Poslovni broj: P 757/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suca Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Knezović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, dana 8. svibnja 2025

r i j e š i o  j e

I Određuje se prekid postupka u ovoj pravnoj stvari.

II Postupak će se nastaviti kada pravomoćno završi postupak pred Ustavnim sudom pod brojem U-III- 5119/2024

Obrazloženje

1 Tužitelj u tužbi tvrdi da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, Klasa: 562-02/96-01/10938, Urbroj:512-21-05-97-2, od 23.4.1997. godine, poništeno je rješenje Uprave za obranu Zagreb, Ured za obranu Centar, Klasa: UP/I- 562-02/96-26/303, Urbroj:512-62-96-4 od 20.9.1996. godine, priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida II grupe, s 100% oštećenjem organizma-stalno, s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski doplatak I. stupnja i posebni doplatak od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, a sve navedeno od 1.3.1993 na dalje. Rješenje je postalo konačno, pravomoćno i ovršno. Navedeno rješenje poništeno je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Klasa: UP/II-562-02/05-001/39, Urbroj: 519-04/5-05-2 od 17. studenog 2005., te je predlagatelj podnio tužbu protiv istog Upravnom sudu Republike Hrvatske. Upravni spor okončan presudom Upravnog suda RH, BR: Us-58/2006-9 od 4. rujna 2008., kojom je tužba uvažena i poništeno rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 17. studenog 2005. No državno odvjetništvo Republike Hrvatske protiv navedene presude Upravnog suda RH podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti br. Uz-DO-93/08 od kojeg je naknadno odustalo, što je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda RH broj Uzz 1/09 od 4. veljače 2009. Navedenim presudama potvrđena je pravomoćnost i ovršnost rješenja od 26. svibnja 1997. godine Unatoč navedenome, Republika Hrvatska, Ministarstvo branitelja, nije dobrovoljno izvršilo isplatu sukladno pravomoćnom i ovršnom rješenju, stoga je tužitelj pokrenuo postupak pred općinskim sudom u Zagrebu koji je presudom broj: P-11135/03 od 29. listopada 2009. usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu invalidnina od 1.3.1993. do 30.6.2005. temeljem navedenog rješenja. Navedenu presudu prvostupanjskog suda potvrdio je i županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, presudom broj: Gž-280/2011-2 od 1. ožujka 2011. godine, dok je u postupu pred Općinskim sudom u Dubrovniku presudom broj: P.877/2012 od 22. prosinca 2011. godine usvojen tužiteljev zahtjev za isplatom invalidnina za razdoblje od 1. srpnja 2005. do 28. veljače 2011. godine, te presudom broj:

P.9.329/2012 od 31. listopada 2012. godine za razdoblje od 1.3. 2011. do 31.12.2011. godine. Međutim unatoč navedenom Republika Hrvatska ne isplaćuje tužitelju daljnje iznose invalidnine. Slijedom iznijetog dana tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora sklapanjem nagodbe Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na način da se isplate u međuvremenu dospjeli iznosi invalidnina od 1.1.2012. do 31.5. 2013. godine. Međutim ODO u Dubrovniku je odgovorilo da je zahtjev tužitelja neosnovan uz obrazloženje da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno čl. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 108/96 i 23/01 ), te je oglašeno ništavnim predmetno rješenja o priznatom statusu RVI od 23.4.1997. godine, sukladno čl. 42 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 140/12), kao i da je tužitelj stradao kao pripadnik HVO-a, vojske Bosne i Hercegovine, i da se ne vodi u Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja.

U odnosu na citiranu odredbu čl. 42. st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ( NN br. 140/12 ) tužitelj ističe da se navedena zakonska odredba ne može primijeniti u ovom predmetu budući da je predmetno rješenje, a po kojem tužitelj i potražuje isplatu u ovom postupku, pravomoćno, konačno i ovršno dakle u prethodnom upravno postupku utvrđeno je da je tužitelj hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata i da je stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tužena je izdala niz isprava koje potvrđuju tužiteljevo sudjelovanje u obrani suvereniteta RH, no predmet ovog postupka nije navedeno nego je predmet isplata invalidnine temeljem pravomoćnog,. Konačnog i ovršnog rješenja tužene temeljem kojeg je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i sukladno tome je tužena dužna tužitelju isplatiti rješenjem određene invalidnine koje dospijevaju do današnjeg dana.

Tužitelj ukazuje na odredbu čl. 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ( NN br. 140/12 ) koja propisuje da "postupci započeti do stupanja na snagu ovoga zakona nastavit će se i dovršiti po odredbama Zakona o pravim a hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ( NN broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11. )" iz čega je razvidno da ukoliko bi se i citirana odredba čl. 42. st.1. navedenog Zakona a na koju se tužena poziva i odnosila na pvaj predmet, što tužitelj opet naglašava nije slučaj, ista se ne može primijeniti u ovom predmetu budući bi takvo tumačenje dovodilo do indirektno do retroaktivne primjene zakona, a takva retroaktivna primjena ne bi udovoljavala zahtjevima vladavine prava sadržanim u čl. 3. Ustava RH, čl.5. st.1. Ustava RH te čl. 89. st. 4. Ustava RH.

Dakle, mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske su:

Čl.3. sloboda(..)vladavina prava (…)najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Čl.5.st.1.U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i zakonom.

Čl.89.st.4.

Zakon i drugi propisi državnih tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.

U pogledu tvrdnje tužene da se tužitelj nije sudjelovao u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, da se ne vodi u jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, tužitelj ističe kako je činjenica da tužena tužitelja ne želi staviti u evidenciju hrvatskih branitelja zapravo govori o diskriminaciji tužitelja, a nikako o tome da nema pravo na isplatu. Pravo na isplatu tužitelj ima već pop utvrđenom statusu HRVI iz Domovinskog rata, a sve drugo je grubi napad na prava tužitelja i nastojanje obespravljivanja tužitelja.

Dakle, tužena se prema tužitelju ponaša diskriminatorno ne izvršavajući rješenje koje je sama donijela, te ne unoseći tužitelja u Javni registar hrvatskih branitelja. Da je tuženikovo postupanje kontradiktorno, nedosljedno i nemoralno vidljivo je iz činjenice da je sama tužena tužitelju izdala isprave koje potvrđuju da je stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, da je na temelju tih činjenica i utvrđen status tužitelja kao hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, da mu je tužena upravo na temelju tog statusa priznala pravo na mirovinu koje tužitelj mirno uživa, dok mu s druge strane odbija isplatiti invalidninu sukladno rješenju.

2 . U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbeno zahtjevu kojim tužitelj traži isplatu zatraženog iznosa na ime invalidnina po statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, za razdoblje od 1. siječnja 2012. godine do 31. srpnja 2013. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjevu za naknadom troškova postupka a temeljem rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba, Područne jedinice Centar, klasa:562-02/96-01/10938 od 23. travnja 1997. godine kojim mu je priznat status hrvatskog branitelja. Međutim, Ministarstvo Branitelja je 30. srpnja 2013. godine donijelo rješenje, Klasa: UP/II-562-02/13- 0015/56, Urbroj: 522-04/1-4-13-2 kojim je oglasio ništavnim rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Klasa: 562-02/96-01/10938, Urbroj: 512-21-05-97-2 od 23. travnja 1997.g. i Rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obnovu, Klasa: UP/I-562-02/96-26/303, Urbroj:512-62-96-4 od 20. rujna 1996. godine. U svakom slučaju, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, navedeno rješenje od 23. travnja 1997. godine čije je izvršenje tužitelj zatražio dana 11. studenoga 2003. godine, nije moguće izvršiti. Naime, pošto se radi o izvršenju upravnog rješenja, mjerodavne su odredbe ZUP-a, i to članak 270. stavak 7., odnosno članak 135. novog ZUP-a. Navedenim odredbama propisano je da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršuje pošto postane izvršno, a drugostupanjsko rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci, odnosno nakon proteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje, odnosno po isteku roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, rješenje se ne može izvršiti, ako zakonom nije drugačije propisano. Ta odredba je kongentna i prekluzivne narave. Nadalje, tuženica ističe prigovor zastare potraživanja i zastare samog prava, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Člankom 121. stavak 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji propisano je da se u pogledu zastare isplate novčanih primanja po ovom Zakonu primjenjuju odredbe ovog Zakona kojim se uređuje zastara potraživanja. Kako ovim Zakonom nije uređena zastara potraživanja, primjenjuje se članak 9. istog Zakona koji propisuje da se na pitanja koja nisu utvrđena ovim Zakonom primjenjuju posebni zakoni i drugi propisi koji uređuju odnosna prava, što znači da se u konkretnom slučaju glede zastare potraživanja primjenjuju odredbe ZOO. Nesporno je da se u ovoj pravnoj stvari radi o upravnom rješenju tj. Aktu tijela javne vlasti. Međutim, članak 233. stavak 2. ZOO-a propisuje da povremene tražbine koje proističu iz takvih rješenja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, a to je tri godine. Stoga tužitelj ni u ovom parničnom postupku ne može tražiti isplatu pravomoćnom i ovršnom rješenju, budući je prema odredbama ZUP-a nastupila zastara prisilne naplate, pa je neosnovana tvrdnja tužitelja da nijedno njegovo potraživanje nije u zastari.

Tužitelj nije sudjelovao u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, ne vodi se u Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata niti se temeljem spornog rješenja o invalidnosti mogao uvesti u registar jer bi to bilo u suprotnosti s čl. 109. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji jer je stradao kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tj. vojne postrojbe države BIH dana 28. lipnja 1992. godine i 23. veljače 1993. godine, pa slijedom toga nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Prema nalazu i mišljenja Prvostepene liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih uredbom o zašiti vojnih invalida rata za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosna broj: 02-6/1-58 u Čitluku od 15. prosinca 1993. godine i drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja broj : 387 od 9. travnja 1996. ranjavanja 28. lipnja 1992. godine i 23. veljače 1993. godine.

Tužitelj, kao i stotine ostalih pripadnika HVO-a kojima je doneseno sporno rješenje o statusu RVI-a iskoristili se mogućnost dvojnog državljanstva i prebivališta, te dvostruku isplatu s osnova istog stradavanja, što ih dovodi u povoljniji položaj od ostalih pripadnika HVO-a, kao i stradalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata(pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske-HV i MUP-a).

Dakle, ako bi sud tužbu prihvatio kao osnovanu, tužitelj bi bio u privilegiranom položaju u odnosu na ostale pripadnike HVO-a, a i stradale pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske, budući da ovi potonji ne ostvaruju prava s osnova stradavanja i u Republici Hrvatskoj i u državi Bosni i Hercegovini.

S obzirom na navedeno, predlaže se naslovljenom sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da tuženici naknadi troškove parničnog postupka.

3 Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio podnesak dana 5 ožujka 2025 u kojem predlaže prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja ustavnosudskog postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je tužitelj podnio ustavnu tužbu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 1542/24-2, od 24. rujna 2024. pa postupanje u predmetnom postupku još uvijek nije pravomoćno okončano. Iz tog razloga tužitelj smatra da daljnji nastavak postupka u ovom predmetu do odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske nije svrsishodan i protivan je načelu ekonomičnosti postupka i načelu traženja istine. Punomoćnik tužitelja se obvezuje izvijestiti Sud o pravomoćnom okončanju navedenog postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Dodaje da se postupak kod Ustavnog suda vodi pod brojem U-III 5119/2024.

Tužitelj smatra da je u interesu parničnih stranaka prekid ovog postupka, posebno zbog njegove specifičnosti, činjenice da se radi o najtežem stradalniku iz Domovinskog rata, O 100%, pravne nesigurnosti izazvane kontradiktornim i protuustavnim postupcima tužene, te ekonomičnosti postupka i u konačnici nenadoknadive štete koja može biti počinjena tužitelju, a što se posebno obrazlaže u ustavnoj tužbi .

Nadalje u istovjetnoj pravnoj stvari – predmetu tužitelja LI postupak je suglasno prekinut do okončanja ustavnosudskog postupka, kao i drugim predmetima u kojima je predmet postupka isplata neisplaćenih iznosa osobnih invalidnina. Dostavlja u prilogu rješenja P 4/2025 – Općinski sud Makarska , stalna služba Imotski kojim je postupak prekinut do donošenja odluke Ustavnog suda, u pravnoj stvari tužitelja UI, sve jer nije donesena jedinstvena odluka, te rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu – SS u Samoboru, poslovni broj: P191/2022 od 24. 1. 2025. gdje je također prekinut postupak do donošenja odluke Ustavnog suda gdje sud ističe: - da u ovom postupku nije moguće ispitati osnovu tužbenog zahtjeva, obzirom da o istoj još uvijek nije donijeta jedinstvena odluka, dok je u spis priložen niz kontradiktornih odluka. .Stoga je oportuno prekinuti ovaj postupak do okončanja ustavnosudskog postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji se vodi i pod brojem U-III-4719/2024. jer smatra će prethodno pitanje a to je ima li tužitelj s osnova statusa ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% oštećenja organizma za stalno, s osnove ranjava dana 14. lipnja 1993. na Južnom bojištu, pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak, od 1. srpnja 1993. nadalje, biti odlučeno u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske posl.br. U-III-4719/2024.

Tužitelj u podnesku dodaje da treba imati na umu kako je i sama praksa VUS RH nesuglasna u pogledu predmeta koji su pravno i činjenično istovjetni tužiteljevom te ih pobraja u podnesku, pa dodaje pa tužitelj smatra kako bi prekid postupka bilo u skladu s odredbom članka 213., stavka 1. točke 1. ZPP-a, a sve sukladno načelu ekonomičnosti postupka. Shodno navedenom tužitelj predlaže s obzirom na neizvjesnost ustavnosudskog postupka povodom ustavne tužbe (a što je već jednom dovelo do zaokreta u ovome postupku), kao i nejednaku praksu upravnih sudova da se postupak prekine do okončanja ustavnosudskog postupka.

Navodi poslovne brojeve spisa u kojima su postupci prekinuti, a sada je iz e spisa razvidno da su rješenja o prekidu pravomoćna

4 Dakle tužitelj smatra da je oportuno prekinuti ovaj postupak do donošenja odluke Ustavnog suda.

5 ZZ tužene se protivi navedenom naročito ističući da je presudom Visokog upravnog suda RH Usž 1542/2024 od 24. rujna 2024. pravomoćno okončan upravni spor koji je tužitelj pokrenuo pred Upravnim sudom.

6 Ovaj sud smatra prijedlog osnovanim jer pitanje ima li tužitelj o osnova statusa HRVI pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak je prethodno pitanje u ovom postupku o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Za istaknuti je da još uvijek nije donesena jedinstvena odluka , a upravo u ovom spisu je priloženo niz kontradiktornih odluka .

7 Glede svega navedenog a temeljem čl 213 ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, dana 8. svibnja 2025.

S u t k i nj a:

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA:

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u DUbrovniku u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

- Odvjetnik Knezović

- ODO GUO