Poslovni broj: P-2196/2019-23
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vjekoslavu Jaklinu, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a , OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz I i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 08. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba o primjeni kamatne stope kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli a u ugovoru o kreditu broj : 2402006-1031262160/51400607-5103759704 dok se u dijelu za zatraženu ništavost odredaba o konverziji zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan novčani iznos od 16.310,28 EUR-a ( 14,815,84 EUR glavnice i 1.494,44 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata ) a prema ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103759704 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 13. lipnja 2019. g. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od EUR 3.031,17 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 81,51/€ 10,82 od 02.06.2011. pa do isplate;
- kn 81,51/€ 10,82 od 02.07.2011. pa do isplate;
- kn 81,51/€ 10,82 od 02.08.2011. pa do isplate;
- kn 81,51/€ 10,82 od 03.09.2011. pa do isplate;
- kn 81,51/€ 10,82 od 02.10.2011. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.11.2011. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.12.2011. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.01.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.02.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.03.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.04.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.05.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.06.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.07.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.08.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.09.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.10.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.11.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.12.2012. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.01.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.02.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.03.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.04.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.05.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.06.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.07.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.08.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.09.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.10.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.11.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.12.2013. pa do isplate;
- kn 232,11/€ 30,81 od 02.01.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.02.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.03.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.04.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.05.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.06.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.07.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.08.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.09.2014. pa do isplate;
-kn 808,11/€ 107,26 od 02.10.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.11.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.12.2014. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.01.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.02.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.03.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.04.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.05.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.06.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.07.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.08.2015. pa do isplate;
- kn 808,11/€ 107,26 od 02.09.2015. pa do isplate
i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.500 eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je 13.12.2007. g. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103759704 na iznos od 170.000,00 CHF s rokom otplate od 300 mjeseci. Kredit da je odobren uz redovnu kamatu od 5,25 % godišnje a rok otplate je 25 godina tj. 300 mjeseci. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Tuženik da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu obračunavao tužitelju veće kamatne stope od ugovorenih i to za 11.806,39 eura. Stoga traži da sud utvrdi ništavim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi o valutnoj klauzuli o konverziji te traži isplatu iznosa od 16.310,28 eura prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 30.08.2024.g. a nakon izvršenog vještačenja.
2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 19.01.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku inter valutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Deklaratorna zaštita koju tužitelj traži da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.
3. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe prigovor radi prijeboja u podnesu od 15.05.2020. g. i to u iznosu od 7.110,37 CHF i to sve za razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću . Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka Tanje Borščak Rođak, njegove djelatnice.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.
6. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 13. prosinca 2007. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 170.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.7 ) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 300 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je prodao stan te je time sredstvima zajedno sa kreditnim sredstvima ovog kredita kupio kuću u kojoj živi sa obitelji.
7.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača mu nije ni osporeno od strane tuženika.
9. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja.
10. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
15. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
16. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
17. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.
18. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz tužitelja. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara.
19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.
20. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
21. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
22. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO s tim što je tužitelj već uglavničio dospjelu kamatu a na ostatak tražio kamatu od podnošenja tužbe u skladu s odredbom čl.31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima . Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za utvrđenjem ništavosti odredbi konverzije jer nije jasno na koju odredbu tužitelj misli, nije ju specificirao a u predmetnom postupku je zapravo sporno ima li tužitelj pravo na obeštećenje temeljem ništavih ugovornih odredbi bez obzira na sklopljeni Aneks ugovora pri čemu nije bilo od značaja utvrđivati da li je neka odredba Aneksa ugovora ništava.
23. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 13. lipnja 2019. g. ( tj. upućena preporučenom poštom 12. lipnja 2019. g. ) Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
24.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi u odnosu na iznose koje je tužitelj više platio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća obveze (1. veljače 2008. g.) do dana izračuna konverzije ( 30. rujna 2015. g. ) a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznos ukupno 436,35 EUR; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.veljače 2008. g.) do dana izračuna konverzije ( 30. rujna 2015. g.) koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 14.379,54 eur. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne razlike iznosa razlika po obje osnove za razdoblje od dana plaćanja pa do rujna 2015. g. kao i nakon uračunavanja efekta konverzije ( preplata u iznosu od 29.641,69 kn ) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. g. iznosilo je 16.310,28 eur ( 1.4815,84 eur glavnice i 1.494,44 eur dospjelih nepodmirenih zateznih kamata ).
25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti.
26. Tuženik je istaknuo primjedbe u dijelu nalaza i mišljenja vještaka koje se odnosi na matematički izračun i provedenu metodu izračuna u navodnoj preplati razlike glavnice dok u odnosu na ostatak nije imao primjedbi na matematički izračun no i dalje osporava osnov. Navodi da je vještak izračunao iznos od 25.417,54 eur koji iznos je previsok. Vještak da neispravno izračunava stanje razlika jer da ne uzima otplatu koja bi bila prema inicijalnom otplatnom planu. Vještak se očitovao u podnesku od 21.08.2024. g. na primjedbe tuženika te pojasnio razlike na način da je preostala nedospjela glavnica predmetnog kredita nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015.g. iznosila 88.979,14 eura. Preostala nedospjela glavnica predmetnog kredita nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. g. iskazana u kunama da je iznosila 679.095,74 kn. Pod pretpostavkom da se nije mijenjala kamatna stopa po predmetnom kreditu preostala nedospjela glavnica predmetnog kredita na dan 30. rujna 2015. g. iznosila bi 111.148,73 CHF, u kunama 487.587,25 kn . Razlika dva navedena iznosa da je 191.508,49 kn što predstavlja manje priznati iznos umanjene glavnice prilikom konverje a iskazano u valuti euru radi se o iznosu od 25.417,54 eura.
27. Nakon očitovanja vještaka tuženik nije isticao primjedbe na izračun te su se stranke odrekle saslušanja vještaka.
28. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.
29. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
30. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.
31. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.
32. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
33. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
34. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Dospjelu kamatu tužitelj je tražio u apsolutnom iznosu sukladno izračunu vještaka koji je prihvaćen od obje parnične stranke.
35. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.
36. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz parametre mijenjanja kamatne stope pa je krivnja za ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.
37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 03.11.2023. u visini od 100 bodova, na ročištu 10.03.2025. g. u visini od 250 bodova a na ročištu 04.09.2023. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 250 eura ukupno iznosi 1500 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nepotrebnih za raspravljanje te onih za čiji sastav s obzirom na njihov sadržaj po stajalištu ovog suda tužitelju ne pripada naknada a kamoli ona po po Tbr.8/1 .Napominje se da je tužitelju priznata vrijednost boda prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje.
U Rijeci, 08. svibnja 2025.
S U D A C
Mirna Santini
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.
D N A :
1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi
2. Tuženiku po pun.
U Rijeci , 08.05.2025.
