REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] R 5

Poslovni broj: Us I-236/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Marino Folo, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Državnog inspektorata, OIB: 33706439962, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije, Ispostava Pazin, Pazin, Prolaz F. Matejčića 8, radi uklanjanja 8. svibnja 2025., 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-362-02/23-02/1107, URBROJ: 443-02-05-12-25-16 od 19. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.

Obrazloženje

1. Rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/I-362-02/23-02/1107, URBROJ: 443-02-05-12-25-16 od 19. veljače 2025. pod toč. 1. izreke utvrđeno je da je rješenje o uklanjanju KLASA: UP/I- 362-02/24-02/1107, URBROJ: 443-02-05-12-24-6 od 5. veljače 2024. kojim je naređeno tužitelju u roku od 15 dana uklanjanje izgrađene zidane građevine (građevina 2) maksimalnih tlocrtnih dimenzija 11,00 x 12,25 m, visine prizemlje i kat, s dvostrešnim krovištem prekrivenim glinenim crijepom; uklanjanje drvene nadstrešnice tlocrtnih dimenzija 7,20 x 3,00 m, visine prizemlja s jednostrešnim krovištem prekrivenim profiliranim limom, zajedno s otvorenim kuhinjskim sklopom tlocrtnih dimenzija 2,75 x 0,60 m, uklanjanje otvorenog betonskog ognjišta tlocrtnih dimenzija 2,25 x 1,25 m, visine preko 3 m te uklanjanje drvene nadstrešnice tlocrtnih dimenzija 4,75 x 3,55 m, visine prizemlja, s jednostrešnim krovištem prekrivenim profiliranim limom, sve izgrađeno u Ližnjanu Paler 24, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], bez građevinske dozvole, izvan građevinskog područja naselja Ližnjan postalo izvršno 28. veljače 2024. uz ostala popratna utvrđenja i upozorenja pod toč. 2.-5. izreke.

2. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost ranije citiranog rješenja tuženika ističući pri tome razloge zbog kojih smatra osnovno rješenje o uklanjanju od 5. veljače 2024. nezakonitim, između ostalog iz razloga posjedovanja rješenja o izvedenom stanju. Pri tome navodi da je protiv rješenja o uklanjanju od 5.veljače 2024. podnesena upravna tužba povodom koje se vodi spor kod Upravnog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Us l-393/2024, a u kojem predmetu još nije donesena pravomoćna odluka.

3. Nastavno, tužitelj opravdava usvajanje prijedloga za određivanje privremene mjere i odgodnog učinka napominjući kako se, ukoliko su predmetni objekti ozakonjeni, smatra da isti imaju pravomoćnu građevinsku i uporabnu dozvolu te se odgoda izvršenja ne protivi javnom interesu, a odgoda bi, osim toga trajala do pravomoćnog okončanja upravnog spora u kojem postupku bi se objektivno i potpuno utvrdilo činjenično stanje – koje su zgrade ozakonjene, kolika je točno veličina tih zgrada itd. Nastavno ističe kako se teška i nepopravljiva šteta za tužitelja očituje u slijedećem: termin za uklanjanje zgrade je zakazan za 17.ožujak 2025.; predmetna zgrada koja se ima rušiti je ozakonjena i eventualno se ne podudara u nekim detaljima sa izvedenim stanjem i rješenjem o ozakonjenju, pri čemu to nije jasno označeno u rješenju o uklanjanju, već je određeno uklanjanje cijele zgrade; pred ovim sudom u tijeku je upravni spor pod poslovnim brojem Us l-393/2024 te o zakonitosti rješenja o uklanjanju nije pravomoćno riješeno; obzirom se uklanjanje zgrade obavlja teškim strojevima (bagerima) nije moguće precizno uklanjanje bez oštećenja preostalog dijela zgrade ili narušavanja statike cijelog objekta; ukoliko cijela zgrada bude uklonjena u tom slučaju bi tužitelju bilo onemogućeno ponovo uspostavljanje stanja koje je ozakonjeno, odnosno bilo bi povrijeđeno njegovo stečeno pravo; obzirom rješenje o ozakonjenju ima učinak da ozakonjeni objekt ima pravomoćnu građevinsku i uporabnu dozvolu to bi tužitelju bilo povrijeđeno pravo vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), tužitelj bi pretrpio uklanjanjem cijelog objekta dvostruku štetu – prvu koja se odnosi na ulaganja u njezinu gradnju i ozakonjenje i drugu štetu koja se odnosi na uklanjanje i snošenje troškova uklanjanja i ponovnog uređenja zemljišta; prije uklanjanja tuženik nije postupio sukladno kogentnoj odredbi čl. 31. st. 3. Zakona o državnom inspektoratu koja propisuje da prije pristupanja izvršenju rješenja putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem novčanih kazni koja mjera je blaža mjera u odnosu na uklanjanje objekta.

4. Slijedom svega navedenog, sudu je predloženo donijeti presudu kojom će poništiti rješenje tuženika te predmet vratiti istom na ponovni postupak, uz obvezivanje tuženika na nadoknadu troškova upravnog spora. Ujedno je zatraženo određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu te odgoda izvršenje rješenja tuženika, kao i određivanje privremene mjere te odgoda izvršenja rješenja tuženika.

5. Podnescima od 7. ožujka 2025., 13. ožujka 2025., 14. ožujka 2025. tužitelj je zatražio što prije donijeti odluku u ovoj upravnoj stvari, odnosno što prije odlučiti o prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe i privremene mjere.

6. Sud je u tijeku spora održao raspravu na ročištu održanom 23. travnja 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s odredbom čl. 91. st. 3. u vezi s čl. 89. st. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS), čime se smatra da je tuženiku dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu. Na predmetnom ročištu zamjenik opunomoćenika tužitelja ustrajao je u cijelosti kod navoda iz tužbe. Istaknuo je da je za predmetnu građevinu izdano pravomoćno rješenje o izvedenom stanju koje ima pravni učinak kao da tužitelj posjeduje građevinsku i uporabnu dozvolu. Takav akt predstavlja vlasništvo odnosno imovinu pa se osporenim rješenjem krši tužiteljevo pravo vlasništva zaštićeno Ustavom kao i Protokolom 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Istaknuo je da je građevinski inspektor prekoračio svoje ovlasti budući da je obzirom na izdano rješenje o izvedenom stanju bio ovlašten eventualno naložiti usklađenje s rješenjem o izvedenom stanju te otklanjanje nepravilnosti, a ne uklanjanje čitave građevine.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu ovog spora i spis ovog suda poslovni broj Us I-393/2024.

8. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U prvom redu valja navesti da iako je izvršenje dio upravnog postupka, njegova provedba je samostalan procesni stadij koji se pokreće na poseban način (po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke) ako izvršenik dobrovoljno ne postupi prema izvršnom rješenju. Odredbom čl. 139. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku. Rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Rješenje mora sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Kad se izvršenje provodi putem trećih osoba, potrebno je navesti obvezu izvršenika da snosi troškove izvršenja. Žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak.

10. Slijedom prethodno citirane odredbe, u postupku izvršenja pa tako i u upravnom sporu koji se nastavlja na taj postupak i u kojem se ocjenjuje zakonitost rješenja o izvršenju donesenog u postupku izvršenja, ne može se osporavati zakonitost i pravilnost rješenja koje se izvršava, već se mogu štiti samo ona prava koja stranka ima u postupku izvršenja.

11. Stoga navodi tužitelja koji se odnose na zakonitosti rješenja koje se izvršava (rješenje o uklanjanju od 5. veljače 2024.) nisu odlučni za rješenje ovog spora iz razloga što je te prigovore tužitelj mogao s možebitnim uspjehom isticati jedino u postupku u kojem je doneseno rješenje koje se izvršava, ali ne i u ovom sporu (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-1527/17-2 od 28. lipnja 2017.). K tome, za istaknuti je da je spor koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem Us I-393/2024, radi utvrđenja zakonitosti osnovnog rješenja o uklanjanju od 5. veljače 2024., nepravomoćno dovršen donošenjem presude ovog suda poslovni broj Us I-393/2024-2 od 8. svibnja 2025., kojom je potvrđena zakonitost rješenja o uklanjanju od 5. veljače 2024.

12. Imajući u vidu kako tužitelj do dana donošenja osporavanog rješenja nije postupio sukladno izvršnom naslovu, odnosno rješenju o uklanjanju od 5. veljače 2024., koju činjenicu tužitelj niti ne osporava, to je tuženik pravilnom primjenom odredbe čl. 115. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu ("Narodne novine" broj: 115/18, 117/21, 67/23 i 155/23, dalje: ZDI) kojom je propisano da se rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području, izvršava putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz čl. 114. st. 3. ovoga Zakona, odredio izvršenje rješenja od 5. veljače 2024. putem treće osobe.

13. Ovdje valja dodati kako je sud cijenio značaj činjenice izdanih rješenja o izvedenom stanju dostavljenih uz tužbu, no uspoređujući sadržaj istih glede opisa nekretnina koje se istima ozakonjuju sa opisom nekretnine koja je predmetom uklanjanja, utvrđeno je kako se ne radi o istovjetnim nekretninama jer je predmetom uklanjanja građevina visine prizemlje i kat, dok se rješenja o izvedenom stanju odnose na objekte visine prizemlja. Stoga niti navedeni tužbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja jer tužitelj nije dokazao da posjeduje akt kojim bi dokazao zakonitost gradnje koja je predmetom osnovnog rješenja o uklanjanju.

14. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

15. Tužitelj je postavio i zahtjev za naknadu troškova ovog spora. Međutim, kako tužitelj nije uspio u ovom sporu to tužitelju sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova spora pa je stoga odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog spora kao pod toč. II. izreke ove presude.

16. Nadalje, tužitelj je uz tužbu podnio i prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

17. Odredbom čl. 42. st. 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se mogla teško popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

18. Prvotno valja naglasiti da se, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, odgoda izvršenja u slučajevima bespravne gradnje protivi interesu izraženom u odredbama ZDI-a i to posebice odredbama čl. 1. i čl. 103. st. 1. toga zakona, koje propisuju da se postupci pokreću u javnom interesu i to po službenoj dužnosti. Ovakvo pravno shvaćanje izrazio je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Usž-406/17-2 od 15. veljače 2017., Usž-577/18-2 od 12. srpnja 2018., Usž-3290/19-2 od 20. studenog 2019., Usž-2359/20-3 od 29. siječnja 2021., Usž-4620/22-2 od 7. veljače 2023., Usž-2016/2024-2 od 29. svibnja 2024., Usž-1169/2024-2 od 29. svibnja 2024., Usž-2078/2023-2 od 9. srpnja 2024. Navedeno je u konkretnom slučaju osobito izraženo, imajući u vidu da je od strane višeg građevinskog inspektora utvrđeno da se radi o građenju građevine izvan građevinskog područja, te je sukladno čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu rok za uklanjanje iznimno skraćen na najviše petnaest dana, što predstavlja iznimku od čl. 114. tog zakona, koji načelno propisuje da rok ne može biti kraći od devedeset dana.

19. S tim u svezi sud smatra potrebnim istaknuti kako je uklanjanje nezakonito izgrađenih građevina, pogotovo onih izgrađenih izvan građevinskog područja naselja u javnom interesu, a tužitelj u konkretnom slučaju nije naveo niti dokazao okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je zaštita njegovog privatnog interesa pretežnija od zaštite javnog interesa pa da bi stoga bili ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe

20. Također, prema stavu suda tužitelj nije dokazao da bi mu izvršenjem osporene odluke tuženika nastala šteta koja bi se mogla teško popraviti budući da nije obrazložio niti dokazao da bi mu izvršenjem osporene odluke bio ugrožen egzistencijalni ili neki drugi interes. Navedeno pravno shvaćanje izrazio je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-848/22-2 od 2. rujna 2022.

21. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 42. st. 2. ZUS-a odbiti prijedlog i riješiti kao u izreci rješenja pod toč. I.

22. Pored prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe, tužitelj je u ovom sporu zatražio i određivanje privremene mjere.

23. Po ocjeni suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, prema kojoj sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.

24. Iz prijedloga za izdavanje privremene mjere postavljenog u tužbi, proizlazi da predložena privremena mjera sadržajno odgovara institutu odgodnog učinka tužbe, jer njome tužitelj traži odgodu izvršenja rješenja tuženika od 19. veljače 2025., o čemu se, međutim, ne može odlučivati kroz institut privremene mjere iz čl. 42. st. 3. ZUS-a, slijedom čega je, već samo po toj osnovi, prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere valjalo odbiti.

25. Isto tako za istaknuti je da je privremena mjera institut koji se prije svega primjenjuje u ovršnom postupku te je isti, kao mjera osiguranja, uveden u upravni spor tek stupanjem na snagu ZUS-a, dakle 1. siječnja 2012. Tim zakonom, međutim, nisu detaljnije razrađena pravila temeljem kojih upravni sudovi izdaju privremene mjere, radi čega je Visoki upravni sud Republike Hrvatske kroz sudsku praksu uputio na primjenu Ovršnog zakona („Narodne novine„ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje: OZ) kojim se uređuju procesno-pravni i materijalno-pravni odnosi u postupku prisilnog sudskog osiguranja tražbina, time da se njegove odredbe primjenjuju ako posebnim zakonom nije drukčije propisano (članak 1.).

26. Kako ZUS-om nije drukčije propisano, iz navedenog slijedi da se na privremene mjere u upravnom sporu primjenjuju i opća pravila OZ-a, prema kojima se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati (čl. 344. st. 1. OZ-a), dok se privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (čl. 346. st. 1. OZ-a).

27. Dakle, za određivanje privremene mjere radi osiguranja, bilo novčane ili nenovčane tražbine, osnovna je pretpostavka postojanje predlagateljeve tražbine, time da je izbjegavanje nastanka nepopravljive štete pretpostavka za donošenje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine, čemu u ovom postupku koji se vodi radi izvršenja rješenja o uklanjanju nije udovoljeno, jer je izostalo postojanje tražbine predlagatelja osiguranja (ovdje tužitelja) prema protivniku osiguranja (ovdje tuženiku).

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 42. st. 3. ZUS-a odbiti prijedlog i riješiti kao u izreci rješenja pod toč. II.

U Rijeci 8. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku ZR, [adresa]

- Državnom inspektoratu, Područnom uredu Rijeka, Službi građevinske inspekcije,

Ispostavi u Pazinu, Prolaz F. Matejčića 8, Pazin