REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-624/2023-33

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Mofardin, odvjetnici iz Rovinja, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, oib:23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 08. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102154003 sklopljenog 15.12.2004. između tužitelja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermäerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermäerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u roku od 15 dana plati iznos od 3.030,47 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na svaki pojedini iznos kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR od 01.01.2005.

na iznos od 0,07 EUR od 02.01.2009.

na iznos od 0,96 EUR od 02.02.2009.

na iznos od 1,86 EUR od 01.03.2009.

na iznos od 1,25 EUR od 02.02.2010.

na iznos od 1,39 EUR od 01.03.2010.

na iznos od 6,71 EUR od 01.04.2010.

na iznos od 5,79 EUR od 04.05.2010.

na iznos od 7,82 EUR od 02.06.2010.

na iznos od 22,41 EUR od 02.07.2010.

na iznos od 17,85 EUR od 01.08.2010.

na iznos od 29,38 EUR od 01.09.2010.

na iznos od 23,66 EUR od 01.10.2010.

na iznos od 18,44 EUR od 01.11.2010.

na iznos od 32,95 EUR od 01.12.2010.

na iznos od 40,35 EUR od 01.01.2011.

na iznos od 34,82 EUR od 01.02.2011.

na iznos od 36,52 EUR od 01.03.2011.

na iznos od 31,89 EUR od 01.04.2011.

na iznos od 32,40 EUR od 01.05.2011.

na iznos od 46,26 EUR od 01.06.2011.

na iznos od 48,66 EUR od 01.07.2011.

na iznos od 65,10 EUR od 01.08.2011.

na iznos od 62,78 EUR od 01.09.2011.

na iznos od 49,87 EUR od 01.10.2011.

na iznos od 48,54 EUR od 01.11.2011.

na iznos od 47,66 EUR od 01.12.2011.

na iznos od 50,93 EUR od 01.01.2012.

na iznos od 54,59 EUR od 01.02.2012.

na iznos od 54,67 EUR od 01.03.2012.

na iznos od 52,39 EUR od 01.04.2012.

na iznos od 53,14 EUR od 01.05.2012.

na iznos od 54,55 EUR od 01.06.2012.

na iznos od 53,21 EUR od 01.07.2012.

na iznos od 53,31 EUR od 01.08.2012.

na iznos od 52,02 EUR od 01.09.2012.

na iznos od 49,48 EUR od 01.10.2012.

na iznos od 52,41 EUR od 01.11.2012.

na iznos od 53,24 EUR od 01.12.2012.

na iznos od 53,31 EUR od 01.01.2013.

na iznos od 49,07 EUR od 01.02.2013.

na iznos od 51,80 EUR od 01.03.2013.

na iznos od 52,54 EUR od 01.04.2013.

na iznos od 50,90 EUR od 01.05.2013.

na iznos od 46,30 EUR od 01.06.2013.

na iznos od 44,48 EUR od 01.07.2013.

na iznos od 46,75 EUR od 01.08.2013.

na iznos od 48,31 EUR od 01.09.2013.

na iznos od 52,29 EUR od 01.10.2013.

na iznos od 50,09 EUR od 01.11.2013

na iznos od 51,08 EUR od 01.12.2013.

na iznos od 51,88 EUR od 01.01.2014.

na iznos od 48,79 EUR od 01.02.2014.

na iznos od 50,25 EUR od 01.03.2014.

na iznos od 49,50 EUR od 01.04.2014.

na iznos od 48,04 EUR od 01.05.2014.

na iznos od 47,38 EUR od 01.06.2014.

na iznos od 47,67 EUR od 01.07.2014.

na iznos od 49,51 EUR od 01.08.2014.

na iznos od 51,39 EUR od 01.09.2014.

na iznos od 51,22 EUR od 01.10.2014.

na iznos od 52,17 EUR od 01.11.2014.

na iznos od 53,52 EUR od 01.12.2014.

na iznos od 52,97 EUR od 01.01.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.02.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.03.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.04.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.05.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.06.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.07.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.08.2015.

na iznos od 53,74 EUR od 01.09.2015.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102154003 sklopljenog 15.12.2004. a koja glasi: ˝Za obradu zahtjeva I odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom plasmana.˝

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u roku 15 dana plati preplaćeni iznos od 298,19 EUR/2.246,68 HRK zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 31. prosinca 2004. po stopi koja se u razdoblju do 31.12.2007. određuje po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015 određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku Erste & steiermäerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka u konverziji, u roku od 15 dana plati iznos od 1.221,48 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 1.10.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.920,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja kojim traži utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 715,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 5,13 od 02.02.2005. pa do isplate,

EUR 6,78 od 02.03.2005. pa do isplate,

EUR 8,23 od 02.04.2005. pa do isplate,

EUR 9,64 od 02.05.2005. pa do isplate,

EUR 9,60 od 02.06.2005. pa do isplate,

EUR 10,21 od 02.07.2005. pa do isplate,

EUR 11,47 od 02.08.2005. pa do isplate,

EUR 5,47 od 02.09.2005. pa do isplate,

EUR 7,72 od 02.10.2005. pa do isplate,

EUR 7,83 od 02.11.2005. pa do isplate,

EUR 7,47 od 02.12.2005. pa do isplate,

EUR 7,22 od 02.01.2006. pa do isplate,

EUR 9,65 od 02.02.2006. pa do isplate,

EUR 11,50 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 12,53 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 11,46 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 12,25 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 13,16 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 13,44 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 11,84 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 12,37 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 13,37 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 14,94 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 16,21 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 17,67 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 15,31 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 18,23 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 19,88 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 20,77 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 21,93 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 21,92 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 20,33 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 22,70 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 22,76 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 21,09 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 21,28 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 17,78 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 15,40 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 13,05 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 18,56 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 20,10 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 18,42 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 21,76 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 21,01 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 17,71 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 2,11 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 13,98 od 02.12.2008. pa do isplate,

EUR 2,30 od 02.04.2009. pa do isplate,

EUR 1,02 od 02.05.2009. pa do isplate,

EUR 4,03 od 02.06.2009. pa do isplate,

EUR 7,54 od 02.07.2009. pa do isplate,

EUR 6,10 od 02.08.2009. pa do isplate,

EUR 3,77 od 02.09.2009. pa do isplate,

EUR 6,03 od 02.10.2009. pa do isplate,

EUR 6,27 od 02.11.2009. pa do isplate,

EUR 3,32 od 02.12.2009. pa do isplate,

EUR 1,38 od 02.01.2010. pa do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2023. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Po osnovi ništetne valutne klauzule potražuje isplatu iznosa od 2.849,54 eura, po osnovi ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita potražuje iznos od 298,19 eura te s osnove razlike nedospjele glavnice potražuje iznos od 1.096,89 eura. U tužbi navodi da je u čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102154003 sklopljenog 15.12.2004. između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane ugovorena za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, međutim tužitelj podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužitelja sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl. br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (čl. 3.) i zatim i isplatio tužitelju protuvrijednost iznosa 45.519,00 CHF (čl. 2.) po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj (1 CHF= 4,935700 HRK). Tuženik je o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. ZZP-a 2014. i članak 81. ZZP-a 2003.) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tuženik je za svoju korist u članku 8. KAMATA ugovorio kamatu ugovornom odredbom koje glasi: "Članak 8. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 05,490% (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu dovršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke." Na temelju članka 8. Ugovora o kreditu, tuženik je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. Pravomoćnom presudom TSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je ˝... trećetužena E. & S. B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31.prosinca 2008. ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.˝ Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz presude TSRH Posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. U članku 7. Ugovora o kreditu iz točke I. ove tužbe ugovorena je isplata obveza po Kreditu primjenom valutne klauzule i to odredbama kako slijedi: ˝240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta = 312,86 CHF VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke…˝ Pravomoćnom presudom TSRH Posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je: ˝... trećetužena E. & S. B. d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine ... povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝ broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine broj : 79/07. 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.˝ Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz presude TSRH Posl.br. 26 P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. i presude VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema otplatnom planu, početni anuitet je iznosio 312,86 CHF te je tužitelj uz početnu kamatnu stopu 5,49 % te tečaj koji je bio poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu očekivao tuženiku mjesečno plaćati iznos 1.530,26 HRK. Tuženik je, oslanjajući se na raniju navedenu ništetnu odredbu u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima od onih koje bi tužitelj bio dužan plaćati prema iznosu kredita iz točke II. i tužbe kojeg je faktično iskoristio i uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 %. Imajući u vidu ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad prethodno navedenog iznosa nastalo je na strani tuženika stjecanje bez osnove te je tuženik dužan vratiti ono što je na tako opisani način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, međutim, tužitelj ovom tužbom traži vraćanje samo iznosa koje je preplatio zbog povećanja anuiteta s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a radi se o preplatama u iznosu 2.849,54 EUR/21.469,67 HRK. Sukladno odredbi čl. 10. (NAKNADA) Ugovora, naknada za obradu zahtjeva kredita naplaćena je jednokratno 1,0 % (jedan cijelih posto) od iznosa kredita. Na temelju navedene ništetne odredbe tuženik je tužitelju zaračunao i za sebe zadržao iznos od 298,19 EUR/2.246,68 HRK. Navedena odredba Ugovora da je nepoštena, pa samim time i ništetna. Naime, o navedenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Navedeno potvrđuje i praksa suda EU u presudama broj C-84/19 i C224/19 u kojoj je sud izrazio mišljenje da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Obzirom da je određeni iznos po osnovi jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,0 % (jedan cijelih posto) iznosa kredita zadržan temeljem ugovorne odredbe koja je ništetna, a što je utvrdio i sud Europske unije u gore spomenutim odlukama, to tužitelj ovom tužbom zahtijeva i isplatu iznosa od 298,19 EUR/2.246,68 HRK zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. prosinca 2004. dakle od kada je tuženik navedeni iznos novca za sebe zadržao. Dalje navodi da su parnične stranke sklopile 16. ožujka 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102154003, potvrđenog 18. ožujka 2016. od strane javnog bilježnika u [adresa] pod brojem: OV-1614/16 (dalje u tekstu: Aneks). Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015) a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. U članku 5.2. Aneksa navedeno je da iznos nedospjele glavnice na dan 30.9.2015. iznosi 140.982,80 HRK, međutim prilikom izračuna navedenog iznosa nije uzeta u obzir činjenica da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, stoga na dan 30. rujna 2015. prema izračunu tužitelja preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 132.718,31 HRK, stoga tužitelj traži isplatu razlike nedospjele glavnice na dan konverzije kredita u iznosu 1.096,89 EUR/8.264,49 HRK.

1.1. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 17. rujna 2024. godine uredio tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu na način kako je to opisano u točkama II. i V. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 16.03.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja. Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak da: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C- 567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom V. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.096,89 eura / 8.264,49 kuna s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 16.03.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je od dana 16.03.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.069,89 eura / 8.264,49 kuna, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike potvrđeno je i u presudi Županijskog suda u Puli posl. broja Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. godine. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 2.849,54 eura / 21.469,67 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 12.06.2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. To proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. To pravno shvaćanje je već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove preplaćenih kamata, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Uvođenjem fiksne kamatne stope, tužitelj je temeljem zakona ostvario restituciju sukladno zakonskim odredbama pa se u obzir prilikom izračuna preplate s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nikako ne može zanemariti i razlika koja je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope, koja prema izračunu tuženika iznosi CHF 2.798,92, odnosno kn 17.723,20 / EUR 2.352,27. Neosnovano bi, stoga, bilo svako potraživanje tužitelja koje ne bi bilo umanjeno za razliku koja je nastala u razdoblju primjene zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23% jer ono kao takvo nesporno predstavlja jedan od oblika obeštećenja tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita te stoga sud ne može zanemariti utjecaj restitucije po toj osnovi na ukupno možebitno potraživanje tužitelja. U slučaju da sud bude smatrao osnovanim tužbenim zahtjev tužitelja u kojem zahtijeva da se predmetni ugovor o kreditu od početka promatra kao kunski kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom tada ne može doći do primjene čl. čl. 11.a st. 5. ZIDZPK/14 pa posljedično kamatne stope od 3,23%, jer u tom slučaju ne postoji nikakva aprecijacija tečaja. Sud bi stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, tj. retroaktivnom intervencijom suda, ovaj kredit izuzeo od primjene navedene zakonske odredbe slijedom čega je tuženik u tom razdoblju očigledno neosnovano snosio trošak razlike između kamatne stope od 3,23% i ugovorene kamatne stope. Uslijed navedenog, iznos tog obeštećenja potrebno je uzeti u obzir prilikom odluke o prigovoru radi prebijanja. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Tužitelj pod točkom III. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 298,19 eura / 2.246,68 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31.12.2004. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za stambene kredite od 01.04.2004. godine bilo navedeno kako za kredite u iznosu do 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % ukupnog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 2.246,68. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Tuženik predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

2.1. Podneskom od 27. veljače 2024. tuženik je povukao istaknuti prigovor radi prijeboja iz točke VII. odgovora na tužbu te je predložio da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 701,37 eura, kako je to pojedinačno specificirao po mjesecima.

3. Rješenjem posl.br. P-624/2023-4 od 12. rujna 2023. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

3.1. Tuženik je podnio žalbu na Rješenje ovog suda od 12. rujna 2023.

3.2.Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-684/2023-2 od 19. siječnja 2024. odbijena je žalba tuženika te je potvrđeno Rješenje ovog suda od 12. rujna 2023.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope i otplatne planove (11-53, 55-68), u Zahtjev (54), u Aneks broj 1. Sporazuma o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (70-72), u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu (73-78), u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (79-82), u Ugovor o kreditu (83- 90), u Pregled prometa po kreditu (92-116), u Obavijest o izračunu konverzije kredita (117-120), u izračun konverzije (121-139), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (477-519), saslušana je svjedokinja BJP i tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se pročita iskaz ZJ budući da bi provođenjem takvog dokaza bilo povrijeđeno načelo neposrednosti i tužitelju ne bi bila pružena mogućnost da se istoj postavlja pitanja i dadne iskaz na takva pitanja. Zato je njezin pisani iskaz jednostran i neprihvatljiv kao dokaz za ovaj postupak.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Prigovor tuženika radi prijeboja i zahtjev za utvrđenje postojanja njegove tražbine prema tužiteljima nije osnovan. Prigovor tuženika da postoji njegovo potraživanje prema tužitelju po osnovu negativne razlike, odnosno zbog manje plaćenog radi promjene kamatne stope i tečaja valute u vrijeme dospijeća mjesečnog anuiteta, u odnosu na kamatnu stopu i tečaj valute u trenutku davanja kredita na korištenje nije osnovan. Pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može se primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju chf nego što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Zato je prigovor tuženika radi prijeboja odbijen kao neosnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. prosinca 2004. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 45.519,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Prema članku 3. Ugovora o kreditu isti je odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (stambeni kredit). Prema članku 6. na rok otplate od 240 mjeseci. U članku 7. ugovoren je način vraćanja kredita i to u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, iznos anuiteta od 312,86 CHF, te je ugovorena valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i potpisom Ugovora korisnik da potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Čl. 8. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 5,490% godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Člankom 10. ugovoreno je da za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

8. Uvidom u Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 16. ožujka 20216. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i AJ kao založni dužnik i tuženik kao kreditor. Tim Aneksima su ugovorne strane ugovorile i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, ali i tužitelj i tuženik su izmijenili svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Aneksa broj 1 ugovorne strane su suglasno utvrdile da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom ili bilo kojim ranijim Aneksom ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Daljnjim odredbama Aneksa broj 1 od 16. ožujka 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te konverzija, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

9. Svjedokinja BJP iskazala je: "Ja sam u mirovini od 2018. godine. S obzirom na protek vremena od 2004. za koje razdoblje me ispitujete pa do danas iskazivati ću o svemu čega se sjećam. Koliko se sjećam u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu banka je u ponudi imala kredit u eurima i u CHF valuti. Nisam posve sigurna da li se u to vrijeme eventualno nudio i kredit u kunama. Savjetnici – bankari su sa klijentom iskomunicirali sve što je uobičajeno prilikom sklapanja odnosno dogovaranja za sklapanje ugovora o kreditu. Postupak je tekao tako da se klijent sam obratio banci tražeći da bi podigao kredit. Klijent je sam rekao što želi, a bankarski savjetnik je na temelju želja klijenta utvrđivao da li klijent ima kreditnu sposobnost, za koji iznos, za koju namjenu. U to vrijeme klijenti su se u većini opredijelili za kredit u CHF jer im je rata kredita bila manja i ta vrsta kredita u CHF je dozvoljavala klijentu da može podići kredit. To je bilo u najvećem broju slučajeva. Sve što sam iskazala govorila sam ono što je bilo uobičajeno. Konkretnog tužitelja i sada kada ga gledam se ne sjećam, samo se sjećam tog imena i prezimena. Savjetnici su klijentima objasnili što znači naknada i što znači naknada i što znači valutna klauzula ali ponavljam to govorim da je bilo uobičajeno, ali to ne mogu reći i za konkretni slučaj s tužiteljem. Uobičajeno je bilo da je klijent bio upoznat sa sadržajem ugovora o kreditu prije nego je potpisao ugovor tj. klijent je bio upoznat da je dužan platiti naknadu za obradu kredita. Da je npr. klijent rekao da ne želi potpisati ugovor jer da mu ne odgovara odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, kao i na primjer za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu ili bilo koju odredbu iz ugovora, u tom slučaju tužitelju ne bi niti bio dan ugovor da ga ide ovjeriti kod bilježnika, već bi predmet bio ponovno vraćen na odlučivanje. Takvih slučajeva nismo imali. Klijent je bio informiran od strane banke o svim uvjetima vezanim za konkretan ugovor. Ako klijent nije bio suglasan s uvjetima, on je mogao odustati od ugovora o kreditu. Ali ponavljam sve se je iskomuniciralo prije tako da je klijent prilikom potpisivanja ugovora prihvatio uvjete koji su propisani ugovorom. Ne sjećam se da li je u spornom razdoblju bio uvjet za davanje kredita u CHF valuti, protuvrijednosti u kunama, da bude ugovorena i promjenjiva kamatna stopa. Ne sjećam se konkretno za predmetno razdoblje da li je tada bila promjenjiva kamatna stopa. Iskreno se ne sjećam kako se mijenjala kamatna stopa, ne sjećam se da li je to bilo npr. svakih 6 mjeseci ili godinu dana. Iskreno, ne sjećam se. Ja ne znam da li su savjetnici govorili klijentima koji parametri će se primjenjivati prilikom promjene kamatne stope. Ja sam u predmetnom razdoblju bila šefica, te nisam neposredno radila sa klijentima. Ja se ne sjećam koje valute je u predmetnom razdoblju štitio HNB. Ja pretpostavljam da je HNB štitio i valutu CHF. Ja mislim da nije komunicirano s klijentima koji troškovi su obuhvaćeni naknadom za obradu kredita."

9.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da se ona ne sjeća tužitelja u smislu konkretnog pravnog odnosa. Svjedokinja je iskazivala kako je uobičajeno tekao postupak, ali ne i za konkretan ugovorni odnos budući da je ona u predmetnom razdoblju bila šefica i nije neposredno radila sa klijentima korisnicima kredita.

10. Tužitelj je iskazao: "Ja sam jednim kreditom kod tuženika bio do roh bau sistema izgradio stan. Predmetnim kreditom od prosinca 2004. godine taj isti stan sam uredio za življenje u njemu, mene i moje obitelji. Rata za predmetni kredit mi je iznosila 1.600,00 kn mjesečno. Rata kredita mi je vremenom rasla, tako da je u jednom momentu iznosila i čak do cca 2.500,00 kn mjesečno. U banci sam se informirao zašto mi rata kredita tako znatno raste i u banci su mi rekli da to je tako i da se to ne može promijeniti. U predmetnom razdoblju ja sam se obratio banci tražeći kredit i tom prilikom sam rekao u banci da bi želio najpovoljniji kredit. Ja nisam tom prilikom rekao da tražim kredit u CHF, a tada nisam niti znao da postoji kredit u CHF. Ja sam pitao da mi objasne što je to kredit u CHF tj. pitao sam da mi objasne CHF valutu i meni su u banci rekli da je to dosta stabilna valuta i da je kredit u CHF valuti najpovoljniji. Oni su mi rekli da mi se rata kredita ne bi trebala mijenjati. Bankarica mi nije ništa rekla da li HNB štiti ili ne štiti valutu CHF. Bankarica mi nije rekla da je CHF valuta rizična. Kamatna stopa je bila promjenjiva. Ja se ne sjećam da je meni itko ikada u banci spomenuo, a pogotovo ne objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa.Ja mislim da se bankarica sa kojom sam razgovarao vezano za predmetni kredit zvala upravo BJP. Sada kada sam vidio tu osobu, zbog proteka vremena, iskazujem da malo mi je poznato to lice. U sastavljanju predmetnog Ugovora ja nisam sudjelovao. Predmetni Ugovor mi je ponuđen da ga potpišem. Ja predmetni Ugovor sam mogao pročitati, ja vjerojatno sam ga letimično pročitao. Imao sam povjerenje u bankaricu pa ga vjerojatno nisam u cijelosti detaljnije pročitao. Sjećam se da mi je rečeno da je kredit u CHF valuti. Meni nije rečeno da će u Ugovoru biti ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ja se ne sjećam što mi je bankarica objašnjavala. Ja nisam mogao utjecati na npr. promjenu kamatne stope ili bilo čega vezano na uvjete banke. Meni je u to vrijeme bilo bitno da dobijem stambeni kredit za završiti stan koji mi je bio potreban za obitelj tj. za življenje u stanu sa obitelji. Drugih nekretnina nemam. Od strane banke dan mi je predmetni ugovor da idem s njim kod javnog bilježnika na potpisivanje. Kod javnog bilježnika koliko se sjećam mi je samo objašnjeno da je na nekretnini založno pravo. Ja sam platio naknadu za obradu kredita, čini mi se da je bio iznos od preko 2.000,00 kn, u banci mi nisu rekli zašto plaćam tu naknadu. Iskreno, sam mislio da ja nemam ni pravo pitati na što se odnosi ta naknada. Ja sam mislio da je to tako, da se to plaća da je banka to tako odredila i da je to to. Ja sam platio troškove bilježnika i troškove uknjižbe, kao i troškove procjene nekretnine. Predmetni ugovor o kreditu sam konvertirao 2016. godine. U banci su mi predložili da konvertiram predmetni kredit u valutu eur jer da će mi rata kredita biti manja i da će mi biti nepromjenjiva. Prilikom sklapanja Ugovora o konverziji ja se nisam odrekao nikakvih svojih prava konkretno niti prava koje potražujem ovom tužbom. Prilikom sklapanja konverzije banka mi pronašla čak neki manjak tj. da sam platio nešto manje od potrebnog. Banka je obavljala sve poslove vezano za sklapanje ugovora o konverziji konkretno vezano za sadržaj o konverziji i obračun. Ja nisam mogao utjecati na sadržaj aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija. Ja se ne sjećam da li sam pitao bankaricu što znači kredit u CHF valuti i promjenjiva kamatna stopa. Meni je bankarica rekla da mi je kredit u CHF valuti najpovoljniji i da je za mene najpovoljniji, najsigurniji, te da svi uzimaju kredit u CHF valuti. Nakon što sam ja letimično pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja ja nisam tražio od bankarice da se promijene neke odredbe tog Ugovora. Ja nisam ni znao da mogu tražiti izmjene nekih odredbi tog Ugovora."

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio u potpunosti informiran o svim rizicima koji mogu nastati glede ugovorenih odredbi vezanih za jednostranu promjenu kamatne stope, kao ni o valutnoj klauzuli, niti o odredbi vezanoj za naknadu za obradu i odobravanje kredita, niti je znao da li postoji mogućnost pregovarati, niti utjecati na izmjene tih odredbi Ugovora o kreditu, a predmetni kredit je podignut kao stambeni kredit, isključivo za dovršenje objekta za stanovanje za svoju obitelj, kao i da tužitelj ima status potrošača.

12. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, 15. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 45.519,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 5,490 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 240 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor 16. ožujka 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 31.12.2004. do 31.12.2007. godine 5,49%, od 01.01.2008. do 31.03.2009. godine 5,55%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. godine 5,90%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. godine 5,65%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. godine 5,35%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. godine 5% i od 01.01.2014. godine 3,23%.

13. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, kao i u odnosu na naplatu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1% naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom plasmana, protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplate po osnovi ništetne odredbe vezane za obradu i odobravanje kredita kao i s osnove razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka u konverziji, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima status potrošača,

- da li tuženik ima pravo tražiti prijeboj odnosno utvrđenje da postoji njegova tražbina prema tužitelju.

14. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a da je prigovor tuženika neosnovan.

15. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u točkama II. i V. izreke ove Presude, dakle više od iznosa kojeg je potraživao po primljenoj dokumentaciji od strane tuženika. U tužbi tužitelj je tražio ukupno 4.244,62 eura, a nakon provedenog financijskog vještačenja potražuje više za 305,52 eura. Dakle, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev.

16. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, do preinake tj. povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva došlo je iz iste činjenične osnove, što se smatra neprava preinaka, pa je takva preinaka dopuštena.

17. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 15. prosinca 2004. i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke

- tuženika, zatim u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj dužan prije korištenja kredita, za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom plasmana kredita. Posljedično tome predmet spora je i isplata zbog ništetnosti odredbe o valutnoj kaluzuli, isplata zbog ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu i odobravanje kredita te isplata razlike nedospjele glavnice i utvrđenog manjka prilikom konverzije, te prigovor tuženika radi prijeboja, prigovor zastare i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

18. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

19. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

20. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

21. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

22. Kako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

23. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima su i iskazi svjedoka i tužitelja, a koji su iskazivali o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata ili iz reklamnih letaka i objava u dnevnim novinama, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

24. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne.

25. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10.09.2003. pa do 31.12.2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 15. prosinca 2004. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10.09.2003. pa do 31.12.2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. U postupku povodom kolektivne tužbe tužitelji traže utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe koja propisuje promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

26. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi utvrđenja ništetnosti i radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

28. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, pa slijedom toga tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio. Do sniženja kamatne stope došlo je temeljem zakonske odredbe - donijete zbog zakonske intervencije kako bi se zaustavilo nepošteno bankovno poslovanje. Tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu nije stekao ništa bez osnove, dakle nije primio ništa i ne treba ništa ni vraćati. Takvo pravno shvaćanje su već zauzeli više županijskih sudova (ŽS u Splitu posl.br. Gž- 775/2021 od 13. listopada 2021. i ŽS u Zagrebu posl.br. Gž-2840/2023 od 22. kolovoza 2023.) budući da manje plaćene kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka sama mijenjala kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike kako nije bila jasno predočena i zato tuženik ne može prijeboj crpiti iz svog nezakonitog postupanja. Zato navodi tuženika da treba umanjiti potraživanje tužitelja jer je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, jer je plaćanje anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti obveza tužitelja da vraća bilo što tuženiku. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a onaj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (konkretno ništetnih određenih odredbi ugovora) odgovoran je za štetu u ovom slučaju tužitelju koji tu štetu trpi zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora, ako nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra FJ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

30. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 JJ i PJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

31. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe da je tužitelj dužan platiti za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita 1% naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom plasmana ističe se slijedeće: iz dopisa tuženika (list 54) utvrđeno je da je tuženik potvrdio punomoćnici tužitelja, na njezin upit, da je tuženik za obradu kredita platio naknadu 31. prosinca 2004. u iznosu od 2.246,68 kuna odnosno 298,19 eura. U odnosu na tu odredbu tužitelj je iskazao da nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, da je ugovor bio unaprijed sastavljen. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) propisano je "Ugovor od potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

32. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

33. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, a tužitelj je iskazao da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada od 1% odnosi te da o toj naknadi nije pregovarao. Sud je prihvatio iskaz tužitelja da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati. A to potvrđuje i saslušana svjedokinja, službenica banke.

34. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

35. Iz navedenog sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

36. Budući da je tuženik prethodno pripremio ugovor, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini od 1% iznosa kredita to je očito da je tužitelju prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a posljedično tome znači da je navedena odredba članka 10. ništetna primjenom članka 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

38. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona. Međutim, tuženik nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

39. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

40. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužbeni zahtjev tužitelja kako je to opisano u točki III. i IV. izreke ove presude je osnovan.

41. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu GJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

42. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

43. Sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovoru od 16. ožujka 2016. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

44. Nadalje, navedenim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

45. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

46. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

47. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

48. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

49. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke MARIMAR-FIN d.o.o..

49.1. Vještak je dana 22. srpnja 2024. izradio nalaz i mišljenje u kojem je iznio:

- preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa (do datuma provedbe konverzije) koji je korisnik kredita platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti kada je isti izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu od dana 15.02.2004. godine ukupno iznose *202,56 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4.

Zatezna kamata na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kamata tekuća od dana svakog preplaćenog iznosa do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *143,73 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4.

- preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je korisnik kredita platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *3.030,47 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7.

Zatezna kamata na svaki pojedini iznos preplate s osnova promjene tečaja tekuća od dana svakog preplaćenog iznosa do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *898,43 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 7.

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju kredita iznosi *1.096,89 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji

- u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio manjak u iznosu od *124,59 EUR

- iznos koji je tužitelj preplatio s osnove promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početne uvjete kredita s vk u CHF utvrđen ovim vještačenjem nije priznat i uračunat u izračunu konverzije, odnosno tužitelju nije umanjena obveza po konvertiranom kreditu za utvrđenu preplatu

- Konverzija je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U konverziji nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR.

U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate utvrđene u prvoj i drugoj alineji ovog Mišljenja.

- manje plaćene kamate u razdoblju niže kamatne stope, kao razlika između kamate koja bi bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno

- po osnovi promjene kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznose *982,38 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 5

- manje plaćeni anuiteti s osnova promjene tečaja, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01.02.2005. do 01.01.2010. godine (a sve sukladno prigovoru tuženika radi prijeboja iz toč. V. podneska datiranog 27. veljače 2024. godine), odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *715,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

- Na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj kredita uvažavajući samo pozitivne razlike s obračunatom zateznom kamatom iznosi *5.496,67 EUR, od čega *3.233,03 EUR preplate u anuitetima, obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta *1.042,16 EUR, dok u obračunu konverzije razlika u nedospjeloj glavnici i manjak utvrđen u konverziji ukupno iznose *1.221,48 EUR, sve kako je prikazano u Tabeli br. 12.

- Na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj kredita uvažavajući i pozitivne i negativne razlike s obračunatim zateznim kamatama iznosi *3.273,93 EUR, od čega *1.535,65 EUR razlike u anuitetima, *516,80 EUR obračunate zatezne kamate, dok u obračunu konverzije razlika u nedospjeloj glavnici i manjak utvrđen u konverziji ukupno iznose *1.221,48 EUR, sve kako je prikazano u Tabeli br. 13.

50. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu.

51. Tuženik se podneskom od 20. rujna 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i da ne traži saslušanje vještaka, međutim da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja iz razloga jer je između stranaka provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje: ZID ZPK)-u i zbog toga da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju. Tuženik se poziva na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu, Vrhovnog suda RH i dr. Tuženik je istovremeno uredio zahtjev koji se odnosi na prigovor radi prijeboja ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 715,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od 02. veljače 2005. do siječnja 2010. pa do isplate te da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

52. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan, te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

53. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021., u kojem se navodi "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, do preinake je došlo iz iste činjenične osnove na koje se tužitelj u tužbi pozvao što se smatra ne pravom preinakom, pa je takva preinaka dopuštena.

54. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik bi u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a bio dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,490 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,490%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvotužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva.

55. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu, kao i ugovorene naknade za zahtjev i odobravanje kredita te s osnove glavnice nedospjele glavnice i utvrđenog manjka u konverziji i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a, čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

56. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

57. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu broj 1 Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 16. ožujka 2004. godine.

58. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i zbog ništetnosti odredbe koja regulira plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, podnio 12. lipnja 2023. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, dakle nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. A ništetnost odredbe o naplati naknade za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 1 % iznosa kredita utvrđena je ovom presudom. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine. U ovom postupku je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja propisuje naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tj. da banka ima pravo naplatiti 1% naknade na iznos, s obzirom na to zastarni rok za isplatu po toj osnovi nije istekao.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja odredba propisuje da strana koja izgubi u parnici je dužna strani koja dobije naknaditi parnični trošak. Tužitelj je uspio u ovoj parnici u cijelosti te mu pripada pravo na naknadu parničkog troška. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podneska od 10.11.2023., 22.04.2024. i 17.09.2024., za zastupanje na ročištima 11.04.2024. i 26.03.2025. za svaku radnju po 200,00 eura što ukupno iznosi 1.200,00 eura plus trošak vještačenja u iznosu od 720,00 eura odnosno sveukupno 1.920,00 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 28.09.2023., 02.04.2024. i 02.04.2024. jer su isti bili nepotrebni, a k tome ne radi se o dva podneska od 02.04.2024.

59.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).

60. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

61. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 08. svibnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.