Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-164/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Radivoju Maćešić-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima Saši Poldanu i dr., odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 08. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 08. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1 Ugovora o kreditu broj 128-50-3801280 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 21. studenog 2006., a koja glasi: «... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...», pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 128-50-3801280, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 21. studenog 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

«... kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…», u odredbi čl.7.1. koja glasi:

«... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća...»,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati 19.716,07 kn/2.616,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

(razlika kamate)

-na iznos od 71,85 kn/9,54 eur od 30.11.2007.g. do isplate,

-na iznos od 70,30 kn/9,33 eur od 31.12.2007.g. do isplate,

-na iznos od 71,39 kn/9,48 eur od 31.01.2008.g. do isplate,

-na iznos od 71,36 kn/47 eur od 03.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 71,86 kn/9,54 eur od 31.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 69,37 kn/9,21 eur od 30.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 105,34 kn/13,98 eur od 31.05.2008.g. do isplate,

-na iznos od 105,11 kn/13,95 eur od 02.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 102,23 kn/13,57 eur od 31.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 101,31 kn/13,45 eur od 31.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 101,10 kn/13,42 eur od 30.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 109,50 kn/14,53 eur od 31.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 101,71 kn/13,50 eur od 30.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 105,91 kn/14,06 eur od 31.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 105,34 kn/13,98 eur od 31.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 105,78 kn/14,04 eur od 28.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 167,13 kn/22,18 eur od 30.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 166,27 kn/22,07 eur od 30.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 160,84 kn/21,35 eur od 31.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 156,63 kn/20,79 eur od 30.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 155,75 kn/20,67 eur od 31.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 153,77 kn/20,41 eur od 31.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 151,47 kn/20,10 eur od 30.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 148,22 kn/19,67 eur od 31.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 147,93 kn/19,63 eur od 30.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 147,35 kn/19,56 eur od 31.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 146,61 kn/19,46 eur od 31.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 144,48 kn/19,18 eur od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 145,08 kn/19,26 eur od 31.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 142,22 kn/18,88 eur od 30.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 140,45 kn/18,64 eur od 02.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 146,83 kn/19,49 eur od 30.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 140,56 kn/18,66 eur od 31.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 144,95 kn/19,24 eur od 01.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 140,17 kn/18,60 eur od 30.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 134,36 kn/17,83 eur od 09.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 137,44 kn/18,24 eur od 30.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 141,43 kn/18,77 eur od 17.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 133,44 kn/17,71 eur od 17.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 132,06 kn/17,53 eur od 17.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 126,58 kn/16,80 eur od 13.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 90,59 kn/12,02 eur od 22.04.2011.g. do isplate,

(tečajne razlike)

-na iznos od 80,12 kn/10,63 eur od 31.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 66,49 kn/8,82 eur od 31.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 77,07 kn/10,23 eur od 31.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 101,72 kn/13,50 eur od 28.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 74,08 kn/9,83 eur od 30.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 85,67 kn/11,37 eur od 30.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 56,45 kn/7,49 eur od 31.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 38,01 kn/5,04 eur od 30.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 49,39 kn/6,56 eur od 31.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 51,63 kn/6,85 eur od 31.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 50,44 kn/6,69 eur od 30.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 40,96 kn/5,44 eur od 31.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 60,30 kn/8,00 eur od 30.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 77,49 kn/10,28 eur od 31.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 94,67 kn/12,56 eur od 31.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 97,90 kn/12,99 eur od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 129,76 kn/17,22 eur od 31.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 126,55 kn/16,80 eur od 30.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 135,66 kn/18,01 eur od 02.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 237,08 kn/31,47 eur od 30.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 197,15 kn/26,17 eur od 31.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 280,89 kn/37,28 eur od 01.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 259,29 kn/34,41 eur od 30.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 224,09 kn/29,74 eur od 09.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 299,80 kn/39,79 eur od 30.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 391,71 kn/51,99 eur od 17.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 328,98 kn/43,66 eur od 17.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 353,43 kn/46,91 eur od 17.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 323,64 kn/42,95 eur od 13.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 10.113,58 kn/1.342,30 eur od 22.04.2011.g. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. , a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana. IV Nalaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 2.036,42 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022), sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 21. studenog 2006. kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 128-50-3801280, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 21.870,00 CHF. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženice. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženica da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 21.870,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica da je propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (21. studenog 2006.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Raiffeisenbank Austria d.d. da je iznosio 4,619610. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (21. studenog 2006.) bio važeći prema tečajnoj listi Raiffeisen bank d.d. i iznosio 4,619610 obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, smatra da je predmetni kredit znatno preplatila za određeni novčani iznos, no kako joj tuženica nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, da u trenutku podnošenja tužbe ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužiteljica da je pretplatila predmetni kredit u iznosu od 28.570,29 kn, a uz glavnicu da ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 21. studenog 2006. Slijedom svega predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 128-50-3801280 od 21. studenog 2006. kako je navedeno u točkama I i II izreke presude, te kojom će se naložiti isplata tuženici kako je navedeno u točki III izreke presude. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev podneskom od 23. rujna 2022. (str. 549-552), a po provedenom financijskom vještačenju.

1.2. U svom podnesku od 16. siječnja 2022. (str. 468-477) tužiteljica ističe da su navodi tuženice iz odgovora na tužbu u cijelosti neosnovani. Presuda iz kolektivnog spora da se ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, jer se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača-korisnika kredita. Kako predmetni ugovor o kreditu sklopljen 21. studenog 2006. i sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj. Ukazuje da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP da je propisano tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP da je propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. S tim u vezi ukazuje i na odluku Vrhovnog suda u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 (odluka koja je donesena u pojedinačnom postupku potrošača/korisnika kredita protiv RBA d.d. koji postupak se vodio pod posl.br. P-5534/15) u kojoj se navodi direktan učinak kolektivnih presuda Trgovačkog suda na pojedinačne postupke. Na sporni pravni odnos da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženica da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da je sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja potrošač nema. Dužnost je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli svakako da su jasne i uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, a i samoj tužiteljici da je bilo jasno da su valute općenito podložne promjenama. No ove odredbe da nikako nisu razumljive. Međutim, tužiteljica da ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje za tužiteljicu mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, tužiteljica da uopće nije mogla biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi da je proveden u postupku pred Trgovačkim sudom, pa da je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje na obvezu transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra ŠĐ i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16. Tuženica da sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužiteljica bila nesavjestna. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, pa da tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već ga je mogla samo prihvatiti, a ako se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja da ne bi niti došlo. Pozicija tužiteljice i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna, a na to da ukazuje i Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14. Poanta je da potrošač koji dolazi u banku po određeni kreditni proizvod, da prije sklapanja ugovora dobije sve potrebne informacije koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, te na promjenjivu kamatnu stopu, da s takvim informacijama može procijeniti koje sve ekonomske posljedice može prouzročiti takva odredba. Ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Kolektivne presude Trgovačkog suda da imaju učinak erga omnes, stoga da se moraju na identičan način primijeniti prema svim potrošačima-korisnicima kredita neovisno o njihovom obrazovanju, stručnoj spremi ili radnome mjestu. Činjenica da je ugovor solemniziran da je potpuno irelevantna. Naime, Javni bilježnik da ne odgovara za sadržaj ugovora pa da nije njegova zadaća da stranke upoznaje s pravnim posljedicama ugovora. Uloga javnog bilježnika je da pročita ugovor i da ga solemnizira, osim toga javni bilježnik nije osoba ekonomske struke, te isti nema stručna znanja da bi tužiteljici mogao objasniti ekonomske posljedice koje mogu proizaći sklapanjem ovakvog ugovora. Solemnizacija da ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako to tuženica smatra, te se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Dalje, u postupku pred trgovačkim sudom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope nisu određeni niti odredivi, budući je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženice, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženice, ista je time postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženice da je ništetna kao neodrediva. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen da nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužiteljica smatra da je tuženica, a i ostale banke, iskoristila situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnula spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizala kamatnu spotu, čime je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj. Banke su se, kao financijske institucije u koje su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav zauzet da je i u odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Revt- 249/14. Očito da je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima je i tuženica, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju NN br.143/13 kojim se u odredbi čl.11.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Tuženica uz odgovor na tužbu da dostavlja Opće uvjete poslovanja s građanima koji su u primjeni od 2005., no istima da nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, stoga korisnici kredita da nisu mogli znati kako se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Iz odredbe toč. 3.4. Općih uvjeta poslovanja proizlazi da su visina kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate regulirani internim aktima banke, dok je iz toč. 3.6. razvidno da se kamatna stopa mijenja odlukom Banke. Suprotno navodima tuženice toč. 6.2. Općih uvjeta poslovanja da ne sadrži kriterije/parametre po kojima se kamatna stopa ima mijenjati. Iz sadržaja navedene točke proizlazi da kamatnu stopu Banka može mijenjati u zavisnosti tekućih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Takvi brojni i nepovezani kriteriji uopće da ne preciziraju način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti se pomoću njih mogu utvrditi egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Obzirom da uopće nije jasan odnos među gore navedenim kriterijima da se može pretpostaviti da se tuženica prilikom promjene kamatne stope može pozvati na bilo koji kriterij po svom izboru, ili pak na više njih, a tužiteljica kao obveznik vraćanja kredita da ne zna i ne može znati pod kakvim se objektivnim kriterijem mijenjala kamatna stopa, a samim time i visina njezinog predmeta obveze. Iz svega navedenog da se može zaključiti:

- da niti Ugovorom o kreditu niti Općim uvjetima poslovanja s građanima nije precizno utvrđeno način promjene kamatne stope,

- da promjenu visine kamatne stope određuje Banka, što znači da visina kamatne stope ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, da je razvidno kako u trenutku zaključenja predmetnog ugovora kod tuženice nisu postojali egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metoda izračuna tih parametara. Tuženica sada (dakle retroaktivno) navodi tržišne parametre koji su predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope, te sada želi sudu implicirati kako su sve promjene kamatne stope učinjene od strane tuženice bile opravdane i učinjene u skladu s načelom svjesnosti i poštenja. No u ovom postupku da nije na sudu da utvrdi jesu li promjene kamatnih stopa učinjene od strane tuženice bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, jer je nedvojbeno da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te da je tuženica kamatnu stopu mogla mijenjati kako je htjela, kada je htjela i koliko, obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, te se pravilnost promjene ne može provjeriti. Tuženica da navodi da je tužiteljici objasnila uvjete ugovaranja promjenjive kamatne stope, no nije objasnila onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti. Tužiteljica ovim postupkom da ne traži da se utvrdi ništetnim promjenjivost kamatne stope, već da se utvrdi ništetnim odredba ugovora po kojoj se kamatna stopa mijenja prema jednostranoj odluci tuženice. Prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljica od strane tuženice da nije mogla dobiti potrebne informacije što se tiče promjenjive kamatne stope obzirom da ugovorom, niti drugim aktima tuženice u vrijeme sklapanja ugovora nije jasno definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Zbog navedenog službenik banke da je mogao tužiteljicu upoznati samo s činjenicom kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, te s činjenicom da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke (sve navedeno bilo je jasno i tužiteljici). Navod tuženice kako je tužiteljica trebala istaknuti prigovor na učinjene promjene kamatne stope da je apsurdan. Obzirom da sam ugovor sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja prema odluci banke, a koja odredba je formulirana i inkorporirana u ugovor upravo od strane tuženice, tada bilo kakva reakcija ili reklamacija tužiteljice ne bi mogla utjecati na jednostranu odluku tuženice kojom se kamatna stopa povećava. No čak i da je prigovarala promjeni kamatne stope tužiteljica da nije imala načina da pravilnost promjene provjeri, iz razloga što se pravilnost promjene ne može provjeriti jer sam ugovor ne sadrži egzaktne kriterije. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom da je nesporno utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženice, tuženica da je propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te je tužiteljica, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženica da je trebala informirati tužiteljicu o specifičnim rizicima i karakteristikama koji se odnose upravo na CHF valutnu klauzulu, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljicu. Tužiteljica da nije bila upozorena na niti jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica da nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. «valutu utočišta», a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač a da to nije niti znao. Netočan da je navod da se nije moglo predvidjeti povećanje vrijednosti CHF u odnosu na druge svjetske valute. Banke su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Tvrdi da nije sporno da u predmetnom ugovoru, koji sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica da nije raspolagala s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagala svim potrebnim informacijama da nije niti mogla procijeniti kakve ekonomske posljedice za nju može prouzročiti takva odredba. Potpuno pogrešno da tuženica smatra da je odlučna činjenica u ovom predmetu kretanje vrijednosti CHF valute, odnosno njezino povećanje i padanje u odnosu na hrvatsku kunu. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana da je nastala u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule, a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka da nikako nije valjano ugovorena, i upravo zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli da je ništetna. Razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je taj što je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita, s mogućim minimalnim promjenama tijekom otplate. Stoga da je nejasno zašto bi netko tražio skuplji kreditni proizvod i plaćao veće anuitete ako mu se u trenutku podizanja kredita nudi bolja i povoljnija opcija. Činjenica da je tužiteljica bila kreditno sposobna i za kredit u nekoj drugoj valuti da ne oslobađa banku obveze na davanje pojašnjenja u pogledu posebnih rizika za predmetnu valutu. Da su navedene odredbe Ugovora o kreditu što se tiče valutne klauzule ništetne da je potvrdio i Vrhovski sud u svojoj recentnoj presudi posl.br. Rev 2221/2018 u kojoj je odbio revizije banka kao neosnovane. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan zaključenja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino ti parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tečaj koji je tuženica primijenila na dan isplate kredita, te tečaj koji je primijenila na dane plaćanja anuiteta, da predstavljaju ništetan tečaj obzirom da isti ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, da valja primijeniti gore navedene parametre. Izračun da treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta pomnoži s tečajem na dan zaključenja predmetnog ugovora. Dobiveni iznos da predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica trebala plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom je tužiteljica plaćala znatno veće iznose, tada se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužiteljica trebala plaćati. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. da propisuje da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav da je zauzet u odluci Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. Tvdi da nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 koja je donijeta 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta 14. lipnja 2018. da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju to znači da u odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 tužiteljica kao i ostali korisnici kredita da su došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora 13. lipnja 2014. pa nadalje, od kada korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja da počinje teći s danom 14. lipnja 2014. što bi značilo da tužiteljica kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužiteljica kao i ostali korisnici kredita da su došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora 14. lipnja 2018. pa nadalje, od kada korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja da počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužiteljica kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno da proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/2017 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. Činjenica da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom Ugovoru o kreditu zaključenom u svrhu kupnje osobnog automobila da ne utječe na tužiteljičino svojstvo potrošača.

