Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1103/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022., te rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1681/2019-29 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022., potvrđuje.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022., potvrđuje u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

II.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1681/2019-29 od 31. ožujka 2022. potvrđuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime razlike u iznosima kamata iznos od 219,50 eura / 1.653,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I. izreke); isplatiti tužiteljici na ime razlike u plaćanju anuiteta zbog primjene valutne klauzule iznos od 3.020,29 eura / 22.756,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose ( točka II. izreke ), te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice u iznosu od 569,42 eura / 4.290,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III. izreke).

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan (točka I. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.883,60 eura / 14.192,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 302,74 eura / 2.281,00 kn zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen (točka II. izreke).

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-1681/2019-29. od 31. ožujka 2022. vještaku Anti Beusu, stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, za pisanu dopunu nalaza i mišljenja u predmetu poslovni broj P-1681/2019 odmjerena je nagrada u iznosu od 66,36 eura / 500,00 kn, na temelju računa broj: 120/1/1 (točka I. izreke), te je tuženiku naloženo u roku od 8 dana platiti imenovanom vještaku navedeni novčani iznos (točka II. izreke).

2. Protiv presude poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022. te točke I. i dosuđujućeg dijela točke II. izreke rješenja poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022. žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se citirana presuda i rešenje preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška.

3. Rješenje suda prvog stupnja poslovni broj P-1681/2019-29. od 31. ožujka 2022. tuženik pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da se rješenje ukine, uz obvezu tužiteljice na naknadu troška žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 219,50 eura / 1.653,79 kn na ime razlike s osnove promjenjive kamatne stope, iznosa od 3.020,29 eura / 22.756,36 kn s osnove primjene valutne klauzule, te prigovor tuženika istaknut radi prebijanja iznosa od 569,42 eura / 4.290,28 kn s kamatama.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rešenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

8. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te je iste moguće ispitati.

8.1. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da osnovom istih može utvrditi odlučne činjenice, a presuda je izrađena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8., čl. 220. i čl. 338. ZPP-a, na što se neosnovano ističe u žalbi.

9. U odnosu na žalbeni razlog za eventualnim izuzećem sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, za navesti je da prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda, ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. U ovom konkretnom predmetu suci nisu stranke, niti njihovi srodnici, a kako je zahtjev postavljen ne samo općenito, već i kao eventualni, ne postoje razlozi iz čl. 71. , čl. 72. i čl. 73. ZPP-a, zbog kojih sudac/suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogli obavljati sudačku dužnost.

10. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita] od 25. listopada 2005. i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženik kao kreditor;

- da je predmetni ugovorni odnos prestao isplatom cijelog kredita 15. siječnja 2013.;

-da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, te da je stoga neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti;

-da je kao prethodno pitanje raspravljeno o valjanosti dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je utvrđeno da su iste ništetne pozivom na odredbu iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03);

-da je cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, učinak presude u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, te odredbu čl. 502 c. ZPP-a, sud vezan za utvrđenja iz navedene parnice poslovni broj P-1401/2012, pa kako je predmetnim odredbama ugovora o kreditu ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, a isto tako i vezanost za ništetnost ugovorene valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost kojih ugovornih odredbi je utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.;

-da se u konkretnom slučaju tužiteljica ima smatrati potrošačem budući da je predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba za privatne svrhe, negirajući ikakvu vezu tog ugovora i svoje eventualne turističke djelatnosti, a da tuženik svojim tvrdnjama o suprotnom nije doveo u pitanje ugovorni status tužiteljice, niti namjenu predmetnog ugovora o kreditu;

-da zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi pet godina, koji u ovom slučaju nije nastupio, računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. travnja 2019.;

-da je o zahtjevu tužiteljice za isplatom zatraženih iznosa odlučeno provedenim knjigovodstvenim vještačenjem;

-da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan pozivom na odredbu iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO).

11.Pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor mjesne nanadležnosti.

12. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke člankom 16. ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa] (navedeno u narečenom ugovoru o kreditu i u tužbi), radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Rijeku, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa] u jednom pravcu (412 km), bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

12.1. Stoga se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Prema tome, kada je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, tada se nadležnost za suđenje procjenjuje prema pravilima čl. 46., 48. i 59. ZPP-a. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPPa ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

13.1.Slijedom izloženoga, kako je tužiteljica podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen istaknuti prigovor mjesne nanadležnosti prvostupanjskog suda.

14. Neosnovano se žalbenim navodima osporava status tužiteljice kao potrošača tvrdnjom da je tužiteljica kao fizička osoba zaključila ugovor u poduzetničke svrhe radi izgradnje kuće i iznajmljivanja na adresi [adresa] u [adresa], budući da je iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu razvidno da se radi o stambenom kreditu, a da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana na ime IG i BG, te da je iz spisu priloženog e-oglasa razvidno da se iznajmljivanjem apartmana na navedenoj adresi bavi vlasnik te nekretnine IG, a ne tužiteljica. Stoga je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik tvrdnjama o suprotnom nije doveo u pitanje ugovorni status tužiteljice niti namjenu sklopljenog ugovora, s time da je teret dokaza da tužiteljica nije potrošač, bio na tuženiku.

15. U odnosu na meritum spora ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu prethodnog pitanja pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog spora, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14), te čl. 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

18.1. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd- 2507/2022 od 14. lipnja 2022).

18.2. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz članka 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

19. Na žalbene navode vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koju u žalbi ukazuje tuženik, za navesti je da navedena presuda ni u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te ni u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

20.Tuženik u žalbi izdvaja i dijelove obrazloženja presude C-452/18 koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, zanemarujući stajališta suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, u presudi broj C- 452/18, Sud Europske unije izjašnjavao se o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13.

21. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 S i I Rabai; C186/16 B; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance; ).

22.Tuženik ustraje u tvrdnji da je tužiteljica u dovoljnoj mjeri informirana o svim parametrima kredita, o riziku ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak, informacijama o promjeni kamatne stope i otplatnim planom. Međutim, informacija za koju tuženik tvrdi da je tužiteljica upoznata, ne sadrži obavijest da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu, i da Hrvatska narodna banka ne poduzima mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura. Pri tome, kada se ima u vidu da tuženik ističe kako promjene mjesečnih obroka kredita tijekom trajanja ugovora ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovisi o volji tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga, pa da se od trgovca ne može očekivati da predvidi takvu fluktuaciju u smislu izračuna budućih mjesečnih obroka, takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koje su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku, te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.).

22.1. S obzirom na izloženo, ni okolnost da nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje TG, koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer imenovana nije osobno sudjelovala u vođenju pregovora i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom.

23. Okolnost da nije saslušana tužiteljica, također nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da bi tužiteljica u svom iskazu zasigurno ustrajala kod činjeničnih navoda tužbe da nije bila informirana o svim parametrima predmetnog kredita.

24. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kroz rješavanje prethodnog pitanja utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

25.Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji iznos je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

26. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

27. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 16. travnja 2019., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 16. travnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

28. Neosnovano tuženik žalbom osporava tijek zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja jer tužiteljica nije stjecateljica bez osnove novčanog iznosa u pogledu kojeg je istaknut prigovor. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, iz čega slijedi da tuženik nema pravo potraživati naznačene novčane iznose niti na ime naknade štete.

30. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi, tako i visini, donesena u primjeni odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

31. Neosnovano se žalbenim navodima tuženika osporava zakonitost rješenja suda prvog stupnja poslovni broj P-1681/2019-29 od 31. ožujka 2022., budući da se povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje angažiranog knjigovodstveno- financijskog vještaka, a koji prigovor je tuženik dostavio u spis podneskom od 23. ožujka 2021., ističući da vještak nije prikazao negativne razlike nastale plaćanjem po sniženim kamatnim stopama i tečaju, kao i za potrebe prigovora radi prebijanja, angažirani vještak očitovao pisanim putem dopunom nalaza od 27. srpnja 2021. (list 410.-413. spisa), u kojem je između ostaloga naveo da se prijedlog tuženika za alternativnim izračunom ne može komplementarno uklopiti u postojeći zadatak, jer počiva na drugačijim pretpostavkama od postavljenog tužbenog zahtjeva; ukoliko postoji potreba za alternativnim izračunom temeljem prijedloga tuženika moli sud da mu to postavi zadatkom i od tuženika zatraži uplatu predujma za troškove izračuna, a svi ostali navodi tuženika da su odgovoreni u prethodnom nalazu tj. predmet spora i zadatak suda je izračunati osnovanost tečaja uz pretpostavku ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31.1. Stoga, kako se angažirani vještak očitovao na prigovore tuženika, neosnovano se žalbenim navodima osporava zakonitost pobijanog rješenja koje je sud prvog stupnja donio u primjeni Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“ broj: 38/14, 123/15, 29/16 i 61/19) i Cjenika naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka.

32. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368 st. 1. i čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

33. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

34. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke II. izreke) rješenje suda prvog stupnja poslovni broj P-1681/2019-28 od 18. ožujka 2022. kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović