REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-665/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja ČETIRI FILM d.o.o., Zagreb, Bauerova 6, OIB: 32845765234, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zaključio je glavnu raspravu 27. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Damira Pokupca, odvjetnika u Zagrebu i tuženikove zastupnice po zakonu Aide Mikić, zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, te donio i objavio presudu 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe pokrenute pred Financijskom agencijom od strane tuženika protiv tužitelja, koja ovrha se temelji na zadužnici ovjerenoj 16. prosinca 2014. od strane javnog bilježnika Željke Horvat- Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014, koja osnova je predana Financijskoj agenciji 19. siječnja 2024., kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 2.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 2.000,00 EUR za razdoblje od 27. ožujka 2025. do 7. svibnja 2025., kao i tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 500,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. travnja 2024. podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj u bitnome navodi da je s tuženikom u poslovnom odnosu po osnovi Ugovora o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini od 8. prosinca 2014. te da je na temelju članka 5. stavka 2. tog ugovora tuženiku izdao zadužnicu na iznos glavnice od 100.000,00 kn sa zateznom kamatom ovjerenu 16. prosinca 2014. od strane javnog bilježnika Željke Horvat-Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014, a upravo na temelju te zadužnice je tuženik pokrenuo postupak za izravnu naplatu novčane tražbine protiv tužitelja. U vezi s navedenim, tužitelj ističe da iz članka 5. stavka 2. u vezi s člankom 1. ugovora proizlazi kako je predmetna obična zadužnica izdana za osiguranje naplate u slučaju nenamjenskog utroška sredstava od strane korisnika, ovdje tužitelja, i to sredstava u iznosu od 100.000,00 kuna koja su na teret državnog proračuna tužitelju isplaćena za sufinanciranje izrade audiovizualnog djela pod nazivom djela „Moj privatni ratni zločinac“. Dalje navodi kako mu se tuženik obratio dopisom od 7. lipnja 2023., u kojemu iznosi opaske o nezadovoljavajućem vrijednosnom aspektu sadržaja audiovizualnog djela „Moj privatni ratni zločinac“ jer njegov scenarij ne doprinosi promicanju i zaštiti vrijednosti događaja iz Domovinskog rata, kao i da zaprimljeni scenarij audiovizualnog djela pod promijenjenim radnim naslovom „Janjci u vučjoj koži“ prema shvaćanju Povjerenstva za vrednovanje sadrži netočne informacije, izmišljene detalje i događaje koji nisu vjerodostojni te da je razvidno nedostatno poznavanje vojne tehnike, taktike i faktografije. U odnosu na navedeno, tužitelj ističe da je zadužnica na temelju koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu izdana za osiguranje nenamjenskog utroška sredstava na koje se tuženik u svojem dopisu ni ne poziva i za to ne prilaže niti jedan dokaz pa da je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu iz razloga za koji zadužnica očito nije izdana. Tužitelj smatra da zbog toga tuženik ne može naplaćivati neka eventualna dugovanja na temelju predmetne zadužnice jer prilikom ispunjenja navedenog ugovora nije nastupio slučaj nenamjenskog utroška sredstava niti se tuženik poziva na takvu situaciju, odnosno budući da izdana zadužnica nije izdana kao osiguranje za neke druge obveze, već samo za nenamjensko trošenje sredstava, to se zadužnicom ne može tražiti naplata nekih drugih dugovanja bila ona osnovana ili ne. Ističe da se zadužnicom može naplatiti samo tražbina za čije osiguranje je zadužnica i izdana i zbog toga tuženik u konkretnom slučaju ne može temeljem izdane zadužnice naplatiti tražbinu za koji je pokrenuo postupak. Slijedom navedenoga, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev jer smatra da tuženik nije ovlašten na temelju predmetne zadužnice tražiti ovrhu protiv tužitelja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev. Ističe da je iz tuženikovog dopisa od 7. lipnja 2023. nesporno da dostavljeni scenarij filma „Moj privatni ratni zločinac“ nije ispunio elemente utvrđene člankom 3. Ugovora o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. te da tuženik ne podržava daljnje snimanje predmetnog filma i potražuje povrat sredstava. Navodi da je umjesto ispunjenja ugovornih obveza ili povrata sredstava tužitelj dostavio scenarij drugog filma „Janjci u vučjoj koži“ koji ne predstavlja samo promjenu radnog naziva filma već i promjenu cjelokupne teme filma. Smatra kako je osnovano pokrenuo postupak naplate po zadužnici budući da se tužitelj oglušio na sve njegove pozive i nije ispunio ugovornu obvezu. Ističe kako je neosnovana tvrdnja tužitelja da se izdanom zadužnicom može naplatiti samo tražbina za čije osiguranje je izdana. Posebno naglašava činjenicu da je tužitelju isplaćen iznos od 100.000,00 kn odnosno 13.272,28 EUR za sufinanciranje izrade audiovizualnog djela pod nazivom „Moj privatni ratni zločinac“, a tužiteljevom zamolbom od 13. lipnja 2018. tražena je prenamjena sredstava i scenarij za audiovizualno djelo „Janjci u vučjoj koži“ da bi tužitelj naknadno izvijestio tuženika kako sredstva ipak nisu prenamijenjena, no u konačnici niti jedan od navedena dva scenarija nije dostavljen tuženiku. S obzirom na to da tužitelj nije ispunio obvezu preuzetu Ugovorom o o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014., smatra osnovanim pokretanje ovrhe po izdanoj običnoj zadužnici. Napominje da je obveza iz zadužnica apstraktna obveza, neovisna od pravnog posla u svezi s kojim je sačinjena i predana.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu. Na pripremnom ročištu od 14. siječnja 2025. tužitelj je dodatno osporio i stupanje na snagu Ugovora o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini, a na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2025. istaknuo je prigovor zastare tuženikove tražbine koja je utvrđena predmetnom zadužnicom, pri čemu je tuženik osporio oba ta tužiteljeva navoda.

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: zahtjeva za izravnu naplatu od 15. siječnja 2024. (str. 13-14 spisa), Ugovora o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini od 8. prosinca 2014. (str. 15- 17 i str. 500-503 spisa), tuženikovog dopisa od 7. lipnja 2023. (str. 19-20 spisa), izvještaja za stavke izvoda računa tuženika od 21. ožujka 2023. (str. 36 spisa), kartice partnera za društvo Četiri film d.o.o. za 2024. (str. 37 spisa), tuženikovog očitovanja od 6. ožujka 2024. (str. 45 i 46 spisa), tuženikovog dopisa FINA-i od 15. siječnja 2024. (str. 69 spisa), zadužnice od 16. prosinca 2014. (str. 70-73 spisa), tuženikovog dopisa od 13. prosinca 2023. (str. 76 spisa), zapisnika o izvršenoj kontroli obveza iz Ugovor o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini od 13. prosinca 2023. (str. 77- 78 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 12. i 13. prosinca 2023. (str. 79-80 spisa), obračuna kamata od 13. prosinca 2023. (str. 81 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 26. svibnja 2023. (str. 85 spisa), tužiteljevog dopisa od 25. svibnja 2023. (str. 87-88 spisa), scenarija za audiovizualno djelo pod nazivom „Moj privatni rani zločinac“ od listopada 2016. (str. 89-165 i 363-439 spisa), tuženikovog dopisa od 28. travnja 2023. (str. 167 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 28. travnja 2023. (str. 168-169 spisa), obračuna kamata od 28. travnja 2024. (str.170 spisa), tuženikovog dopisa od 23. ožujka 2023. (str. 171 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 22 ožujka 2023. (str. 172 spisa), tuženikovog dopisa od 20. ožujka 2023. (str. 173 spisa), ispisa s mrežnih stranica HRT-a od 11. siječnja 2023. (str. 174 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 17. siječnja 2023. (str. 175 spisa), tuženikovog dopis od 13. siječnja 2023. (str. 176 spisa), ispisa s mrežnih stranica Večernjeg lista od 7. siječnja 2023. (str. 177-178 spisa), ispisa s mrežnih stranica Headlinera od 8. siječnja 2023. (str. 179 spisa), ispisa s mrežnih stranica Novog lista od 9. siječnja 2023. (str. 180-182 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 13. travnja 2022. (str. 183 spisa), tužiteljevog dopisa od 13. travnja 2022. s prilozima (str. 184-194 spisa), tuženikovog dopisa od 4. travnja 2022. (str. 195- 196 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 23. studenog 2020. s privitkom (str. 197- 198 spisa), tuženikovog dopisa od 2. studenoga 2020. (str. 199-200 spisa), tuženikovog dopisa od 15. siječnja 2020. (str. 201-202 spisa), tuženikovog dopisa od 20. studenog 2019. (str. 203-204 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 28. lipnja 2018. s privicima (str. 205-210 spisa), tužiteljevog dopisa od 13. lipnja 2018. (str. 211- 212 spisa), tuženikovog dopisa od 19. lipnja 2018. (str. 213-214 spisa), ispisa e-mail korespondencije od 13. lipnja 2018. (str. 215 spisa), tužiteljevog dopisa od 13. lipnja 2018. s prilozima (str. 216-340 spisa), tuženikovog dopisa od 29. prosinca 2017. (str. 342-343 spisa), tužiteljevog dopisa od 6. veljače 2017. (str. 344-346 spisa), ispisa e- mail korespondencije u periodu od 10. siječnja do 17. veljače 2017. s privicima (str. 348-356 spisa), tuženikovog dopisa od 4. siječnja 2017. (str. 357-358 spisa), tužiteljevog dopisa od 7. studenoga 2016. (str. 359-362 spisa), tuženikovog dopisa od 25. listopada 2016. (str. 443-444 spisa), tužiteljevog dopisa od 20. srpnja 2016. s prilozima (str. 445-448 spisa), tuženikovog dopisa od 7. ožujka 2016. (str. 449-450 spisa), tuženikovog dopisa od 18. prosinca 2015. s prilozima (str. 451-453), kartice partnera za društvo Četiri film d.o.o. za 2014. (str. 454 spisa), zahtjeva za sufinanciranje od 15. listopada 2014. s prilozima (str. 457-474 spisa), financijskog plana raspodjele dodijeljenih sredstava (str. 475-477 spisa) te javnog poziva od 17. rujna 2014. (str. 478-480 spisa).

Na ročištu za glavnu raspravu od 14. siječnja 2025. izveden je dokaz saslušanjem tužiteljeve zastupnice po zakonu PM.

Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka LM, IM i ŠM jer je u podnesku od 17. veljače 2025. tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrhe koju je tuženik pokrenuo protiv tužitelja pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice ovjerene 16. prosinca 2014. od strane javnog bilježnika Željke Horvat-Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014.

7. U parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

8. Nisu sporne činjenice da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o sufinanciranju umjetničkih i dokumentarističkih djela o Domovinskom ratu sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini od 8. prosinca 2014. (dalje: Ugovor), da je na temelju Ugovora tužitelj tuženiku izdao zadužnicu na iznos glavnice od 100.000,00 kn sa zateznom kamatom ovjerenu 16. prosinca 2014. od strane javnog bilježnika Željke Horvat-Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014, da je na temelju te zadužnice tuženik pokrenuo postupak za izravnu naplatu novčane tražbine protiv tužitelja, te da je na temelju Ugovora tuženik isplatio tužitelju iznos od 100.000,00 kn (13.272,28 EUR) za sufinanciranje izrade audiovizualnog djela „Moj privatni ratni zločinac“, a ta činjenica proizlazi i iz tuženikove knjigovodstvene kartice partnera za tužitelja (str. 37 i 454 spisa), koju ispravu tužitelj nije osporio, kao i tužiteljevog dopisa od 18. prosinca 2015. (str. 451 spisa).

9. Nije sporna niti činjenica da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-861/2024-3 od 15. ožujka 2024. (dalje: zaključak) tužitelj kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi na temelju zadužnice potvrđene od javnog bilježnika Željke Horvat-Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014., zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ), a ta činjenica proizlazi i iz zaključka (str. 6. – 12. spisa), koju parnicu je tužitelj je pravovremeno pokrenuo podnošenjem predmetne tužbe što nije niti sporno.

10. Tužitelj je zaključkom upućen pokrenuti parnicu iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, dakle, iz razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, a ne iz razloga propisanog člankom 50. stavkom 1. točkom 11.OZ-a, dakle, iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Odredbom članka 55. stavka 3. OZ-a. propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Budući da je tužitelj upućen pokrenuti parnicu iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točka 7. OZ-a, a ne iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točka 11. OZ-a, dakle, zbog zastare, tužitelj se ne može tek u ovoj parnici pozivati na zastaru tražbine o kojoj je odlučeno ovršnoj ispravi jer iz tog razloga nije niti upućen na ovu parnicu, dok je u ovoj parnici parnični sud vezan razlozima zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen na ovu parnicu. Dodatno, čak i da je tužitelj kao ovršenik upućen na ovu parnicu zbog zastare, takav prigovor ne bi bio osnovan. Naime, odredbom članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. S obzirom na to da je tuženikova tražbina utvrđena solemniziranom običnom zadužnicom od 16. prosinca 2014. koja predstavlja privatnu ispravu po pravnoj snazi izjednačenu s javnobilježničkim aktom, u skladu s odredbom članka 233. stavka 1. ZOO-a, tražbina koja je njome utvrđena zastarijeva za deset godina. Budući da iz zahtjeva za izravnu naplatu (str. 13-14 spisa) proizlazi kako je tuženik predmetnu zadužnicu podnio na naplatu 15. siječnja 2024.,proizlazi kako u trenutku podnošenja predmetne zadužnice na naplatu tražbina koja je njome utvrđena nije bila u zastari jer u tom trenutku još nije istekao desetogodišnji zastarni rok.

11. Sporno je je li Ugovor stupio na snagu, je li tužitelj ispunio svoje ugovorne obveze te je li na temelju Ugovora tuženik bio ovlašten pokrenuti ovrhu protiv tužitelja na temelju zadužnice ovjerene 16. prosinca 2014. od javnog bilježnika Željke Horvat- Pernar pod poslovnim brojem OV-7151/2014. (dalje: zadužnica)

12. Uvidom u Ugovor (str. 500-503 spisa) utvrđeno je da je sastavljen u četiri istovjetna primjerka, od kojih dva zadržava tužitelj kao korisnik, a dva dostavlja tužitelju, od čega jedan s javnobilježničkom ovjerom potpisa (članak 18. Ugovor). Člankom 19. stavkom 1. Ugovora određeno je kako Ugovor stupa na snagu danom javnobilježničke ovjere potpisa. Uvidom u potvrdu javnog bilježnika Željke Horvat- Pernar (str. 503. spisa) utvrđeno je da je 16. prosinca 2014. javni bilježnik ovjerio potpis tužiteljeve zastupnice po zakonu PM pod brojem OV-7150/2014, sud je utvrdio neosnovanim tužiteljeve tvrdnje kako Ugovor nije stupio na snagu, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

13. Dodatno, u skladu s odredbama članka 247. stavka 1. ZOO-a, ugovor je sklopljen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Potpisom Ugovora ugovorne strane su se suglasile o njegovim bitnim sastojcima, a taj Ugovor je i konzumiran budući da je tuženik nesporno isplatio tužitelju ugovoreni iznos od 100,000,00 kn, dok je tužitelj nesporno predao tuženiku zadužnicu u skladu s odredbom članka 5. stavka 2. Ugovora.

14. Člankom 1. Ugovora tuženik se obvezao isplatiti tužitelju kao korisniku na teret sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2014. godinu iznos od 100.000,00 kn za sufinanciranje izrade audiovizualnog djela pod nazivom „Moj privatni ratni zločinac“, pri čemu se navedena sredstva mogu koristiti isključivo za izradu audiovizualnog djela sukladno uvjetima Javnog poziva, Odluke i Odluke o dodjeli sredstava, a u slučaju kršenja odredbi Ugovora te ukoliko se od strane Povjerenstva za vrednovanje utvrdi da audiovizualno djelo ne promiče vrijednosti Domovinskog rata, tuženik zadržava pravo uskrate sufinanciranja i traženja povrata isplaćenih sredstava (članak 3. stavci 1., 2. i 3. Ugovora). Člankom 5. stavkom 2. Ugovora određeno je da će tužitelj kao korisnik predati tuženiku solemniziranu običnu zadužnicu kao sredstvo osiguranja naplate u slučaju nenamjenskog utroška sredstava iz članka 1. Ugovora. Odredbama članka 6. Ugovora određeno je da se radi kontrole namjenskog korištenja sredstava tužitelj kao korisnik obvezuje da će u roku od 30 dana nakon isteka roka predviđenog za završetak audiovizualnog djela tuženiku dostaviti izvješće o završetku audiovizualnog djela koje treba sadržavati opisno i financijsko izvješće u papirnatom i elektronskom obliku uz detaljno dokumentiranje svih troškova te priloge vezane uz audiovizualno djelo, a prijedlog završne verzije sufinanciranog audiovizualnog djela tužitelj kao korisnik je dužan dostaviti tuženiku najkasnije do isteka roka predviđenog za završetak audiovizualnog djela, odnosno do 31. prosinca 2015. Odredbama članka 11. stavka 1. Ugovora određeno je da je tužitelj kao korisnik u roku od 30 dana od dana primitka pisane obavijesti tuženika o potrebi vraćanja zaprimljenih sredstava dužan vratiti primljena nenamjenski utrošena sredstva s obračunatom zakonskom zateznom kamatom od datuma isplate tih sredstava ako tuženik utvrdi da je tužitelj kao korisnik nenamjenski koristio sredstva financijske potpore za izradu audiovizualnog djela iz članka 1. Ugovora ili nije izradio audiovizualno djelo u ugovorenom roku, ako nije podnio odgovarajuća izvješća u roku i sa sadržajem sukladno članku 6. Ugovora ili ako tuženiku ne omogući nadzor nad namjenskim korištenjem sredstava financijske potpore iz članka 7. i 8. Ugovora. Člankom 11. stavkom 2. Ugovora određeno je da će se nenamjenskim korištenjem smatrati svako odstupanje od iznosa pojedinih stavki iz dostavljenog financijskog plana raspodjele dodijeljenih sredstava iz članka 4. Ugovora u iznosu većem od 10% ukupnog iznosa pojedine stavke, koje nije odobreno sukladno članku 10. Ugovora.

15. Odredbom članka 319. stavka 1. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok je odredbom članka 336. stavka 1. ZOO-a propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.

16. Citirane odredbe Ugovora, kao i ostale njegove odredbe, su prema stajalištu suda jasne i nedvosmislene, a Ugovor je potrebno sagledati kao jednu cjelinu, odnosno sve njegove odredbe je potrebno sagledati zajedno, u cjelini, a ne pojedinačno, kao što to u bitnome tvrdi tužitelj, vodeći pri tome računa i o svrsi Ugovora. Prema stajalištu suda, iz Ugovora jasno proizlazi da je njegova osnovna svrha sufinanciranje izrade audiovizualnog djela s ciljem promicanja vrijednosti Domovinskog rata pod nazivom „Moj privatni ratni zločinac“. Iz citiranih odredbi Ugovora proizlazi da je tužitelj bio dužan predmetno audiovizualno djelo završiti do 31. prosinca 2015. te da je najkasnije do tog datuma tuženiku bio dužan dostaviti prijedlog završne verzije tog audiovizualnog djela, a u roku od 30 dana od tog datuma bio je dužan tuženiku dostaviti izvješće o završetku audiovizualnog djela radi kontrole namjenskog korištenja isplaćenih sredstava. Također, iz citiranih odredbi članka 5. stavka 2. Ugovora proizlazi obveza tužitelja da kao sredstvo osiguranja naplate u slučaju nenamjenskog utroška isplaćenih sredstava tuženiku izda solemniziranu običnu zadužnicu. U vezi s navedenim, iz članka 11. stavka 1. Ugovora proizlazi da je uz tužiteljev propust da u ugovorenom roku izradi audiovizualno djelo ili podnese odgovarajuća izvješća vezana tužiteljeva obveza vraćanja primljenih nenamjenski utrošenih sredstava sa zakonskom zateznom kamatom. Iz navedenog proizlazi da se u slučaju tih tužiteljevih propusta, primljena sredstva imaju smatrati nenamjenski utrošenima baš kao i u slučaju odstupanja od iznosa pojedinih stavki financijskog plana raspodjele dodijeljenih sredstava iz članka 11. stavka 2. Ugovora.

17. Uvidom u cjelokupnu opsežnu korespondenciju koju su tijekom godina razmjenjivali tužitelj i tuženik, a osobito uvidom u tužiteljev dopis od 25. svibnja 2023. (str. broj 87-88 spisa) te tuženikov dopis od 7. lipnja 2023. (str. 83 spisa), iz kojih dopisa proizlazi da je tuženik molio odgodu naplate sredstava do 31. srpnja 2023. jer je s tim datumom obećavao dovršetak sufinanciranog audiovizualnog djela, nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj nije u rokovima iz članka 6. stavaka 2 i 3. Ugovora tuženiku dostavio prijedlog završne verzije sufinanciranog audiovizualnog djela, a tu činjenica proizlazi i iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu TM koja je na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2025. saslušana u svojstvu stranke.

18. Sud je iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu PM prihvatio u dijelu iz kojeg proizlazi da je ŽM kao direktor tužitelja potpisala Ugovor te da tuženiku nikada nije dostavljen prijedlog završne verzije sufinanciranog audiovizualnog djela, jer je u tom dijelu iskaz u suglasnosti i s ispravama u spisu. U preostalom dijelu sud nije prihvatio navedeni iskaz jer tužiteljev zastupnik po zakonu nije sa sigurnošću niti uvjerljivo iskazivao o odlučnim činjenicama, niti je u preostalom dijelu taj iskaz u skladu s ispravama u spisu.

19. Slijedom navedenoga sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da tužitelj nije završio i dostavio tuženiku prijedlog završne verzije sufinanciranog audiovizualnog djela u roku iz članka 6. stavka 2. Ugovora. Na taj način je izostao krajnji rezultat i nije ispunjena osnovna svrha Ugovora. Stoga se bilo kakav tužiteljev utrošak sredstava isplaćenih upravo za sufinanciranje izrade ugovorenog audiovizualnog djela ne može smatrati namjenskim, što proizlazi i iz već ranije analizirane odredbe članka 11. stavka 1. Ugovora. Zbog toga je, suprotno tužiteljevoj tvrdnji, tuženik ovlašten radi naplate nenamjenski utrošenih sredstava po osnovi članka 11. stavka 1. u vezi s člankom 5. stavkom 2. Ugovora, pokrenuti ovrhu na temelju zadužnice. U vezi s navedenim, neosnovani su i tužiteljevi navodi kako se nenamjenskim korištenjem isplaćenih sredstava financijske potpore ima smatrati isključivo ono što je definirano člankom 11. stavkom 2. Ugovora, odnosno samo odstupanje od iznosa pojedinih stavki iz dostavljenog financijskog plana raspodjele dodijeljenih sredstava u iznosu većem od 10% ukupnog iznosa pojedine stavke. To iz razloga što, kao što je prethodno obrazloženo, navedena odredba ne može promatrati izolirano kao što to čini tužitelj, već isključivo u kontekstu ostalih odredbi Ugovora i to osobito odredaba članka 1. Ugovora kojima je određena njegova svrha i namjena isplaćenih novčanih sredstava, odredaba članka 6. Ugovora kojima su propisane obveze tužitelja kao korisnika isplaćenih sredstava i rokovi za njihovo ispunjenje te odredaba članka 11. stavka 1. Ugovora kojima su propisane posljedice neispunjenja tih obveza. Stoga, kada, kao u konkretnom slučaju, tužitelj uopće nije u ugovorenom roku izradio audiovizualno djelo na koje se obvezao Ugovorom, koje djelo je sufinancirano na temelju Ugovora, niti je to djelo dostavio tuženiku, neodlučno je utvrđivati je li pri utrošku isplaćenih sredstava došlo do odstupanja od dostavljenog financijskog plana u smislu članka 11. stavka 2. Ugovora, na koji se poziva tužitelj, kad je već iz samog navedenog tužiteljevog propusta razvidno da u smislu odredbi Ugovora isplaćena sredstva nisu utrošena namjenski pa ih je sukladno članku 11. stavku1. Ugovora tužitelj dužan vratiti tuženiku s obračunatom zakonskom zateznom kamatom.

20. Slijedom navedenog sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. Tuženik je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 21.425,80 EUR, tuženiku su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) i obrazloženog podneska od 17. veljače 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištima od 14. siječnja 2025. i 27. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 2.000,00 EUR.

Na te troškove tuženik ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP), a ne od dana zaključenja glavne rasprave, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj, do isplate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose.

22. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 13. kolovoza 2024. u iznosu od 500,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a jer je podnesen nastavno na podnošenje odgovora na tužbu te je tuženik sve što je naveo u predmetnom podnesku mogao i trebao iznijeti već i u odgovoru na tužbu.

23. Slijedom navedenog, o troškovima je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke presude.

Zagreb, 8. svibnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.