Svjedoci RC i UC inače stanuju u kući na glavnoj Vodnjanskoj cesti, odmah nasuprot predmetnog puta te u svojim iskazima navode da i sami imaju parcelu koja se nalazi odmah pored parcele tužitelja, s koje uzimaju drva za ogrjev te da uvijek pristupaju do te svoje parcele upravo po predmetnom putu navodeći da drugi put ne postoji. Oni objašnjavaju i to da se taj put održava urednim jer se ljeti sređuje.

10. Sud je iskaze svjedoka i tužiteljice ocijenio vjerodostojnima jer su svi iskazivali međusobno suglasno, objektivno i uvjerljivo, a njihovi su iskazi sukladni materijalnim dokazima i to ortofoto snimkama te Topografskoj karti u kojima je predmetni put evidentiran kao i povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku. Upravo suprotno navodima tužene, tužitelji su dokazali pravno sljedništvo (odnosno predništvo) u odnosu na povlasnu nekretninu, ali i posjed prava stvarne služnosti. Naime, iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za povlasnu nekretninu utvrđeno je da je isprva kao vlasnik bio upisan GC od 1941., potom od 1965. NC koji je 1969. predmetnu nekretninu prodao ĐC, pokojnoj majci tužitelja, o čemu i svjedoci i tužiteljica iskazuju. Nakon njene smrti naslijedio ju je Marijin suprug IC kojeg su potom naslijedila njegova djeca, ovdje tužitelji. Stoga nije jasan navod tužene o tome da tužitelji nisu dokazali tko su njihovi pravni prednici (istaknut na ročištu za glavnu raspravu 24. ožujka 2025.) vezano za korištenje predmetnog puta. Naime, iz isprava te iskaza svjedoka utvrđeno je da su roditelji tužitelja predmetni put koristili zasigurno od 1969. kada su kupili povlasnu nekretninu, a koju su aktivno počeli obrađivati od 1971., dok je iz iskaza svjedoka RC utvrđeno da se predmetni put koristio zasigurno od 1957., ali i prije jer je put već postojao kada se tamo doselio, a tada je put koristio pok. H. S obzirom da su se dva prethodna vlasnika povlasne nekretnine zvali GC (odnosno J) shvatljiv je i nadimak kojeg svjedok navodi.

11. Jedini mogući način stjecanja prava stvarne služnosti na osnovi zakona jest dosjelošću, dakle institutom na kojem tužitelji i temelje svoj tužbeni zahtjev. Za to trebaju biti ispunjene zakonom propisane pozitivne pretpostavke i to faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, pošten i istinit posjed i protek određenog vremena te negativna pretpostavka koja se ogleda u neprotivljenju izvršavanja od strane vlasnika poslužnog dobra. Predmetne pretpostavke propisane su odredbama članka 229. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZVDSP). Odredbom stavka 1. toga članka određeno je da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, dok je stavkom 2. propisano da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva. Sadržaj služnosti puta opisana je odredbama članka 190. ZVDSP-a.

12. Sud je utvrdio da su pravni prednici tužitelja i to njihovi roditelji, ali i pravni prednici njihovih roditelja zasigurno od 1957. izvršavali pravo stvarne služnosti puta, prijelaza i prijevoza predmetnim putom po česticama u vlasništvu tuženika i to redovito i kontinuirano te da im pri tom nikada nitko navedeno nije branio niti se tome protivio. Naime, utvrđeno je da su prednici tužitelja koristili predmetni put, a da sada to čine tužitelji kako bi pristupili svojoj parceli. Naime, iz iskaza svjedoka EC, supruga tužiteljice HC, utvrđeno da se sada ta parcela aktivno ne obrađuje, ali se redovito obilazi, uređuje i čisti te je na njoj smještena lovačka čeka.

13. Dakle, tužitelji su dokazali da su u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta u korist povlasne nekretnine koje su suvlasnic na teret poslužnih nekretnina tužene zasigurno 20 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

14. Navodi tužene iz odgovora na tužbu su konfuzni u dijelu u kojima se referiraju na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a da se pri tom jasno ne ukazuje što se želi poentirati, uzimajući u obzir da je u ovom je predmetu riječ o pravu stvarne služnosti. Pozivanje na 40-ogodišnji rok dosjedanja u ovom je predmetu neosnovano jer je zakonskom odredbom iz članka 229. stavka 1. ZVDSP-a propisan rok od 20 godina dosjedanja kao uvjet stjecanja prava stvarne služnosti i taj rok predstavlja tzv. izvanredni rok dosjelosti. Osim toga, ukazuje se neosnovanim i navod tužene o potrebi primjene pravnih pravila OGZ-a te navodu da je služnost dosjelošću trebala biti stečena do 6. travnja 1941. Naime, odredba iz članka 229. stavka 1. ZVDSP-a za dosjelost stvarne služnosti, za razliku od dosjelosti prava vlasništva, ne razlikuje tzv. redovnu i izvanrednu dosjelost niti propisuje dvostruke rokove dosjedanja kada je riječ o nekretninama u javnom vlasništvu, već za sve slučajeve dosjelosti stvarne služnosti propisuje jedan jedinstveni rok od 20 godina poštenog posjeda. Stoga je predmetni dvadesetogodišnji rok zasigurno počeo teći 8. kolovoza 1991. kada je na snagu stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i istekao 8. listopada 2011.

15. Nisu osnovani niti navodi tužene o zaštiti povjerenja u istinitost i potpunost zemljine knjige kojim tužena, pretpostavlja se, upire na odredbu članka 230. ZVDSP- a, s obzirom da je poslužna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo od 1970., a do tada nije protekao rok dosjedanja. Osim toga, predmetni je put i prije 1950. bio vidljiv na snimkama i Topografskoj karti.

16. Tužena je osporila tužiteljima poštenje posjeda služnosti prolaza i provoza, zapravo, tek na posljednjem ročištu za glavnu raspravu. S obzirom da se poštenje posjeda sukladno odredbi članka 18. stavka 5. ZVDSP-a presumira, na tuženiku je bio teret dokaza eventualnog nepoštenja. S obzirom da je predmetni navod istaknut u fazi neposredno pred zaključenje glavne rasprave i da isti nije dokazan tijekom ovog postupka, prigovor tužene u tom smjeru nije osnovan.

17. Bespredmetan je i navod tužene o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na nekretninama koje su u naravi šume i šumsko zemljište, s obzirom da se ovdje radi o pravu stvarne služnosti, a ne o vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ništa ne govori o sposobnosti stvari – poslužnog dobra da bude predmet prava stvarne služnosti pa se u nedostatku posebne odredbe smatra da objekt služnosti može biti svaka stvar na kojoj se sadržaj služnosti može izvršavati. Zakon o šumama kao poseban propis, kojeg tužena spominje, u odredbi članka 58. propisuje da se u šumi i na šumskome zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske može osnovati pravo služnosti u svrhu izgradnje i održavanja infrastrukture, koji ugovor o služnosti u ime Republike Hrvatske sklapa ministar. Dakle, predviđeno je ograničenje u pogledu osnivanja služnosti na temelju pravnog posla. Međutim, u ovoj konkretnoj situaciji radi se o stjecanju prava stvarne služnosti na temelju zakona dosjelošću što znači da se u ovom postupku postojanje stvarnog prava samo utvrđuje i da presuda ima deklaratoran karakter.

18. Navodi tužene o tome da su tužitelji izabrali pogrešan pravni put te da su trebali pokrenuti izvanparnični postupak radi osnivanja nužnog prolaza nisu osnovani kraj činjenica da su tužitelji dokazali sve zakonom propisane pretpostavke za utvrđenje prava stvarne služnosti u korist njihove nekretnine. Otklonjeni su i navodi tužene o tome da "tužitelji ne mogu svojatati put koji i druge osobe koriste". Za pretpostaviti je da tužena smatra, s obzirom da je taj navod nejasan, da tužitelji ne mogu zahtijevati utvrđenje prava stvarne služnosti koju izvršavaju druge osobe. Naime, okolnost da i druge osobe (pored tužitelja) koriste predmetni put ne predstavlja problem, nego bi problem postojao da tužitelji ne izvršavaju sadržaj služnosti, međutim u ovom su postupku, kako je već obrazloženo, tužitelji dokazali da isti izvršavaju kontinuirano i neprekidno zasigurno 20 godina prije podnošenja tužbe.

19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredaba članka 190., 228. i 229. ZVDSP-a i odlučio kao u izreci presude.

20. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, na što upućuje Tbr.52. t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) vezano za postupke u kojima je određena jednokratna nagrada iz Tbr.7.t.2. Tarife.

20.1. Tako se tužiteljima za cjelokupni postupak (neovisno o broju poduzetih radnji) priznaje jednokratna nagrada u visini od 200 bodova (Tbr.7.t.2. Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022). Tužiteljima se priznaje i trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora upućenog tuženoj u visini od 100 bodova (Tbr.28. Tarife) kao i prijedlog za zabilježbu spora od 50 bodova (Tbr.19.t.2. Tarife) jer je riječ o potrebnim i opravdanim troškovima koji su nastali u povodu ove parnice. Tužiteljima se, dakle, priznaje ukupno 350 bodova, a primjenom Tbr.36.t.1. Tarife koja predviđa uvećanje od 10%, tužiteljima se ukupno priznaje 385 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda i PDV od 25%, ukupno iznosi 962,50 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak uviđaja i vještačenja u ukupnom iznosu od 525,16 eura kao i sudsku pristojbu na tužbu i presudu za svaku po 26,54 eura. Upravo je u tom iznosu plaćena sudska pristojba na tužbu, a tužitelji ostvaruju mogućnost plaćanja istog iznosa (polovine punog iznosa) pod uvjetom da pristojbu na presudu plate u roku od 3 dana od dostave odluke, pri tom cijeneći da je odredbom članka 10. ZPP-a određeno da stranke trebaju voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova.

20.2. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 1.540,74 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a.

21. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan, jer su tužitelji umjesto jednokratne nagrade zatražili priznanje troška zastupanja po obavljenoj radnji smatrajući pogrešno da se primjenjuje "nova" Tarifa. Ostatak neutrošenog predujma bit će vraćen tužiteljici.

22. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka budući da nije uspjela u ovom sporu.

U Puli 8. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljima po pun. uz R/pristojba na presudu

2. Tuženoj po ODO Pula, GUO