1.3. Kako je u predmetu ranije tijekom postupka bila donesena presuda posl. br. 30 P-531/2022-31 od 07. prosinca 2023., a koja je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-162/2024-4 od 11. veljače 2025. u pobijanom dijelu toč. I., II., III., V. i dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u izsnou 1.592,77 eura/12.076,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate – ukinuta, i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u svom podnesku zaprimljenom 30. travnja 2025. tužitelj je naveo da je tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe ranije tijekom postupka, omaškom tražila da sud utvrdi ništetnim i odredbe Dodatka Ugovora o kreditu, a koje je prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnim, Dodatak broj I. Ugovoru o kreditu i odredbama 1.1. i 3.1. Naime, tužiteljica s tuženicom da nije sklopila Dodatak Ugovora o kreditu, slijedom čega je predmetnim podneskom tužiteljica ispravila i uskladila petit tužbenog zahtjeva, te predložila donošenje presude sadržaja kao u točkama I., II. i III. izreke presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Tužiteljica da tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P – 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Granice pravomoćnosti predmetnih presuda da se ne protežu na predmet ovog spora budući se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Podredno i dopunski naglašava da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što da je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi da nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. U svrhu potvrde navedenog, upućuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno da proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužiteljici da je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Dalje, imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće da nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada da je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, da je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, da nije dovoljno samo cijeniti konkretnu spornu odredbu već da je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora da je jasna, uočljiva i razumljiva, jer ista glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF 21.870,00 …. po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“

„7./sedmo/NAČIN OTPLATE

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“

Iz citiranih odredbi da notorno proizlazi da je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno da proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos 21.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužiteljica dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora za CHF, a preostali dio u jednom anuitetu zadnjeg mjeseca ugovorenog roka otplate također u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužiteljici da je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istog. Međutim, tužiteljici da su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa da su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Ujedno da je tužiteljici kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima da je naglašeno: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga da proizlazi da je tuženica tužiteljicu izričito i pisano upozorila na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurala pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) da je propisano: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, da je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva da treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika same tužiteljice kao potrošača. Prilikom toga svakako da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“

Stoga da je potrebno ispitati je li se tužiteljica prije i prilikom zaključenja ugovora informirala o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što joj je obrazložila tuženica i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora. Je li prilikom zaključenja Ugovora bila pažljiva i razborita odnosno je li pročitala odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu. Zašto nije postavljala dodatna pitanja tuženici ako joj te odredbe odmah nisu bile jasne. Vezano za element procjene nepoštenosti ugovorne odredbe da je potrebno naglasiti da niti tužiteljica niti tuženica nisu mogle niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužiteljici bilo poznato odnosno da joj nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, da je mogla i bila u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, da je notorno da je tužiteljici sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03. Također, u konkretnom slučaju, tužiteljica da je imala utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Kod tuženice da je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli budući tuženica nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti bira jednu od ponuđenih opcija. Tužiteljica da je odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužiteljica morala vratiti manji iznos kredita. Već iz toga da jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena.

Tužiteljica da je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute da nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome da se ne nalazi u postupanju tuženice niti je tuženica ostvarila ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sama zadužena u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. I u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženica ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, ista da se nalazi u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“ Glede razumljivosti predmetne odredbe tužiteljici naglašava sljedeće činjenice:

1. Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora)", 2. Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužiteljici,

3. Tuženica je tužiteljici objasnila posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Naglašava da čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne da su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužiteljica da je pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženica da je pošteno i savjesno donosila Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestila tužiteljicu, a tužiteljica nikada da nije imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna. Navedeno da nije osporeno niti u tužbi. Tuženica da je mijenjala kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imala opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI da je propisano opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužiteljica da je potpisom Ugovora o kreditu prihvatila primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa da su detaljno razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženice da je potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženice glede promjene kamatnih stopa. U trenutku zaključenja i ispunjenja ugovora da nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi, tuženica da je mijenjala kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara. Konačno odredbom članka 83. ZZP/03 da je propisano: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ U konkretnom slučaju radi se o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenom u svrhu kupnje osobnog automobila. Navedeno da je svakako bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014., a gdje se na str. 60. navodi: „Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud sukladno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača na temelju iskaza niza svjedoka u smislu odredbe članka 83. ZZP-a 03 i članka 98. ZZP- a 09 utvrdio da su ugovori o kreditu koji - 60 - 43. Pž-7129/13-4 sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača zaključeni radi kupnje stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije.“ Definicija potrošača kao iscrpljenog i nestrpljivog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodno bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja (što dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu i na predmet ovog spora). Tužiteljica da sasvim sigurno nije bila iscrpljena, nestrpljiva i očajna, te nije podizala kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirala kupnju automobila koji joj notorno nije bio neophodan. Tužiteljica da nije morala uopće kupiti automobil, mogla je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužiteljica da je ovim kreditom financirala svoj luksuz, a nije rješavala neko egzistencijalno pitanje. Dakle, imala je mnogo opcija, a izabrala ovu ne zato što je morala nego zato jer je tako htjela. Tuženica osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope da se treba ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanim za opće akte tuženice kao sastavne dijelove ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeću zakonsku regulativu. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva da se implicira primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu da ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 5,50 % godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada da je na tužiteljici bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženica zaista neosnovano obogatila obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužiteljice. U cijelosti osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženice kao i valutne klauzule, tužiteljici da ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražila u tužbi. Tuženica da nije bila nepoštna budući da je postupala u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženice kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavala tržišnim parametrima koji ne ovise o njezinoj volji. Isto da se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženica nije utjecala niti mogla utjecati. Ističe i prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

2.1. U svom podnesku od 20. rujna 2022. (str. 545-548) tuženica posebno ukazuje na to da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja izračunao pozitivne i negativne razlike, što tuženica smatra pravilnim. Naime, zbrajanjem samo pozitivnih razlika da se dobiva simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužiteljice. Tuženica da se stoga protivi korištenju izračuna koji uzima u obzir samo „više“ plaćene anuitete. Kako bi se utvrdilo što je tužiteljica zbilja platila više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi da je potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom da je potrebno uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu da se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužiteljica tijekom cijelog ugovornog odnosa platila više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. U pogledu navedenog, ukazuje na recentnu sudsku praksu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021.

2.2. Podneskom od 11. listopada 2022. (str. 553-554) tuženica je navela kako podneskom od 23. rujna 2022. tužiteljica djelomično povlači tužbeni zahtjev na način da ga smanjuje za iznos od 8.854,22 kn, pa da tuženica pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva te potražuje sljedeći trošak kako navodi u tom podnesku. Vezano za ovaj navod tuženice valja istaknuti da je podneskom od 23. rujna 2022. tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju, pa će obzirom na to smanjenje i zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška sud odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 – dalje ZPP), ali o tome nastavno.

3. U ponovljenom postupku u dokaznom postupku pročitano je: Ugovor o kreditu od 21. studenog 2006. (str. 8-10), otplatni plan (str. 11-12), pravilnici o obračunu kamata i naknada (str. 36-462), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20. siječnja 2022. (str. 482-485), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 30. kolovoza 2022. (str. 527-538), te raniji iskaz tužiteljice na zapisniku od 17. listopada 2023.

4. Među strankama nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu između tuženice kao kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 21.870,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

5. Isto tako nije sporno, da je među strankama toga ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20% i to stopa koja je promjenjiva, a obračunava se godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2). Nije sporno niti to da je u čl. 7. ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku. Također nije sporno (jer to tuženica ne osporava) da su stranke sklopile dodatak ugovora koji potvrđuje ove sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu broj 128-50- 3801280 u čl. 1.1. i 3.1. dodatka.

6. Iz navedenog sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl.br. P- 1401/12.

7. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP, a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude TS u Zagrebu posl. br. P-1041/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je tuženica razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima – iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, a uzimajući u obzir objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – tužiteljičin zahtjev za naknadu više plaćenih kamata po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, kada se ima u vidu da je tužba u predmetu podnijeta 06. lipnja 2019. – nije zastario. To stoga što zahtjev u tom dijelu nije podnijet po proteku petogodišnjeg zastarnog roka od dana pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je vezana za "promjenjivu kamatnu stopu" i koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

7.1. Vezano za "valutnu klauzulu" odluka posl. br. P-1401/2012 postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zahtjev za povrat više plaćenog po tužiteljici, a u odnosu na ništetne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, također nije u zastari, jer ni ovdje nije protekao petogodišnji zastarni rok.

8. Nadalje, a nastavno na to i vezano za izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, budući je izračun izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Prpiću, a tijekom postupka tuženica nije osporavala matematički izračun vještaka, već samo osnovu potraživanja tužiteljice - sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao potpun, razumljiv, te u svemu sukladan pravilima struke, pa je iz istog utvrdio da sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužiteljice u iznosu ukupno 19.716,07 kn (2.616,76 eura) u odnosu na početni otplatni plan, i to u odnosu na početni tečaj CHF 14.504,00 kn (1.925,01 eura), a pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 5.212,07kn (691,76 eura), pa kad se ti iznosi zbroje proizlazi ukupna preplata u visini 19.716,07 kn, odnosno 2.616,76 eura.

9. Sporno je zapravo među strankama je li predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom kao potrošačem, međutim vezano za isto ima se primijeniti odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji se primjenjivao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili prema poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, da nije važna namjena radi koje je predmetni ugovor o kreditu zaključen, već je relevantno da se radi o ugovoru o kreditu kojeg je s bankom zaključio potrošač (VSRH broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.), a tuženica na kojoj je bio teret tog dokaza (da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje motornog vozila tužiteljice koji bi bio namijenjen njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti) u postupku ni ne tvrdi drugačije, dok iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da joj služi u osobne svrhe, pa se stoga i na konkretan slučaj imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženica) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Kako je već rečeno, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Nadalje, a nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa je stoga, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo tuženici vratiti tužiteljici novčane iznose koje je primila na ime preplaćenih anuiteta obzirom na njihovo povećanje zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita kako je navedeno u točki III izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici

- a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužiteljice.

14. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno u cijelosti kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tuženica u konkretnom slučaju nekoliko puta mijenjala visinu ugovorene kamate jednostranom odlukom i to na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je svaka promjena kamatne stope za tužiteljicu značila povećanje njezine obveze jer povećana kamatna stopa je rezultirala plaćanjem povećanog anuiteta kojeg je tužiteljica otplaćivala i novi povećani iznos kamate ali povećanje plaćane kamate da je bilo veće od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice prema početnom planu što je u konačnici rezultiralo time da razlika između realiziranog otplatnog plana i početnog u konkretnom slučaju iznosi više plaćenu kamatu i smanjenje otplate glavnice, odnosno usporavanje smanjivanja ukupnog duga.

14.1. Na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, utvrđeno je i to da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio i niži i viši od tečaja prilikom odobrenja/isplate kredita, a koji je iznosio 4,645568 HRK za 1CHF, pa da je kredit i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice da predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno, a u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao tužiteljica da bi bila u obvezi platiti manje 14.504,00 kn (1.925,01 eura), odnosno tužiteljica da je preplatila na ime tečajnih razlika iznos u toj visini, odnosno mjesečne iznose kako je navedeno u točki III izreke ove presude.

15. Tuženica dakle, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, ali i vezno za to da je u konačnici od "više uplaćenih iznosa" valjalo oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope, odnosno da valja uzeti u obzir mjesečne anuitete kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Vještak je izvršio obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je na ime tečajnih razlika platila manje 1.187,54 kn (157,61 eura), ali ta negativna razlika valutnog tečaja nije uzeta u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer za takvo potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice, odnosno nema pravo na umenjenje tražbine tužiteljice po tom osnovu.

16. Dakle, zbog ništetnosti ugovornih odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženica je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope i zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki III izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tih iznosa tuženica nije imala pravnog osnova, umanjeno za ranije navedeni iznos.

17. Tuženica je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

17.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022, 156) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena. Za razdoblje prije 01. siječnja 2008. stopa zakonskih zateznih kamata obračunavala se prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), a čijim je čl. 1. propisano Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, uz glavnicu plaća i zateznu kamatu na iznos duga po stopi od 15% godišnje.

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku (točka IV i V izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vps. prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi ukupno 69.716,07 kn i to stoga što je tužbom obuhvaćeno više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (arg iz čl. 37. st. 1. ZPP). Zahtjev na isplatu iznosi ukupno 19.716,07 kn, a tužiteljica nije naznačila vps. tužbenih zahtjeva na utvrđenje pa vps. istih iznosi sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP 6.630,00 eura/50.000,00 kn*, odnosno ukupno 69.716,07 kn.

19.1. Obzirom na navedeno uspjeh je tužiteljice u postupku u pogledu osnove 100%, dok u pogledu visine isti iznosi 88,73% (6971607/7857029vps.) odnosno ukupno 188,73% u pogledu osnove i visine, a tuženika stoga 11,27% iz čega proizlazi da tužiteljici pripada 88,73% priznatog parničnog troška.

19.2. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 100 bodova (tbr. 7/1), zastupanja na ročištima 19. siječnja 2022., 17. listopada 2023. i 07. svibnja 2025. u iznosu ukupno 300 bodova (tbr. 9/1Tarife), sastav podnesaka od 02. studenog 2020., 16. siječnja 2022., 23. rujna 2022. i 30. travnja 2025. u iznosu ukupno 325 bodova (tbr. 8/1 i 42 Tarife), odnosno sveukupno 725 bodova što preračunato u novčani iznos jest 1.450,00 eura, sve uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 362,50 eura, utrošeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu 398,17 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu 84,41 eura, odnosno sveukupno 2.295,08 eura od čega 88,73% iznosi 2.036,42 eura.

U Poreču, 08. svibnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženica p.p.