Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-641/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Radivoju Maćešiću Biscuoliu, odvjetniku u Puli, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 08. svibnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 11. ožujka 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208594737, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. ožujka 2007. godine, a koja glasi:

"…redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke";

te u odredbi čl. 2. toč. 3. koja glasi: "… sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive…",

te u odredbi čl. 7. toč. 1. koja glasi: "… sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitet… u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora",

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208594737 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. ožujka 2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi čl. 1.1. koja glasi: "… obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.";

u odredbi članka 1.2. koja glasi: "… uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme...";

u odredbi čl. 2.1. koja glasi: "… sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja… ." te u odredbi čl. 7.1. koja glasi: "…. obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…. "

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 34.832,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2015. godine pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.221,64 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 04. lipnja 2019. godine tužiteljica podnosi tužbu protiv tužene zaprimljene pod posl.br. P-641/2019, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženicom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208594737 dana 13. ožujka 2007. godine kojim je ugovoren iznos kredita od 175.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate;

- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tužene, o čemu da ugovorne strane u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarale niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke;

- da obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na oduku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi TS u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke sa učinkom ex tunc pa da su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je ugovorom o kreditu banka odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 175.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od prvog 877,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja;

- da u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tužena je propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (13. ožujka 2007. godine) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi HNB-a iznosio 4,546101, a od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuitete tužiteljice;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske (dalje VTSRH) posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima, tako što su ugovorile CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi TS u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine, sklapali Aneksi/Dodaci uz osnovni ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je rješenjem VS RH broj Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili Dodatak ugovora o kreditu, kojim su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;

- da presuda TS u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom VTS RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredaba kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, obvezujuća je i pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke:

- da sve opisane odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP-a (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnosti (čl. 87. ZZP-a);

- da sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da je tužiteljica mišljenja da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora 13. ožujka 2007. godine bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a, a iznosio 4,546101 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da tužiteljica smatra da je zbog ništetnih ugovornih odredbi znatno preplatila predmetni kredit za određeni novčani iznos koju visinu kondemnatornog zahtjeva bi uskladila po dostavi sve relevantne dokumentacije za izračun, s time da za svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.2. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev kojim se ima utvrditi ništetnim dijelove odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanih u čl. 2.1., čl. 2.3. i čl. 7.1. te utvrditi ništetnim u dijelu i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF iz čl. 1.1., čl. 1.2, čl. 2.1. i čl. 7.1., uz restitucijski zahtjev isplate po osnovi tih ništetnih odredbi koji je u tužbi inicijalno glasio na ukupan iznos od 145.706,81 kuna uz zakonsku zateznu kamatu za svaku pojedinačno mjesečno utvrđenu preplatu od dospijeća do isplate, a nakon provedenog vještačenja primijenivši uračunavanje propisano čl. 170. i čl. 171. ZOO-a tužiteljica zahtjev uskladila u visini od 34.832,30 eura (podnesak od 11. ožujka 2025. godine).

2. U odgovoru na tužbu tužene od 06. kolovoza 2019. godine (list 48-56) ista osporava tužiteljičine navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz isticanje prigovora nedostatka pravnog interesa, prigovora zastare i osporenog statusa potrošača, a sve uz slijedeće navode:

- da je tužiteljica prethodno ovoj tužbi već pokrenula parnični postupak pod posl.br. P-2336/2015 kojim je tražila povrat preplaćenih kamata, a ovaj postupak okončan povlačenjem tužbe tužiteljice u bitnome iz razloga kako je sa tuženom zaključila dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je priznata preplata po kreditu i za navedeni iznos je umanjena obveza otplate kredita stoga da se uz takvo priznanje predlaže sudu odbiti postavljeni tužbeni zahtjev;

- da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/2015) odnosno da su tužiteljica i tužena 22. prosinca 2015. godine sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom;

- da su sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno obračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15;

- da je tužena sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor;

- da je konverzija kredita nastupila: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15;

- da nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač;

- da takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi;

- da je tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca;

- da je tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate;

- da je i ova konkretna tužiteljica svojom slobodnom voljom, prihvatila konverziju pa je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti;

- da tužiteljica, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, a za takvo stajalište tužena smatra da nema uporišta u primjeni materijalnog prava;

- da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom;

- da se pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope, a to znači da su njime ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tužena (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote;

- da je banka pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta “;

- da je naposljetku, banka klijentu (ovdje tužiteljici) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu, pa ako tužiteljici ponuda nije odgovarala, nije trebala prihvatiti konverziju;

- da je sklapanjem Dodatka spomenuti pravni posao po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa;

- da su sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate;

- da kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita;

- da ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njezinom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15 ona je za razliku od tužene banke, imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila;

- da se u odnosu na praksu ECJ ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju;

- da odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužiteljica poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije, pa u konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno;

- da se u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora;

- da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite;

- da se tužiteljica što izravno, a što neizravno poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu;

- da tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju;

- da su u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje;

- da prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa;

- da pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope;

- da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15;

- da je ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da je prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja;

- da „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“;

- da sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv;

- da je izračun preplate uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. godine;

- da su svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“;

- da upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta;

- da sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1.5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2.1. Na temelju svega navedenog tužena predlaže sudu da nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 26. siječnja 2021. godine (list 76-88) tužena se dopunski očitovala na navode iz odgovora na tužbu s obzirom na u međuvremenu donesenu odluku Vrhovnog suda RH u oglednom sporu posl.br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, na koju se poziva kao obvezujuću u zauzetom pravnom shvaćanju za niže sudove u istovrsnim predmetima. Naime tužena ustraje kod pravnog shvaćanja VS RH u izreci toga rješenja kojim je potvrđeno kako "sporazum o konverziji" sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 "ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", do kojeg stajališta da je najviši sud došao uz opširnu, stupnjevitu raščlambu sadržanu u obrazloženju toga rješenja. Tužena u tom podnesku ističe da je Vrhovni sud u obrazloženju Rješenja između ostalog istakao konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavac, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji režima u ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji."

3.1. Iz navedenog da je Vrhovni sud zaključio da u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju: ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo jer taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema tomu da Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. Navedeno da znači da tužiteljica u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj se do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužiteljica više ne može raspolagati zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njezinom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

3.2. Nadalje, tužena prigovara tužiteljici da nije dokazala svojstvo potrošača, odnosno da nije dokazala da se kuća adaptirala sredstvima kredita kako to proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu i da je kredit koristila isključivo za potrošačke svrhe, a istovremeno da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, stoga da je na tužiteljici teret dokaza. Navedeno jer je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanja na predmetna načela iz kolektivne parnice pa je na tužiteljici teret dokaza da je potrošač. S time u svezi ukazuje i na presudu suda EU u predmetu C-498/16 od 25. siječnja 2018. godine, u kojoj je definiran pojam potrošača pa i u kontekstu ugovora koji se samo djelomično odnose na profesionalnu aktivnost osobe, a u kojoj je obrazloženo da pojam "potrošač" u smislu čl. 15. i čl. 16. Uredbe broj 44/2001, treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivan položaj te iste osobe, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija (…). Sud je iz toga zaključio da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, zajedno s jedinim ciljem zadovoljavanja privatnih potrošačkih potreba pojedinaca, spadaju u poseban sustav predviđen navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao navodno slabije stranke, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna aktivnost (…).

4. Podneskom od 04. veljače 2021. godine (list 177-188) tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu tužene u kojem bitnome navodi da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti i na ovaj individualni slučaj, budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 5. listopada 2006. godine to sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima. Nadalje, da se sukladno odredbama čl. 502.a st. 1., čl. 502.b ZPP-a u posebnim parnicama tužitelji imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva. Na sporni pravni odnos upućuje se na primjenu odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) i to na konkretno odredbu čl. 81., čl. 83. i čl. 87. Ukazuje se da tuženik sudu potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Naime, Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, a ovako formulirani ugovor tužitelj da je mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužiteljica smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik da je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik je trebao informirati tužiteljicu o specifičnim rizicima i karakteristikama koji se odnose upravo na CHF valutnu klauzulu, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužiteljica nije bila upozorena na niti jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Potpuno pogrešno da tuženik smatra, kako je odlučna činjenica u ovom predmetu kretanje vrijednosti CHF valute, odnosno njezino povećanje i padanje u odnosu na hrvatsku kunu. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata“ (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). No, da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice. Konverzija kredita, nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, stoga je ovakav stav tuženika neosnovan iz razloga koje će tužiteljica iznijeti u nastavku. Konverzijom se početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunala u protuvrijednost kredita s valutnom klauzulom u EUR valuti prema tečaju na dan isplate kredita, a umjesto ugovorene kamatne stope za kredit u CHF valuti u obračun su uzete kamatne stope koje su se primjenjivale za kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR valuti. Kamatne stope koje je tuženik primijenio u konverziji određene su onako kako su vrijedile za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u EUR valuti. Iako su te kamatne stope iskazane u konkretnoj brojci, važno je naglasiti da su se one u prošlosti tijekom cijelog perioda mijenjale jednostranom odlukom tuženika. Dakle, tuženik je ponovno jednostrano određivao kamatnu stopu, obzirom da se oko promjene istih nikada nisu vodili pojedinačni pregovori. U trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a to je činjenica koja svakako utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na pravo potrošača na punu restituciju. Navedena činjenica da je utjecala i na odluku tužiteljice da prihvati konverziju. Sud EU je svojom odlukom C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine jasno naveo kako ugovori o kreditu mogu i trebaju biti proglašeni ništetnima, da se pritom obavezno mora voditi računa o tome što je interes potrošača, ako je u interesu potrošača da ugovor, unatoč ništetnim odredbama, opstane tada može opstati, no ako to nije u interesu potrošača tada cijeli ugovor valja proglasiti ništetnim. Dakle, da sud mora voditi računa što je u konkretnom slučaju u interesu potrošača. U situaciji kada su bitne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na puno restituciju neminovno je pravo svakog potrošača, koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati. I sam ZOO u odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zatim da bi određeni ugovor ili ugovorna odredba mogao konvalidirati voljom ugovornih strana tada ne smiju biti ništetni bitni sastojci ugovora (odredba o valutnoj klauzuli i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni su sastojci ugovora o kreditu). Stoga konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ostvarena provedenom konverzijom. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan pozivom na odredbu čl. 323. i čl. 328. ZOO-a s obzirom da je cilj ništetnosti da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 koja je donijeta dana 13. lipnja 2014. godine pravomoćno je utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju u odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 tužiteljica kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. S time da početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 14. lipnja 2014. godine, što bi značilo da tužiteljica kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora i to od 14. lipnja 2018. godine pa nadalje stoga početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018. godine, što bi značilo da tužiteljica kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu (list 11-17);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu (list 18-27);

- uvidom u promet po kreditu (list 29-35);

- uvidom u otplatni plan (list 36-44);

- uvidom u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (list 63-67);

- čitanjem pisanog nalaza, dopune nalaza i mišljenja te ispravka dopune nalaza vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. (list 202-219, 270-291, 299-303 i 355);

- saslušanjem vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. na ročištu od 14. listopada 2024. godine (list 260-261);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. ožujka 2025. godine (list 357-358).

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 13. ožujka 2007. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te restitucijski zahtjev isplate po osnovi tih ništetnih odredbi.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 13. ožujka 2007. godina za iznos kredita u protuvrijednosti kuna od 175.000,00 CHF s rokom otplate 30 godina i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,50% pet puta povišenjem iste (5,15%, 5,80%, 6,30%, 5,50%, 5,25%) do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredita sa valutnom klauzulom CHF;

- da su ugovorne strane temeljem Dodatka ugovora o kreditu provele konverziju u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR dana 22. prosinca 2015. godine s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);

- da je u provedenoj konverziji utvrđena pretplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 36.142,39 HRK (čl. 5. Dodatka);

9. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka od 22. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon sklopljenog Dodatka i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici;

- da li tužiteljica ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica tužbu podnijela 04. lipnja 2019. godine zaključak je ovog suda da za restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

11. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

11.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

11.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

11.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

11.4. Navedeno, usprkos nespornoj činjenici da je tužiteljica odustala povlačenjem tužbe od tražbine povrata preplaćenih kamata u postupku koji se vodio pod posl.br. P-2336/2015, a tužena pristala na povlačenje, koje je uslijedilo nakon zaključenja Dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je nesporno tužiteljici priznata pretplata po kreditu i za navedeni iznos umanjena obveza otplate kredita kako to nalaže ZID ZPK. O tome zahtjevu nije meritorno odlučeno pa nema zapreke da tužiteljica ponovno tuži za istu stvar, imajući u vidu da se nije odrekla tužbenog zahtjeva, a niti svoga prava na potpuno obeštećenje i pored sklopljenog Dodatka, tim više što je nakon tog odustanka tek uslijedila i odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je potvrdila presudu TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na valutu CHF. Pored navedenog valja ukazati na disproporciju priznate preplate u konverziji po tuženoj u odnosu na utvrđeno po vještaku, odnosno da je priznato sedam puta manje od onoga što joj de facto pripada.

12. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

13. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 13. ožujka 2007. godine.

14. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

15. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

16. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 13. ožujka 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

17. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

20. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

22. U čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za odluku banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a nejasno se pominje kao kriterij "broj grupe proizvoda i urednost poslovanja korisnika kredita", što zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

23. Da je tome tako, proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice kada je ista opisala okolnosti u kojima je predmetni Ugovor o kreditu i sklopila kao dugogodišnja klijentica banke tužene, a za namjenu renoviranja stare naslijeđene kuće i rješavanja stambenog pitanja njezine obitelji. Tvrdi da je kuća u [adresa] dovršena tim kreditnim sredstvima u koju je četveročlana obitelj uselila i gdje i danas tužiteljica stanuje sa svojom djecom, dok je suprug u međuvremenu pred četiri godine preminuo. Tužiteljica navodi da je bez ikakvog prethodnog kreditnog iskustva sklopila ovaj kredit u CHF valuti prihvaćajući ponudu prezentiranog najpovoljnijeg kredita banke tužene, pri čemu da se ista ne sjeća uopće bilo kakve druge alternative, a ovo prihvatila s povjerenjem i na sugestiju da je to najpovoljniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Tvrdi da se ništa u svezi mogućnosti promjene kamatne stope nije objasnilo odnosno zbog čega i kako bi se ona mijenjala i o čemu bi to ovisilo. Na jednak način da se o valuti CHF ništa konkretno nije reklo, pa tako niti informacija da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na kunu, a niti upozorilo na rizičnost tog kredita u valuti CHF. Konačno, navodi da je ugovor pripremila banka i da tu nije bilo mogućnosti ikakvog pregovaranja, a ugovor prvi puta vidjela kod javnog bilježnika gdje je i potpisan. Konverziju da je prihvatila kao jedinu mogućnost da zaustavi rast anuiteta onako kako je i ponuđena ne sjećajući se uopće utvrđene glavnice i eventualne utvrđene preplate ili manjka kada nije objašnjeno prilikom sklapanja dodatka ništa u vezi metodologije konverzije. U odnosu na navod tužene da bi se objekat iznajmljivao, tužiteljica je isto potvrdila navodeći da je dio kuće iznajmljivala u razdoblju kada više nije mogla plaćati anuitete, a to sve desetak godina nakon uzetog kredita čija je namjena bila isključivo dovršiti objekat za stanovanje bez namjere iznajmljivanja što je uslijedilo zbog visokih rata. Tvrdi da danas više ne iznajmljuje objekat po smrti supruga već da je prihvatila dva posla da bi vratila ovaj kredit, a mjesečne rate vraća obustavom s plaće.

24. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopila s tuženikom kao davateljem kredita i to radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora).

24.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

24.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

24.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

24.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva namjenskog kredita zatražila radi adaptacije kuće i refinanciranja kredita u drugoj banci, ona je u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu imala svojstvo potrošača i to svojstvo potrošača zadržala i za vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine i isto se zadržalo kroz cijelo vrijeme otplate kredita uz nespornu činjenicu da je nakon 10 godina od uzimanja kredita, odnosno nakon sklopljenog dodatka tužiteljica odlučila iznajmljivati dio adaptirane kuće, a ta namjera nije postojala kod uzimanja kredita već je ona postala nužna da bi se kredit redovito otplaćivao. Osim toga, teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio bi na tuženoj, koja nije dokazala da tužiteljica ne bi predmetni ugovor o namjenskom kreditu iskoristila u ugovorenu svrhu.

25. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušane tužiteljice kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a ista upravo potvrdila utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

26. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužiteljica prije ugovaranja konverzije nije imala informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

27. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

28. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 2. i čl. 7.) su koncipirani nedovoljno određeno pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

30. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

31. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

32. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

33. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

34. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

35. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

36. Nadalje, ocjenjujući čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

37. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

38. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

39. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

40. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

41. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1, čl. 2. i čl. 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

44. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

44.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

45. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe i to onih koje je sud utvrdio ništetnima ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

46. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec.

47. Vještakinja je dostavila osnovni nalaz i mišljenje dana 10. listopada 2022. godine (list 203-219) sukladno naloženom zadatku iz rješenja od 11. kolovoza 2021. godine koji je nalagao izračun preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužiteljica platila u odnosu na anuitet koji je trebala platiti kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope uz prikaz razlike glavnice i konačnog utvrđenja da li je konverzijom kredita tužiteljici izvršena restitucija u cijelosti.

47.1. Podneskom od 17. studenoga 2022. godine tužiteljica je uskladila kondemnatorni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 24.484,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom za svaku pojedinačnu utvrđenu mjesečnu preplatu u odnosu na oba osnova (razlike kamate i tečajne razlike) prema izračunu vještaka iz tabele 4, uz traženu razliku iz posljednje alineje u iznosu od 2.473,03 eura koji iznos je dobiven kada se od utvrđene razlike glavnice po vještaku u iznosu od 87.427,21 eura oduzme priznata preplata u konverziji od 4.954,17 eura.

48. Podneskom od 14. prosinca 2022. godine (list 300-321) tužena se očitovala na osnovni pisani nalaz i mišljenje vještaka prigovarajući nalazu iz razloga što pomenutu preplatu priznatu u konverziji vještak da nije efektivno uzeo u obzir prilikom izračuna. Nadalje, da vještak nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike već isključivo samo situacije kada je tečaj bio viši u odnosu na početni, a ne i situacije kada je tečaj bio niži od onoga na dan isplate kredita, pri čemu ističe i prigovor radi prebijanja. Konačno ističe prigovor zastare za utvrđenu razliku glavnice i za preinačeni dio tužbe, s obzirom da ista nije bila pomenuta u tužbi to se protivi preinaci tužbe u tom dijelu. U nastavku postupka opetovano ukazuje na učinke i efekte provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK čime da je tužiteljica konzumirana u bilo kakvoj daljnjoj tražbini preplate po bilo kojoj osnovi.

49. O tom pisanom nalazu i mišljenju se raspravilo na ročištu od 14. listopada 2024. godine (list 260-261), kada je u bitnom vještakinja ukazala da prigovori tužene iz podnesak od 14. prosinca 2022. godine (list 300-321) predstavljaju pravna pitanja s obzirom da je ista postupila po naloženom zadatku iz sudskog rješenja. Vještakinja ukazuje da istoj nije naloženo prikazati negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta kada je tečaj bio niži, nadalje da se isto tako od nje nije tražilo da primijeni kamatnu stopu od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine i konačno da kod uračunavanja priznate preplate u konverziji, što je u svom pisanom nalazu i uzeto u obzir, nije traženo da se uračunavanje vrši prema čl. 171. i čl. 172. ZOO-a u kojem slučaju bi prvotno trebalo izračunati zateznu kamatu za svaku uzetu mjesečnu preplatu po oba osnova iz već izdvojenih stupaca iz njena nalaza. Vještakinja ukazuje da je prema postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice iz podneska od 17. studenoga 2022. godine (list 225-229) ista kondemnatorni zahtjev postavila prema utvrđenom u tablici 4 njena nalaza i da je tužiteljica priznatu pretplatu iz konverzije oduzela od razlike glavnice što da je vidljivo iz posljednje alineje zahtjeva od 2.473,03 eura.

50. Rješenjem od 22. studenoga 2024. godine sud je pozvao vještakinju Goranku Šmer Maraš na dopunu nalaza sa naloženim zadatkom da:

- da u novom dopunjenom obračunu primjeni kamatnu stopu od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine u izračunu preplate po osnovu kamatne stope, a potom;

- da za dostavljeni izračun iz prethodno pisanog nalaza i ovoga koji se ima nadopuniti primjenom kamatne stope od 3,23%, obračuna preplatu uračunavanjem prema čl. 171. i čl. 172. ZOO-a odnosno prvotno da izračuna zateznu kamatu za svaku utvrđenu mjesečnu preplatu po oba osnova, iz odvojenih stupaca, a onda odbijati zatezne kamate oduzimanjem preplate utvrđene u konverziji, dakle da se izrade dvije varijante uračunavanjem prema čl.171. i čl. 172. ZOO-a primjenom i ne primjenom kamatne stope od 3,23%.

50.1. Vještakinja je dostavila dopunu nalaza i mišljenja 19. veljače 2025. godine (list 271-291) uz ispravak dopune nalaza i mišljenja od 10. ožujka 2025. godine (list 299- 303) s obzirom na uočenu grešku u pisanju tablica 6 i 7 dopune nalaza i mišljenja (kod iskazane pretplate utvrđene u konverziji), to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdila:

- da pretplata kamate u svakom pojedinačnom mjesečnom iznosu koji je tužiteljica platila u odnosu na iznos koji je trebala platiti, kada je izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 13. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine primjenom kamatne stope od 3,23% pojedinačnog anuiteta, sve za razdoblje od početka otplate kredita do dana provedbe konverzije kredita ukupno iznosi 7.917,67 eura (specificirano u stupcu 17, tablice 2 dopune nalaza i mišljenja);

- da pretplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužiteljica platila u odnosu na anuitet koji je trebala platiti, kada je izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, za razdoblje od početka otplate do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi 14.292,93 eura (specificirano u stupcu 17, tablica 3 dopune nalaza i mišljenja);

- da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos kamate i pozitivne tečajne razlike (s primjenom kamatne stope 3,23% pojedinačnog anuiteta iz tablice 2 i 3, dopune nalaza i mišljenja, od dana pretplate do dana provedbe konverzije ukupno iznose 10.046,12 eura (specificirano u stupcu 8, tablice 4 dopune nalaza i mišljenja);

- da je ukupna tužiteljičina tražbina prema dopuni nalaza i mišljenja s primjenom kamatne stope 3,23% na dan provedbe konverzije s obračunatom zateznom kamatom i uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije iznosi ukupno 34.832,30 eura (specificirano u tablice 2 ispravka dopune nalaza i mišljenja) od čega na ime preplata kamata u obrocima otpada iznos od 7.917,67 eura, na ime preplate anuiteta s osnova rasta tečaja iznos od 14.292,93 eura, na ime zatezne kamate na preplatu kamate i preplatu s osnova rasta tečaja do konverzije iznos od 10.046,12 eura umanjena za preplatu iz konverzije od 4.851,63 eura, odnosno ukupno 5.194,49 eura i na ime razlike u nedospjelim glavnicama iznos od 7.427,21 eura;

- da je zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos kamate i pozitivne tečajne razlike iz tablice 4 osnovnog nalaza od dana preplate do provedene konverzije ukupno iznosi 10.025,54 eura (specificirano u stupcu 8, tabele broj 5 dopune nalaza i mišljenja);

- da ukupna tužiteljičina tražbina prema izračunu nalaza i mišljenja (bez kamatne stope 3,23%), na dan provedbe konverzije s obračunatom zateznom kamatom s i uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije iznosi ukupno 34.612,18 eura (specificirano u tablice 1 ispravka dopune nalaza i mišljenja) od čega na ime preplata kamata u obrocima otpada iznos od 7.718,13 eura, na ime preplate anuiteta s osnova rasta tečaja iznos od 14.292,93 eura, na ime zatezne kamate na preplatu kamate i preplatu s osnova rasta tečaja do konverzije od 10.025,54 eura umanjena za preplatu iz konverzije od 4.851,63 eura, ukupno iznosi 5.173,91 eura i na ime razlike u nedospjelim glavnicama iznosi iznos od 7.427,21 eura;

51. Podneskom od 11. ožujka 2025. godine (list 304-306) tužiteljica se očitovala na zaprimljenu dopunu uz ispravak nalaza i mišljenja vještakinje prihvaćajući isto u cijelosti bez primjedbi, a sve kako bi po mišljenju tužiteljice isto bilo jasan, potpuno i podudarno s drugim dokazima pa kao takav da predstavlja valjani dokaz za utvrđenje meritornih činjenica, pa upravo prema dopuni uz ispravak i usklađuje tužbeni zahtjev. Nadalje, u tom podnesku u bitnome ponavlja pravna shvaćanja glede pravnog interesa tužitelja za predmetnom tužbom i nakon izvršene konverzije, a sve i pozivom na presude suda EU broj C-118/17 i C-452/18 o čemu je bilo govora u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Konačno u tome podnesku tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev uvažavajući rekapitulaciju iz konačnog mišljenja dopune nalaza vještaka, odnosno prihvaćajući metodologiju izračuna zateznih kamata na pojedinačne mjesečne utvrđene preplate po oba osnova ništetnih odredbi i uračunavanjem preplate utvrđene u konverziji kao i razlike glavnice primjenom redoslijeda uračunavanja propisanog Zakonom o obveznim odnosima, za čim se dobija utvrđeni iznos od 34.832,30 eura koji uključuje samo pozitivne tečajne razlike uz primjenu kamatne stope 3,23% od 01. siječnja 2014. godine.

52. Podneskom od 17. ožujka 2025. godine (list 307-315) tužena se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice, te ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. U odnosu na kondemnatorni zahtjev tužiteljice usklađenog prema dopuni i ispravku nalaza vještaka u bitnome tužena i dalje prigovara nalazu tvrdnjom da vještakinja nije uzela u obzir preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 36.142,39 kuna, a dalje izlaže pravna stanovišta iz odluka VS RH (Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024. godine) koja da potvrđuju sve tuženikove stavove iznesene tijekom postupka negirajući tražbinu tužiteljice kao potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po obje osnove.

53. Podneskom od 26. ožujka 2025. godine (list 355) vještakinja se očitovala na podnesak tužene iz kojega proizlazi da bi ista jedino prigovorila dopuni uz ispravak nalaza vještaka u dijelu da ista nije uzela u obzir preplatu priznatu tužiteljici, što da nije točno jer je pretplata priznata i sadržana u izračunima prikazanim u ispravku dopune i mišljenja, što se potvrđuje i po sudu jer to doista i proizlazi iz ispravka gdje prikazuje obje varijante utvrđene preplate primjenom i neprimjenom kamatne stope od 3,23% uz umanjenje preplate utvrđene u konverziji.

54. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice vještakinja je potvrdila njezino opredjeljenje za tražbinu prema izračunu samo pozitivnih tečajnih razlika i primjenom početno ugovorene kamatne stope do 01. siječnja 2014. godine nakon čega prihvaća izračun primjenom kamatne stope 3,23%. U odnosnu na uračunavanja sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO-a potvrđuje da je tužiteljica prihvatila izračun po dopuni i ispravku nalaza vještaka iz kojeg da je vidljivo da je ista izračunala zateznu kamatu po oba osnova kamate i valute i konačni iznos umanjila za iznos preplate priznate u konverziji po tuženoj, što odgovara ukupnom izračunu od 34.832,30 eura kako je to specificirano u tablici 2 ispravka nalaza vještaka gdje je prikazana rekapitulacija primjenom kamatne stope 3,23% od 01. siječnja 2014. godine s obračunatom zateznom kamatom i uz umanjenje za preplatu iz konverzije.

55.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je tužena prigovorila nalazu vještakinje iz razloga što nije uzela u obzir negativne tečajne razlike, priznatu preplatu u konverziji da bi konačno na ročištu od 27. ožujka 2025. godine prigovorila i metodologiji uračunavanja preplate priznate u konverziji smatrajući da se ista ima prebiti od glavnice, a ne od izračunatih zateznih kamata na mjesečne preplate, što je u kontradikciji sa prethodnim prigovorom da vještakinja ne bi u izračun uzela u obzir preplatu priznatu u konverziji. Konačno na posljednjem ročištu održanom dana 27. ožujka 2025 godine tužena izričito navodi da na sam matematički izračun metodologije izabrane po vještaku tužena zapravo i nema primjedbi.

56. Dakle, ako se uzme u obzir da je nesporno vještakinja priznatu preplatu u konverziji uzela u obzir i da to tužena konačno i priznaje kao nesporno prigovarajući metodologiji uračunavanja preplate priznate u konverziji, ostaje spornim pitanje uračunavanja negativnih tečajnih razlika i pitanje uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, a sve uzevši da u konačnici tužena sama priznaje da nema primjedbe glede pravilnosti matematičkog izračuna izabranog po vještaku.

56.1. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

56.2. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

56.3. Sud smatra da se kod izračuna imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije (preplata utvrđena u konverziji i razlika glavnice) i da se uračunavanje ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do kada je provedena konverzija. Navedeno je suprotno stavu tužene, da se preplata priznata u konverziji ima prebiti od glavnice, a ne od izračunatih kamata na mjesečne preplate, o kakvim različitim stavovima doista postoji i različita sudska praksa. Stav je ovoga suda da se ima primijeniti uračunavanje propisano ZOO-om i da upravo ovakvom metodom izračuna i u konkretnom slučaju ukazuje na zaključak da provedena konverzija nije u cijelosti obeštetila tužiteljicu i da sklopljenim Dodatkom položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača nije izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u valuti EUR, a visine iznosa u obje varijante to itekako potvrđuju. Od obračunatih varijanti po vještaku sud prihvaća onu prvu koja u izračunu primjenjuje kamatnu stopu propisanu Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom u CHF od 3,23% sa primjenom od 01. siječnja 2014. godine.

57. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti i kondemnatorni zahtjev tužiteljice iz podneska od 11. ožujka 2025. godine usklađenog sukladno dopuni i ispravku dopune nalaza vještaka jer isti uključuje efekte konverzije uračunavanjem utvrđene preplate po tuženoj u samoj konverziji koju valja prebiti od obračunatih zakonskih zateznih kamata obračunatih preplata po oba osnova kako je to vještak ispravno obračunao.

58. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. ožujka 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

58.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

59. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

60. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

61. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

62. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

63. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

65. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

66. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u iznosu od 6.500,00 eura i to na ime troškova sastava tužbe (250 bodova), zastupanja na ročišta od 05. veljače 2021. godine i 14. listopada 2024. godine (svako po 250 bodova), a za ročište od 27. ožujka 2025. godine (500,00 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 04. veljače 2021. godine, 28. veljače 2021. godine i 16. studenoga 2022. godine (svako po 250 bodova), za podnesak od 11. ožujka 2025. godine (500 bodova) i za podneske od 01. veljače 2022. godine i 31. listopada 2024. godine (svako po 50 bodova), uz trošak sudske pristojbe na tužbu 239,83 eura i trošak financijskog vještačenja 481,81 eura.

66.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve tražene troškove zastupanja uz troškove plaćene sudske pristojbe na tužbu i troškove vještačenja, to iste dosudio u cjelokupnom traženom iznosu 7.221,64 eura, a sve primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama te je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rovinju, 08. svibnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.