REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž Ob-55/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ive Kancijanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Guljaš, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi razvoda braka i uzdržavanja bračnog druga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P Ob-141/2024-8 od 10. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P Ob-141/2024-8 od 10. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice podnesena protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P Ob-141/2024-8 od 10. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II Odbija se, kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje pobijano rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P Ob-141/2024-8 od 10. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Brak sklopljen 29. veljače 2020. godine u Osijeku, upisan u matici vjenčanih matičnog područja Osijek za godinu 2020. pod rednim brojem 00092, između tužiteljice ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođene **.**.1988. u [adresa], rođene Č, od oca H i majke A, i tuženika HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1982. u [adresa], rođenog E, od oca I i majke Đ, r a z v o d i s e temeljem odredbi čl. 51. st. 1. toč. 2. i 3. Obiteljskog zakona.

II. Nalaže se tuženiku HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao bivšem suprugu, plaćati tužiteljici ČB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao bivšoj supruzi novčani iznos od 135,00 eura (stotridesetpeteura) mjesečno, od svoje zarade počevši od dana razvoda braka 10. ožujka 2025. pa sve do 10. ožujka 2026., do svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, s tim da dospjele iznose plati u roku od 15 dana. Sve uplate tuženik je dužan izvršiti uplatom na tekući račun tužiteljice [broj bankovnog računa], otvoren kod Hrvatske poštanske banke d.d.

III. U preostalom dijelu za mjesečne iznose preko 135,00 eura u periodu od 10. ožujka 2025. pa do 10. ožujka 2026., kao i za zatraženo uzdržavanje nakon 10. ožujka 2026. tužbeni se zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u visini od 300,00 eura u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude (u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke i odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnomu, navodi: da ulazeći u srž obrazloženja pobijane presude, vidljivo je da prvostupanjski sud istu, u bitnomu, temelji na zaključku da tuženik ima primanja na godišnjoj razini od 781,63 eura, a tužiteljica od 506,77 eura, stoga bi plaćanjem uzdržavanja tužiteljici od 135,00 eura, tužiteljica i tuženik došli do otprilike jednakih primanja, čime bi bile zadovoljene mjesečne potrebe tužiteljice, a tuženikova egzistencija ne bi bila ugrožena; da je navedeno činjenično stanje, međutim, pogrešno i nepotpuno utvrđeno; da je tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. ožujka 2024., a pripremno ročište održano je 11. rujna 2024. te je na istomu predloženo kao dokaz zatražiti podatak o primanjima stranaka za 2023. i 2024. godinu, a obzirom na to da je sud prvog stupnja u rujnu 2024. godine zatražio potrebne podatke, porezna uprava je iste dostavila za 2023. godinu, a za 2024. godinu zaključno sa srpnjem 2024. godine; da je prvostupanjski sud nastavno visinu tuženikovih primanja utvrdio za 2023. godinu, dok je visinu tužiteljičinih primanja utvrdio za 2024. godinu, točnije za razdoblje od siječnja do srpnja 2024. godine pa je, posljedično tomu, na taj način pogrešno utvrdio činjenično stanje te je postupio protivno odredbi članka 8. ZPP; da je općepoznata činjenica inflacije, poskupljenja, ali i rasta plaća od 2020. godine do danas pa tako i u 2023. i 2024. godini; da su tako i u 2023. i u 2024. godini rasle plaće i to posebno sezonskih radnika (jer ih nedostaje), kao i sve naknade koje se isplaćuju iz državnog proračuna; da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer u presudi nedostaju razlozi o navedenim odlučnim činjenicama; da je nesporno da je tužiteljica u 2024. godini imala viša primanja nego u 2023. godini, no isto je nesporno i za tuženika, obzirom na to da je došlo do porasta svih naknada koje se isplaćuju iz državnog proračuna pa je tako osim inkluzivnog dodatka, rasla i novčana pomoć za radnike koji obavljaju stalne sezonske poslove; da stoga, ukoliko je prvostupanjski sud smatrao da je objektivniji kriterij tuženikovih prosječnih primanja mogao dobiti uvidom u primanja u cjelokupnoj 2023. godini, onda je isti kriterij morao primijeniti i na tužiteljicu i utvrditi da je ona u 2023. godini mjesečno dobivala 331,40 eura; da je sud prvog stupnja kao pretpostavke za uzdržavanje bračnog duga trebao utvrditi slijedeće činjenice: izostanak sredstava za život ili nemogućnost ostvarivanje sredstava za život iz imovine, nesposobnost za rad ili nezaposlenost (koje je činjenice sud utvrdio) te ekonomske mogućnosti drugog bračnog druga, koju je odlučnu činjenicu sud pogrešno utvrdio te je stoga na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 295. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 125/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - dalje: ObZ ), odnosno pogrešno je utvrdio mogućnosti tuženika, kao obveznika plaćanja uzdržavanja; da je, s jedne strane, tuženik zdrava, radno sposobna osoba, zaposlena kao „stalni sezonac“ na neodređeno vrijeme, koja u sezoni prima prosječnu plaću, a ostatak godine prima novčanu pomoć za radnike koji rade na stalnim sezonskim poslovima, koja naknada je također rasla u 2024. pa i 2025. godini te tijekom cijele godine ima samo troškove hrane, a najam, niti režije ne plaća, dok je, s druge strane, tužiteljica privremeno nesposobna za rad do 30. lipnja 2026., a osim što prima samo inkluzivni dodatak, tužiteljica ima i mjesečne troškove najma sobe u kojoj živi u iznosu od 250,00 eura i troškove režija u iznosu 120,00 eura, koje je troškove sud ocijenio realnim, dok prehranu dobije od Crvenog križa i kao teško bolesna osoba sa invaliditetom svoja primanja troši i na liječenje, koje joj je prijeko potrebno za ozdravljenje, odnosno kako bi nakon 30. lipnja 2026. bila radno sposobna i mogla se sama uzdržavati od svoga rada; da je, zbog svega navedenog, tužiteljici iznos od 200,00 eura potreban za osnovne životne potrebe, kao i za liječenje, pogotovo u ovomu razdoblju u kojem je nesporno utvrđeno da tužiteljica nije radno sposobna, dok je nesporno da plaćanjem uzdržavanja tužiteljici u navedenom iznosu i to samo jednu godinu, tuženikova egzistencija neće bila ugrožena; da je obzirom na pogrešnu odluku prvostupanjskog suda o glavnoj stvari, posljedično tomu, pogrešno odlučeno i o troškovima postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati kao neosnovan i tuženika obveže da tužiteljici naknadi cjelokupni prouzročeni joj parnični trošak odnosno, podredno, da se prvostupanjska presuda u pobijanomu dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljice je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

6. Obzirom na žalbu tužiteljice u dijelu u kojemu ističe da navedenu presudu pobija i u odnosu na „točku II. izreke presude“, valja istaknuti da je žalba tužiteljice protiv navedene presude u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, dakle u dijelu u kojemu je tuženiku naloženo plaćati tužiteljici novčani iznos od 135,00 eura mjesečno, počevši od dana razvoda braka 10. ožujka 2025. pa sve do 10. ožujka 2026., do svakog 15- tog u mjesecu za tekući mjesec zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća pa do isplate, nedopuštena, jer po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda tužiteljica nema pravni interes podnijeti žalbu protiv ovog spomenutog dijela prvostupanjske presude u kojemu je ona uspjela u sporu pa je, posljedično tomu, na temelju odredbe članka 380. točke 1. u vezi odredbe članka 367. stavka 1. u vezi odredbe članka 358. stavka 3. ZPP, valjalo žalbu tužiteljice u tomu dijelu odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

7. Ispitujući, pak, prvostupanjsku presudu u pobijanom (odbijajućem) dijelu pod točkom III. izreke i pobijano rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IV. izreke navedene presude u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno

- po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda u dijelu pod točkom III. izreke i rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IV. izreke navedene presude, zakoniti i pravilni.

8. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tužiteljice u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.1. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe pravilno, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica svojom žalbom, radi čega je njezinu žalbu i u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se razvede brak između nje i tuženika sklopljen u Osijeku 29. veljače 2020. i upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Osijek, pod rednim brojem 00092, za 2020. godinu, utemeljen na odredbi članka 51. točki 2. i 3. ObZ te zahtjev tužiteljice za njezino uzdržavanje utemeljen na odredbi članka 297. u vezi odredbe članka 295. stavka 1. ObZ.

11. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), pobijanom presudom, kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice u dijelu u kojemu je zatraženo da se razvede brak između nje i tuženika (točka I. izreke, koja nije bila predmetom žalbenog pobijanja stranaka), zaključujući da odnosna bračna zajednica uopće nije egzistirala (jer je tuženik isti dan navečer nakon vjenčanja odselio) i da su upravo stoga (bračni) odnosi među strankama teško i trajno poremećeni te su, posljedično tomu, u konkretnomu slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za razvod braka iz odredbe članka 51. točke 2. i 3. ObZ.

11.1. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da je djelomično osnovan zahtjev tužiteljice usmjeren na obvezu tuženika doprinositi za njezino zakonsko uzdržavanje u mjesečnom iznosu od 135,00 eura i to počev od dana razvoda braka 10. ožujka 2025. pa sve do 10. ožujka 2026. (točka II. izreke), dok je u preostalomu dijelu, „za mjesečne iznose preko 135,00 eura u razdoblju od 10. ožujka 2025. pa do 10. ožujka 2026., kao i za zatraženo uzdržavanje nakon 10. ožujka 2026.“ tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka III. izreke), uzimljući pri tomu u obzir da mjesečne potrebe tužiteljice iznose barem 640,00 eura te da će tuženik s obzirom na svoje prosječne mjesečne prihode biti u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje tužiteljice iznosom od 135,00 eura mjesečno čime neće biti ugrožena njegova egzistencija te da je prigodom određivanja visine uzdržavanja uzeto u obzir da su stranke u braku od 29. veljače 2020. godine, dakle pet godina te da bračna zajednica stranaka nije nikada niti zaživjela u pravom smislu riječi, no ipak po stavu suda prvog stupnja činjenica sklapanja braka nije samo formalnost „na papiru“ te ima određene učinke pa tako i obvezu uzdržavanja bračnog druga, ali ove okolnosti mogu imati utjecaj na visinu uzdržavanja.

11.2. Pri tomu sud prvog stupnja zaključuje i: da tužiteljica nema dovoljno sredstava za život i ne može ih ostvariti iz svoje imovine budući da u vlasništvu nema nekretnine i nema vrjednijih pokretnina; da je tužiteljica privremeno nesposobna za rad do 30. lipnja 2026.; da iz potvrde Porezne uprave proizlazi da je tužiteljica ostvarila u 2023. neoporezive primitke od 3.976,75 eura, dakle u 2023. je mjesečno dobivala 331,40 eura, dok je od siječnja do srpnja 2024. ostvarila neoporezive primitke 3.547,40 eura, dakle prosječno mjesečno 506,77 eura, što je više od onoga što ona navodi u tužbi i svomu iskazu; da tužiteljica plaća najamninu 250,00 eura mjesečno te režije 120,00 eura mjesečno, koje troškove je sud ocijenio realnim, a prehranu dobije od Crvenog križa što sud dovodi do zaključka da tužiteljica nema dovoljno sredstava za život niti ih može ostvariti iz svoje imovine; da ni tuženik nema u vlasništvu nekretnine i vrjednije pokretnine, no on je zdrav i stanuje kod strica kojem ne plaća najamninu niti režije već ima troškove prehrane; da tuženik radi kao stalni sezonski radnik u razdoblju od svibnja do studenoga svake godine, dok u preostalomu dijelu godine prima naknadu od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pa su, posljedično tomu, tuženikova mjesečna primanja svakako veća kada radi u sezoni, dok su od prosinca do travnja manja; da je dio iskaza tuženika da ne zna koja su mu primanja, ocijenjen neistinitim i neživotnim, no na temelju potvrda Porezne uprave proizlazi mjesečni prosjek istih pa je tuženik tako od siječnja do srpnja 2024. ostvario ukupan dohodak od 1.328,92 eura te neoporezive primitke od 1.438,77 eura odnosno, ukupno je primio 2.767,69 eura, što čini njegove prosječne mjesečne primitke u razdoblju od siječnja do srpnja 2024. u visini od 395,38 eura; da kako tuženik sam iskazuje da u razdoblju od prosinca do travnja prima naknadu po osnovu nezaposlenosti, dok od svibnja do studenoga prima plaću kao sezonski radnik, kao objektivniji kriterij njegovih prosječnih primanja dobiven je uvidom u primanja u cjelokupnoj 2023. godini u kojem je navedeno razdoblje od dvanaest mjeseci jer se potvrda Porezne iz 2024. odnosi na razdoblje od siječnja do srpnja, a radni odnos u 2024. on je zasnovao 20. svibnja 2024. pa je tako utvrđeno da je u 2023. tuženik ostvario dohodak od 5.514,66 eura te neoporezive primitke od 3.864,88 eura odnosno ukupno iznos od 9.379,54 eura, što bi činilo njegovo mjesečno prosječno primanje na godišnjoj razini od 781,63 eura.

12. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, takva činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica izjavljenom žalbom.

13. Temeljem odredbe članka 295. stavka 1. ObZ propisano je da bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na uzdržavanje od svojeg bračnog druga ako ovaj za to ima dovoljno sredstava i mogućnosti, dok je odredbom članka 297. stavka 1. navedenog Zakona propisano da bračni drug može podnijeti zahtjev za uzdržavanje do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što ga je sud dužan upozoriti.

13.1. Prema odredbi članka 298. stavka 1. ObZ obveza uzdržavanja bračnog druga može trajati do godine dana, ovisno o trajanju braka i o mogućnosti da tužitelj u dogledno vrijeme na drugi način osigura sredstva za život.

14. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda (članak 8. ZPP), koje niti žalbom tužiteljice nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu, prvostupanjski sud i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti za zakonsko uzdržavanje tužiteljice kojim bi za to trebao doprinositi tuženik „samo“ u dijelu u kojemu je zatraženo plaćanje uzdržavanja u iznosu od po 135,00 eura mjesečno u razdoblju od godinu dana, dok je u preostalomu zatraženom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao osnovan pa je i u ovom dijelu žalbu žaliteljice valjalo, kao neosnovanu odbiti.

15. Naime, tužiteljica (ni) ne može pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku samo osnovom isticanja prigovora činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana te prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) pa je žalba žaliteljice neosnovana i u ovomu dijelu.

16. U odnosu na žalbene navode žaliteljice da je prvostupanjski sud visinu tuženikovih primanja utvrdio za 2023. godinu, dok je visinu tužiteljičinih primanja utvrdio za 2024. godinu, točnije za razdoblje od siječnja do srpnja 2024. godine pa je, posljedično tomu, na taj način pogrešno utvrdio činjenično stanje, valja istaknuti da je, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud utvrdio primanja stranaka i u 2023. i u 2024., pravilno pri tomu ukazujući da temelju potvrda Porezne uprave proizlazi da je od siječnja do srpnja 2024. tuženik ostvario ukupan dohodak od 1.328,92 eura te neoporezive primitke od 1.438,77 eura odnosno ukupno je primio 2.767,69 eura što čini njegove prosječne mjesečne primitke u razdoblju od siječnja do srpnja 2024. u visini od 395,38 eura te kako tuženik u razdoblju od prosinca do travnja prima naknadu s osnova nezaposlenosti, dok od svibnja do studenoga prima plaću kao sezonski radnik, sud je kao objektivniji kriterij njegovih prosječnih primanja mogao dobiti (tek) uvidom u primanja u cjelokupnoj 2023. godini u kojem je navedeno razdoblje od dvanaest mjeseci jer se potvrda Porezne uprave iz 2024. odnosi samo na razdoblje od siječnja do srpnja, a radni odnos u 2024. tuženik je zasnovao 20. svibnja 2024. pa je tako utvrđeno da je u 2023. tuženik ostvario dohodak 5.514,66 eura te neoporezive primitke 3.864,88 eura odnosno ukupno 2023. iznos od 9.379,54 eura što bi činilo njegovo mjesečno prosječno primanje na godišnjoj razini od 781,63 eura (dakle, gotovo dvostruko više od njegovih nastavnih prosječnih mjesečne primitaka u razdoblju od siječnja do srpnja 2024. u visini od 395,38 eura).

16.1. Naime, prema odredbi članka 7. stavka 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice pa stoga tužiteljica osnovom svoga, s tim u svezi, propusta što tijekom postupka nije predložila pribavu podataka o primanjima tuženika od njegova poslodavca (obzirom da je, s tim u svezi, predložila samo pribavu podatka od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o zaposlenju tuženika te podatak o primanjima stranaka za 2023. i 2024. od Porezne uprave Osijek, a koje je dokaze sud prvog stupnja i pribavio) ne može u ovomu postupku za sebe ostvariti povoljnije pravo.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tužiteljica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

18. Kako je žalba tužiteljice protiv odbijajućeg dijela pobijane presude (pod točkom III. presude) neosnovana, posljedično tomu, neosnovana je i njezina žalba (osnovom žalbenog navoda „obzirom na pogrešnu odluku suda o glavnoj stvari, posljedično je pogrešno odlučeno i o trošku“) protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog pod točkom IV. izreke pobijane presude pa je žalbu žaliteljice i u ovomu dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom II izreke ovoga rješenja.

U Puli – Pola 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan