Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1236/2024-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Batarelo, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vanja Peh i Jelena Batarelo, u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 40, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 27. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje ZPP-a) 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010954478 zaključenog 17.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, a koji je Ugovor potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića u Rijeci dana 17.01.2006. godine pod brojem OU-28/2006, i to:

- dijelovi odredbe članka 4. cit. Ugovora koji glase „KAMATA NA KREDIT: „po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“ te „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima:prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene“ kao i „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima“,

- dijelovi odredbe članka 7. cit. Ugovora koji glase – točka 7.2. „Kredit u iznosu od 102.978,57 CHF (slovima: stodvijetisućedevetstosedamdesetosam CHF i pedesetsedam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta.“,

- odredba članka 10. cit. Ugovora koja glasi „PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA:

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.707,54 EUR s osnova razlike preplaćene kamate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 48,38 EUR / 364,54 kn od 31.08.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,47 EUR / 357,63 kn od 30.09.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,34 EUR / 356,65 kn od 31.10.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,92 EUR / 361,04 kn od 30.11.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,50 EUR / 357,91 kn od 31.12.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 48,30 EUR / 363,89 kn od 01.02.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 85,17 EUR / 641,73 kn od 29.02.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 86,52 EUR / 651,89 kn od 31.03.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,98 EUR / 632,75 kn od 30.04.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,34 EUR / 627,89 kn od 31.05.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,99 EUR / 632,83 kn od 30.06.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 82,32 EUR / 620,22 kn od 31.07.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 82,28 EUR / 619,91 kn od 31.08.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,07 EUR / 625,89 kn od 30.09.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 90,62 EUR / 682,75 kn od 31.10.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 85,31 EUR / 642,77 kn od 30.11.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 90,68 EUR / 683,26 kn od 31.12.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 93,94 EUR / 707,77 kn od 31.01.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 94,16 EUR / 709,48 kn od 28.02.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,83 EUR / 699,39 kn od 31.03.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,86 EUR / 699,68 kn od 30.04.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 91,16 EUR / 686,83 kn od 31.05.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,70 EUR / 675,82 kn od 30.06.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,83 EUR / 676,84 kn od 31.07.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,43 EUR / 681,32 kn od 31.08.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,19 EUR / 679,52 kn od 30.09.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,30 EUR / 672,86 kn od 31.10.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,49 EUR / 681,76 kn od 30.11.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 91,29 EUR / 687,84 kn od 31.12.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,69 EUR / 698,35 kn od 31.01.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 92,10 EUR / 693,94 kn od 28.02.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 93,94 EUR / 707,76 kn od 31.03.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 93,31 EUR / 703,08 kn od 30.04.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 94,04 EUR / 708,55 kn od 31.05.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 99,92 EUR / 752,83 kn od 30.06.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 98,43 EUR / 741,62 kn od 31.07.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 101,70 EUR / 766,27 kn od 31.08.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 100,37 EUR / 756,25 kn od 30.09.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 97,81 EUR / 736,94 kn od 31.10.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 83,14 EUR / 626,40 kn od 30.11.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 87,55 EUR / 659,67 kn od 31.12.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 84,18 EUR / 634,23 kn od 31.01.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 85,13 EUR / 641,43 kn od 28.02.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 83,40 EUR / 628,35 kn od 31.03.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 83,43 EUR / 628,61 kn od 30.04.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 74,83 EUR / 563,78 kn od 31.05.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 74,98 EUR / 564,94 kn od 30.06.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 79,16 EUR / 596,41 kn od 31.07.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 62,02 EUR / 467,31 kn od 31.08.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,98 EUR / 451,90 kn od 30.09.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,57 EUR / 448,85 kn od 31.10.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,24 EUR / 446,37 kn od 30.11.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,90 EUR / 451,31 kn od 31.12.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 60,59 EUR / 456,48 kn od 31.01.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 60,48 EUR / 455,71 kn od 29.02.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,73 EUR / 450,01 kn od 31.03.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,84 EUR / 450,83 kn od 30.04.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,92 EUR / 451,46 kn od 31.05.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,32 EUR / 446,97 kn od 30.06.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,28 EUR / 446,66 kn od 31.07.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,87 EUR / 443,57 kn od 31.08.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,09 EUR / 437,70 kn od 30.09.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,53 EUR / 441,02 kn od 31.10.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,69 EUR / 442,18 kn od 30.11.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,38 EUR / 439,84 kn od 31.12.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 56,86 EUR / 428,43 kn od 31.01.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,81 EUR / 435,54 kn od 28.02.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,67 EUR / 434,51 kn od 31.03.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,00 EUR / 429,46 kn od 30.04.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,55 EUR / 418,53 kn od 31.05.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,32 EUR / 416,83 kn od 30.06.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,40 EUR / 417,40 kn od 31.07.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,70 EUR / 419,65 kn od 31.08.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 56,27 EUR / 423,93 kn od 30.09.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,67 EUR / 419,42 kn od 31.10.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,69 EUR / 419,57 kn od 30.11.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,74 EUR / 419,95 kn od 31.12.2013. godine, pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.746,98 EUR s osnova preplaćene tečajne razlike, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 13,72 EUR / 103,41 kn od 31.10.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 15,20 EUR / 114,52 kn od 30.11.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 18,71 EUR / 141,00 kn od 31.12.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 20,28 EUR / 152,77 kn od 31.01.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 15,40 EUR / 116,02 kn od 28.02.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 16,18 EUR / 121,91 kn od 31.03.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 9,82 EUR / 73,96 kn od 30.04.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 4,38 EUR / 33,00 kn od 31.05.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 5,60 EUR / 42,20 kn od 30.06.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 8,74 EUR / 65,85 kn od 31.07.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 8,39 EUR / 63,24 kn od 31.08.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 5,40 EUR / 40,68 kn od 30.09.2011. godine, pa do isplate,

na iznos od 11,01 EUR / 82,96 kn od 31.10.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 15,11 EUR / 113,84 kn od 30.11.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 21,70 EUR / 163,50 kn od 31.12.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 19,99 EUR / 150,65 kn od 31.01.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 28,52 EUR / 214,85 kn od 29.02.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 26,67 EUR / 200,91 kn od 31.03.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 30,57 EUR / 230,30 kn od 30.04.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 56,38 EUR / 424,82 kn od 31.05.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 50,90 EUR / 383,47 kn od 30.06.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 65,81 EUR / 495,82 kn od 31.07.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 61,05 EUR / 459,98 kn od 31.08.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 50,93 EUR / 383,75 kn od 30.09.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 71,67 EUR / 539,99 kn od 31.10.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 96,53 EUR / 727,29 kn od 30.11.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 79,45 EUR / 598,62 kn od 31.12.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 85,70 EUR / 645,70 kn od 31.01.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 77,38 EUR / 583,03 kn od 28.02.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 78,67 EUR / 592,75 kn od 31.03.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 113,17 EUR / 852,70 kn od 30.04.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 115,48 EUR / 870,07 kn od 31.05.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 144,55 EUR / 1.089,14 kn od 30.06.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 131,94 EUR / 994,11 kn od 31.07.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 116,29 EUR / 876,17 kn od 31.08.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 114,37 EUR / 861,71 kn od 30.09.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 113,01 EUR / 851,47 kn od 31.10.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 119,95 EUR / 903,78 kn od 30.11.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 127,26 EUR / 958,83 kn od 31.12.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 127,85 EUR / 963,26 kn od 31.01.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,02 EUR / 926,88 kn od 28.02.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,47 EUR / 945,38 kn od 31.03.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 127,80 EUR / 962,89 kn od 30.04.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 124,22 EUR / 935,95 kn od 31.05.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,48 EUR / 945,45 kn od 30.06.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,48 EUR / 930,39 kn od 31.07.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 118,34 EUR / 891,64 kn od 31.08.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,87 EUR / 933,28 kn od 30.09.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 126,94 EUR / 956,40 kn od 31.10.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,93 EUR / 948,80 kn od 30.11.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 114,22 EUR / 860,61 kn od 31.12.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 124,28 EUR / 936,37 kn od 31.01.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 124,81 EUR / 940,37 kn od 28.02.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 120,64 EUR / 908,98 kn od 31.03.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 109,46 EUR / 824,76 kn od 30.04.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 109,21 EUR / 822,83 kn od 31.05.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 111,67 EUR / 841,41 kn od 30.06.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 116,26 EUR / 875,98 kn od 31.07.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 123,26 EUR / 928,68 kn od 31.08.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 119,73 EUR / 902,07 kn od 30.09.2015. godine, pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja DB u dijelu koji glasi: "I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010954478 zaključenog 17.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, a koji je Ugovor potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića u Rijeci dana 17.01.2006. godine pod brojem OU-28/2006, i to:

- odredba članka 1. cit. Ugovora koja glasi „koji odgovara protuvrijednosti od

=102.978,57 CHF (slovima: stodvijetisućedevetstosedamdesetosam CHF i pedesetsedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.143,19 EUR / 8.613,64 kuna s osnova iznosa razlike (preplate) nakon konverzije kredita pa do podizanja tužbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na pojedine iznose kako slijedi: na iznos od 126,16 EUR / 950,53 kn od 31.10.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 125,74 EUR / 947,40 kn od 30.11.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 43,08 EUR / 324,61 kn od 31.08.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 48,24 EUR / 363,50 kn od 30.09.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 48,89 EUR / 368,36 kn od 31.10.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 50,88 EUR / 383,36 kn od 30.11.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 49,23 EUR / 370,94 kn od 31.12.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 43,25 EUR / 325,84 kn od 31.01.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,90 EUR / 338,31 kn od 28.02.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,35 EUR / 334,17 kn od 31.03.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,22 EUR / 325,66 kn od 30.04.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 41,43 EUR / 312,13 kn od 31.05.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 41,22 EUR / 310,54 kn od 30.06.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 42,02 EUR / 316,63 kn od 31.07.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,08 EUR / 332,14 kn od 31.08.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,87 EUR / 330,56 kn od 30.09.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,98 EUR / 331,39 kn od 31.10.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,39 EUR / 326,95 kn od 30.11.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,49 EUR / 327,66 kn od 31.12.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,80 EUR / 329,99 kn od 31.01.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 44,02 EUR / 331,64 kn od 28.02.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 43,94 EUR / 331,03 kn od 31.03.2019. godine, pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.002,48 EUR / 30.156,67 kuna s osnova razlike glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 30.09.2015. godine pa do isplate."

V. Nalaže se tuženiku Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb naknaditi tužitelju DB trošak ovog postupka u iznosu od 4.412,50 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dana donošenja presude, tj. od 8. svibnja 2025. pa do isplate, a sve u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 17. siječnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 9010954478, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića u Rijeci 17. siječnja 2006. pod brojem OU-28/2006. Tužitelju da je odobren kredit za kupnju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.978,57 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s kamatom od 4,15% godišnje, a koja je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Odredbom čl. 4 Ugovora propisano da je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje o 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odluke banke o poslovanju o kreditiranju građana za stambene kredite, kao i da se kamata obračunava u CHF (mjesečno), dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Prilikom zaključenja ugovora banke da nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj odredbi, niti su ugovorom određeni parametri koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope, a kamatna da se stopa od zaključenja ugovora povećala u nekoliko navrata, što da je za posljedicu imalo i povećanje mjesečnih anuiteta. Ugovorena da je kamatna stopa od 4,15% godišnje, dok je visina kamatne stope ovisila isključivo o jednostranoj odluci banke. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014., odnosno iz iste da je utvrđeno da se radi o povredi načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO-a u potrošačkim ugovorima kao što je predmetni. Prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope tužitelju da je trebalo na transparentan i razumljiv način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Brojni i nepovezani kriteriji iz Općih uvjeta o poslovanju tuženika da ne daju temelj za ocjenu, da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivost predmeta obveze, jer ugovor ne sadrži podatke za temelju kojeg se može premet obveze odrediti. Radi da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a kamate da su jedan od bitnih sastojaka ugovora i to cijena.

1.1. Tuženik da prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule. Kredit da mu je nudio kao najpovoljniji i najisplatljiviji, što da znači da je istim postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na učinak iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.2. Stranke da su 22. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu broj 9010954478, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Vere Lovrović Lečić dana 23. prosinca 2005. pod brojem OV-5674/15. Citirani aneks ugovora vezan da je uz konverziju, odnosno otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF da je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR, te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja.

1.3. Stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosilo da je 42.798,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Iz obračuna razlike po kreditu koji je dostavljen uz tužbu da je razvidno da tužitelj nije bio obeštećen konverzijom – iz razloga što je u usporedbi s EUR kreditom stavljen postojeći CHF kredit kao da je isti u cijelosti valjan. Prilikom sklapanja aneksa ugovora primijenjen da je tečaj na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj kojeg je trebalo primijeniti kod obračuna glavnice sve obzirom na utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik da je prilikom konverzije pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što da je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj da ističe kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu budući se pravo na isticanje ništetnosti nikad ne gasi, te budući sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Poziva se na odluke Suda Europske unije broj C-118/18, C-51/17. Obzirom na navedeno tužitelj potražuje od tuženika ukupan iznos od 98.000,00 kn, a zadržava pravo da će precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja. Potražuje i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je pozivanje tužitelja na presudu VTS broj Pž-7129/19 neosnovano jer ovo nije parnica na temelju naknade štete. Smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

2.1.Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezano uz primijenjenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatu neosnovan je u cijelosti jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate).

2.2. Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštene klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti.

2.3. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj nedvojbeno da je da je ništav dio odredbe čl 4.1. u dijelu u kojem je navedeno „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena.

2.4. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Nadalje, isti zakon, među gore spomenute informacije, svrstava mogućnosti i uvjete prijevremenog povrata kredita. Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je vidljivo iz članaka 5. i 16. ZPK. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog sadržaja iste, bilo zbog načina ugovaranja iste. U konkretnome slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga. Tuženik ukazuje kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije niti ugovorna kazna, niti naknada štete, nego naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na pozivanje tužitelja na čl. 1024. ZOO tuženik ističe kako su ZOKI i ZPK lex specialis za ugovor o kreditu u odnosu na ZOO te ukazuje na čl. 11. a) st. 1. toč. 6. ZPK, u kojemu se navode i naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknada štete, što potvrđuje navode tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja naknadu štete.

2.5. Zaključno, tuženik ističe kako:

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovoranje kredita s valutnom klauzulom;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije

- usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovo predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje parnični trošak.

3. Tužitelj se očituje na odgovor na tužbu u podnesku od 1. srpnja 2021. i osporava sve navode iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti s navodima tužitelja. Tuženik se očituje o postupku u podnesku od 14. srpnja 2021. i na navode tužitelja koji su u suprotnosti sa navodima tuženika. Očituje se na nalaz i mišljenje vještaka u podnesku od 16. studenog 2021. tuženik, a tužitelj u podnesku od 16. ožujka 2023., ujedno uređuje tužbeni zahtjev. Tuženik se očituje o postupku u podnesku od 27. travnja 2023.

3.1. Na ročištu održanom dana 25. travnja 2023. tuženi izjavljuje da su prigovori na nalaz vještaka pravne naravi.

4. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je donio presudu 16. studenog 2023. pod posl.br. P-3341/2019-25, kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao tuženika na plaćanje troška parničnog postupka. Protiv te presude izjavio je žalbu tuženik. Županijski sud u Splitu povodom žalbe donio je rješenje pod posl.br. Gž- 19/2024-3 17. srpnja 2024., kojim je ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ukidnoj odluci navodi se da u predmetnom slučaju kao odlučno je trebalo utvrditi radili se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke (ovim pitanjem se sud prvog stupnja nije bavio), predmet konverzije, te je li izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a (uključujući detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije shodno stavku 19.c ZID ZPK-a) i je li time tužitelj došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, kao i je li nakon sklopljenog sporazuma o konverziji utvrđeno postojanje bilo kakvog novog novčanog zahtjeva korisnika kredita. Naime, radi se o relevantnim činjeničnim utvrđenjima o kojima ovisi pravilnost zaključka o tome je li u pitanju valjana konverzija provedena sukladno ZID ZPK-u, te ostvaruje li tužitelj pravo i na daljnje naknade, a koje odlučne činjenice je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi. Pritom je za napomenuti kako se valjanom konverzijom regulira kompletni pravni odnos stranaka u svezi spornog kredita uključujući i novčane zahtjeve koji bi tužitelju pripadali da nema konverzije. Isto tako, skreće se pozornost kako su stranke sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu svoj ugovorni odnos mijenjale ne samo u pogledu valute, već i redefiniranjem ugovorene kamatne stope, čime su uklonjene nepoštene odredbe iz ugovora i uspostavljena je pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da takve nepoštene odredbe nisu postojale osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih odredbi, a što onda treba uzeti u obzir kod ocjene ravnopravnosti položaja dužnika prema vjerovniku. Također treba naglasiti kako se ovo naknadno stvaranje/promjena pravne osnove učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u temelji na posebnom zakonskom rješenju, ali i na temeljnom načelu obveznih odnosa - načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a. U tom smjeru oglasio se i VSRH koji je u svojoj odluci naglasio kako: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ (presuda VSRH Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Iz toga proizlazi kako se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka čime ujedno može nastati i pravna osnova, te opravdanje za učinjena plaćanja s naslova takve ništetnosti, tim više kada je takva osnova stvorena posredstvom prisilnog propisa (pravila ZID ZPK-a o konverziji). Kako je u rečenom ostvaren žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valjalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. U nastavku postupka sud prvog stupnja razmotriti će ono na što je u ovoj odluci ukazano, nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, a time i o ukupnim troškovima postupka, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

4.1. Na ročištu održanom nakon donošenja ukidne odluke 27. ožujka 2025. stranke nisu predlagale provođenje novih dokaza.

5. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Bibice Milat od 10. lipnja 2019. sa izračunima potraživanja (list 12-28 spisa), knjigovodstvene kartice Ugovora o kreditu broj 9010954478 od 23. siječnja 2019. (list 29-49 spisa), Ugovora o kreditu broj 9010954478 zaključenog između tužitelja i tuženika (list 50-55 spisa), Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010954478 od 22. prosinca 2015. (list 56 – 61 spisa), plana otplate po predmetnom ugovoru (list 62-64), konverzije kredita od 11. studenog 2015. sa izračunom konverzije (list 65-75 spisa), otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope predmetnog kredita (list 76-80 spisa), plana otplate konvertiranog kredita (list 81-85 spisa), plana otplate predmetnog kredita (list 86-90 spisa), izvadka računa po kreditu u periodu od 2007. do 2009. (list 91-93 spisa), obavijesti o promjeni visine kamatne stope sa planom otplate, izračuna po kreditu u periodu od 2012. – 2014. (list 94-104 spisa), obavijesti o stanju kredita na dan 31. prosinca 2015., dopisa o promjeni visine kamatne stope sa platnom otplate, obavijesti o stanju kredita na dan 31. prosinca 2017. (list 105– 109 spisa), potvrde o plaćenim kamatama po predmetnom kreditu u 2007. (list 110 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope 2019. (list 111 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću dipl. oec. te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 2. studenog 2021. (list 202-226 spisa), saslušan je tužitelj DB (list 254 spisa), svjedokinja ZB (list 282 spisa).

6. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 17. siječnja 2006. za iznos od 102.978,57 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl.1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 4). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,15%. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7), da je bilo ugovoreno i da je tužitelj dužan platiti naknadu banci u slučaju prijevremene otplate, te da je o tome dužan obavijestiti banku (čl. 10). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

7. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 1., 4., 7. i 10. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, da li je ništetna odredba ugovora da je tužitelj dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

8. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

9.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

9.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

9.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

11. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužitelja iz točke I. izreke u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope su osnovani.

12. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

12.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. -14.7.2009. i kasnije učinio dostupnim Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

12.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

13. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte), pa je opravdano zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Suprotno shvaćanju banke, da nema pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog ugovora u čl. 4, 7 i 10 gdje se kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke, te vezuje glavnica i povrat obveza uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, ugovara da banka ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Neosnovan je dio zahtjeva da se utvrdi da je ništena dijelom i odredba iz čl. 1 obzirom se ona odnosi na iznos glavnice koji je isplaćen tužitelju na točno određeni dan prema tečaju koji je bio važeći, to je bitan dio ugovora i kada bi bila i ta odredba ništetna, bio bi ništetan cijeli ugovor. Tužitelj je znao koji novčani iznos mu je isplaćen, pa je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke.

15. Tužitelj DB izjavio je u bitnome da je uzeo kredit za kupnju stana, od osobnog bankara mu je bio predložen upravo kredit vezan za valutu CHF i prezentiran kao da je to stabilna valuta, tako da je mogao u narednim godinama, a obzirom da je bio na duži period od 20 godina računati kakva će mu biti rata. U početku da mu je rata bila oko 2.000,00 kn i sjeća se da je čak bila dosta i dugi period tolika, a u jednom periodu je primijetio da je tečaj CHF pao, no tada je banka povećala kamatnu stopu pa je smatrao da to nije u redu. Prije konverzije misli da mu je rata bila narasla do negdje 3.300,00 kn. Prihvatio je ponudu za konverziju kredita u valutu EUR također po savjetu djelatnika banke, bio je pozvan u banku i tamo mu je rečeno da bi bilo dobro da to napravi i da svi to rade, pa je prihvatio. Ne sjeća se da mu je bankar kod uzimanja kredita objašnjavao nešto posebno vezano za valutu CHF i za promjenu kamatne stope, bilo mu je bitno da je rečeno da je stabilna valuta, a dobio je otplatni plan gdje je vidio kolika mu je rata. Razumije što znači promjenjiva kamata. Kad je uzimao kredit mislio je da mu je sve jasno. Smatrao je da mu se ponudio kredit u najboljoj namjeri. Čini mu se da je pročitao i ugovor i opće uvjete, ali se ne sjeća da je nešto bilo posebno vezano za valutu i promjenu kamatne stope. Javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao o kreditu nego je samo ovjerio potpis. Ne zna da li bi znao rastumačiti što znači valutna klauzula u kreditu u CHF. Nije reagirao kod banke kada je vidio da se povećala kamatna stopa, ali je bio ljut. Ne sjeća se da mu je netko obećao da se tečaj CHF neće mijenjati tijekom otplate kredita. Ranije nije imao neki drugi kredit. Banka da mu je prezentirala da postoji minimalni rizik zbog toga što je CHF stabilna valuta.

15.1. Iskaz tužitelja sud cijeni kao uvjerljiv, životan i logičan. Iz njega se zaključuje da tužitelj nije bio upoznat sa rizicima ugovora koji sklapa, da nije imao mogućnosti pregovarati o odredbama ugovora.

16. Svjedokinja ZB je u bitnome izjavila da je još uvijek zaposlena kod tuženika, sada je voditelj poslovnice, a u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora je bila voditelj smjene u poslovnici Brajda. Ne sjeća se osobe tužitelja. Kada pregledava Dodatak ugovora o kreditu izjavljuje da na tom ugovoru nije uopće radila već njena kolegica OB. Kada je zaključen ovaj predmetni ugovor banka je imala u ponudi stambene kredite u valuti CHF i EUR, stranke su dolazile na informativni razgovor, kada bi im se dale na uvid dvije ponude banke onda su se oni odlučivali za pojedini ugovor. Većina klijenata se odlučivala za ugovor sa valutom CHF, jer je bila u to vrijeme povoljnija kamatna stopa i s tim ugovorom su mogli dobiti veći iznos. To su bile tipizirane ponude. Ukoliko je klijent dodatno postavio pitanje vezano za promjenu kamatne stope oni bi mu pročitali ono što je pisalo u Općim uvjetima banke, kako dolazi do promjene kamatne stope. Inače je banka donosila odluke o promjeni kamatne stope. Za valutu CHF nije ništa posebno objašnjavano. Ukoliko bi netko posebno pitao za valutu CHF onda bi mu objasnili da se cjelokupno poslovanje vodi prema valuti EUR i da je ona na neki način zaštićena, a valuta CHF da je slobodna na tržištu i da su drugi faktori koji utječu na ovu valutu EUR. Ne može se sjetiti kakav se razgovor vodio sa tužiteljem, ali su uvijek nudili ova dva kredita i rekli da postoji razlika.

16.1. Iskaz svjedokinje nije odlučan za ovaj postupak obzirom da uopće nije upoznata sa predmetnim ugovorom o kreditu, nije bila zadužena ni za rad na istome kod konverzije. Njen iskaz u dijelu koji opisuje uopćenu komunikaciju sa klijentima potvrđuje ono što je i utvrđeno u kolektivnom sporu na koji se poziva tužitelj.

17. Tuženi nije dostavio sam podatke za osobnog bankara zaduženog za predmetni kredit i davanja informacija o kreditu.

18. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio j pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

19. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

20. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

21. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Tomislavu Prpiću. Zadaća vještaka je bila da: 1. izračuna ukupnu pozitivnu razliku pretplate (zbrojena razlika kamata i razlika tečaja) po anuitetima izraženo u kunama, u odnosu na razliku iznosa koji je tužitelj platio na ime ugovorene, a promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu te u odnosu na razliku iznosa koliko je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute u CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do toga rasta nije došlo u odnosu na trenutak korištenja kredita, dakle da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, sve do dana konverzije; 2. izračuna iznos preostale neotplaćene glavnice u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i početnu kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu; 3. izračuna da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio dospjelu glavnicu po početnom otplatnom planu do trenutka konverzije; 4. izračuna koliko je iznosila nova glavnica u konverziji; 5. izračuna/izjasni se da li je tužitelju prilikom konverzije umanjena obveza u daljnjoj otplati kredita nakon konverzije, odnosno da li je tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju; 6. izračuna koliko su preplaćeni anuiteti izraženo u kunama od konverzije pa do dana podnošenja tužbe, u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj stvarno platio i iznosa koliko je tužitelj trebao platiti prema početno ugovorenim uvjetima u trenutku korištenja kredita; 7. izračuna ukupnu pretplatu po anuitetima za utuženo razdoblje, uzevši u obzir sve prethodne točke zadatka; 8. da izračuna da li su konverzijom o obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, uključujući i kamate.

21.1. Vještak u nalazu i mišljenju od 2. studenog 2022. zaključno navodi: 1. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelji je preplatio na ime kamate iznos od 43.003,46 HRK, te na ime valute 58.369,65 HRK, odnosno ukupno je preplatio 101.373,11 HRK do datuma konverzije (30.09.2015.).

2. Preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije iznosila bi 300.724,65 HRK uzimajući u obzir početni tečaj i početnu kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu,

3. Tužitelj je uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio dospjelu glavnicu po početnom otplatnom planu do trenutka konverzije, te je pri tome preplatio iznose navedene u točki 1 mišljenja.

4. Prema Aneksu Ugovora tuženik je u konvertiranim kreditu odredio novu glavnicu na dan 30.09.2015 u iznosu 330.881,32 HRK, odnosno veću za 30.156,67 HRK u odnosu na stanje CHF glavnice prema inicijalnom otplatnom planu, prema CHF/HRK tečaju na dan isplate.

5. Tužitelju prilikom konverzije nije umanjena obveza u daljnjoj otplati kredita nakon konverzije u onoj mjeri u kojoj je trebala biti da je obračunavano po početnoj kamatnoj stopi i tečaju, odnosno tužitelj kroz konverziju nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju.

6. Tužitelj je u periodu nakon konverzije pa do podizanja tužbe (01.10.2015 – 01.03.2019), u odnosu na iznos koji je trebao platiti prema početno ugovorenim uvjetima u trenutku korištenja kredita, na ime anuiteta više uplatio 8.613,34 HRK.

7. Ukupna preplata po anuitetima uzevši u obzir sve prethodne točke i cijeli period 28.02.2006 – 31.03.2019 iznosi 109.986,45 HRK (101.373,11 HRK + 8.613,34 HRK), te 30.156,67 HRK više utvrđene glavnice na dan 30.09.2015, odnosno ukupno 140.143,12 HRK.

8. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15)., te je tako uključio sva tužiteljeva plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, uključujući i kamate.Vještak napominje da su kroz nalaz iskazane i varijacije navedenoga, te da ne bi došlo do udvostručenja pojedinih potraživanja ono može biti iskazano na način kao prikazano u točki 7 mišljenja, ako se promatra i period nakon konverzije ili na način kako je prikazano u tablici 11 u nalazu, ako se promatra do konverzije.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano, odgovorio je na sve zadaće. Vještaku je između ostalih određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a na što upire tuženik.

23. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, takva preinaka je dopuštena i svrsishodna, pa je stoga odlučeno kao u točkama II. i III. izreke. Neosnovano potražuje tužitelj isplatu s osnova razlike u glavnici koju bi bio dužan još platiti (bila bi manja) da se primijenio početni tečaj kod isplate kredita, te isto tako neosnovano potražuje i iznos koji je platio više nakon što je provedena konverzija, a što bi trebao platiti manje da je plaćao prema početno ugovorenim uvjetima. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka ugovoru kojeg su stranke zaključile, odnosno izračun konverzije, oni nisu bili predmetom niti kolektivnog spora.

23.1. Tužbeni zahtjev je tužitelj postavio i u valuti EUR, koja je sada službena valuta u Republici Hrvatskoj.

24. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove, odnosno za razliku glavnice sa dospijećem nakon konverzije. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi čl. 4, 7 i 10 Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

26. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 D protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

26.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

27. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uspio djelomično, pa mu tuženik temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a treba nadoknaditi parnični trošak. Tužitelj je uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na osnov, a zbog tog dijela s kojim nije uspio nije nastao nikakav trošak, pa sud smatra da je sa osnovom uspio 100%. Sa visinom je tužitelj uspio u omjeru od 72,73%. To znači da je tuženik uspio sa 27,27%. Od ukupnog uspjeha tužitelja valja oduzeti uspjeh tuženika, pa proizlazi da tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju osnovane parnične troškove u visini od 72,73% (172,73/2=86,36, 27,27/2=13,63, 86,36-13,63=72,73).

27.1Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na šest ročišta, 12. srpnja 2021. 500,00 Eur, 29. rujna 2021. 500,00 Eur, 21. ožujka 2023. 500,00 EUR, 25. travnja 2023. 500,00 Eur, 3. listopada 2023. 500,00 Eur, 25. ožujka 2025. 500,00 Eur, ukupno 3.000,00 Eur (Tbr. 9 toč. 1), na sastav dva podneska i to 1. srpnja 2021. 500,00 Eur, 17. ožujka 2023. 500,00 Eur (Tbr. 8 toč. 1), u ukupnom iznosu od 1.000,00 Eur, ovi iznosi uvećani za PDV od 1.125,00 Eur. Tužitelj potražuje za trošak sudske pristojbe na tužbu iznos od 176,52 Eur, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 6.066,97 Eur, a od toga mu je tuženik dužan 4.412,50 Eur. Tužitelj nema trošak sudske pristojbe za presudu. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 8. svibnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte