REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-252/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐDP , OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] zastupanih po opunomoćeniku Almi Opačak odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate 27.ožujka 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenika tužitelja Alme Opačak odvjetnice u Slavonskom Brodu i tuženika odvjetničke vježbenice KD iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri, 8.svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐDP , OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] iz podneska od 21.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl.1. i čl. 7 . Ugovor o kreditu br. 911/2005 , kreditna partija br. 7102938888 od 29. studenog 2005., zaključenog između tužitelja ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Josipa Bana Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Utvrđuje se postojanje potraživanja tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐDP , OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] prema tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Josipa Bana Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 u iznosu od 11.396,58 EUR ( slovima: jedanaest tisuća tri stotine devedeset šest eura pedeset osam centi ) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine na iznos od :

-9,57 EUR počam od 31.01.2009. do konačne isplate

-12,55 EUR počam od 27.02.2009. do konačne isplate

-5,10 EUR počam od 17.04.2009. do konačne isplate

-5,38 EUR počam od 15.05.2009. do konačne isplate

-3,17 EUR počam od 29.05.2009. do konačne isplate

-5,85 EUR počam od 21.07.2009. do konačne isplate

-1,41 EUR počam od 18.08.2009. do konačne isplate

-2,02 EUR počam od 21.09.2009. do konačne isplate

-0,57 EUR počam od 15.10.2009. do konačne isplate

-2,63 EUR počam od 15.11.2009. do konačne isplate

-2,30 EUR počam od 15.12.2009. do konačne isplate

-21,02 EUR počam od 26.02.2010. do konačne isplate

-28,42 EUR počam od 15.04.2010. do konačne isplate

-54,03 EUR počam od 28.06.2010. do konačne isplate

-30,39 EUR počam od 26.07.2010. do konačne isplate

-73,23 EUR počam od 19.11.2010. do konačne isplate

-45,21 EUR počam od 10.12.2010. do konačne isplate

-103,60 EUR počam od 20.12.2010. do konačne isplate

-48,11 EUR počam od 31.01.2011. do konačne isplate

-52,89 EUR počam od 25.02.2011. do konačne isplate

-55,62 EUR počam od 18.03.2011. do konačne isplate

-136,75 EUR počam od 30.05.2011. do konačne isplate

-67,14 EUR počam od 13.06.2011. do konačne isplate

-106,98 EUR počam od 09.08.2011. do konačne isplate

-280,73 EUR počam od 07.11.2011. do konačne isplate

-70,75 EUR počam od 28.12.2011. do konačne isplate

-596,66 EUR počam od 29.08.2012. do konačne isplate

-68,91 EUR počam od 19.09.2012. do konačne isplate

-73,33 EUR počam od 15.10.2012. do konačne isplate

-76,20 EUR počam od 16.11.2012. do konačne isplate

-74,55 EUR počam od 10.12.2012. do konačne isplate

-72,03 EUR počam od 15.01.2013. do konačne isplate

-229,17 EUR počam od 18.04.2013. do konačne isplate

-65,03 EUR počam od 31.05.2013. do konačne isplate

-66,21 EUR počam od 28.06.2013. do konačne isplate

-139,82 EUR počam od 30.08.2013. do konačne isplate

-747,37 EUR počam od 30.10.2015. do konačne isplate

-7.961,88 EUR počam od 19.12.2016. do konačne isplate,

III.Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Josipa Bana Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 prema tužiteljima ID, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐDP , OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 408,31 EUR ( slovima: četiri stotine osam eura trideset jedan cent ) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 5,51 EUR od 16.03.2006. pa do isplate,

- 6,39 EUR od 16.04.2006. pa do isplate,

- 4,15 EUR od 14.05.2006. pa do isplate,

- 4,15 EUR od 16.05.2006. pa do isplate,

- 6,75 EUR od 27.06.2006. pa do isplate,

- 8,38 EUR od 22.07.2006. pa do isplate,

- 7,98 EUR od 24.08.2006. pa do isplate,

- 6,09 EUR od 16.09.2006. pa do isplate,

- 6,09 EUR od 16.10.2006. pa do isplate,

- 9,39 EUR od 16.11.2006. pa do isplate,

- 8,53 EUR od 16.12.2006. pa do isplate,

- 10,36 EUR od 16.01.2007. pa do isplate,

- 12,85 EUR od 16.02.2007. pa do isplate,

- 9,82 EUR od 16.03.2007. pa do isplate,

- 13,06 EUR od 16.04.2007. pa do isplate,

- 17,45 EUR od 16.05.2007. pa do isplate,

- 17,69 EUR od 16.06.2007. pa do isplate,

- 19,17 EUR od 17.07.2007. pa do isplate,

- 16,56 EUR od 16.08.2007. pa do isplate,

- 17,93 EUR od 23.09.2007. pa do isplate,

- 21,03 EUR od 16.10.2007. pa do isplate,

- 15,84 EUR od 16.11.2007. pa do isplate,

- 19,77 EUR od 16.12.2007. pa do isplate,

- 10,89 EUR od 18.01.2008. pa do isplate,

- 14,05 EUR od 16.02.2008. pa do isplate,

- 7,77 EUR od 16.03.2008. pa do isplate,

- 9,14 EUR od 16.04.2008. pa do isplate,

- 16,85 EUR od 16.05.2008. pa do isplate,

- 13,94 EUR od 16.06.2008. pa do isplate,

- 16,22 EUR od 16.07.2008. pa do isplate,

- 16,70 EUR od 16.08.2008. pa do isplate,

- 16,78 EUR od 16.09.2008. pa do isplate,

- 8,04 EUR od 16.10.2008. pa do isplate,

- 2,71 EUR od 18.11.2008. pa do isplate,

- 10,28 EUR od 16.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II i III izreke ove presude i tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Josipa Bana Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 nalaže se da tužiteljima ID, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐDP , OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] plati iznos 10.988,27 EUR ( deset tisuća devet stotina osamdeset osam eura dvadeset sedam centi ) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine na iznos od

-4,06 EUR počam od 31.01.2009. do konačne isplate

-6,16 EUR počam od 27.02.2009. do konačne isplate

-0,95 EUR počam od 17.04.2009. do konačne isplate

-1,23 EUR počam od 15.05.2009. do konačne isplate

-3,17 EUR počam od 29.05.2009. do konačne isplate

-5,85 EUR počam od 21.07.2009. do konačne isplate

-1,41 EUR počam od 18.08.2009. do konačne isplate

-2,02 EUR počam od 21.09.2009. do konačne isplate

-0,57 EUR počam od 15.10.2009. do konačne isplate

-2,63 EUR počam od 15.11.2009. do konačne isplate

-2,30 EUR počam od 15.12.2009. do konačne isplate

-10,66 EUR počam od 26.02.2010. do konačne isplate

-15,57 EUR počam od 15.04.2010. do konačne isplate

-44,21 EUR počam od 28.06.2010. do konačne isplate

-17,33 EUR počam od 26.07.2010. do konačne isplate

-55,78 EUR počam od 19.11.2010. do konačne isplate

-27,52 EUR počam od 10.12.2010. do konačne isplate

-84,43 EUR počam od 20.12.2010. do konačne isplate

-31,55 EUR počam od 31.01.2011. do konačne isplate

-34,96 EUR počam od 25.02.2011. do konačne isplate

-34,59 EUR počam od 18.03.2011. do konačne isplate

-120,91 EUR počam od 30.05.2011. do konačne isplate

-47,37 EUR počam od 13.06.2011. do konačne isplate

-96,09 EUR počam od 09.08.2011. do konačne isplate

-266,68 EUR počam od 07.11.2011. do konačne isplate

-62,98 EUR počam od 28.12.2011. do konačne isplate

-587,52 EUR počam od 29.08.2012. do konačne isplate

-52,06 EUR počam od 19.09.2012. do konačne isplate

-59,39 EUR počam od 15.10.2012. do konačne isplate

-59,98 EUR počam od 16.11.2012. do konačne isplate

-57,85 EUR počam od 10.12.2012. do konačne isplate

-55,25 EUR počam od 15.01.2013. do konačne isplate

-221,13 EUR počam od 18.04.2013. do konačne isplate

-62,32 EUR počam od 31.05.2013. do konačne isplate

-55,93 EUR počam od 28.06.2013. do konačne isplate

-139,82 EUR počam od 30.08.2013. do konačne isplate

-747,37 EUR počam od 30.10.2015. do konačne isplate

-7.908,67 EUR počam od 19.12.2016. do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana

V Nalaže se tuženiku solidarno naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR ( slovima: tisuću četiri stotine eura ) sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine , sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĐD (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, zaključio 29.studenog 2005. s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o namjenskom kreditu, broj 911/2005, broj kreditne partije 7102938888. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 51.200,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,40 % na rok vraćanja od 15 godina.

1.1.Ugovorom o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.kolovoza 2015. tužitelj nije prihvatio konverziju kredita nego je njegova supruga ĐDP zaključila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.kolovoza 2015. kojim je preuzela otplatu kredita sukladno odredbi članka 4.Ugovora o namjenskom kreditu u valuti HRK.

1.2.Tužitelj dalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Zagrebačka banka d.d. da je utvrđeno da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom sud da je naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora.

1.3. Nadalje navodi da je prema članku 81.Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03 ) sada članak 49.Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP ) ugovorna odredba nepoštena je o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret tužitelja.

1.4. ĐD traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. i 7. Ugovora br. 911/2005 , kreditna partija br. 7102938888 od 29. studenog 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ĐD i ĐDP traže da se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog primjene valutne klauzule, opomena koju je tuženik naplaćivao, uvećanu glavnicu koja je nastala zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koju je tuženik naplatio iz kredita u kunama koje je podigla drugotužiteljica solidarno tužiteljima isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

1.5. Tužitelji si pridržavaju pravo , nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno –financijske struke jer nemaju dovoljnih stručnih znanja za pojedinačni mjesečni izračun preplaćenih iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. Zakon o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje: ZOO ). Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06.062023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Nadalje navodi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.

– dalje: ZOO ), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.5. Tuženik predlaže ovom sudu da ukoliko odluči izvoditi dokaz financijskim vještačenjem provede financijsko vještačenje na okolnost i sa zadatkom da se izračuna koliki je bio niži tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. ZPP-a proveo dokaze uvidom i čitanjem u ugovor o namjenskom kreditu od 29.studenog 2005., u promete po kreditu, u ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.kolovoza 2015. u sudsku praksu, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Filipa Tolića od 11.veljače 2025. te je proveden dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja kao stranaka u svrhu dokazivanja kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Podneskom od 21.veljače 2025. tužitelj je po opunomoćeniku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uskladio tužbeni zahtjev sa važećom valutom u Republici Hrvatskoj.

4.1. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP- jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPPa ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev, uređen kao u podnesku tužiteljice od 21.veljače 2025. osnovan.

6. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj ĐD kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29. studenog 2005 sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj 911/2005, broj kreditne partije 7102938888 u iznosu od 51.200,00 CHF na rok otplate od 15 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (HNB) za CHF za kune na dan plasmana kredita;

-da Ugovorom o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.08.2015. tužitelj nije prihvatio konverziju kredita nego je njegova supruga ED zaključila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.08.2015. kojim je preuzela otplatu kredita sukladno odredbi čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu u valuti HRK.

7. Dakle, u ovome postupku nema spora između parničnih stranaka, tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, da je 29.studenog 2005. zaključen Ugovor o kreditu kojim je kreditor - tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 51.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF sa rokom otplate od 15 godina, da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 180 mjesečna anuiteta kao i to da Ugovorom o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.08.2015. tužitelj nije prihvatio konverziju kredita nego je njegova supruga ED zaključila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza od 11.08.2015. kojim je preuzela otplatu kredita sukladno odredbi čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu u valuti HRK.

8. Sporno je, između ostalog, može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge Franak, jesu li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporan je status potrošača, pogrešno postavljen tužbeni zahtjev, zastara tražbine tužitelja, prigovor prijeboja.

9. Prvenstveno je potrebno istaći da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač. Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u periodu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž7129/134 od 13. lipnja 2014.

9.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

9.2. Naime, u smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.3. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPPa fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

9.4. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/20202 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

12. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

13.Tuženik nije dokazao, da je u predugovornoj fazi (oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara) te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF, da je dakle, osim izričitim porukama, kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka dakle o stabilnosti valute, o razlici između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, o ulozi valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

14. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi čl. 3. Ugovora, prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

14.1. Naime, u smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3.propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje

14.2. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope ,stoga je tuženik ,koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno. Stoga, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

15. Mora se naglasiti da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja tuženika a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

16. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO- a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno ističe se da sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

17. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

18. Tuženik nije dokazao da je upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne, a konačno to i takvo upozorenje trebalo je naći mjesta u ugovoru. Pri tome je potrebno istaći, a vezano uz navod tuženika da je javni bilježnik strankama pojasnio odredbe ugovora, da je ugovor pročitao …. da se uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije svodi na ocjenu je su li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio.

18.1. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… a da tuženik tako nije postupio razvidno je i utvrđeno iz iskaza tužiteljice.

18.2. ĐD, nije ekonomist niti financijski stručnjak, i kao takav trebao je od strane tuženika kao profesionalca biti upozoren na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, istom su trebali biti objašnjeni svi parametri o kojima ovisi njegova odluka o sklapanju ugovora dakle što znači i u čemu se ogleda promjenjivost kamatne stope, stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

19. Pri tome se ističe da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja bila je pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle, trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

20.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

21. Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a, a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22.st.1.ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj UI392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

21.1. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl.22.st.1.ZOO. Nastavno, ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

21.2. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

21.3. Da je prednje navedeno točno razvidno je iz iskaza tužitelja koji potvrđuje da je 29. studenog 2005. zaključio ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 51.200,00 CHF na rok otplate 15 godina uz kamatnu stopu od 4,40 % godišnje. Iz iskaza, ĐD i ĐDP danog na glavnoj raspravi 27.ožujka 2025. kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja obiteljske kuće te je nesporno je da je tužitelj podigao kredit kao potrošač za osobne potrebe, iako je bio vlasnik tvrtke, ali nije podigao navedeni kredit za poslovanje tvrtke već za osobne potrebe tj. rješavanja stambenog pitanja. Stoga ne stoji prigovor tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača.

22. Dakle, utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 29.studenog 2005., a kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o Odluci tužene banke, bez da su precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena te kojom se i glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

23. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 29. studenog 2005. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 dalje: ZZP/03) koji je u odredbi čl.81.st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99.propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 23. studenog 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženom, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

24. Naime, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. spomenutog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se , u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. U ovome postupku a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:

-da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. . pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/19 od 10. lipnja 2020.

25.1. Naravno naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tuženik dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

25.2. Stoga, a imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasno u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja.

26. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, a polazeći: od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

27. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

28. Također, upravo okolnost da je tužitelj sklopio sporni Ugovor za potrebe kupnje obiteljske kuće ide u prilog zaključku da je isti nastupio kao potrošač a tuženik suprotno nije dokazao. Naime, prema odredbi članka 5. stavak 1. točka 15. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sporni kredit podigao u svrhu kupnje obiteljske kuće, dakle je izvjesno da namjena kredita nije bila obavljanje profesionalne djelatnosti, i nije se radilo niti se radi o namjenskom investicijskom kreditu, pri čemu se ističe da se status potrošača treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu pa je stoga odlučna činjenica svrha za koju je bio podignut kredit tužitelja kod tuženika. Dakle, nesporno je da je tužitelj podigao kredit kao potrošač za osobne potrebe pa je odlučeno kao u točki 21.3 obrazloženja ove presude.

29. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOOa, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a.

29.1.Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

30. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

31. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

33. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Toliću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Donje Vrbe.

34. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 11.veljače 2025. usmeno obrazloženom na raspravi kod ovoga suda 27.ožujka 2025., a sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća. Vještak, između ostalog, navodi da je tužitelj na dan 19.12.2016. god. (do konačne otplate kredita) više platio iznos od 85.867,32 kuna ili 11.396,58 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženi primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazano u Tablici 3. (po mjesecima i ukupno) nalaza i mišljenja. Vezano za prigovor tuženika da bi bilo ispravno da je prvo iskazana razlika u visini anuiteta koja proizilazi iz promjene kamatne stope te zatim da treba izračunati razliku u visini anuiteta u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja. Sudski vještak je naveo da smatra navedeno nepotrebnim jer je tužbenim zahtjevom i rješenjem Općinskog suda u Požegi broj P-252/2023-17 od 7. veljače 2025. godine određeno utvrditi razliku po osnovi primijenjene valutne klauzule u CHF (bez utjecaja promjene kamatne stope).

35. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće: U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

35.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev2245/2017, Rev3142/2018 i Rev1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe .

35.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13.lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/201710 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''

35.3.Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle je nastupila 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle je nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovome predmetu podnesena 6.lipnja 2023.

36. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, to jest naplatom tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, ovaj Sud je u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a mišljenja kako postoji obveze tuženika da tužitelju vrati preplaćeni novčani iznos anuiteta kredita po prethodno navedenim osnovama.

36.1. Međutim, u tom slučaju prema mišljenju ovog suda osnovano je i pravo tuženika kada osporava utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa (anuiteti ožujka 2006.- prosinac 2008.) tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtijeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta. (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojim odlukama Gž-718/2021 od 8.srpnja 2021. i Gž-973/2021 od 11.studenog 2021.).

36.2. Tuženik već u odgovoru na tužbu i kasnije do zaključenja prethodnog postupka ističe prigovor prijeboja tražbine u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 195. ZPP-a kojim potražuje od suda da konstitutivnom odlukom prebije tražbinu tužitelja sa njegovom tražbinom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

36.3. Naime, tužitelj je prema nalazu i mišljenju vještaka računajući samo više plaćene iznose anuiteta preplatio ukupan iznos od 11.396,58 EUR, dok je računajući samo manje plaćene iznose uslijed tečajnih razlika ukupno manje platio anuitete u iznosu od 408,31 EUR. To znači da je njegov zahtjev osnovan za iznos od 10.988,27 EUR (11.396,58 EUR – 408,31 EUR), a ne u visini od 11.396,58 EUR kako to potražuje tužitelj (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojoj odluci Gž-476/2020-2 od 29.travnja 2021.).

36.4. Slijedom svih prethodno navedenih razloga valjalo je glede odluke o glavnoj stvari prihvatiti prigovor tuženika te izvršiti prijeboj utvrđenih i dospjelih tražbina, izraženih u novcu i odlučiti kao u točki IV izreke presude. Naime budući da je u tijeku postupka utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 11.396,58 EUR i tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 408,31 EUR, tužbeni zahtiev tužitelja je valjalo prihvatiti u iznosu od 10.988,27 EUR, te je stoga odlučeno kao u točki IV ove presude.

37.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP, prema kojoj Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi i članku 155. koji kaže da će Sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

37.1. Tužitelj zastupan po opunomoćeniku iz reda odvjetnika popisao je trošak u ukupnom iznosu od 1.500,00 EUR.

37.2. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa/23) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54 Tarife (1bod=2eura).

37.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1 Tarife/23), ), zastupanja po opunomoćeniku iz reda odvjetnika na ročištu 6.studenog 2024.i 27.ožujka 2025. svaki u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife/23 ), za sastav obrazloženih podnesaka od 24.listopada 2024. i 21.veljače 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8 toč.1 Tarife ), trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR odnosno sveukupno 1.400,00 EUR kako je to i navedeno pod točkom V izreke presude.

37.4 Tužitelju nije priznat trošak dolaska na ročište radi objave presude jer isti nije pristupio na ročište 8.svibnja 2025.. Zbog navedenoga odlučeno je kao u točki VI izreke presude.

U Požegi, 8.svibnja 2025.

Sudac

Davor Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

Dna:

1. Odvjetnica Alma Opačak, Slavonski Brod

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba