Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-410/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, K. A. Stepinca 17, protiv tužene Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagreu, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žabi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-196/2024-12 od 14. ožujka 2025., 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-196/2024-12 od 14. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene Addiko bank d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 168,75 EUR (stotinu šezdeset osam eura sedamdeset pet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010453464/2005. od 9. prosinca 2005., kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno, naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga (točka I. izreke), tuženici je naloženo da tužiteljici, po osnovi stečenog bez osnove, isplati iznos 237,91 EUR sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2006. do isplate, stopi od 15% do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana (točka II. izreke) te da tužiteljici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR-a sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana (točka III. izreke), a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 168,75 EUR.

3. Žalba tuženice je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 9. prosinca 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 0,08% od iznos kredita odnosno 237,91 EUR, a tužiteljici je naplaćena 13. siječnja 2006.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda ne proturječi sama sebi ni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Tuženica u žalbi navodi da sud, radi utvrđenja činjenice da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora bila informirana o svim značajkama ugovora i mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora, kao i svim potrošačima prilikom svakog sklapanja ugovora o kreditu, nije dopustio izvođenje dokaza. Međutim, tužitelj u odgovoru na tužbu nije naveo podatke o svjedoku čije saslušanje je u tom podnesku predložio (str. 60 spisa), a na pripremnom ročištu od 26. rujna 2024. je i odustao od izvođenja tog dokaza (list 71 spisa), dok je sud na tom ročištu, ne povrjeđujući time ni jednu procesnu odredbu, odbio jedino dokazni prijedlog za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, koja se ne tiče utvrđenja činjenica vezanih uz pojedinačno pregovaranje i informiranje tužiteljice o značajkama ulazne naknade. Stoga predmetna presuda nije proturječna stanju spisa.

5.3. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica s prednikom tuženice Slavonska banka d.d. Osijek sklopila ugovor o kreditu br. 5140030242-broj partije 60010454464/2005 od 9. prosinca 2005., u iznosu od 47.000,00 CHF / 224.063,62 kn, u svrhu adaptacije stambenog prostora,

- da se čl. 6. tog ugovora tužiteljica obvezala platiti unaprijed, jednokratno, naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1%,

- da troškovi obrade kredita iznose 0,80% odnosno 376,00 CHF / 1.792,51 kn / 237,91 EUR,

- da je navedeni iznos tužiteljica platila predniku tuženika 13. siječnja 2006.,

- da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila obaviještena što znači odredba čl. 6. ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, odnosno što ta odredba sadržava, koja je svrha naknade, na što se konkretno ista odnosi i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporu naknadu radi, o toj naknadi nije mogla pregovarati,

- da je ugovor o kreditu sačinila banka,

- da je tužiteljica dobila pripremljen ugovor, kojega je mogla samo potpisati,

- da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora,

- da je na temelju ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008. društvo Slavonska banka d.d. Osijek pripojeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d. te da je tuženica pravni slijednik Slavonske banke d.d.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je banka trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini predmetnu naknadu te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je stoga navedena odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 59., čl. 81 st. 1. i 2., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, 46/07 i 97/07 – dalje: ZZP/03) i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te da je tuženica dužna tužiteljici isplatiti navedeni iznos naplaćene naknade, uvećane za kamatu od dana od dana stjecanja, na temelju čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05)

.

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8.1. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 237,91 EUR), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženica dužna vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primila.

8.2. Tuženik u žalbi navodi da je tužiteljica, kao potrošač prije sklapanja ugovora bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,5%), da je prirodu stvarno pruženih usluga mogla razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju odlučno da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da o plaćanju predmetne naknade nije mogla pregovarati niti bez njezina plaćanja sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imala informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

8.3. Tuženik nadalje navodi da je bilo potrebno ocijeniti je li iznos navedene naknade nerazmjeran u odnosu na iznos kredita te da je to prvostupanjski sud propustio utvrditi. Međutim, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju je utvrđeno da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

8.4. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornoj odredbi nije pregovarala kako bi se uvjerila da bi tužiteljica na tu odredbu pristala u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere (točka 20. i 21. obrazloženja presude).

8.5. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.6. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastara po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku.

8.7. Iako se prvostupanjski sud suvišno i pogrešno poziva i na učinke presuda donesenih po kolektivnim tužbama, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude jer je u ovom postupku utvrdio sve sporne i odlučne činjenice i okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva te za svoje uvjerenje naveo valjane i potrebne razloge.

9. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen iznosi od 237,91 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u vezi s čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. ZOPO/05 jer se tuženica, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Budući da odluku o parničnom trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

13. Budući da nije uspio sa žalbom, tuženiku ne pripada pravo na naknadnu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor