REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-613/2025-3

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika JZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-87/2024-38 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika, preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-87/2024-38 od 28. veljače 2025. te se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj u roku od 15 dana isplati iznos od 23.521,62 eura/177.223,65 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevod 5. listopada 2016. do isplate koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.699,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 28. veljače 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-87/2024-38 od 28. veljače 2025. i odbija prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere zabrane tuženiku da otuđi, optereti ili na bilo koji drugi način raspolaže s pripadajućom ½ suvlasničkog dijela stana u [adresa], upisanog u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], u kojem je u A-Posjedovnici 1. odjeljak upisana Stambena zgrada [adresa], sagrađena na čestici br. 21755, dr, po novoj izmjeri čestica broj 64477, k. o. [katastarska općina], a u A-Posjedovnici 2. odjeljak, stan na IV. (četvrtom) katu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika u ukupnoj površini 60,81 čm uz zabilježbu u ZK odjelu suda, s time da se zabrana smatra provedenom dostavom rješenja ZK odjelu, a privremena mjera traje do proteka roka od 60 dana od pravomoćnosti okončanja parničnog postupka.

II. Tužiteljica je dužna nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.031,25 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku u roku od 15 dana tužiteljici isplatiti iznos od 23.521,62 eura/177.223,65 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2016. do isplate po propisanoj stopi. Toč. II. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak od 7.699,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 28. veljače 2025. po propisanoj kamatnoj stopi, sve u roku 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja određena je privremena mjera zabranom tuženiku otuđenja, opterećenja ili na bilo koji drugi način raspolaganja tuženika s pripadajućom 1/2 suvlasničkog dijela u [adresa], koji stan je upisan u Knjigu položenih ugovora ZK odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. br.: [broj ZK uloška], poduložak br.: 12422, u kojem je u A-Posjedovnici 1. odjeljak upisana Stambena zgrada [adresa] sagrađena na čestici br. 21755, dr, po novoj izmjeri čestica broj. 64477, k. o. [katastarska općina], a u A-Posjedovnici 2. odjeljak, stan na IV. (četvrtom) katu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika u ukupnoj površini 60,81 čm (I.); zabilježbu da će provesti ZK odjel Općinskog građanskog suda Zagreb (II.); zabrana da se smatra provedena dostavom rješenja ZK odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (III.) te da navedena privremena mjera traje do proteka roka od 60 dana od dana pravomoćnosti okončanja ovog parničnog postupka (IV.).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedene odluke pobija tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio isključivo na neistinitim navodima tužiteljice, zanemarujući pritom navode tuženika i činjenicu da vještak Dario Šerer prilikom vještačenja nije uzeo u obzir vrijednost nekretnine u vrijeme prodaje, a uzeo je u obzir vrijednosti susjednih zemljišta koja su građevinska. Zato predmetno vještačenje nije primjereno za korištenje u ovom postupku. Naglašava i da je tužiteljici darovao ½ dijela stana u [adresa], čime su riješili sve svoje odnose oko podjele bračne imovine. Što se tiče prigovora zastare, tuženik je primio novac za navedenu nekretninu 2011. ili 2012. godine. Tužiteljica i tuženik rastali su se 2008. te je tužiteljica tada mogla tražiti od tuženika povrat novca za predmetno zemljište ili utvrđenje prava vlasništva ako je smatrala da ta nekretnina pripada njoj. Tražbina je zato zastarjela. Prvostupanjski sud navodi da je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice sa zakonskim zateznim kamatama od 2. rujna 2016., a sukladno odredbi članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, od trenutka kada je ostvarena vrijednost od prodaje nekretnine prešla u imovinu tuženika. Dan donošenja presude u predmetu P-4041/16 nije dan kada je ostvarena vrijednost od prodaje nekretnine prešla u imovinu tuženika pa ni zakonske zatezne kamate ne mogu početi teći od 2. rujna 2016. Rješenje o privremenoj mjeri je doneseno protivno odredbi članka 341. stavak 2. Ovršnog zakona. Tužiteljica nije potkrijepila svoje tvrdnje da tuženik nema novca niti drugih nekretnina osim predmetnog stana u [adresa] niti učinila vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Predlagatelj osiguranja treba dokazati subjektivnu opasnost, konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerojatnost da će protivnik osiguranja otuđiti ili opteretiti nekretninu. To nije učinila. Predlaže preinačenje presude i ukidanje mjere, podredno ukidanje presudu i privremenu mjeru i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška sastava žalbe tuženiku.

3. Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 23.521,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2016. Tvrdi kako je tuženik prodajom nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] neosnovano stekao iznos od 177.223,65 kuna, danas 23.521,62 eura, koliko je u trenutku stjecanja prava vlasništva po kupcu 2016. vrijedila sporna nekretnina, a koju da je prethodno tuženik 14. rujna 1998. kupio od prodavatelja ŠZ novcem tužiteljice koji je predstavljao njenu posebnu imovinu stečenu nasljeđivanjem.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je takav tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako je tuženik bez znanja tužiteljice i bez njezinog odobrenja, prodajom predmetne nekretnine, neosnovano stekao tržišnu protuvrijednost iznosa kojeg tužiteljica traži da joj vrati, odnosno vrijednost nekretnine 2016. Zaključuje da joj pripada pravo na protuvrijednost iznosa tržišne vrijednosti nekretnine u tom trenutku, sve prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) sa zakonskom zateznom kamatom od 5. listopada 2016.

7. Sud je prihvatio i prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere na ½ stana tuženika u [adresa] (jer druge imovine nema), smatrajući kako postoji realna opasnost da bi tuženik mogao otuđiti polovicu stana zbog čega bi tužiteljica trpjela nenadoknadivu štetu.

8. Takve odluke prvostupanjskog suda nisu pravilne ni zakonite.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri i jasno obrazložio donesenu odluku, odlučne činjenice zbog kojih je odluku i donio.

10. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, ocjene provedenih dokaza prema odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da su stranke bile u braku od 13. listopada 1979. do razvoda 17. listopada 2008.;

- da je tužiteljica u ostavinskom postupku iza pok. tete, prema rješenju od 24. ožujka 1994. Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj O-1716/1996 naslijedila iznos od 33.589,00 DEM i ¼ dijela stana u [adresa], s time da joj je nakon prodaje stana isplaćen pripadajući iznos od 91.715,00 kuna, a 1. rujna 1998. je na računu Nove banke d.o.o. imala iznos od 17.509,00 DEM;

- da je tuženik od tog novca tužiteljice, prema kupoprodajnom ugovoru od 14. rujna 1998., od ŠZ, u [adresa], kupio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na otoku Hvaru;

- da je tuženik 2011. ili 2012. tu nekretninu prodao RZ za 7.000,00 DEM te je presudom Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4041/2016 od 2. rujna 2016. priznao RZ vlasništvo na njoj;

- da je tužiteljica u predmetu poslovni broj P Ob-168/2017 Općinskog suda u Zagrebu protiv tuženika prvotno tražila da se utvrdi da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, ali je naknadno povukla taj dio tužbenog zahtjeva te je presudom utvrđeno da bračnu stečevinu predstavlja garaža u Zagrebu na adresi [adresa], dok je odbijen njen zahtjev za isplatu.

11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da je dijelom nesporno, a dijelom proizlazi iz pravilno izvedenih i ocijenjenih dokaza.

12. Prema podacima koje je tužiteljica iznijela u tužbi, što potvrđuje svojim navodima tijekom postupka (proizlazi iz činjeničnog supstrata iznesenog tijekom postupka), a između stranaka nije ni sporno, tužiteljica je tuženiku dala novac, svoju posebnu imovinu, te je on tim novcem 14. rujna 1998. kupio nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te potom postao njen vlasnik. Tužiteljica smatra, kako to proizlazi i iz njenog iskaza, da zbog činjenice što je tuženiku dala novac za kupnju predmetne nekretnine, a on nekretninu potom prodao, ima pravo na povrat danog novca po tržišnoj vrijednosti nekretnine 2016., a nakon što je tuženik 2016. u sudskom postupku priznao RZ vlasništvo na predmetnoj nekretnini. Nesporno je tužiteljica svojom voljom, bez dogovora o naknadnim ograničenjima vlasništva tuženika, tuženiku dala svoj novac, kao posebnu imovinu. Vidjela je i zaključeni kupoprodajni ugovor za to zemljište, znala da tuženik prema njemu postaje njegov vlasnik i suglasila se s time, ne tražeći naknadno poništenje tog ugovora. Tvrdi kako nije tražila da se na nju prenese vlasništvo zbog očekivanja da kasnije neće nastati problemi oko te imovine, a za prodaju zemljišta po tuženiku je saznala iz priča, kada je zatražila od tuženika da joj vrati novac, što je on odbio.

13. Cijeneći navedene okolnosti, tužiteljici je bilo poznato i suglasila se s time da tuženik nakon kupnje predmetne nekretnine postane njen vlasnik, da se radi o njegovoj posebnoj imovini. Time je ujedno pristala da tuženik postane vlasnik nekretnine sa svim pravima koja potječu iz prava vlasništva, kako je propisano odredbom čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015.: dalje ZV), dakle i pravom raspolaganja tom stvari (time i otuđenja). Pritom, ne tvrdi (time niti ne dokazuje) da su postojala neka opća ili posebna ograničenja tog prava prema odredbama čl. 31. i 32. ZV-a niti da su stranke ugovorile neko ograničenje tuženikovog prava vlasništva na temelju pravnog posla prema odredbi čl. 34. ZV-a, tako ni zabranu otuđenja ili opterećenja te nekretnine, uvjet ili rok pravu vlasništva iz st. 2., 3. i 4. čl. 34. ZV-a. Na to upućuju nesporne činjenice da za trajanja braka, koji je nakon kupnje nekretnine trajao još deset godina, a niti nakon prestanka braka 2008. (do 2017. kada tužbom tvrdi da se radi o bračnoj stečevini, ali naknadno povlači taj dio tužbe) nije poduzimala nikakve radnje radi promjene vlasničkog stanja predmetne nekretnine niti je pokušala dokazati da bi joj tuženik po bilo kojoj pravnoj osnovi bio dužan isplatiti traženi iznos.

13.1. Slijedom navedenog, a protivno zaključku prvostupanjskog suda, nije bilo potrebno znanje tužiteljice ni njena suglasnost da bi tuženik mogao samostalno raspolagati predmetnom nekretninom, otuđiti je i time steći iznos njene kupoprodajne cijene.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.), a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3.).

15. Nije sporno da je voljom tužiteljice u rujnu 1998., a kada je tuženiku za potrebe kupnje nekretnine u Jelsi dala potreban iznos od 7.000,00 DEM koji je predstavljao njenu posebnu imovinu, ta njena imovina prešla u imovinu tuženika, pri čemu je davanje tog novca tuženiku bilo učinjeno od strane tužiteljice bez ikakve mane volje. Sama tužiteljica izrijekom ne navodi koji je točno razlog bio zbog čega je to učinila. Međutim, nesporno je tuženik upravo na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1998. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, čemu se tužiteljica nije protivila. Dakle, osnova prelaska imovine tužiteljice tuženiku (novčanog iznosa za kupnju nekretnine) bila je upravo iskazana volja tužiteljice da mu da taj iznos, do čega je došlo svakako prije 15. rujna 1998., kada je zaključen kupoprodajni ugovor. Zato se, po ocjeni ovog suda, ne radi o prelasku bez osnove, neovisno o tome što se tužiteljica o osnovi određeno ne izjašnjava.

16. Također, do prelaska novca nije došlo tek 2016., nego je tužiteljica nesporno svoj novac dala tuženiku 1998. Stoga, kada bi se eventualno i zaključilo da je do prelaska imovine tužiteljice u imovinu tuženika došlo 1998., bez osnove, tada bi od razvoda braka stranaka 17. listopada 2008. (budući da između bračnih drugova prema odredbi čl. 235. toč. 1. ZOO-a zastara ne teče) počela teći zastara eventualne tražbine tužiteljice pa bi tuženik bio u pravu kada tvrdi kako je, ako je i postojala tražbina tužiteljice, ona svakako zastarjela prema odredbi čl. 225. ZOO-a (do 18. listopada 2013.).

17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo pa je ovaj sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio presudu prvostupanjskog suda, kako je navedeno u izreci ove presude, sve prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Posljedično je ukinuto rješenje kojim je određena privremena mjera prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a, budući da nije utvrđeno postojanje tražbine koje bi se mjerom osiguravala prema odredbi čl. 340. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.).

18. Budući da je preinačena presuda, čime je tuženik u cijelosti uspio u ovome sporu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tuženiku su priznati potrebni nastali mu zatraženi troškovi izazvani vođenjem postupka i to za zastupanje po punomoćnici odvjetnici po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), za zastupanje na ročištima 7. listopada 2024. i 15. siječnja 2025. po Tbr. 9/5 i 9/1, zatraženih 1.000,00 eura, uz PDV ukupno 1.250,00 eura te za sastav žalbe po Tbr. 10/1, zatraženih 625,00 eura, uz PDV ukupno 781,25 eura. Dakle, ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 2.031,25 eura. Nije mu priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu, budući da nije ni plaćen pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbijen.

U Puli 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Miroslav Ružić