Poslovni broj: P-1192/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po Odvjetničkom društvu Marković i partneri u Zagrebu, 5. rujna 2022., nakon javne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika Tea Petanija, odvjetnika u odvjetničkom uredu mr. sc. Ive Brkića u Zadru, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te objave 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Utvrđuje se da je ništetna Izjava o priznanju duga od 24. travnja 2013., ovjerena po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić iz Zadra, pod brojem OV-6411/13, dana 24. travnja 2013. davatelja izjave ŽJ, što je tužitelj dužan priznati, kao i naknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

2. Utvrđuje se da Izjava o priznanju duga od 24. travnja 2013., ovjerena po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić iz Zadra, pod brojem OV-6411/13, dana 24. travnja 2013., davatelja izjave ŽJ, nema pravni učinak, što je tužitelj dužan priznati, kao i naknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom pod posl. br. P-162/21 (ranije oznake P-291/18) vodi se parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja VJ protiv tuženika ŽJ radi isplate iznosa od 74.300,00 USD zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U tom predmetu je tuženik ŽJ podneskom od 19. ožujka 2021., a nakon zaključenja prethodnog postupka podnio protutužbeni zahtjev, pa je formiran ovaj spis po toj tužbi.

1.2. Tužitelj ŽJ u tužbi navodi da je suština ovoga postupka, a sve kako to proizlazi i iz utvrđenja drugostupanjskog suda u odluci posl. br. Gž-1458/19 od 26. studenog 2020., utvrditi postoji li njegova obveza na isplatu s obzirom na zahtjev tuženika VJ o postojanju izjave o priznanju duga, te da li se ista ima smatrati ugovorom o pristupanju dugu. Zakon o obveznim odnosima ne propisuje način sklapanja ugovora o pristupanju dugu, pa isti može biti sklopljen u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno, imajući na umu opću odredbu o obliku ugovora, čl. 286. st. 1. ZOO. U tom smislu ugovor o pristupanju dugu je neformalni ugovor. Slijedom svega navedenog se postavlja pitanje na koji bi to način sklopio ugovor o pristupanju dugu, koja bi bila forma toga ugovora, koja bi bila konkludentna radnja koju je tužitelj uradio da bi se ista imala smatrati ugovorom o pristupanju dugu. Navodi da ne postoji niti jedna radnja tužitelja koja bi ukazivala da bi on sklopio ugovor o pristupanju dugu, a osobito ne potpisom sporne izjave o priznanju duga, te da bi na taj način preuzeo dužnikovo dugovanje na sebe. Navodi da je potpisao izjavu o postojanju duga, za koju su tužitelj, tuženik, ali i ostali svjedoci u postupku utvrdili da zapravo ne postoji s osnove koja je naznačena u izjavi. Kako dug sa osnove koje je potpisana izjava zapravo ne postoji, već se radi o nedopuštenoj pobudi na strani tuženika, koju je isti htio iskoristiti protiv tužitelja, sve ranije navedeno spornu izjavu da čini ništetnom, odnosno ona da ne proizvodi pravne učinke. Tuženik je zapravo skrivajući prave motive koji su protivni Ustavu, zakonu i moralu društva htio od tužitelja dobiti izjavu kojom mu on priznaje dug koji zapravo ne postoji, a čega je tuženik bio svjestan. Isti motivi vežu tuženika i dalje, jer je dovoljno bilo pročitati samu tužbu da se vidi njegova prava namjera, odnosno pravna osnova isplate koja bi teretila tužitelja, dok tijekom postupka on tvrdi sasvim nešto drugo. Osim navedene ništetne izjave, odnosno izjave koja nema pravni učinak, (koja i nije ugovor između stranaka već isključivo izjava) tužitelj s tuženikom nije imao sklopljene nikakve ugovore iz kojih bi proizlazio njegov obveznopravni odnos s tuženikom. Napominje kako je tuženik tijekom cijelog postupka, ne znajući kako na drugi način opteretiti tužitelja, mijenjao pravnu osnovu postojanja duga, pa je s početne obveze na isplatu iznosa s osnova troška i električne energije tuženik kasnije teretio tužitelja da bi mu bio u obvezi isplatiti iznos s osnova duga na ime prodaje njegove kuće. Nedopuštena pobuda o potpisanoj izjavi proizlazi iz činjenice da je i sam tuženik znao kako nikada sa tužiteljem nije bio niti u kakvoj poslovnoj suradnji, a koja je bila dio izjave o priznanju duga od 24. travnja 2013. i koja je tužitelja trebala teretiti za određeni iznos novčanih sredstava. Između tužitelja i tuženika nikada nije bio sklopljen ugovor o pristupanju dugu, niti u formalnom obliku niti konkludentnom radnjom, tako da tužitelj nikada nije stupio u obvezu prema vjerovniku uz dužnika. Tuženik u svojim izlaganjima nikada nije utvrdio na koji bi način to bio sklopljen ugovor o pristupanju dugu, već da od početka parničnog postupka tvrdi da bi eventualna osnova pristupa dugu bila ništetna Izjava o priznanju dugu. Ništetna izjava o priznanju nepostojećeg duga ne može se niti u kojem slučaju smatrati ugovorom o pristupanju dugu, kako to upire tuženik u svojim podnescima. Izjava koju je tuženik potpisao o spornom dugu je bila fiktivna, te je tužitelj išao za tim da završi sve odnose između njega i tuženika, zbog teško poremećenih obiteljskih odnosa, a znajući da ništa ne duguje tuženiku, potpisao je spornu izjavu o priznanju duga. Tužiteljeva prava namjera nikada nije niti bila sklopiti ugovor s osnova pristupanja dugu ili s osnova preuzimanja duga, ili sa bilo koje druge osnove, budući da je tužitelj znao da tuženiku ne duguje ništa od onoga što je bilo navedeno u izjavi o priznanju duga od 24. travnja 2013., a osobito je bio svjestan da ne bi postojali neplaćeni računi za struju ili da bi postojala obveza tužitelja s osnova poslovne suradnje od zajmodavca VJ kako je to stajalo u predmetnoj Izjavi. Nikada, kao što stoji i u samoj Izjavi o priznanju duga nisu bili spomenuti dugovi tužiteljevog sina MJ, supruge PJ ili nevjeste Ž ili da bi tužitelj trebao preuzeti dugove ranije navedenih, te za njih odgovarati. Jasno je kako na Izjavi o priznanju duga postoji nesklad između volje i očitovanja (mane volje), a nastao je kada se tužitelj namjerno očitovao o postojanju određenog duga s osnove koja ne postoji, te je bio siguran kako ga nikada neće obvezivati budući da za isti nema pravne osnove. Kako među strankama obveznopravni odnos nikada nije nastao, a dugovanje tužitelja prema tuženiku nikada nije ni postojalo, tako ne postoji niti obveza vraćanja nečega što ne postoji. Obzirom na sve prethodno navedeno, osobito budući da je predmetna izjava o priznanju duga od 24. travnja 2013. sačinjena iz nedopuštenih pobuda te da, prema iskazu stranaka i svjedoka, tužitelj nikada nije dugovao iznos naznačen u spornoj izjavi sa osnova plaćenih računa za električnu energiju ili po osnovi zajma glede poslovne suradnje, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog u izreci.

2. Tuženik VJ se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te ističe da tužitelj uopće ne navodi pravni temelj zbog kojeg bi predmetna izjava bila ništetna, odnosno zbog kojeg ona ne bi imala pravi učinak. Također svoj tužbeni zahtjev ne potkrjepljuje niti jednom pravnom normom. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja ističe da je svaki ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, kogentnim normama ili moralu društva ništetan. Nadalje, razlozi ništavosti su nedostatak poslovne sposobnosti, mane volje (mane volje su npr. šala, odnosno svjesni nesporazum koji postoji kada stranka svjesno kaže ono što uistinu ne misli, a druga strana to shvati ozbiljno: nadalje, mane volje da su fizička sila, nesporazum i simulacija. Također nemoguća, nedopuštena, neodređena i neodrediva činidba koja je predmet ugovora također da čine ugovor ništavnim. Nemoguća činidba je ona koju je u trenutku sklapanja ugovora nemoguće izvršiti, a nedopuštena je ona koja je protivna Ustavu, kogentnim pravilima ili moralu društva. Neodređena činidba da je činidba koja nije dovoljno individualizirana, pa dužnik ne zna točno kako je ispuniti, a neodrediva činidba je ona koja ne sadrži podatke pomoću kojih bi se činidba mogla odrediti, npr. ako ugovor ne sadržava podatke kako bi se jasno odredila cijena. Ugovor može biti ništetan ako je sklopljen iz nedopuštenih pobuda, a to su pobude protivne Ustavu, kogentnim pravilima, moralu društva. Pobuda zbog koje je tuženik sklopio predmetni pravni posao je pomoć sinu i nevjesti, odnosno njegov osjećaj odgovornosti budući je iznos od 150.000,00 EUR potrošen kako bi riješili svoje obiteljske dugove te je isti osjećao moralnu odgovornost zbog koje je pristupio dugu. Navedeno proizlazi iz činjenice da je tužitelj iskazivao da je predmetno prihvatio zbog svog sina, a sve ukoliko MJ i njegova kćerka ŽJU ne plate taj iznos. Također volja stranaka prilikom sklapanja predmetne izjave je vidljiva u tome što sam tužitelj u svom iskazu navodi da je smatrao da više nije dužan isplatiti taj novac jer ga VJ nije nazvao. Dakle, iz gore navedenog razvidna je volja tužitelja za pristupanje dugu kao i njegova odgovornost te predmetna pobuda koja ni u kojem smislu nije nedopuštena. Također tuženik ističe da u hrvatskom pravosuđu vrijedi načelo neformalnosti ugovora, odnosno da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku ako zakonom nije drugačije određeno, sve sukladno članku 286. st. Zakona o obveznim odnosima. U hrvatskom zakonodavstvu ugovor o pristupu dugu nije određen kao formalan ugovor, odnosno ne traži se njegovo sklapanja u određenom obliku da bi isti bio valjan. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

3. Općinski sud u Zadru je presudom poslovni broj P-1287/21-10 od 6. prosinca 2022. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak. Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem poslovni broj Gž- 371/2023-2 od 21. svibnja 2024. ukinuo presudu ovog suda i vratio predmet ovom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja odluke višeg suda proizlazi da nije jasno zašto sud koristi iskaz tužitelja dan u predmetu broj P-162/21, isti analizira i daje svoju ocjenu o prihvaćanju istog, jer kada se koriste dokazi u nekom drugom postupku tada je za isto potrebna suglasnost stranaka, a takve suglasnosti nema u spisu.

4. Ponajprije je navesti vezano za uputu iz ukidne odluke da u ponovljenom postupku obje stranke dale suglasnost za čitanje i priklop spisa P-162/2021 Općinskog suda u Zadru u okviru dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari.

5. Ovaj sud je u postupku izvršio uvid i pročitao: spis P-162/21 (u privitku), te su saslušani svjedokinja PJ (l.s. 20-21), tužitelj i tuženik kao stranke (l.s. 21- 24), te je proveden dokaz nadoslušanjem tužitelja u svojstvu stranke obzirom da tuženik, iako uredno pozvan, nije pristupio na to ročište (l.s. 89-90).

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6.1. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja ŽJ da se utvrdi ništetnom tužiteljeva izjava o priznanju duga od 24. travnja 2013. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, postavljenim sukladno čl. 188. st. 2. ZPP, tužitelj traži utvrđenje da izjava o priznanju duga od 24. travnja 2013. nema pravni učinak.

7.1. Iz sadržaja predmetne izjave tužitelja ŽJ od 24. travnja 2013. (l.s. 4 predmeta P-162/2021) proizlazi da izjavljuje da je VJ dužan vratiti svotu od 4.300,00 USD po osnovi računa za električnu energiju koje je platio VJ i svotu od 70.000,00 USD po osnovi zajma glede poslove suradnje, od zajmodavca VJ, te da se oba navedena iznosa obvezuje vratiti VJ do 1. prosinca 2013.

7.2. Nije sporno da je tužitelj ŽJ potpisao predmetnu izjavu od 24. travnja 2013.

7.3. Uvidom u pravomoćno okončan predmet poslovni broj P-162/2021 (u privitku) iz kojeg je formiran ovja predmet, proizlazi da je presudom Općinskog suda u Zadru P-162/2021 Općinskog suda u Zadru, potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-906/2023 od 11. svibnja 2023., pravomoćno naloženo ovdje tužitelju ŽJ, tamo kao tuženiku, da VJ isplati iznos od 74.000,00 USD sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2013., a sve temeljem pobijane predmetne izjave tužitelja ŽJ od 24. travnja 2013. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su suglasno zauzeli pravni stav da je predmetna izjava valjani ugovor o pristupanju dugu.

8. Činjenični osnov tužbe se temelji na tvrdnji da je predmetna izjava sačinjena iz nedopuštenih pobuda.

8.1. Odredbom čl. 273. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje u tekstu ZOO) propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

8.2. Prema odredbi st. 4. istog članka odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.

8.3. Odredbom čl. 271. ZOO propisano je da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

9. Tužitelj ŽJ u tužbi ističe da nedopuštena pobuda o potpisanoj izjavi proizlazi iz činjenice da je i sam tuženik VJ znao kako nikada sa tužiteljem nije bio ni u kakvoj poslovnoj suradnji, te da je tuženik skrivajući motive koji su protivni Ustavu, zakonu i moralu društva htio od tužitelja dobiti izjavu kojom isti priznaje dug koji zapravo ne postoji, a čega da je tuženik bio svjestan.

10. Ponajprije je navesti da su djeca stranaka bračni drugovi i da stranke imaju zajedničke unuke, odnosno da je tužiteljev sin ZJ i braku s tuženikovom kćerkom ŽJU.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je do potpisivanje ove izjave došlo na inicijativu tuženika, da je potpisao ovu izjavu da se situacija smiri, da im djeca ne odu u Ameriku i ne odvedu unuke i da se oni dogovore.

10.2. Tužitelj ŽJ je saslušan u priloženom predmetu P-162/21 iskazao da je s tuženikom pričao u namjeri da njihovi obiteljski odnosi budu opet dobri, kao i tuženikovi odnosi s njegovom kćeri, pa da je u dobroj namjeri prihvatio da bi preuzeo dio duga njihove djece da se ti odnosi više normaliziraju i da budu obitelj. Tuženik je dao punomoć svojoj kćerki, a njegovoj nevjesti VJU da vodi restoran Aloha u [adresa], odnosno dao joj je to u najam i sklopio s njom ugovor o najmu te da mu vodi apartmane s obzirom da oni nisu u RH. Njegov sin je imao problem s kamatarima jer je posudio novac, a posudio ga je za renoviranje Alohe" jer je bila u derutnom stanju, pa je došlo do nekog spora i bila je odluka suda da se privremeno zatvori kamp i Aloha, a dug od kamatara se morao vraćati. Tu izjavu da je napisao odvjetnik Marko Kolanović i donio ju spremnu, pa da je s tuženikom otišao kod javnog bilježnika i tamo je potpisao. Potpisivanjem ove izjave u stvari da je to prihvatio zbog svog sina, nevjeste i njihove djece, jer koji to normalan otac i djed ne bi napravio da zaštiti svoju djecu, a to sve ukoliko MJ i tuženikova kćerka ŽJU njemu (tuženiku) ne plate taj iznos, te da je supruga tuženika NJ nazvala svoju kćer i ultimativno joj rekla da dođe u Ameriku živjeti sa djecom te da ostavi MJ i da će zaboraviti na cijeli dug i zato je on ovo potpisao.

10.3. Saslušan u ovoj pravnoj stvari tužitelj je naveo da ostaje kod svih svojih ranijih iskaza u ovom i navedenom drugom predmetu P-162/21.

10.4. Tuženik VJ u svom iskazu navodi da je potpisao ovu izjavu zato da bi bio osiguran da će tuženik mu vratiti dug i da će mu netko vratiti te novce. Dodatno navodi da su imali više objekata u [adresa] i prodali o jednu kuću 2010. godine za 280.000,00 eura, iako je bila vrjednija, ali su tako odlučili jer su se vratili u Ameriku. Tu kuću je za njih prodala njihova kćerka Marina supruga od tuženikova sina MJ (V). On nije bio u Hrvatskoj i vjerovao je svojoj kćerki, a ona mu je za tu prodanu kuću poslala samo 80.000,00 eura, pa potom 2 ili 3.000,00 eura i rekla da je nemoguće poslati cijelu kupoprodajnu cijenu zbog poreza. Supruga mu je rekla da pusti kćer jer da ima djecu i da će mu već dati novac, pa je tako je prolazilo vrijeme, a nije vraćala taj novac. Imali su 13 apartmana u [adresa] i te apartmane je vodio zet M. Odlučio je dati restoran u najam, ali računi nisu bili čisti, a radi se o restoranu kojeg su vodili zet M i kćer ŽJU i bilo je tu čudo režijskih dugova.

10.5. Svjedokinja PJ, supruga tužitelja, iskazuje kako zna da je izjava potpisana između tužitelja i tuženika poslije nekog razgovora između njih vezano za njihovu djecu i vezano za neka dugovanja djece, što su oni potraživali od njih te pojašnjava kako su njihova djeca u braku, njihov sin i tuženikova kćer. Ovu izjavu njezin suprug je potpisao zato da smiri situaciju u kući, jer su imali nered, pa su tužitelji i tuženik razgovarali i nakon toga je potpisana ta izjava.

11. Temeljem svega naprijed izloženog je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da su sin tužitelja i kćer tuženika u braku imali novčanih poteškoća i dugova prema tuženiku, da se zbog dugova kćer tuženika namjeravala odseliti u Ameriku s djecom, što tužitelj nije želio, te da su tužitelj i tuženik razgovarali 24. travnja 2013. i nakon toga da je tužitelj potpisao izjavu kojom se obvezuje tuženiku do 1. prosinca 2013. vratiti ukupni iznos od 74.300,00 USD.

11.1. Osim toga, o pobudi za potpisivanje ove izjave je sam tužitelj u svom iskazu istaknuo da je u dobroj namjeri prihvatio da bi preuzeo dio duga da se ti odnosi više normaliziraju i da budu obitelj.

12. Dakle, iz iskaza samog tužitelja ŽJ, kao i njegove supruge PJ proizlazi da se ne radi o nedopuštenoj pobudi, odnosno da tužiteljeva pobuda za davanje i potpisivanje predmetne izjave nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva.

13. S druge strane, pobuda tuženika za sklapanje ugovora o preuzimanju duga s tužiteljem je, kako i sam tuženik navodi, da se osigura da će mu biti vraćen dug, koja pobuda također nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralom društva.

14. Nije sporno da u trenutku potpisivanja ove izjave tužitelj i tuženik nisu imali poslovnu suradnju, kao što nije sporno da tužitelj od tuženika nije pozajmio neki novac, da nisu zajedno ulagali radili i sl. Međutim, to ne znači da potpisivanjem ove izjave tužitelj nije pristupio dugu koji su prema tuženiku imali njegova kćerka i zet, a kako to proizlazi iz svih provedenih dokaza.

15. Slijedom svega naprijed izloženog je ovaj sud utvrdio da je između stranaka potpisivanjem pobijane izjave od 24. travnja 2013. zapravo sklopljen valjani ugovor o pristupanju dugu, reguliran odredbom čl. 101. ZOO, o čemu je jednak pravni stav zauzeo Županijski sud u Splitu u odlukama posl. br. Gž-1458/19 od 26. studenog 2020. i Gž-906/2023 od 11. svibnja 2023. a što koji stav prihvaća i ovaj sud.

16. Stoga je glavni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnom sporne izjave od 24. travnja 2013. neosnovan, a s obzirom da prema čl. 273. st. 1. ZOO pobude zbog kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, te da se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenoj pobudi, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Eventualnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi da predmetna izjava od 24. travnja 2013. nema pravni učinak. Tužitelj tvrdi da je predmetna izjava fiktivna, da postoji svjesni nesklad između volje i očitovanja, jer da je tuženik znao da mu tužitelj ništa ne duguje, a isto da je znao i tužitelj.

17.1. Odredbom čl. 285. st. 1. ZOO propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

20.1. Odredbom čl. 101. ZOO definiran je ugovor o pristupanju dugu pa je tako propisano da ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika s tim da ZOO ne propisuje način sklapanja ovog ugovora, što znači da isti može biti sklopljen u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drugačije određeno.

20.2. Ugovorom o pristupanju dugu ne dolazi do promjene dužnika nego uz dužnika u pravni odnos prema vjerovniku ulazi treća osoba i ta treća osoba stupa u obveznopravni odnos s vjerovnikom. Dužnik nije stranka tog ugovora i za taj obveznoprani odnos s vjerovnikom kod pristupanja dugu nije ni potreban pristanak dužnika, a dužnik jedino ostaje u obvezi i on se od nje ne oslobađa.

20.3. Dakle, nakon sklapanja ugovora o pristupanju dugu, osim treće osobe, dužnik je i dalje u obvezi, i to samostalno i neovisno o toj trećoj osobi.

20.4. Ugovorom o pristupanju duga vjerovnik stječe pravo tražiti ispunjenje tražbine bilo od svog dužnika bilo od trećega s kojim je sklopio ugovor o pristupanju dugu.

21. Iz naprijed utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud nalazi da je pobijana izjave od 24. travnja 2013. po svom sadržaju ugovor o pristupanju dugu, kako je naprijed navedeno, da ista nije prividna već da je izraz suglasno očitovane volje stranaka, pri čemu motiv za sklapanje ovog ugovora ne utječe na činjenicu da su stranke sklopile ugovor o pristupanju dugu, a ne neki drugi ugovor čije bi postojanje prikrili. Tužitelj ni ne navodi koji bi to bio drugi ugovor, koji bi stranke sklapanjem ovog ugovora o pristupanju dugu, navodno prikrile. Zbog navedenog, a kako se ne radi o prividnom ugovoru, to je i eventualni tužbeni zahtjev neosnovan.

22. Na kraju je navesti da tužitelj neosnovano upire da bi predmetna izjava bila fiktivna jer se u istoj navodi da se svota od 70.000,00 USD duguje tuženiku VJ po osnovi zajma glede poslovne suradnje zajmodavca VJ, a da tužitelj ŽJ nije bio dužan, a niti u poslovnoj suradnji s tuženikom VJ. Naime, iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da su djeca stranaka bila dužna tuženiku navedeni iznos, a isto je tako utvrđeno da su djeca stranaka bila u poslovnom odnosu s tuženikom jer su bili u najmu njegovog restorana Aloha u [adresa], te da je kćerka tuženika bila opunomoćena od strane tuženika da proda tuženikovu kuću u [adresa], što je i učinila, ali mu nije isplatila cjelokupan iznos kupoprodajne cijene. Navedene činjenice nisu bile sporne među strankama. Prema tome, sud je utvrdio da ni taj dio predmetne izjave o dugovanju i poslovnoj suradnji nije fiktivan već istinit, jer su djeca stranaka zaista i bila u poslovnoj suradnji s tuženikom, a također su mu dugovali novac.

23. Slijedom svega navedenog, analiziranog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude, te je odbijen glavni, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), a s obzirom na VPS u iznosu od 1.327,23 EUR po kojima je tuženiku valjalo priznati trošak: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8.1.) za sastav podneska od 31. svibnja 2022. 25 bodova (Tbr. 8.3.) i za zastupanje na ročištu 25. listopada 2022. 100 bodova (Tbr. 9.1.), ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % iznosi 562,50 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

U Zadru, 8. svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

D N A:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku