Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-426/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ante Burić i Ivana Koudela, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Burić & Koudela d.o.o. Šibenik, Poljana 4, protiv tužene NP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica dr. sc. Nada Mikulandra, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mikulandra & Malenica u Šibeniku, Stjepana Radića 14A, radi poništenja ugovora zbog prekomjernog oštećenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-199/2017-41 od 17. siječnja 2025., 8. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja EP kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-199/2017-41 od 17. siječnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja EP za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenjem ugovora o diobi zajedničke imovine stečene u braku, zaključen između tužitelja i tužene 8.2.2016., na kojem su ovjerili svoj potpis 9.2.2016. kod javnog bilježnika Ljiljanke Malenica u Šibeniku pod brojem OV-1149/16. (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.625,00 EUR sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a kao neosnovan odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troška u preostalom dijelu, u iznosu od 2.062,50 EUR, sa zateznom kamatom (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR, uvećanu za trošak sudske pristojbe, ne navodeći pritom iznos tog troška.
3. Žalba tužitelja je neosnovana.
4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužitelj jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, u točkama 8. do 11. obrazloženja pobijane presude sud je naveo razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Iako tužitelj u žalbi ističe da sud ''navodi dokaze koji ne mogu i ne smiju biti upotrijebljeni, koji nisu uopće predloženi niti izvedeni u ovom postupku'', pritom određeno ne navodi o kojim konkretnim dokazima koji nisu smjeli biti upotrijebljeni ili nisu predloženi ili izvedeni u ovom postupku je riječ pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana.
5. U postupku je utvrđeno:
- da je predmetnim ugovorom o diobi zajedničke imovine stečene u braku od 8. veljače 2016. podijeljena zajednička imovina stranaka stečena u braku, na način da je:
- tužitelj zadržao u vlasništvo nekretninu katastarske oznake čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], motocikl marke Trike boom fun 500 reg. oznake [registarska oznaka], automobil marke Mercedes reg. oznake [registarska oznaka], ½ dijela plovila reg. oznake [registarska oznaka], laku prikolicu marke Tehnika ATP 330 nosivosti 220 kg, 6 PVC prozora, ½ tvrtke VICTORIA BRAUN d.o.o., ½ iznosa od moguće prodaje cerade s aluminijskim arnjevima za kamionsku prikolicu i ½ šanka sa stolcima i stolovima za ugostiteljski objekt te se obvezao u roku od 4 godine tuženici isplatiti 50.000,00 EUR na ime zajedničkih ulaganja u čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (uz upis založnog prava u zemljišnim knjigama za navedenu nekretninu) i do 1. lipnja 2018. podmiriti joj polovicu minusa na njezinim računima u visini od 25.000,00 kuna i 3.150,00 EUR, a da je
- tuženica zadržala vlasništvo nekretnina na [adresa], vozilo Marke Renault Megane reg. oznake [registarska oznaka], ½ dijela plovila reg. oznake [registarska oznaka], sve pokretnine nabavljene tijekom bračne zajednice stranaka, ½ tvrtke VICTORIA BRAUN d.o.o., ½ iznosa od moguće prodaje cerade s aluminijskim arnjevima za kamionsku prikolicu te ½ šanka sa stolcima i stolovima za ugostiteljski objekt,
- da tužitelju u vrijeme sklapanja tog ugovora nije bila poznata stvarna visina ulaganja izvršenih u gradnju objekta položenog na predmetnoj nekretnini od strane tuženice, već da je za isto saznao nakon uvida u odgovarajuće račune, koji da su mu i ranije bili dostupni.
6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora znao odnosno svakako morao znati za pravu vrijednost zajedničkih ulaganja stranaka u predmetnu nekretninu odnosno postojanje očitog nerazmjera činidaba stranaka ugovora te da stoga nisu ispunjene pretpostavke propisane čl. 375. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) za poništenje predmetnog ugovora zbog prekomjernog oštećenja.
7. Odluka prvostupanjskoga suda o neosnovnosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
8. Tužitelj u žalbi navodi da je radove na objektu vodila tuženica, da on nije bio upoznat s točnom cijenom ni financijskom vrijednosti tih radova, da nije građevinske struke i da je za pravu vrijednost radova saznao tek nakon što je nekretninu odlučio prodati te da je stoga paušalan i neobrazložen zaključak prvostupanjskoga suda o tome da je morao znati za pravu vrijednost zajedničkih ulaganja u predmetnu nekretninu. U odnosu na navedeno treba reći da je za primjenu instituta prekomjernog oštećenja, osim objektivnih pretpostavki, koje se tiču visine nerazmjera, potrebno i ispunjenje subjektivnih pretpostavki jer se na očiti nerazmjer uzajamnih činidaba, u smislu čl. 375. ZOO, može pozivati samo ona ugovorna strana koja za pravu vrijednost u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati. Međutim, u ovom slučaju tužitelj je, neovisno o tome što je tuženica vodila radove na predmetnom objektu i što sam nije građevinske struke, imao mogućnost utvrditi pravu vrijednost zajedničkih ulaganja koja su izvršena na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a isto tako i utvrditi točno stanje na računima druge ugovorne strane, ali je to evidentno propustio učiniti. Stoga i prema ocjeni ovoga suda, nema osnove za zaključak da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora na strani tužitelja postojala takva pravno relevantna mana volje, za koju on nije znao niti je morao znati i pod uvjetom da je upotrijebio svu potrebnu pažnju, ali mu unatoč tome ne bi bilo moguće uočiti i procijeniti pravu vrijednost ugovorenih davanja.
8.1. S obzirom na navedeno, žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je sud, s obzirom na prijedlog tužitelja da se od tuženice pribave podaci o stanju na računu, trebao naložiti tuženoj da te podatke dostavi te da je odbio izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnine u koju je vršeno ulaganje, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude jer činjenice koje se tiču visine nerazmjera između uzajamnih davanja, pored utvrđene činjenice neispunjenja subjektivnog kriterija – neznanja oštećene strane za postojanje tog nerazmjera – nisu od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama.
8.2. Isto tako ni pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da promatranje postojanja eventualnog prekomjernog oštećenja po pojedinim imovinskim stavkama iz predmetnog ugovora nije valjano jer da je ugovor odraz zajedničke volje stranaka koje su u pojedinim imovinskim stavkama popuštale drugoj strani, a obeštećene u nekim drugim imovinskim stavkama i da je stoga postojanje eventualnog prekomjernog oštećenja na štetu tužitelja bilo moguće ustanoviti utvrđivanjem i poredbom vrijednosti ukupne zajedničke imovine stranaka koja je bila predmet ugovora, a na koje okolnosti da tužitelj nije predložio provođenje odgovarajućih dokaza, nije utjecao na pravilnost i zakonitost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da se navedene okolnosti također tiču ispitivanja i utvrđivanja činjenica postojanja očitog nerazmjera uzajamnih davanja, kao objektivnog kriterija.
8.3. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).
9. Budući da odluku o parničnom trošku tužitelj ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
11. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, ne pripada mu pravo na naknadu troškova u povodu pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Velikoj Gorici 8. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
