Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2757/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u Sisku, protiv tuženice Erste&Steiermarkische banke d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P- 201/2023-24 od 22. ožujka 2024. i dopunske presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-27 od 2. kolovoza 2024. te žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja od 6. travnja 2024. kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P- 201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom III. izreke i to baš u odbijajućem dijelu za iznos od 16.201,71 eura.

II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

III. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom III. izreke, i to baš u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 30,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. (OIB: 23057039320) da tužitelju IN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 30,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 4,42 eura počevši od 17. kolovoza 2007.,

- na iznos od 1,16 eura počevši od 14. rujna 2007.,

- na iznos od 4,85 eura počevši od 14. studenoga 2007.,

- na iznos od 5,99 eura počevši od 20. studenoga 2007.,

- na iznos od 14,57 eura počevši od 15. siječnja 2008. do isplate tih iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se žalba tužitelja od 29. kolovoza 2024. kao neosnovana te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023- 27 od 2. kolovoza 2024.

r i j e š i o  j e

Djelomično se uvažava žalba tužitelja pa se ukida rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024. i presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom V. izreke te se predmet u ovom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5103458228 od 8. ožujka 2007. kojeg su zaključili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao davatelj kredita, a koji dijelovi odredbi se odnose na valutnu klauzulu CHF. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatu 4.774,11 eura više plaćenog zbog promjene tečaja sa zateznim kamatama, kao i isplatu zateznih kamata na više plaćeno po osnovu ništetnih odredbi za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do datuma provedene konverzije (23. prosinca 2015.). Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 30,99 eura sa zateznim kamatama, kao i za isplatom iznosa od 16.201,71 eura. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud presudio da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 16.201,71 eura sa zateznim kamatama. Konačno, u točki V. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Rješenjem je prvostupanjski sud odbacio tužbu u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa.

2. Protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke, žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojem je prihvaćen pobijanom presudom, odnosno podredno da ju ukine u tom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude i to u dijelu pod točkom III. i V. izreke presude te rješenja, žalbu je podnio tužitelj i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Također je tužitelj podnio i žalbu protiv dopunske presude. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je također podnosi zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud ukine dopunsku prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na dopunsku presudu.

Žalba tužitelja na prvostupanjsku presudu od 22. ožujka 2024. nadnevka je 8. travnja 2024., a žalba tužitelja na dopunsku presudu od 2. kolovoza 2024. nadnevka je 29. kolovoza 2024.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbe tužitelja.

5. Žalbe tužitelja na prvostupanjsku presudu od 22. ožujka 2024. djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana. Žalbe tuženice na prvostupanjsku presudu od 22. ožujka 2024. nije osnovana. Žalba tužitelja na dopunsku presudu od 2. kolovoza 2024. nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 21.006,81 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, kao i prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženice.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 8. ožujka 2007. ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51401652- 5103458228, u iznosu od 146.125,83 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,

- da je predmetni kredit konvertiran,

- da je tužitelju u postupku konverzije priznat iznos pretplate od 16.201,71 eura.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i dopunsku presudu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tužitelj i tuženica u žalbama posebno ukazuju) jer pobijana prvostupanjska presuda, kao i dopunska presuda, nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Pored toga, one su jasne, razumljive i nisu kontradiktorne.

10. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženica u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, za tuženu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna, potvrđen je u odlukama Vrhovnog sdua Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP-a/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

13. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. ZZP-a/03 (članka 103. stavak. ZZP-a/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF, niti usmeno, niti pisano u ugovoru ili općim aktima.

14. Neosnovan je i žalbeni navod tuženice da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. ZZP-a/03 i ZZP-a/07). Prvostupanjski je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrdio kako tužitelj ima svojstvo potrošača te da se u predmetnom slučaju radi o gotovinskom kreditu.

15. U odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

16. Glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a većinom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

17. Neosnovan je i prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je istakla tuženica. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenoga 2020. zauzeo je pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

U predmetnom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Rijeci, dakle na udaljenosti od 208 km od mjesta prebivališta tužitelja.

18. U rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

19. Za ukazati je i na stajališta suda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima

ESLJP izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, ESLJP svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema članku 1. stavak 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. ESLJP smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga ESLJP upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

20. U Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona[1] Vlada Republike Hrvatske je objasnila da je cilj konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije. Da je tome tako proizlazi iz obrazloženja prijedloga ZIDZPK/15 u kojem se navodi kako modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.

1 dostupno na:

https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//2016/Sjednice/2015/249%20sjednica%20Vlade//249%20- %201%20b.pdf

21. Slijedom navedenog, cilj ZIDZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZIDZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke. Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe članka 19.b. ZIDZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“. Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15.

22. Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Kseniji Vrebac, dipl. oec., prvostupanjski je sud utvrdio kako je razlika između više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji 4.774,11 eura (21.006,81 eura više plaćeno po osnovu ništetnih odredbi – 30,99 eura iznos više plaćenog za koji prvostupanjski sud smatra da je u zastari – 16.201,71 eura iznos pretplate po osnovu ništetnih odredbi priznat u konverziji = 4.774,11 eura).

23. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu banke (tuženice), kao trgovca, i tužitelja, kao potrošača, jer provedenom konverzijom potrošač nije doveden u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

24. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, a koji iznos nije priznat u konverziji, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo.

Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. donio pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

27. Stoga dakle tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovu ništetnih odredbi, od sklapanja ugovora do konverzije, a koje zatezne kamate banka nije priznala prilikom konverzije. S obzirom da na predmetne zatezne kamate ne teku procesne kamate nije ih potrebno obračunavati u apsolutnom iznosu. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do provedene konverzije (23. prosinca 2015.) jer se u članku 5.3. Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103458228 navodi kako je iznos pretplate od 122.071,81 kuna (sada 16.201,71 eura)[2] utvrđen na dan sklapanja aneksa ugovora, dakle 23. prosinca 2015.

28. Kako tužitelj ima pravo potraživati samo razliku više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi i pretplate priznate u konverziji pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 16.201,71 eura koji odgovora iznosu pretplate priznatom u konverziji. Naime, dosuđivanjem iznosa više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi bez umanjenja za iznos pretplate priznat u konverziji tužitelj bi bio dvostruko obeštećen, dakle i u konverziji, i u parničnom postupku.

29. Odredbom članka 333. stavak 3. ZPP-a propisano je da ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna. Odredbom članka 338. stavak 3. ZPP-a propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333).

30. Kako je tužitelju dosuđena samo razlika više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi i pretplate priznate u konverziji, istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan. Upravo zato je tuženica istakla prigovor radi prebijanja za slučaj da prvostupanjski sud dosudi tužitelju ponovno iznos pretplate priznat u konverziji. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno tužitelju dosudio razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu i iznosa pretplate priznatog u konverziji, dok je odbio kao neosnovan zahtjev za isplatom iznosa od 16.201,71 eura koji odgovora iznosu pretplate priznatom u konverziji. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud u suglasju s odredbom članka 338. stavak 3. ZPP-a presudom negativnog utvrđenja deklarirao nepostojanje tražbine tuženice po osnovu iznosa pretplate priznatog u konverziji.

31.1. Prigovor zastare nije osnovan.

31.2. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 238. ZOO-a). Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

31.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ 31.4. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

31.5. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

31.6. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

31.7. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

31.8. Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.

31.9. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 29. svibnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

32. Slijedom navedenog pravilno tužitelj prigovara kako tužbeni zahtjev u pogledu iznosa od 30,99 eura sa zateznim kamatama nije u zastari. Naime, podneskom od 2. siječnja 2024. tužitelj je izvršio tzv. nepravu preinaku tužbe na način da je iz iste činjenične osnove uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem vještaka povećavajući tužbeni zahtjev za 30,99 eura sa zateznim kamatama u pogledu čega se zastara prekida podnošenjem tužbe.

33. Pravilno je prvostupanjski sud dopunskom presudom odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos pretplate priznat u konverziji za period od izračuna visine pretplate (23. prosinca 2015.) do isplate uz obrazloženje da je priznanjem pretplate 16.201,71 eura u konverziji prestala tražbina tužitelja po osnovu zateznih kamata na priznati iznos pretplate.

34. Slijedom svega navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. izreke presude, dok je žalbu tužitelja od 6. travnja 2024. trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke i to baš u odbijajućem dijelu za iznos od 16.201,71 eura, a sve ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

35. Kako zahtjev za isplatom iznosa od 30,99 eura sa zateznim kamatama nije u zastari i kako predstavlja razliku više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi i pretplate priznate u konverziji (21.006,81 - 30,99 - 16.201,71 = 4.774,11) trebalo je prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu pod točkom III. izreke, i to baš u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 30,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama na način da se tužitelju dosudi taj iznos kako je to specificirano u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a sve u suglasju s odredbom članka 373. točke 3. ZPP-a u svezi s odredbama članka 323. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. stavak 1. ZOO-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

36. S obzirom da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate na iznos pretplate priznat u konverziji nakon izvršene konverzije, kako je to naprijed objašnjeno, bilo je potrebno žalbu tužitelja od 29. kolovoza 2024. odbiti kao neosnovanu i potvrditi dopunsku presudu, a u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

37.1. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da je postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva uvjet za deklaratorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 187. stavci 1. i 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Nadalje, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

37.2. U predmetnoj pravnoj stvari radi se o parnici radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu i isplati stečenog bez osnove zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi toga ugovora, dakle parnici koju je tužitelj ovlašten pokrenuti i pozvati se na učinak kolektivnog spora iz tzv. predmeta „Franak“ sukladno odredbi članka 502.C ZPP-a. Nadalje, već je navedeno kako se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. U svakom slučaju kako prvostupanjsko rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, ne može se ispitati. Na ovaj je način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 381. ZPP-a, na koju povredu tužitelj ukazuje u žalbi.

38. Za ukazati je na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 2007. br. Su-IV-46/07 prema kojem, mutatis mutandis, u slučaju pogrešnog odbačaja tužbe od strane prvostupanjskog suda takvu odluku treba ukinuti.

39. Slijedom navedenog pobijano je rješenje trebalo ukinuti te posljedično tome i pobijanu presudu u dijelu pod točkom V. izreke (odluka o parničnom trošku) i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 381. ZPP-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

40. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenjem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i parničnom trošku.

U Splitu 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović