Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1430/23-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, nakon održane glavne i javne rasprave 27. ožujka 2025., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OH, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 8. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli navedena u čl. 4. i o promjenjivosti kamatne stope navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 757842 od 27.6.2006. sklopljenog između tuženika i tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku da temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli određenih Ugovorom o kreditu br. 757842 od 27.6.2006. sklopljenim između tuženika i tužitelja, isplati tužitelju iznos od 2.066,07 eura (dvije tisuće šezdeset šest eura i sedam centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 00,57 eur-a / 4,32 kuna od 30.09.2006.. godine pa do isplate,

- 00,93 eur-a / 7,00 kuna od 31.10.2006.. godine pa do isplate,

- 04,50 eur-a / 33,86 kuna od 30.11.2008.. godine pa do isplate,

- 05,89 eur-a / 44,38 kuna od 31.12.2008.. godine pa do isplate,

- 09,20 eur-a / 69,30 kuna od 31.01.2009.. godine pa do isplate,

- 63,77 eur-a / 480,46 kuna od 28.02.2009.. godine pa do isplate,

- 15,55 eur-a / 117,17 kuna od 31.03.2009.. godine pa do isplate,

- 08,47 eur-a / 63,80 kuna od 30.04.2009.. godine pa do isplate,

- 08,35 eur-a / 62,8 kuna od 31.05.2009.. godine pa do isplate,

- 20,36 eur-a / 153,44 kuna od 30.06.2009.. godine pa do isplate,

- 07,81 eur-a / 58,85kuna od 31.07.2009.. godine pa do isplate,

- 32,49 eur-a / 244,8 kuna od 31.08.2009.. godine pa do isplate,

- 33,74 eur-a / 254,25 kuna od 30.09.2009.. godine pa do isplate,

- 11,83 eur-a / 89,169 kuna od 31.10.2009.. godine pa do isplate,

- 06,63 eur-a / 49,99 kuna od 30.11.2009.. godine pa do isplate,

- 00,00 eur-a / kuna od 31.12.2009.. godine pa do isplate,

- 00,00 eur-a / kuna od 31.01.2010.. godine pa do isplate,

- 12,42 eur-a / 93,58 kuna od 28.02.2010.. godine pa do isplate,

- 12,42 eur-a / 93,58 kuna od 31.03.2010.. godine pa do isplate,

- 18,51 eur-a / 139,44 kuna od 28.02.2011.. godine pa do isplate,

- 07,54 eur-a / 56,83 kuna od 31.07.2011.. godine pa do isplate,

- 07,54 eur-a / 56,83 kuna od 31.08.2011.. godine pa do isplate,

- 07,54 eur-a / 56,82 kuna od 30.09.2011.. godine pa do isplate,

- 07,54 eur-a / 56,82 kuna od 31.10.2011.. godine pa do isplate,

- 61,53 eur-a / 463,59 kuna od 30.11.2011.. godine pa do isplate,

- 61,53 eur-a / 463,59 kuna od 31.12.2011.. godine pa do isplate,

- 61,53 eur-a / 463,59 kuna od 31.01.2012.. godine pa do isplate,

- 61,53 eur-a / 463,59 kuna od 29.02.2012.. godine pa do isplate,

- 59,54 eur-a / 448,59 kuna od 31.03.2012.. godine pa do isplate,

- 59,54 eur-a / 448,59 kuna od 30.04.2012.. godine pa do isplate,

- 59,54 eur-a / 448,59 kuna od 31.05.2012.. godine pa do isplate,

- 59,54 eur-a / 448,59 kuna od 30.06.2012.. godine pa do isplate,

- 62,66 eur-a / 472,09 kuna od 31.07.2012.. godine pa do isplate,

- 62,66 eur-a / 472,09 kuna od 31.08.2012.. godine pa do isplate,

- 63,13 eur-a / 475,66 kuna od 30.09.2012.. godine pa do isplate,

- 63,13 eur-a / 475,66 kuna od 31.10.2012.. godine pa do isplate,

- 28,88 eur-a / 217,59 kuna od 30.11.2012.. godine pa do isplate,

- 28,88 eur-a / 217,59 kuna od 31.12.2012.. godine pa do isplate,

- 28,92 eur-a / 217,89 kuna od 31.01.2013.. godine pa do isplate,

- 28,92 eur-a / 217,89 kuna od 28.02.2013.. godine pa do isplate,

- 67,39 eur-a / 507,73 kuna od 31.03.2013.. godine pa do isplate,

- 67,39 eur-a / 507,73 kuna od 30.04.2013.. godine pa do isplate,

- 62,88 eur-a / 473,79 kuna od 31.05.2013.. godine pa do isplate,

- 62,88 eur-a / 473,79 kuna od 30.06.2013.. godine pa do isplate,

- 45,55 eur-a / 343,19 kuna od 31.07.2013.. godine pa do isplate,

- 45,55 eur-a / 343,19 kuna od 31.08.2013.. godine pa do isplate,

- 81,86 eur-a / 616,78 kuna od 30.09.2013.. godine pa do isplate,

- 81,86 eur-a / 616,78 kuna od 31.10.2013.. godine pa do isplate,

- 81,86 eur-a / 616,78 kuna od 30.11.2013.. godine pa do isplate,

- 75,22 eur-a / 566,78 kuna od 31.12.2013.. godine pa do isplate,

- 75,22 eur-a / 566,78 kuna od 31.01.2014.. godine pa do isplate,

- 74,83 eur-a / 563,78 kuna od 28.02.2014.. godine pa do isplate,

- 88,50 eur-a / 666,78 kuna od 31.03.2014.. godine pa do isplate,

po stopi od 15% godišnje od 25.05.2006. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011., po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015., te od 1.8.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim odredba o kamatama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu navedena u čl. 2. Ugovora br.757842 od 27.6.2006. sklopljenog između tuženika i tužitelja.

IV. Utvrđuje se ništetnim odredba o troškovima i naknadama Usluga kreditora navedena u čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 757842 od 27.6.2006. sklopljenog između tuženika i tužitelja.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade određene čl. 7. Ugovora o kreditu br.757842 od 27.6.2006. sklopljenog između tuženika i tužitelja isplati iznos od 282,82 eura (dvjesto osamdeset dva eura i osamdeset dva centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10.11.2006., po stopi od 15% godišnje od 25.05.2006. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011., po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015., te od 1.8.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se ništetnom odredba o načinu otplate kredita sadržana u čl.9. Ugovora o kreditu br.757842 od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja.

VII. Utvrđuje se ništetnom odredba o interkalarnoj kamati navedena u članku 2.

Ugovora o kreditu br. 757842 od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja.

VIII. Utvrđuje se ništetnom odredba o prijevremenoj konačnoj otplati kredita navedena u čl.12.1. Ugovora o kreditu br.757842 od 27.6.2006., sklopljenog između tuženika i tužitelja.

IX. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 eura (tisuću petsto eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

X. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu br. 757842 od 27.6.2006. sklopljen između tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217 i tužitelja NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], **.**.2006."

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 27.6.2006. godine, Ugovor o kreditu br.757842, u iznosu od 23.000,00 CHF. Ugovorom je tuženik obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplata u mjesečnim anuitetima, troškove- ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora, interkalarnu kamatu. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Člankom 2. Ugovora tuženik je visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Kako je vidljivo iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Odredba o troškovima propisana je čl.7. u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno. Predmetna odredba, utvrđena je ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine. Način otplate kredita u mjesečnim anuitetima, sadržan je u članku 9. Ugovora. Valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuje iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita. Odredba o kamatama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu određena je čl.2. Ugovora (odnosi se na zatezne kamate), kojom je utvrđeno da se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, primjenjuje kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (banke), koja je također nepoštena. Nepoštena je iz razloga jer se tuženiku obračunava i naplaćuje zatezna kamata, koja nije zakonska, već istu određuje jednostrano i samovoljno tuženik, sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, tako da tuženik time direktno ponovno manipulira cijenom Ugovora, kao bitnim sastojkom. Nadalje, interkalarna kamata je izračunata temeljem odredbe o redovnoj kamatnoj stopi, koja je također ništetna temeljem odredbe čl.2. Ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, koja odredba samu redovnu kamatnu stopu čini neodredivom, a time i nepoštenom, što je utvrđeno Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17. Odredbe citiranog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama. Trgovački sud u Zagrebu, presudom poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio je kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U citiranoj presudi navodi se kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika. Visoki trgovački sud RH presudom poslovni broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno je preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje navodi kako u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 84. ZZP-a nije dopuštena. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao otplatnu tablicu po kreditu na listu 18-20, Ugovor o kreditu broj 757842 na listu 21-25, izračun na listu 26-59, sudsku praksu na listu 60-78, te je na ročištu održanom 7. svibnja 2024. saslušan tužitelj.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Nesporno je da je Trgovački sud u Zagrebu, po rješenju pod poslovnim brojem Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., izvršio upis promjene naziva tvrtke tuženika Sberbank d.d. (prvobitnog naziva tvrtke Volksbank d.d.), na način da novi naziv tvrtke glasi: Nova hrvatska banka d.d. Nadalje, Trgovački sud u Zagrebu, po rješenju pod poslovnim brojem Tt-3/25801-2 od 03. srpnja 2023., izvršio je upis statusne promjene: pripojenje subjekta upisa drugom, kojim je društvo upisano pod tvrtkom/nazivom Nova hrvatska banka dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB 78427478595, pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 87939104217.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate s rokom otplate od 120 mjeseca i uz kamatnu stopu od 7,35 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

9. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 27. lipnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

17. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u dijelu čl. 2. Ugovora tj. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

18. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 7. svibnja 2024. istaknuvši da nije sa pravnim prednikom tuženika pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost promjenjive kamatne stope te valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

19. O odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci banke, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

20. Naime, sporna odredba čl. 2 među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 7,35 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 7,35 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri tuženika, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH Broj: Rev 2221/2018-11

22. Isto se odnosi i na odredbe čl. 4. i 9. Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju kreditora na dan isplate u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

23. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

25. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te kojom je utvrđeno da je Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Kako su jednostrano promjenjiva kamatna stopa te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

30. Sukladno zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu sadržanim u presudama poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18. od 3. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih "proizvoda" dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

31. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13 EEZ jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

32. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose i na redovnu kamatnu stopu (promjenjivu) i na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

33. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

34. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

35. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa pregovaralo.

37. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

38. Predmet spora je također zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita tečaj.

39. Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 7 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 7. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 2,00 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 2,00 % od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.).

40. Ovaj sud smatra kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovorenoj odredbi iz članka 12. Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006., a kojom ugovorenom odredbom je bilo propisano da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita korisnik kredita dužan obavijestiti banku u kojem slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima banke. Sporna odredba propisala je jednu nedorečenu formulaciju, po kojoj je upravo banka ovlaštena donijeti odluku o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sporna je ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-3- 252/2015 i dr. od 13. prosinca 2016 ("Narodne novine" RH broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj su odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja. Naime prema odredbi članka 83. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom

standardnom

ugovoru

trgovca.

Polazeći od toga da su odredbe o prijevremenoj otplati kredita u predmetnom Ugovoru, do kojih je došlo jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, nepoštene te stoga ništetne prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, sud je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je tuženik ugovorio naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, bez suglasnosti i sudjelovanja tužitelja, ništetne.

41. Glede prigovora promašene pasivne legitimacije jer da bi pojedini iznosi kredita bili otplaćivani B2 Kapitalu valja navesti da isto nije razvidno iz materijalne dokumentacije u spisu, odnosno spisu ne prileži Ugovor o cesiji ili drugi ugovor iz kojeg bi bilo razvidno da je potraživanje temeljem predmetnog ugovora o kreditu prešlo na B2 Kapital ili da bi uplate bile vršene istom, slijedom čega je takav prigovor neosnovan.

42. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

43. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude GH i DH, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i N, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

44. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. U predmetnom slučaju jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je tužitelj na ročištu održanom 7. svibnja 2024. iskazao da je novac dobiven ugovorom o kreditu koristio za osobne potrebe.

45. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio vještačenje po vještaku financijske struke.

46. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. rujna 2006. do zaključno 31. ožujka 2014. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem.

47. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i razloge koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

48. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). U ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, s obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 13. lipnja 2023. Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

49. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

50. Sud je odbio zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim ugovor o kreditu broj 757842 od 27. lipnja 2006. Prijeporno je pitanje da li može Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog suda da takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., da u smislu odredbe čl. 324. ZOO ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Dakle, po stavu ovog suda tužitelj neosnovano traži ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi. Sve i da su eventualno sporedne ugovorne odredbe i ništetne iste nemaju za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer nisu bitni sastojci tog pravnog posla pa tako taj Ugovor može opstati u smislu odredbe čl. 324. ZOO i u slučaju djelomične ništetnosti bitnih sastojaka iz čl. 1021. istog Zakona.

51. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

52. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 5.4.2024., te 13.5.2024., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 8.4.2024., 7.5.2024., te 27.3.2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 300,00 eura, odnosno iznos od 1.500,00 eura.

53. Tužitelju nije priznat trošak izrade nalaza i mišljenja s obzirom da mu isti trošak nije ni nastao, nije priznat trošak pristojbe na tužbu i presudu s obzirom da istu nije ni platio, a Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 12.5.2023., koji je stupio na snagu 20.05.2023., izmijenjen je članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

54. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 8. svibnja 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika