Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-101/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Opća bolnica Pula – Ospedale Generale di Pola, iz Pule Santoriova ulica – Via Santorio Santorio 24A, OIB: 16089706543, zastupana po punomoćniku Edi Slivaru, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-25/2023-50 od 29. travnja 2024., 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Opća bolnica Pula – Ospedale Generale di Pola kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 25/2023-50 od 29. travnja 2024. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos od 693,30 eura s zateznim kamatama koje u razdoblju do 31. srpnja 2015. teku po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to teku na iznos od 8,74 eura od 16. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 41,34 eura od 16. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 48,60 eura od 16. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 85,17 eura od 16. rujna 2014. do isplate, na iznos od 11,05 eura od 16. listopada 2014. do isplate, na iznos od 67,19 eura od 16. studenog 2014. do isplate, na iznos od 31,96 eura od 16. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 5,55 eura od 16. svibnja 2015., na iznos od 14,26 eura od 16. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 70,56 eura od 16. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 27,64 eura od 16. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 17,44 eura od 16. rujna 2015. do isplate, na iznos od 10,81 euro od 16. listopada 2015. do isplate, na iznos od 7,13 eura od 16. studenog 2015. do isplate, na iznos od 7,47 od 16. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 6,83 od 16. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 7,47 od 16. veljače 2015. do isplate, na iznos od 6,83 od 16. travnja 2016. do isplate, na iznos od 8,87 eura od 16. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 7,17 od 16. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 8,55 eura od 16. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 17,36 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od 13,71 euro od 16. rujna 2016. do isplate, na iznos od 7,17 eura od 16. listopada 2016. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 16. studenog 2016. do isplate, na iznos od 7,17 eura od 16. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 7,17 eura od 16. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 7,31 euro od 16. veljače 2017. do isplate, na iznos od 16,08 od 16. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 8,08 eura od 16. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 0,64 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 7,85 eura od 16. listopada 2017. do isplate, na iznos od 11,24 eura od 16. studenog 2017. do isplate, na iznos od 1,16 eura od 16. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 2,25 eura od 16. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 7,31 euro od 16. veljače 2108. do isplate, na iznos od 7,64 od 16 travnja 2018. do isplate, na iznos od 20,10 eura od 16. srpnja 2018. do isplate, na iznos od 26,71 euro od 16. kolovoza 2018. do isplate, na iznos od 12,34 eura od 16. listopada 2018. do isplate i na iznos od 10,20 eura od 16. siječnja 2019. do isplate i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.579,18 eura te pod st. III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-25/2023-50 od 29. travnja 2024. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos od 215,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.152,63 eura i za navedeno sudi:

Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu bruto iznosa od 215,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao s neosnovanim.

Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.152,63 eura, kao s neosnovanim.

III. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 75,36 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 908,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenim u točki I. izreke kao neosnovan (st. II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod stavcima I. i III. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st .2. ZPP.

6. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice zaposlene kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre za isplatu bruto iznosa od 908,90 eura na ime neisplaćene razlike plaće i to s osnova neisplaćenog dodatka za otežane uvjete rada, neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te neisplaćene naknade za prekovremeni rad odrađen na dane državnih blagdana i praznika te godišnji odmor u razdoblju od 1. svibnja 2014. do prosinca 2019.

7. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je tuženik u utuženom razdoblju isplatio tužiteljici umanjene plaće na način da joj nije plaćao dodatak na otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, dodatke zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi na koje dodatke je tužiteljica imala pravo sukladno odredbi čl. 57. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 95/15 – dalje: KU) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18 – dalje: KU/18) te joj je u utuženom razdoblju s osnova naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao umanjeni iznos. Sud je na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrdio da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u ukupnom iznosu od 908,90 eura te naložio tuženiku da tužiteljici taj iznos isplati sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od svakog 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Pri tome se sud prvog stupnja poziva i na Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i to Zaključak broj 148. donesen na sjednici održanoj 1. srpnja 2015. i Zaključak broj 153. donesen na sjednici održanoj 21. prosinca 2015., smatrajući da Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora te da su obvezujući.

8. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat, kada je radio u otežanim uvjetima rada, dodatak za posebne uvjete rada, da mu pripada dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, pa tako i za odrađene prekovremene sate, a s tim u vezi i naknada za godišnji odmor (čl. 57. KU, odnosno čl. 55. KU/18; čl. 59.a KU, odnosno čl. 57. KU/18;, čl. 36. KU, odnosno čl. 34. KU/18), obzirom da niti iz jedne odredbe KU ne proizlazi da radniku uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje plaće s drugih osnova rada međusobno isključuju.

9. Za napomenuti je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU/13 (i pravo na uvećanje plaće na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU/13) imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

10. Imajući dakle u vidu sadržaj odredbe čl. 19. st. 6. KU, prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, koji stav je izražen u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-630/2017, Revr-676/13, Revr-793/13, Revr- 1515/13, Rev-214/21, Revr-290/21, Rev-824/21, Rev-1009/21 i dr.). Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično.

11. Zaključak broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje glasi: "Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad.

U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom.

Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine, jedan blagdan pada u radni tjedan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.“

12. Na sjednici od 21. prosinca 2015. povjerenstvo za tumačenje KU je donijelo Zaključak 153. koji glasi:

"Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koji radnik odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-tnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće.

Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148."

13. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU donijelo je na 30. sjednici zaključak broj 169., koji glasi:

„Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.“

14. Dakle, zaključak broj 153 u bitnom se razlikuje od zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati. Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10. KU, koji se primjenjuje od 21. prosinca 2015., nije stavljen izvan snage te je zaključak identičnog sadržaja donesen na 5. sjednici Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/18 održanoj 21. studenog 2018., o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kojim se zahtijeva isplata manje isplaćene plaće za razdoblje od 21. prosinca 2015. do prosinca 2019., valja odlučivati primjenom zaključka broj 153, odnosno identičnog zaključka od 21. studenog 2018.

15. No, iako se prvostupanjski sud u obrazloženju poziva na Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora broj 148. i 153., presudu u dijelu u kojem se poziva na Zaključak broj 153. nije utemeljio na tom tumačenju.

16. Prvostupanjski sud je propustio uzeti u obzir da je Povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora u vezi izračuna mjesečnog fonda sati dalo dva tumačenja, a u žalbenom stadiju postupka sporan je upravo način utvrđivanja fonda radnih sati, jer se prema tvrdnji tužiteljice u mjesečni fond radnih sati računaju svi dani u tjednu, osim subote, nedjelje i blagdana, dok se prema tvrdnji tuženika mjesečni fond sati računa tako da se od dana u tjednu odbiju samo subote i nedjelje, a ne i blagdani koji eventualno padaju u radni dan. Sporno je dakle tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU odnosno istovjetne odredbe čl. 49. st. 10. KU/18. Naime, tužiteljica je tijekom prvostupanjskog postupka isticala da tuženik izvršenim obračunima plaća pogrešno za blagdane koji padaju u radne dane nije umanjio mjesečni broj sati, čime ustvari ne prihvaća zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU broj 153.

17. Prvostupanjski sud u skladu sa takvim pravnim stajalištem tužiteljice nije prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka koje se ne temelji na primjeni zaključka broj 148 i broj 153, prema kojem vještačenju je tužiteljici manje isplaćene plaća, u iznosu od 5.223,64 kn / 693,30 eura, te nije prihvatio dopunski nalaz i mišljenje od 23. rujna 2023., koji je sačinjen temeljem navedenih zaključaka, te uključujući pravno stajalište tuženika da se dodaci na prekovremene sate ne obračunavaju do travnja 2020., odnosno do primjene Dodatka III. KU, prema kojem nalazu je tužiteljici manje isplaćena plaće po istim osnovama za iznos od 360,09 eura, već je sud dosudio tužiteljici iznos od 908,90 eura, prema osnovnom nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 29. ožujka 2021., koje se temelji na pravnom stajalištu da se u mjesečni fond radnih sati računaju svi dani u tjednu, osim subote, nedjelje i blagdana.

18. Budući da između stranka nije bio sporan matematički izračun visine tužbenog zahtjeva, a iz navedenih razloga prilikom obračuna potrebno je primijeniti oba zaključka broj 148 i 153, ovaj je sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da tužiteljici prema dopunskom nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 27. siječnja 2022. pripada iznos od 5.223,64 kn / 693,30 eura.

19. S obzirom na to da prema pravnom shvaćanju zauzetom na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019.: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.", a da se Dodatak III. KU primjenjuje od 1. travnja 2020., to bi iz toga proizlazilo da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, za sate ostvarene u prekovremenom radu i u razdoblju prije primjene Dodatak III. KU, odnosno u cijelom utuženom razdoblju, iz kojeg je razloga prihvaćen dopunski nalaz vještaka od 27. siječnja 2022.

20. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je, kao poslodavac tužiteljici, u dijelu utuženog razdoblja isplaćivao umanjenu plaću u ukupnom iznosu od 693,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama, iako je sukladno čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/13, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću u punom iznosu.

21. Stoga je trebalo temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, jer je ovaj sud na temelju dopunskog nalaza i mišljenja utvrdio bitne činjenice, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos od 693,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama, prema dopunskom nalazu vještaka od 27. siječnja 2022., dok je za preostali dosuđeni iznos od 215,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama trebalo odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

22. Pravilno je prvostupanjski sud na dospjele tražbine za navedeni period na osnovi razlike i naknade plaće tužiteljici dosudio zatezne kamate tekuće od dospijeća, odnosno od trenutka kada je tuženik trebao isplatiti plaću, odnosno naknadu plaće do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

23. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, trebalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

23.1. Tužiteljica je u sporu uspjela u omjeru od 76%, a tuženik u omjeru od 24%, pa je slijedom toga sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP tuženik dužan naknaditi tužitelju 52% troškova zastupanja, koje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio u visini od 2.400,00 eura, tako da razmjeni dio od 52% od dosuđenog parničnog troška iznosi 1.248,00 eura, sa troškom financijskog vještačenja od 331,18 eura trošak tužiteljice iznosi 1.579,18 eura.

23.2. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjska presuda pod st. I. izreke potvrđena za trošak postupka od 1.579,18 eura, dok je za preostali iznos od 1.152,63 eura temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo preinačiti st. I. izreke presude i zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

23.3. Prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi i pod točkom III. izreke, jer je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka pravilno odbijen kao neosnovan, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

24. Tuženik je djelomično uspio u žalbi sa 24% pobijanog iznosa, te mu razmjerno tome pripada trošak sastava žalbe od 93,75 bodova temeljem Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), ili 187,50 eura, sa PDV od 25% 234,38 eura, koji je iznos trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku, što iznosi 56,25 eura, na koji je iznos pribrojen trošak sudske pristojbe na žalbu od 79,63 eura, umanjene razmjeno uspjehu tuženika u žalbenom postupku, što iznosi 19,11 eura, tako da ukupan trošak žalbe tuženika iznosi 75,36 eura.

U Velikoj Gorici 8. svibnja 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak