REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: Ps-1/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja: ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima MH, Nedjeljku Tutavcu i Luki Šiljegu, odvjetnicima u Pločama, protiv tuženika CH, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tonćiju Miliću, odvjetniku u Metkoviću, nakon zaključene glavne rasprave dana 5.svibnja 2025.g., radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine, dana 8. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici CH da dio nekretnina, označenih u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za geodeziju vještaka Marka Vukše od 14.lipnja 2022.godine,a koji nalaz i mišljenje čini sastavni dio ove presude,i to: -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina](stara izmjera), odnosno dijela nekretnine označene kao kat.čest, 6161,položene u k. o. [katastarska općina](nova izmjera) ,a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju označen likom A, B, C, D,A,površine 48m2,u naravi dio stambene kuće, -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina] (stara izmjera),koja se sastoji od: dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina]( nova izmjera),a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, AB, AC, AD, AE, E, površine 265m2,u naravi voćnjak i oranica,te dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], položene u k. o. [katastarska općina](nova izmjera),a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, Z, AA, AB, N, površine 241m2, u naravi voćnjak i oranica, preda u suposjed tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tužitelju platiti tuženoj troškove ovog postupka u iznosu od 2.490,80 EUR s kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj vlasnik nekretnine, u naravi stambene zgrade sa okućnicom, koja nekretnina je položena u k. o. [katastarska općina], upisana u z. k. uložak [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica], u katastru označena kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], u [adresa]. Tužitelj je vlasništvo nekretnine stekao temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog sa sada pok. NH, a koji Ugovor je sklopljen dana 17. svibnja 2007. godine kod Općinskog suda u Pločama, potpisan od strane tužitelja kao davatelja uzdržavanja i sada pok. NH kao primateljice uzdržavanja, te ovjeren od strane naslovljenog suda pod brojem: R1-12/07. Sada pok. NH je bila upisana kao posjednica predmetne nekretnine. Rješenjem Vedrana Plećaša, javnog bilježnika u [adresa] posl.broj: O-280/10, UPP/OS-113/10 od 23. kolovoza 2010. godine određeno je da se neće provoditi ostavinski postupak iza pok. NH jer u trenutku smrti nije imala nikakve imovine, budući je sa ovdje tužiteljem sklopila naprijed citirani ugovor o doživotnom uzdržavanju. Dakle, tužitelj je, temeljem sklopljenog ugovora, postao vlasnikom naprijed opisane nekretnine. Tuženica je prije određenog vremena uselila u opisanu stambenu zgradu u kojoj stanuje i danas, bez ikakvog pravnog osnova, s tim da se o usmene zahtjeve tužitelja da napusti njegovo vlasništvo, dakle da iseli iz predmetne nekretnine, oglušila. Tužitelj, kao neprijeporni vlasnik opisane nekretnine, ima pravo tražiti od tuženice da se iseli iz opisane stambene zgrade, te da mu tu nekretninu, u naravi stambenu zgradu sa okućnicom, slobodnu od osoba i stvari, preda u nesmetani posjed. Kako tuženica odbija postupiti po traženju tužitelja, to njemu ne preostaje ništa drugo nego podnijeti ovu tužbu i predložiti sudu da donese presudu.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i predlaže sudu da taj zahtjev odbije kao neosnovan, a tužitelja obveže da joj u roku od 15 dana naknadi troškove ovoga postupka sa zateznim kamatama koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tužitelj nije aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe. On nije ni vlasnik ni suvlasnik utužene nekretnine, a niti je po nekoj drugoj osnovi ovlašten od tuženice zahtijevati iseljenje i predaju te nekretnine u posjed. Toliko o tužbenom navodu da „neće biti prijeporno“ da je tužitelj vlasnik te nekretnine. U tužbenom zahtjevu tužitelj je spornu nekretninu označio kao nekretninu položenu u k. o. [katastarska općina] i upisanu u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. [katastarska čestica], pri čemu nije naznačio površinu te nekretnine koja se u zemljišnoj knjizi vodi se kao oranica, površine 895 m2. U činjeničnom dijelu tužbe tužitelj navodi da je ta nekretnina u katastru označena kao kat. čest. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Iz prijepisa posjedovnog lista br. 59 vidljivo je da kat. čest. [katastarska čestica] ima površinu od 499 m2, od čega se 48 m2 odnosi na kuću, a 451 m2 na dvorište, a da se kat. čest. [katastarska čestica] vodi kao oranica površine 296 m2. Dakle, prema podacima u katastru, ukupna površina tih dviju katastarskih čestica je 795 m2. Strankama je poznato da su podaci u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] podaci stare katastarske izmjere, a da su podaci iz katastra podaci nove izmjere. Tuženica i njen suprug VH, s kojima u zajedničkom domaćinstvu živi njihov sin ĐH, suposjeduju nekretninu u [adresa], na kojoj svi troje imaju prijavljeno prebivalište, koja ima površinu od 759 m2 i u naravi predstavlja obiteljsku kuću površine 92 m2, vrt 485 m2 i dvorište 182 m2. S obzirom na izneseno, bilo bi uputno da se tužitelj odredi na što je konkretno je upravio tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na ugovoru o doživotnom uzdržavanju koji je, kao davatelj, uzdržavanja, sklopio sa svojom sada pok. bakom NH, kao primateljicom uzdržavanja. U članku 1. toga ugovora navedeno je da je primateljica uzdržavanja vlasnica nekretnina koje se nalaze na području k. o. [katastarska općina] i na području k. o. [katastarska općina], te da ona u [adresa] posjeduje kuću, okućnicu i zemljište, a u Plini također kuću i zemlju, koje nekretnine je naslijedila od svog pok. supruga AH, koji je poginuo 1972. godine. U članku 2. navedenog ugovora stoji da je primateljica uzdržavanja „voljna ostaviti nekretnine u svom vlasništvu, odnosno suvlasništvu davatelju uzdržavanja FH…“ Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj: O102/73-4 od 11. travnja 1973. godine, raspoređena je imovina iza smrti AH pok. Ante iz [adresa], rođenog **.**.1922., a umrloga **.**.1972., Temeljem toga rješenja, ostaviteljeva supruga NH proglašena je nasljednicom za 3/6 dijela, a ostaviteljeve tri kćeri, među kojima i tuženica, proglašene su nasljednicama za po 1/6 dijela. Na stranu to, o čemu će tuženica u nastavku reći nešto više, da primateljica uzdržavanja predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije mogla raspolagati nekretninom u [adresa], koju je opisala kao kuću, okućnicu i zemljište, jer u vrijeme sklapanja toga ugovora nije bila vlasnica navedene nekretnine. Ono na što tuženica ovdje želi posebno ukazati jest to da je primateljica uzdržavanja iza smrti svoga supruga AH naslijedila 1/2 idealnog dijela nekretnine u [adresa], a da je tuženica naslijedila 1/6 te nekretnine. Usprkos tome, tužitelj ne osjeća potrebu da objasni na temelju čega od tuženice zahtijeva iseljenje iz utužene nekretnine, ako je ona, prema citiranom rješenju o nasljeđivanju, suvlasnica te nekretnine za 1/6. Predmetni ugovor je nepostojeći pravni posao jer je između ugovornih strana postojao nesporazum o predmetu ugovora, kako u pogledu pitanja je li predmet ugovora nekretnina u isključivom vlasništvu primateljice uzdržavanja ili, pak, u njenom suvlasništvu, tako i u pogledu identiteta same nekretnine jer nekretnina u [adresa] u vrijeme sklapanja toga ugovora nije bila u posjedu primateljice uzdržavanja, već u posjedu tuženice i njenog supruga VH, a niti je tada ta nekretnina bila u naravi kuća /s pripadajućim zemljištem/ u [adresa] površine 48 m2, kako stoji u prijepisu posjedovnog lista br. 59, već je to bila nekretnina na kojoj je izgrađena kuća površine 92 m2. Podredno, predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju je prividan (fiktivan, simuliran) jer je njime davateljica uzdržavanja htjela prenijeti pravo vlasništva na svojoj imovini na tužitelja, odnosno darovati mu tu imovinu, kako bi time svoje zakonske nasljednike, u stvari tuženicu, onemogućila u ostvarenju prava na nužni dio, a što potvrđuje činjenica da tužitelj po tom ugovoru nije ispunjavao svoje obveze. Kao suvlasnica nekretnina koje je naslijedila iza smrti svoga oca AH, tuženica je 1982. godine s ostalim nasljednicama, majkom NH i sestrama HH i ZH, sklopila usmeni sporazum o razvrgnuću suvlasničke zajednice naslijeđenih nekretnina, a po kojem sporazumu je nekretnina u [adresa] pripala u isključivo vlasništvo tuženici. To je jedina nekretnina koja je pripala tuženici. Na ovoj nekretnini, na kojoj se nalazila samostojeća kuća, derutna prizemnica, tuženica i njen suprug VH su, neposredno uz tu kuću, vlastitim radom i sredstvima, ni od koga ometani, kao pošteni graditelji, sagradili građevinski objekt, površine oko 50 m2, tako da ta dva objekta sada čine jedinstvenu stambenu cjelinu, u kojoj oni i njihov sin AH stanuju. Tuženica i VH su brak sklopili 29. svibnja 1982. godine i njih dvoje od tada pa neprekidno do danas posjeduju ovu nekretninu, kao zakoniti, pošteni i istiniti posjednici. Da je navedeni usmeni sporazum sklopljen i izvršen, potvrđuje i činjenica da je druga strana prodavala i mijenjala nekretnine koje su im temeljem navedenog usmenog sporazuma pripale u samovlasništvo, među kojima i zemljište u Banji, zemljište u Rastoki, zemljište u Pržinama, itd.).

3. Među strankama je sporno

- da li je pok. NH bila prethodna vlasnica, odnosno suvlasnica i nakon svadbe Jadranke Medak 1982. godine,

- da li je tužena CH stekla vlasništvo sporne kuće i okućnice iz izreke darovanjem od pok. majke NH, ili diobom s navedenom NH, ili eventualno dosjelošću,

- da li je tužitelj stekao vlasništvo sporne kuće i okućnice iz izreke temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svojom bakom NH **.**.2007., odnosno pravo na (su)vlasništvo a time i pravo na predaju u (su)posjed

4. Među strankama nije sporno

- da je sporna nekretnina nekada bila vlasništvo oca tuženice, a djeda tužitelja AH koji je poginuo 1972. godine

- da od 1982.g., odnosno od svadbe tuženice i VH u spornoj nekretnini žive isključivo tuženica te njen suprug VH, a kasnije i njihova zajednička djeca,

5. Radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su dokazi saslušanjem predloženih svjedoka, stranaka, uviđajem uz goedetsko vještačenje, pregledom posjedovnog lista NH u k. o. [katastarska općina], rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. AH posl. br. O-102/73-4, Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svojom bakom NH od 17. svibnja 2007.g., ostavinskog spisa iza smrti NH.

6. Županijski sud u Zagrebu je svojim rješenjem Gž-2426/2023 od 8.siječnja 2025. godine ukinuo presudu ovog suda Ps-3/2020 kojom je bio odbijen zahtjev tužitelja, te je uputio ovaj sud da utvrdi u bitnom dodatno okolnosti eventualnog raspolaganja suvlasničkim udjelima sestara tuženice u korist majke, u koje vrijeme

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 – dalje: "ZPP") sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev kao u izreci neosnovan.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marka Vukše proizlazi da je isti prikazao predmet spora onako kako je i pokazano od strane tužitelja, prikazan je predmet spora grafički i opisno, a stranke na isto nisu imale primjedbi pa ga i sud prihvaća kao stručnog, precizno izrađenog i sukladno zadatku i zahtjevima struke. Neosnovan je prigovor tuženice da nema mogućnosti predaje dijela nekretnine jer da se radi o jedinstvenom objektu, no takav prigovor i nije temelj odluke iz izreke, odnosno nije odlučan.

9. Neosnovan je stav tužene da bi tužba bila neosnovana i neizvršiva jer da je okružena nekretninom tužene. Provedivost predaje u posjed kod okruženosti nekretnine vlasništvom druge nekretnine nije pitanje ovog postupka jer postoji pravni instituti koji omogućavaju i takvo što (npr. nužni prolaz i sl.), ali to je kod svih ranije iznesenih razloga potpuno nebitno.

10. Iz rješenja o nasljeđivanju O-102/73-4 proizlazi da je svu imovinu (pa i spornu kuću) iza pokojnog nespornog vlasnika NH AH (djed tužitelja, otac tužene) naslijedila pok. NH za 3/6, ZH (rođ. NH – majka tužitelja) za 1/6, sada pokojna HH (sestra tužene) za 1/6 i tužena CH rođ. HH za 1/6.

11. Nesuglasje postoji oko toga da li je i kako pok. HH, koja je umrla s 24 godine (nesporno među strankama prije 1982. godine kada se CH udala) raspolagala svojom 1/6, odnosno da li je uopće raspolagala za života s tim udjelom. No i da jest, i da nije, to u naravi nema bitan utjecaj na konačan ishod spora. Jer ako jest darovala svojoj majci NH za života (HH je umrla prije 1982. godine), onda taj udio slijedi sudbinu ukupnog vlasničkog udjela NH (pod uvjetom da postoji u kući u [adresa]), a ako nije, onda se radi o neraspodijeljenoj imovini u kojoj opet NH (sada njen sljednik – tužitelj) slijedom pretpostavke nasljeđivanja, imajući pravo na udio, Ugovorom o doživotnom uzdržavanju (koji je u naravi darovanje) opet prenosi na tužitelja bar udio (pod pretpostavkom da je HH bila suvlasnica nekretnine u [adresa]) uz ostale nasljednike koje bi sljedovao udio (što sud drži ipak da nije slučaj, o čemu će se dalje obrazlagati). Po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i da/ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. HH. Međutim sud drži istinite iskaze svjedoka koji su iskazivali da je HH dala svoj udio majki NH nakon punoljetnosti, a da nije, kako je rečeno, opet bi NH sljedovao dio, a onda njen udio bi bio prenesen spornim Ugovorom na tužitelja koji onda mogao tražiti predaju u suposjed, a nikako isključivi posjed. Kako dakle sud drži da je HH uistinu prenijela svoj udio na NH, o čemu su u bitnom suglasno kazivali i ZH i ĆHO, to sud drži da je NH mogla raspolagati i tim udjelom.

12. Iz ostavinskog spisa O-1788/15 proizlazi da je obustavljen ostavinski postupka iza smrti NH po prijedlogu za naknadno pronađenu imovinu, a da je ranije doneseno rješenje o nasljeđivanju O-228/10 budući NH nije imala imovine u trenutku smrti jer je sklopila s tužiteljem Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

13. Iz samog iskaza dva puta saslušanog svjedoka ZH (rođ. NH), sestre tužene (list 87), bi se teško raznaznala istina glede raspolaganja njenim suvlasničkim udjelom od 1/6. Naime ista je više puta mijenjala iskaz o tome da li je svoj udio dala majki ili pak sinu i kada. Pa tako (list 87) govori da nakon smrti oca nije dala svoju 1/6, pa onda da je nakon punoljetnosti dala NH svoju 1/6, što su uradile i ostale sestre osim CH, a onda u iskazu (list 138 spisa) iskazuje da je svoj udio darovala sinu, pa onda da je svoj udio dala majki NH da bi ona mogla dati to tužitelju. Očito je da se iskaz prilagođava potrebama njenog sina – tužitelja, ali sud drži istinitim da je po punoljetnosti (rođena je 1959. godine, što znači da je punoljetna 1977.g,) dala svoj udio svojoj majci iz razloga što je očito da majka već nakon smrti AH raspolaže nekretninama.

14. Naime, NH je očito raspolagala nekretninama nakon smrti svog supruga AH, pa tako daje Ć nekretninu u Pragu (koju kasnije mijenja za nekretninu Pržine) o čemu uvjerljivo svjedoči svjedok UH, pa mu sud poklanja vjeru, a u bitnom je i u suglasju s ostalim iskazima koji su upirali na to raspolaganje NH prema MHO. Naime svjedok BH navodi (iskaz list 85 od 11.10.2022) da je s Ć prije 20-30 godina vrši raspolaganje (zamjenu), što ukazuje da je ĆHO ranije dobila tu zemlju od NH koja je očito držala sebe vlasnikom u vrijeme darovanja MHO, pa je očito i da je NH držala da su udjeli od po 1/6 njenih kćeriju upravo njezini, a što ukazuje da su razriješeni. Logično je da to razrješenje udjela ide na konto činjenice da je CH darovana stara kuća u [adresa] koja je predmet spora, MHO zemlja u „Pragu“,a ZH, odnosno njenom sinu (tužitelju) će pripasti (sada pripada) ostale zemlje i kuća u [adresa]. Očito je da niti jedna od sestara dok je majka bila živa, nije osporavala majki otuđivanje ili raspolaganje nekreninama, i očito je da je postojalo suglasje za njenog života da NH to može raditi, što je ista i radila.

15. Majka NH je odlučivala o vlasništvu, a to su njene kćerke očito i prihvaćale već od čina punoljetnosti istih (najkasnije od sestara punoljetnost stječe Jadranka Medak 1980. godine , ali za nju i sama ZH tvrdi da nije svoj dio ustupila majki NH) pa je logičan zaključak da ako je majka NH raspolagala svim nekretninama, neovisno o tome što je CH imala 1/6, da je s CH koja nije svoj udio ustupila (darovala) majki NH, imala neki dogovor po kojem bi majka NH mogla raspolagati sa svime ostali i držati sebe isključivom vlasnicom i kuće u [adresa] i svih ostalih zemalja, pa se ukazuje i logičnim da je izvor toga dogovor tužene CH i njene majke NH oko kuće u [adresa] u kojoj CH živi, uređuje i nadograđuje.Taj dogovor je očito nastao prilikom udaje CH 1982. godine kada NH daje CH nekretninu (i danas vidno malu i skromnu – vidljivo iz fotografija vještva), a kamoli u ono vrijeme prije ulaganja i nadogradnje, pa se dosjelost poštenim posjedovanjem dovršava 2002. godine do kada nema dokaza da je pok. NH pokretala bilo kakve postupke protiv CH, a niti je realno za to bilo osnova, a činjenice kasnije narušenih obitejskih odnosa nije osnov za stavljanje izvan snage raspolaganja nekretninama, bilo diobom, bilo darovanjem, jer u konačnici obe pravne osnove imaju za plod pošteno posjedovanje i u konačnici protekom 20 godina (2002. godine) stjecanje vlasništva temeljem zakona.

16. Iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju potvrđenim pred Općinskim sudom Pločama pod posl.br. R1-12/07 od 17. svibnja 2007.g. proizlazi da su pok. NH i njen unuk ĆH sastavili ugovor u formi Ugovora o doživotnom uzdržavanju po kojem bi davatelj uzdržavanja ĆH sada tužitelj doživotno uzdržavao primateljicu uzdržavanja na način da je hrani, oblači, osigurava njegu, liječenje, snosi sve troškove liječenja i ukopa, a da će zauzvrat NH ostaviti sve nekretnine ĆH, između ostalog kuću u [adresa], okućnicu i zemljište, a u Plini također kuću i zemlju, a koje sve nekretnine, kako se navodi u tom Ugovoru da su naslijeđene od njenog pok. supruga AH.

17. Kako je bilo sporno da li je navedeni Ugovor fiktivni pravni posao sud je na tu okolnost saslušao svjedoke te utvrdio da se u stvarnosti radilo o Ugovoru kojeg je cilj bio da se ostale nasljednike isključi iz nasljeđivanja nakon smrti NH, odnosno da imovina NH pređe u vlasništvo tužitelja ĆH.

18. Takvo svoje tumačenje sud temelji na sljedećim dokazima.

19. Svjedok EH je istaknula da je tužitelj psihički bolestan, da se NH posebno brinula da ga zaštiti, da se ona (Ć) brinula o uzdržavanju NH kupnjom drva, vodanjem u bolnicu, kupnjom hrane, lijekova i sl., te da je pomagala čak i tužitelja, znala mu je kupiti cipele, a bila mu je potrebna pomoć jer nije radio, a primao je socijalnu pomoć koja mu nije bila dovoljna za život, a nije išao na dnevnice. U tom dijelu sud cijeni iskaz te svjedokinje kao istinit, pouzdan i sukladan dijelu iskaza svjedoka RH (list 91 spisa) koji je spominjao da je ĆH s njime radio na dnevnicama otprilike 1997. -1998.g. te je imao primanja socijalne pomoći te da nije ostvarivao druge prihode s osnova rada.

20. Dakle ta dva svjedoka kao osobe koje nemaju izravan za sebe interes za uspjeh stranaka u parnici (neovisno što je ĆHO u poremećenim odnosima s tuženom, a RH (ranije u bračnoj, a sada izvranbračnoj vezi s tužiteljevom majkom) su iskazivali zapravo stvarnoj situaciji tužitelja koji realno nije bio u mogućnosti uzdržavati svoju baku NH jer je primao socijalnu pomoć. Na to je upirao i svjedok ĐH (list 92 spisa), svjedok VH (list 98 spisa), ali iskazi ta dva svjedoka u tom smislu predstavljaju samo potvrdu onog što su svjedoci EH (ĆHO) i RH isticali, pa se svim navedenim svjedocima u tom dijelu poklanja vjera.

21. Svjedok RH je isticao da je pok. NH jako voljela ĆH govoreći da će mu sve ostaviti jer da je ĆHO uzela stan, CH da je u kući u [adresa], a ĆH da će baba ostaviti [adresa] i ono što pripada baki. Kako je očito iz iskaza da je pok. NH voljela i htjela zaštititi ĆH posve je jasno da je motiv i cilj Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio da se prenese u vlasništvo preostala imovina NH bez mogućnosti ostale djece pok. NH da ospore prijenos tog vlasništva, a ne stvarni posao oko doživotnog uzdržavanja.

22. Dakle ovaj Ugovor je zapravo prividan (fiktivan) pravni posao kod kojeg je smisao bio da se izvrši darovanju bake NH svom unuku ĆH – tužitelju, a da je tome tako proizlazi i iz isprave – zapisnika koji se nalazi u ostavinskom spisu O-1788/15 (priložen spisu) od 28.03.2006.g. (listovi 55,56 i 57 ) gdje je u to vrijeme, dakle jednu godinu i dva mjeseca prije potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužitelj. a tamo stranka ĆH sin M izjavio kako mu je baka NH darovala svoj udio nekretninu što su i ostali prisutni na tamošnjem ročištu za preoblikovanje zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], potvrdili.

23. Sve to dakle upućuje na čvrst zaključak ovog suda da je smisao Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio darovanje.

24. Sukladno čl. 285. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, prividan ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer je u takvom ugovoru riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor (što je ovdje slučaj), taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

25. Tuženica pred kraj ovog parničnog postupka (ročište 5.svibnja 2025 – list 137) problematizira valjanost i darovanje u tom obliku držeći da je bilo nužno upozoriti NH (sada kao jasno utvrđenu u stvarnosti darovateljicu) po Zakonu o javnom bilježništvu (dalje: „ZJB“), da kao nepismena osoba može pozvati 2 svjedoka, držeći da se samo u obliku javnobilježničke isprave može darovati nekretnina koja nije u posjedu darovatelja, a pošto je NH nepismena, da je bila nužnost upozoriti istu kod darovanja na to pravo.

26. Sud drži da takav stav tužitelja nije bitan za ovaj predmet kod ranijih utvrđenja da je nekretninom NH raspolagala 1982. godine. Naime činjenica je da NH svojevoljno 2007. godine dovodi sud u zabludu da se radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a da je stvarno u naravi ugovor o darovanju. Takvim svojevoljnim postupanjem – dovođenjem suda u zabludu NH ne odustaje od namjere darovanja, ali se dovodi u rizik da se primjeni dio odredbi čl. 285 ZOO st. 1.i i 2. koje traže da se udovolji pretpostavkama za pravnu valjanost darovanja nekretnine bez predaje u posjed. Tu pravnu (ne)valjanost donekle definira čl. 44 ZJB (vrijedeći i 2007. g. kada je sporni ugovor potpisivan/stavljan otisak prsta na njega)i čl. 53. ZJB (također vrijedeći 2007. g.) koji obvezuje darovatelja koji daruje nekretninu bez predaje u posjed da to učini u formi javnobilježničkog akta (čl. 53.st.1.toč.2. ZJB). Iz niti čega ne proizlazi da ista želi 2 svjedoka. To je njeno pravo, ali ne i zakonski uvjet bez kojeg otisak prsta ili ugovor ne postoji ili ga čini ništetnim. Ugovor o darovanju nekretnine kod kojeg darovatelj nije u posjedu mora biti sukladno čl. 53.st.1.toč.2. ZJB potvrđen kod javnog bilježnika, što tužena s pravom upire, ali kod činjenice da je isti potpisan jasnom i svjesnom voljom stranaka, i pred sudom kao tijelom koje predstavlja garant vjerodostojnosti potpisa, takav ugovor je valjan obzirom da je sud svakako tijelo koje ima snagu bar jednaku onoj koju ima javnobilježnički akt. Za usporedbu se može ukazati na sklapanje sudske nagodbe u parničnom postupku gdje se može u obliku nagodbe izvršiti darovanje nekretnine bez predaje u posjed, što ne dovodi u pitanje perfekciju ili valjanost takve nagodbe u konačnici samim time što nije u formi javnobilježničkog akta.

27. Smisao ranije citiranih zakonskih odredbi ZJB jest zaštita određenog pravnog odnosa, ali ne da bi se osiguravalo pošto poto sudjelovanje javnih bilježnika, već da bi se osiguralo povjerenje stranaka i sudionika nekog pravnog odnosa da u budućnosti neće biti upitna validnost tog odnosa samo zato što nije sudjelovao javni bilježnik uz nužna upozorenja i pojašnjenja.

28. Kako je dakle sud već ranije obrazlagao, darovateljica nije mogla raspolagati spornom nekretninom jer sud drži da u trenutku zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju (a stvarno ugovora o darovanju) nije bila vlasnica više nekretnine koja je predmet spora, što je već detaljno pojašnjeno jer sud drži dokazanim da je Kata Batinović 1982.g. usmenim dogovorom sa CH istoj darovala svojih 5/6 sporne nekretnine i time je CH od tog trenutka bila poštena i neometana posjednica sporne nekretnine do 2002. godine kada je postala vlasnica u najnepovoljnijem tumačenju dosjelošću.

29. Takav zaključak sud, pored naprijed navedenih dokaza, izvodi dodatno i iz iskaza RH (bivši suprug, a sada izvanbračni partner majke tužitelja ZH) koji je (kao otac tužitelja – dakle osoba bliska tužitelju) iskazivao da je pok. NH govorila ĆH da je ĆHO uzela stan, CH je u kući u [adresa] a da će ĆH baka ostaviti Modro Oko. Taj termin „ CH je u kući u [adresa] je dan u kontekstu raspodjele imovine, a ne samo faktičke činjenica posjeda, pa ga sud u svezi s ostalim naprijed navedenim obrazloženjima tumači kao svijest pok. NH da je CH dobila i kuću.

30. Sud drži da je time kroz život NH smatrala CH vlasnicom kuće neovisno o tome što je drugačije navedeno kasnije 2007. godine u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a kada su već očito odnosi CH i NH bili poremećeni po iskatima C i ZH. Čak i iz iskaza svjedoka ĐH, VH, OH i ZH proizlazi da se između CH i NH pojavila svađa kada je NH potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju 2007.g. kojim raspolaže i kućom u [adresa]. Sud poklanja vjeru iskazima svjedoka u tom dijelu, a to u naravi nije bilo u bitnom sporno između stranaka osim intenziteta poremećaja odnosa između NH i CH.

31. EH je doduše spominjala da je poremećaj odnosa nastao zbog nebrige CH za majku NH, te sud i poklanja vjeru da je tako počeo poremećaj tih odnosa, ali to nastaje nakon što je istekao rok dosjelosti nakon 20 godina neometanog posjedovanja i to 2002.g., pa nakon toga (20 godina nakon svadbe i nespornog življenja tuženice u tom periodu na spornoj nekretnini ) NH nije više mogla raspolagati tom nekretninom jer nije više bila vlasnica. Očito je da se CH ponašala kao vlasnica jer su vršili radove popravke i nadogradnje praktički cijelo vrijeme od useljenja, što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka.

32. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedocima UH, JH i SH jer su isti bili u bitnom suglasni s navodima ostalih svjedoka. Naime svjedoci JH i SH su vršili radove na spornoj kući u [adresa] i to očito za života NH, a i svjedoci ZH i ĐH te VH su također iskazivali o istome, a i logično je da se u derutnu kuću treba intenzivno ulagati, o čemu su u bitnome svjedoci SH i JH i iskazivali. Takva ulaganja su u načelu ujedno i dokaz da je tužena CH bila poštena posjednica smatrajući da se radi o njezinoj kući temeljem dogovora s majkom, pa da i može nadograđivati i ulagati.

33. Sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja (list 30 spisa) jer je njegov iskaz u suprotnosti u bitnom s iskazima svjedoka Ć – KH, RH, ĐH, VH, ali i rješenju o nasljeđivanju za kojeg tužitelj tvrdi da ga nikad nije vidio koji tvrdi da nema saznanja da bi CH nešto naslijedila iza smrti njenog oca AH, a onda potvrđuje da ga je sam dostavio u ostavinski spis. Također mu sud ne poklanja vjeru da je uzdržavao pok. NH, ali kako je već pojašnjeno ta činjenica u naravi nije odlučna jer je CH stekla vlasništvo dosjelošću temeljem opravdanog povjerenja u dogovoru (usmeni ugovor) s majkom NH, a koje povjerenje se manifestiralo kroz faktični i pošteni posjed kroz razdoblje od 20 godina u kojem tužena razdoblju nije bila ometana od bilo koga, niti majke niti ZH (koja je ustupila svoj dio majki prema vlastitim riječima).

34. Dakle tužena nije imala razloga sumnjati da joj pripada vlasništvo sporne nekretnine, a posebice jer iz dokazne građe proizlazi da je njena majka NH za svog života raspolagala drugim nekretninama, pa je tako darovala svojoj kćeri CHO nekretninu na predjelu Pržine a koju je ova dala u zamjenu svjedoku UH (list 85 spisa).

35. Očito je da je ponašanje NH za vrijeme njezinog života, kada je NH bila suvlasnica za najviše 5/6 (3/6 svoje + 1/6 ZH +1/6 eventualno nakon smrti pok. HH – njene kćerke) bilo tako da u razdoblju potrebnom za dosjelost od 1982.g. - 2002.g. NH nije davala dojam protivljenja bilo osobno bilo preko trećih osoba, a sud je pojasnio zbog čega je tuženici dao vjeru da je postojao usmeni dogovor NH i tuženice.

36. Neodlučna je činjenica što je stan u [adresa] prenesen u vlasništvo – KH od strane NH jer nema dokaza da bi to bilo vlasništvo ičije osim NH, odnosno iz dokazne građe proizlazi da je vlasništvo nad stanom u [adresa] stečeno mimo imovine supruga pok. NH – AH odnosno nakon njegove smrti.

37. Neodlučna je i činjenica što je NH upisana kao posjednica sporne nekretnine obzirom da je utvrđeno, a što nije bilo ni sporno, da je stvarni posjednik od 1982. g. bila tuženica.

38. Nejasno je kako to da tužitelj (pa i svjedoci – majka tužitelja ZH te njena i tuženice sestra KH) drži da bi kuća u [adresa], kao starina pok. djeda AH iza kojeg je postojalo rješenje o nasljeđivanju, bila u cijelosti vlasništvo tužitelja ni po kojom osnovu a da pritom isto tako bude u cijelosti kuća u [adresa] u cijelosti vlasništvo tužitelja kod nepobitne činjenice da CH po rješenju o nasljeđivanju ima 1/6 iza smrti svog oca pok. AH. Da nije tužena stekla dosjelošću (započete temeljem povjerenja u usmeni ugovor s NH) spornu nekretninu tužitelj bi tada imao eventualno pravo predaje u suposjed a ne isključivi posjed. Međutim, kako je sud već pojasnio, tužena je vlasnica cijelog predmeta spora, pa tužitelj nema osnov tražiti predaju u posjed od tužene.

39. Tužena se pozivala ujedno i na pravo vlasništva stečenog građenjem, međutim taj institut nije primjenjiv u ovom predmetu jer se u naravi nije radilo o građenju već o obnovi i nadogradnji, što nije osnov za stjecanje vlasništva.

40. Kako tužitelj nije dokazao da je vlasnik (predmnijevani vlasnik), odnosno nije dokazao sukladno čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari niti da tužena nekretnine posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju, to je valjalo odbiti njegov tužbeni zahtjev.

41. Za istaknuti je da je sud odredio kamatu kao u izreci glede troška sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima "NN"br. 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredbe o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima "NN"br. 156/2022.

42. Tuženoj je temeljem čl.154. i 155. Zakona o parničnom postupku, sukladno Tbr. 7. i Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te Zakona o sudskim pristojbama, priznat potreban trošak postupka jer je uspjela u cijelosti

43. Tako joj je priznat trošak:

- sastav odgovora na tužbu, te zastupanja na 5 ročišta na kojima se raspravljalo u iznosu od po 199,08 EUR (kako je točno tražio), dakle sveukupno 1.592,64 EUR)

- PDV 25% na gornje iznose 398,16 EUR

- 2 zastupanja na ročištima (18.3.2025 i 5. 5. 2025 ) po 250,00 EUR, odnosno 500,00 EUR za ta dva ročišta

odnosno sve u ukupnom iznosu od 2.490,80 EUR

44. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 8. svibnja 2025.

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Nedjeljo Tutavac, Ploče - e-Oglasna ploča

2. Odvjetnik Tonći Milić, Metković- e-Oglasna ploča