Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], CP

Poslovni broj: P-531/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja GP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o.,odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 1.travnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 8.svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 9012253218 sklopljenog dana 30.01.2007 godine, između TP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb . kao kreditora i to:

- odredbe u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje valutna klauzula

- odredba 11.3. „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“

- odredba 11.9. „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

II.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb isplatiti tužitelju Zadravec Leonardu, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , ukupan iznos od 4.745,24 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana, kako slijedi:

27.1.2009 na iznos od 9,68 eur

27.2.2009 na iznos od 22,67 eur

18.3.2009 na iznos od 17,20 eur

27.4.2009 na iznos od 20,71 eur

21.5.2009 na iznos od 18,04 eur

1.7.2009 na iznos od 13,16 eur

22.7.2009 na iznos od 16,02 eur

31.8.2009 na iznos od 16,38 eur

2.10.2009 na iznos od 14,17 eur

3.11.2009 na iznos od 14,54 eur

2.12.2009 na iznos od 17,84 eur

30.12.2009 na iznos od 22,54 eur

1.2.2010 na iznos od 25,58 eur

2.3.2010 na iznos od 26,15 eur

8.4.2010 na iznos od 31,66 eur

4.8.2010 na iznos od 45,26 eur

3.9.2010 na iznos od 57,57 eur

24.11.2010 na iznos od 53,90 eur

24.11.2010 na iznos od 55,49 eur

29.11.2010 na iznos od 58,06 eur

29.11.2010 na iznos od 59,41 eur

29.11.2010 na iznos od 60,60 eur

14.12.2010 na iznos od 64,91 eur

31.3.2011 na iznos od 65,60 eur

31.3.2011 na iznos od 65,53 eur

1.4.2011 na iznos od 64,78 eur

15.4.2011 na iznos od 79,06 eur

3.8.2011 na iznos od 118,79 eur

3.8.2011 na iznos od 123,96 eur

8.8.2011 na iznos od 124,07 eur

15.2.2012 na iznos od 99,18 eur

16.2.2012 na iznos od 98,76 eur

20.4.2012 na iznos od 96,45 eur

20.4.2012 na iznos od 96,81 eur

16.4.2015 na iznos od 101,86 eur

16.4.2015 na iznos od 105,18 eur

31.1.2007 na iznos od 256,26 eur na ime naplaćene naknade.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja od dosuđenog iznosa od 4.745,24 eura do traženog iznosa od 5.608,51 euro.

IV. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.340,45 eura, sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je kao korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili su Ugovor o kreditu broj 9012253218 dana 30.01.2007. godine. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.313,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da otplaćuje u kroz 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora. Tužitelj je tuženiku kredit otplatio.

1.1. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a.

1.2. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

1.3. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku.

1.5. Nadalje, tužitelj navodi da ulazna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo i koja je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. U ugovoru kao ni tijekom ugovaranja kredita nije navedeno na što se konkretno takva naknada odnosi. Tužitelj se poziva na presude suda EU C-224/2019 i C-84/2019 kojima je utvrđeno da su takvi troškovi nepošteni jer nije objašnjeno za koju su svrhu naplaćeni i nisu proporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba ugovoru u točci 1.9. s obzirom da tužitelj nije bio upoznat sa nikakvim rizicima, uključujući i valutnu klauzulu, niti se u vezi istog posebno pregovaralo, niti je bio upozoren na rizik istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti se o istima pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu od 30.1.2007. u svakom dijelu ugovora u kojem se spominje valutna klauzula, odredba 11. 3. koja se odnosi na obradu kreditnog zahtjeva, te odredba 11. 9. predmetnog ugovora , kao i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.608,51 euro, kao i da mu nadoknadi troškovi ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, da je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet , da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS RH , poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018., da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno Načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka , te da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva budući da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja.

3. Tužitelj je podneskom od 31.3.2025. sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u pregled uplata po predmetnom kreditu ( list 8 i 9 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 10 -33 spisa), plan otplate (list 34-35 spisa), okvirni izračun preplate po predmetnom ugovoru po vještaku Kseniji Špoljarić ( list 38-47 spisa), Ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog (list 48-54 spisa), ponudu auto kuće (list 57 spisa), otplatnu tablicu (list 59-60 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 64-88 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu s prilozima (list 92-107 spisa), podnesak tuženika (list 108-111 spisa), nalaz stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 118-124 spisa), podnesak tuženika kojim se očituje na nalaz vještaka (list 134-135 spisa), podnesak tužitelja kojim traži dopunu nalaza (list 142-144 spisa), očitovanje vještaka (list 149-150 spisa), podnesak tužitelja (list 153- 155 spisa), dopunu očitovanja vještaka (list 158-160 spisa), podnesak tužitelja od 31.3.2025. (list 163-165 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

5. Tužitelj je izjavio da je trebao sredstva za kupnju osobnog vozila. Za kredite se raspitivao u više banaka. Tuženik mu je ponudio najpovoljniju opciju, odnosno najniže kamate, a uz to u Auto kući Gala mu je bilo rečeno da se najpovoljniji krediti mogu dobiti u PBZ u Varaždinu. Cijena vozila iznosila je 19.000,00 ili 20.000,00 eura. U Auto kući je dao svoje podatke prodavaču, isti dan je otišao u PBZ Varaždin gdje je već ugovor bio sastavljen sa podatcima koje je banci dostavila auto kuća. Iznos kredita bio je izražen u CHF. U banci su mu kazali da se radi o najpovoljnijem kreditu, da je tu najpovoljnija kamata. Nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora, sve što je bilo napisano bilo je fiksno. U banci mu nitko nije kazao da postoje bilo kakvi rizici vezani uz kredite u CHF, nije se spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, niti je bilo rečeno koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Ugovor je pročitao i sve mu je bilo jasno. Nije imao pitanja vezano uz odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita, niti ga je tko u banci naveo na tu odredbu. Isti dan bio je kod bilježnika koji nije pročitao ugovor već je on samo isti trebao potpisati i tada su ga uveli u svoje knjige. S obzirom na protek vremena nije se mogao sjetiti da li je bila određena promjenjiva ili fiksna kamatna stopa. Od banke je dobivao uplatnice za plaćanje rata kredita, time da mu je prva rata iznosila oko 1.700,00 ili 1.800,00 kuna mjesečno, a porasla je na 3.200,00 kuna mjesečno. Na uplatnicama koje je dobivao bila je navedena i zatezna kamata i u slučajevima kad je redovno plaćala kredit. Vezano uz povećanje rate kredita pitao je za razlog u banci , te mu je bilo odgovoreno da je to tako i nije mu objašnjeno što je utjecalo na povećanje rate kredita. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan ali se nije mogao sjetiti kakve su rate kredita u istom navedene. Ne zna da li je ulazna naknada skinuta iz sredstava kredita, istu nije trebao posebno platiti, a sredstva kredita proslijeđena su auto kući. Kredit je otplatio na način da je digao drugi kredit u drugoj banci. PBZ mu nije ponudio opciju uzimanja nekog drugog kredita kojim bi otplatio postojeći. Vozilo koje je kupio koristio je za privatne svrhe, za odlazak na posao i prijevoz djeteta. U vrijeme uzimanja kredita, kao i sada bio je zaposlen u metalnoj industriji kao zaposlenik. U vrijeme uzimanja kredita nije imao obrt, firmu, niti bilo kakve poslovne udjele.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012253218 dana 30.1.2007. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.313,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom po stopi od 5,10 % godišnje, promjenjivom, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

8. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

9. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

10. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

11. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., Odluku Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9.4.2015.,odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba), te čl.323. Zakona o obveznim odnosima.

12. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom presudom utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

15. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

17. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

18. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

19. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 14.6.2023.

20. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

21. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

22. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj uslijed promjene tečaja preplatio anuitete u odnosu na početno ugovoren tečaj u ukupnom iznosu od 4.488,98 eura, prema fiksnom tečaju. Prilikom puštanja kredita u otplatu tužitelju je naplaćena naknada u iznosu od 1,5 % kunske glavnice što je iznosilo 1.930,79 HRK odnosno 256,26 eura prema fiksnom tečaju.

23. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka iznoseći primjedbe pravne prirode, time da je naveo da je vještak sačinio nalaz i mišljenje ne uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita. Tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje navodeći da je vještak prilikom uračunavanja uplata pogrešno, umjesto tečaja na dan uplate, koristio tečaj uplate izračunat kao prosječni alekvotni tečaj po kojem je anuitet naplaćen. Stoga je tražio da se vještak pozove na očitovanje , te dopunu nalaza i mišljenja. U svom očitovanju od 28.1.2025. vještak je u odnosu na prigovor tuženika naveo da nije točno da je sačinio izračun ne uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike s obzirom da se na stranici 3 nalaza u proračunskoj tablici jasno vide crvenim brojkama iskazane tzv. negativne preplate, koje su prebijene s najbližim pozitivnim iznosima. Glede prigovora tužitelja vještak navodi da razlike u izračunu proizlaze iz činjenice što se uplatama po kreditnoj partiji nisu podmirivali samo iznosi glavnice i kamata već i iznosi naknada, troškovi opomena i zateznih kamata. Vještak je naveo da je postupao sukladno postavljenom zadatku, te u potpunosti ostao kod svog nalaza i mišljenja. Tužitelj je ponovno postavio prigovor na očitovanje vještaka tražeći da vještak uzima u obzir tečaj na dan uplate s obzirom da je koristio tečaj uplate kao prosječni alikvotni tečaj čime je iznos realno izvršenih uplata iskazan u manjem iznosu od 9.269,84 kune. U očitovanju od 27.2.2025. vještak je ponovio svoje navode iz ranijeg očitovanja navodeći da se razlika od 9.269,84 kuna koju navodi tužitelj odnosi na iznos naplaćenih zateznih kamata troškova i naknada , a što nije bilo dio njegovog zadatka , te da se radi o dva povrata korisniku viškova uplaćenih sredstava i to od 360,00 CHF na dan 10.8.2011. , te 493,44 CHF na dan 23.2.2012. Slijedom navedenog vještak je ponovno naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

24. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

25. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

26. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

27. Analizirajući iskaz tužitelja sud je smatrao da je isti detaljno i uvjerljivo opisao način na koji je došlo do sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom. Iz iskaza tužitelja nesporno proizlazi da o kreditu i uvjetima kredita nije pregovarao sa djelatnikom banke već da je ugovor o kreditu bio sastavljen u banci po podatcima koje je tužitelj dao djelatniku auto kuće u kojoj je kupovao vozilo , te da je on samo trebao odnijeti ugovor k javnom bilježniku i potpisati. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je trebao sredstva za kupovinu osobnog vozila, za vlastite potrebe, time da je cijena vozila iznosila 19.000,00 ili 20.000,00 eura, a kad je došao u banku ugovor je bio sastavljen na način da je iznos kredita bio izražen u CHF s napomenom djelatnika banke da se radi o najpovoljnijem kreditu s najpovoljnijom kamatom bez da je djelatnik banke spomenuo bilo kakve rizike glede kredita u CHF ili da je vršio usporedbu predmetnog kredita s npr. kreditom u EUR-ima ili kunama. Isto tako prema iskazu tužitelja on nije imao pitanja vezano uz odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita, na istu odredbu ga nitko nije upozorio, a on je smatrao da sve što je bilo napisano u ugovoru je fiksno, te da se o tome ne može pregovarati.

28. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

29. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

31. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

32. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

33. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

34. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

36. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi

37. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

38. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

39. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

40. Dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv. Stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih, time da tužitelj nije bio niti informiran od strane djelatnika banke što sve ulazi u tzv. ulaznu naknadu. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

42. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

43. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

44. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

45. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

46. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

47. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

48. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

49. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

50. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

51. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

52. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

53. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

54. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

55. Tužitelj je smanjio točku II. tužbenog zahtjeva u podnesku od 31.3.2025. tražeći isplatu od 4.745,24 eura, dok je u tužbi tražio isplatu od 5.608,51 euro. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Stoga je sud ovom presudom odlučio o smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno povlačenju dijela istog na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Naime, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje , pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, pa dolazi do primjene odredbe čl. 193. ZPP-a. Ovaj sud odlučio je o cijelom zahtjevu kao što je isti bio postavljen u podnesku tužitelja od 31.3.2025. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i između ostalog ograničena je zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja, te kada se tuženik upustio u raspravljanje isti ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio.

56. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

57. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 138/2023 ), sastav podneska od 10.1.2025., 20.2.2025. i 31.3.2025. svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 9.7.2024., 1.4.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr.9/3 Tarife), pripadajući PDV u iznosu od 375,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, te trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 200,00 eura. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.340,45 eura.

58. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 8.svibnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte