Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -24/2025-8

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-405/2024-38 od 18. srpnja 2024. i dopunskog rješenja istog suda poslovni broj P-405/2024-42 od 4. listopada 2024., na sjednici vijeća 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-405/2024-38 od 18. srpnja 2024. u točkama I., II., III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-405/2024-42 od 4. listopada 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama te u iznosu od 125,00 eura.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirano rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.390,96 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke. U točki II. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u iznosu od 170,20 eura, s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.574,08 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 19. ožujka 2021., a ispravljenim podneskom od 12. travnja 2024.

1.2. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja od 4. listopada 2024. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama od 17. srpnja 2024. do isplate, te u iznosu od 250,00 eura (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (toč. II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,

28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), pobijajući točke I., II., III. i V. izreke, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik je podnio žalbu i protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbe nije dostavljen.

4. Žalba protiv presude nije osnovana, dok je žalba protiv dopunskog rješenja djelomično osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 11. prosinca 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 39.660,65 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, a da je tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača. Cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih odredbi, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03-dalje: ZZP/03) te čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 9.390,96 eura.

8. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a s obzirom da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 18. listopada 2019.

9. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da su uplate po kreditu vršene od strane treće osobe, odnosno prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije, prvostupanjski sud isti otklanja, cijeneći da su uplate po kreditu vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita (tužitelja), da ih je kreditor (tuženik) kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu pa da eventualno potraživanje koje bi treća osoba, koja je faktički izvršila uplatu, mogla imati prema korisniku kredita (tužitelju) je pitanje odnosa između te osobe i korisnika kredita (tužitelja).

10. Pored toga, prvostupanjski sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja istaknutom u postupku s osnove manje plaćenih iznosa na ime razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Prvostupanjski sud cijeni da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, te stoga smatra da tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora jer da takvo pravo, u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, kao i s obzirom na činjenicu da tužitelj nije ništa primio, ni stekao bez osnove, već da je uplate primio tuženik.

11. Prije svega, treba napomenuti da je tuženik u žalbi protiv presude istaknuo zahtjev za izuzeće uređujućeg suca i članova vijeća drugostupanjskog suda pozivom na čl. 73. st. 1. u vezi s čl. 71. st. 7. ZPP-a, o kojem je odlučeno rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj Su-82/2025-2 od 20. veljače 2025. na način da je zahtjev odbijen

12. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

12.1. Tuženik sadržajem žalbe neosnovano upire na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP-a. Naime, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio jer nije odlučio o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU (Direktive 93/13), kako je predložio u podnesku od 31. ožujka 2021., međutim za napomenuti je da u ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na sporni ugovor o kreditu s obzirom da je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (presuda od 5. svibnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, t. 33. i navedena sudska praksa).

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

14. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge, niti dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Nastavno tome, u odnosu na pozivanje tuženike na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

18. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

20. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

21. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

22. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužitelja.

23. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, a koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prebijanja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.

25. Pravilno je prvostupanjski sud presudom utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke (Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.)

25.1. Naime, u vrijeme odlučivanja je na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br. 138/2023: dalje-Tarifa ). Prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na primjenu Tarife u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku.

26. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

27. Dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda tužitelju je odmjeren daljnji trošak postupka na ime nagrade za zastupanje tužitelja na ročištu 11. travnja 2024. u iznosu od 250,00 eura i sastavljanja prijedloga za donošenje dopunskog rješenja o trošku u iznosu od 250,00 eura, pozivom na čl. 155. i 164. st. 1. i 3. u vezi s čl. 339. i 341. ZPP-a, te Tbr. 7. i 8. Tarife.

27.1. Tuženik žalbom neosnovano osporava pravilnost primjene Tarife prilikom odmjeravanja nagrade za zastupanje tužitelja na naznačenom ročištu koju je prvostupanjski sud odmjerio sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari. Međutim djelomično su osnovane žalbene tvrdnje u odnosu na pogrešnu primjenu Tarife prilikom odmjeravanja nagrade tužitelju za sastavljanje prijedloga za donošenje dopunskog rješenja budući da prema shvaćanju ovog suda naznačeni prijedlog ne ulazi u krug podnesaka za koji se priznaje nagrada u cjelokupnom iznosu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već se radi o podnesku iz Tbr. 8. toč. 2. Tarife za koji tužitelju treba odmjeriti 50 % nagrade, konkretno iznos od 100,00 eura uvećan za PDV pa je za iznos koji je dosuđen preko toga (125,00 eura) zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

28. Kako pobijano rješenje nije zahvaćeno bitnim povredama na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a, to je sukladno prethodno iznesenom odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ovog rješenja na temelju čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a.

29. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbi u primjeni čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i st. 5. ZPP-a.

30. Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke i rješenje sadržano u istom otpravku s citiranom presudom, te dopunsko rješenje u točki II. izreke kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

.

U Rijeci 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović