Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-354/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja DD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku PD i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 27. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 8. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 5.984,90 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku do isplate na iznos od

29,72 EUR od 1. listopad 2007.

1,40 EUR od 1. ožujak 2008.

6,06 EUR od 1. travanj 2008.

11,34 EUR od 1. studeni 2008.

24,90 EUR od 1. prosinac 2008.

36,39 EUR od 1. siječanj 2009.

39,99 EUR od 1. veljača 2009.

32,87 EUR od 1. ožujak 2009.

33,52 EUR od 1. travanj 2009.

26,86 EUR od 1. svibanj 2009.

22,97 EUR od 1. lipanj 2009.

24,27 EUR od 1. srpanj 2009.

27,12 EUR od 1. kolovoz 2009.

25,96 EUR od 1. rujan 2009.

23,44 EUR od 1. listopad 2009.

28,00 EUR od 1. studeni 2009.

23,36 EUR od 1. prosinac 2009.

33,48 EUR od 1. siječanj 2010.

34,18 EUR od 1. veljača 2010.

41,66 EUR od 1. ožujak 2010.

40,55 EUR od 1. travanj 2010.

43,83 EUR od 1. svibanj 2010.

56,77 EUR od 1. lipanj 2010.

59,22 EUR od 1. srpanj 2010.

75,28 EUR od 1. kolovoz 2010.

72,61 EUR od 1. rujan 2010.

64,51 EUR od 1. listopad 2010.

76,26 EUR od 1. studeni 2010.

94,65 EUR od 1. prosinac 2010.

85,10 EUR od 1. siječanj 2011.

90,14 EUR od 1. veljača 2011.

84,84 EUR od 1. ožujak 2011.

86,45 EUR od 1. travanj 2011.

106,47 EUR od 1. svibanj 2011.

117,35 EUR od 1. lipanj 2011.

134,00 EUR od 1. srpanj 2011.

140,42 EUR od 1. kolovoz 2011.

112,87 EUR od 1. rujan 2011.

114,17 EUR od 1. listopad 2011.

112,14 EUR od 1. studeni 2011.

114,51 EUR od 1. prosinac 2011.

123,10 EUR od 1. siječanj 2012.

124,78 EUR od 1. veljača 2012.

121,54 EUR od 1. ožujak 2012.

3.205,85 EUR od 29. ožujak 2012.

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 1. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 519,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama iznad prednje dosuđenih, tužitelj se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.785,43 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 23. svibnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu radi isplate, u kojoj se tužbi navodi:

- da tužitelj kao potrošač i tuženik su 14.8.2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koji je potvrdio javni bilježnik 17.8.2007.; da tim ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.550,81 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s promjenjivom redovnom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, s rokom otplate od 84 mjeseci, otplatom kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 477,37 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; da namjena kredita bila je kupnja vozila marke Mazda; da ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 5,20 % godišnje od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se njezina kasnija visina mijenja se sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika; da prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu u od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten;

- da navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene, te da ništetna i nepoštena je i odredba da tužitelj za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt- 249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-

2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; te navodeći da nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo; da nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena je upravo time što ih je banka sastavila unaprijed, da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama, te da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora, a da glede postojanja pojedinačnog pregovaranja u ovoj fazi, jednaka je situacija kao u odnosu na ugovorne odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke; da o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo; da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice da potrošači pa ni tužitelj nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama; da objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima; te da u opisanim okolnostima banka nije u odnosu na tužitelja i njegove interese kao potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Korištenjem predmetnih odredaba banka je povrijedila interese i prava tužitelja potrošača;

- te da tužitelj potražuje da mu tuženik isplati, odnosno vrati previše plaćene iznose koje je tuženik bez osnove naplatio po pojedinim anuitetima i kod prijevremene isplate po osnovi ništetne odredbe o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata.

1.1. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 6.504,56 eura / 49.008,60 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (točka I tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenih tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe; te ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik dalje navodi da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a; te da primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; a da međutim, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; te da slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, da naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik osporava i od strane tužitelja zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj ističe da navodi iz odgovora na tužbu su neosnovani i neistiniti; da tuženik neosnovano tvrdi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, da tužitelj ispravama predanima uz tužbu i predložim saslušanjem tužitelja dokazuje da je kao potrošač, izvan bilo kakve poslovne djelatnosti, kreditom kupio osobno vozilo; da neosnovani su navodi tuženika da je nastupila zastara, da tuženik pogrešno tumači relevantna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske; da tuženik neosnovano tvrdi da bi presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH bile nepravilne i nezakonite, da navedeno tuženik ne može isticati u ovom postupku; da pri tom tuženik, pogrešno tumači nebitne odluke Suda EU koji nisu od važnosti za ovaj postupak; a da ono što je važno jest da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim; te da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali i da stoga tužitelj ima pravo za zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih iznosa. Slijedom svega navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao i konačno sredio podneskom od 10. veljače 2025., na način da sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 5.984,90 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose (specificirane ovim uređenim tužbenim zahtjevom) od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate, te naknadu parničnog troška uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa isplate.

6. Tuženik ističe kako je tužbom, postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 6.504,56 EUR, a koji se dana 10. veljače 2025. godine uređuje na način da se potražuje iznos od 5.984,90 EUR, te da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 519,66 EUR; da na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeto pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“; te da slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 519,66 EUR te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 6.504,56 EUR.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa (listovi br. 11-17 spisa), Prometi po kreditu / Specifikaciju uplata (listovi br. 18-23 spisa), Arhivu tečajnih lista HNB (list br. 24 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103772841 (list br. 25 spisa) i Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 14.08.2007., broj Ugovora: 3210528992, Kreditna partija: 7103772841 (listovi br. 26-30 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 43-53 spisa, br. 55-64 spisa), edukacijski materijal Zagrebačke banke: Odabir valute (list br. 65 spisa), sudsku praksu (listovi br. 66-75 spisa), Promete po kreditu / Specifikaciju uplata (listovi br. 76-81 spisa), sudsku praksu (listovi br. 82-86 spisa), Opću punomoć Zaba (listovi br. 87-91 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 92-135 spisa), te u po tuženiku dostavljenu daljnju sudsku praksu (listovi br. 167-175 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec. iz Centra poslovnih analiza d.o.o., Čakovec, te izvršen uvid u nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 31.12.2024. (listovi br. 149-156 spisa).

7.2. Provedeno je i saslušanje tužitelja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

9. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 14.08.2007. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210528992, kreditna partija: 7103772841.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 33.550,81 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz obvezu korisnika kredita da iznos navedenog kredita vrati, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, odnosno kreditoru plati u anuitetima iznos kredita od 33.550,81 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa rokom otplate od 84 mjeseca i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 477,37 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

11. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

12. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

14. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da znači u ljeto 2007. godine uzeo je namjenski kredit za osobno vozilo Mazde 3 isključivo za osobne potrebe; da u to je vrijeme radio kao tehnolog u firmi Koka d.d. iz Varaždina te je politika takva bila da svi djelatnici su obavezni imati tekući račun u Zagrebačkoj banci; da isto tako prije i poslije nije uzimao nikakve kredite; da u banci je bio jednom na kratkom objašnjenju čisto mehanike dobivanja kredita, koji je postupak, koji dokumenti su potrebni, te ga je bankovni službenik prilikom toga uputio za daljnji korak; da trenutno je u to vrijeme htio Mazdu 3, otišao je u autokuću po ponudu i nakon toga se ponovno vratio u banku; da poslije je išlo odobrenje i ovjera kredita kod javnog bilježnika i poslije toga su ga bili iz banke zvali da su papiri spremni za potpis; da to je u biti to. Na pitanje punomoćnika tužitelja jesu li mu ponudili kredit samo u francima ili eurima, odgovorio je da spomenute su bile i druge valute uzimanja kredita no franak je bio valuta sa najnižom kamatnom stopom što je i bankovni službenik potencirao. Na pitanje da li mu je bankovni službenik rekao da li je rizičnije uzimati kredit u švicarskim francima nego u eurima, odgovorio je da ne. Na pitanje da li ga je bankovni službenik upozorio na bilo kakve rizike u švicarskim francima, odgovorio je da nije. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li pročitao ugovor prilikom potpisivanja, odgovorio je da je. Na pitanje je li znao što znači pojam valutna klauzula, odgovorio je da je. Na pitanje punomoćnika tužitelja je li znao da rata porasti može ako poraste tečaj švicarskog franka, odgovorio je da je, znao je, ali nije znao da može porasti za 50 %, kako je to bilo u njegovu slučaju. Na pitanje je li razumio ugovor, odgovorio je da mislio je da je. Na pitanje što nije razumio, odgovorio je da nije znao da rata može porasti za 50 %, da u njegovom je slučaju to bilo sa 2.000,00 kuna na više od 3.300,00 kuna.

20. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

21. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

25. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

27. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.

29. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog vozila korištenog u privatne svrhe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

32. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

33. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, tuženik na okolnost svojih navoda da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazloženi rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, nije predložio nikakav relevantan dokaz. Stoga su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

34. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

35. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

36. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

37. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

38. U presudi DDA i DDAG protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39. Obzirom da je čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

40. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

41. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

42. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

43. Danim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (uz uključenje negativnih tečajnih razlika) više je plaćeno 5.984,90 EUR, a koja je razlika iskazana i u pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenima u danom zaključku iz Nalaza i mišljenja vještaka.

44. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu i u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja.

44.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen. Naime, tuženik nema prigovora na matematički izračun sudskog vještaka, već se primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose na pravna pitanja, a koja su pitanja raspravljena kako je prednje obrazloženo.

45. Shodno svemu iznesenom, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 5.984,90 EUR.

46. Tužitelju na navedeni iznos od 5.984,90 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

47. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

48. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

50. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

51. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 23. svibnja 2023., a kojom tužbom tužitelj potražuje isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

52. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke.

53. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, od 519,66 EUR (6.504,56 EUR - 5.984,90 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužitelj više ne potražuje, sud utvrđuje da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, no kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio, tužitelj je sa navedenim iznosom odbijen, kako je to odlučeno u točci II. izreke presude.

54. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

54.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 92,01 %, a uspjeh tuženika 7,99 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužitelju pripada pravo na naknadu 84,02 % troškova ovog postupka.

54.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 23.5.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 19.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 8.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 10.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 17.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 27.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 8.5.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.500,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 375,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 EUR, sveukupno 2.125,00 EUR.

54.3. Tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na tužbu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu, te tužitelj sudsku pristojbu na tužbu nije ni platio.

54.4. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.785,43 EUR (2.125,00 EUR x 84,02 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 8. svibnja 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku