Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-723/2024-15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 717056 solemniziranog dana 27.09.2005. godine po javnom bilježniku Vesni Ćuzela, iz Rijeke, br. OU-1849/05 sklopljenog između Volksbank d.d., sada Nove hrvatske banke d.d. (OIB: 78427478595) te FJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita i Protivnika osiguranja

 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora;

 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF;

 u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 499,60 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

 na iznos od 8,35 € od 3.4.2008 do isplate,

 na iznos od 8,26 € od 4.6.2008 do isplate,

 na iznos od 7,80 € od 4.6.2008 do isplate,

 na iznos od 7,53 € od 3.7.2008 do isplate,

 na iznos od 7,51 € od 7.8.2008 do isplate,

 na iznos od 7,42 € od 9.9.2008 do isplate,

 na iznos od 7,41 € od 7.10.2008 do isplate,

 na iznos od 8,44 € od 11.11.2008 do isplate,

 na iznos od 6,85 € od 5.12.2008 do isplate,

 na iznos od 12,65 € od 9.1.2009 do isplate,

 na iznos od 12,14 € od 6.2.2009 do isplate,

 na iznos od 11,98 € od 3.3.2009 do isplate,

 na iznos od 11,25 € od 12.4.2009 do isplate,

 na iznos od 11,78 € od 3.5.2009 do isplate,

 na iznos od 10,64 € od 2.6.2009 do isplate,

 na iznos od 10,62 € od 2.7.2009 do isplate,

 na iznos od 10,45 € od 11.8.2009 do isplate,

 na iznos od 10,34 € od 3.9.2009 do isplate,

 na iznos od 14,33 € od 7.10.2009 do isplate,

 na iznos od 14,40 € od 4.11.2009 do isplate,

 na iznos od 13,34 € od 3.12.2009 do isplate,

 na iznos od 14,10 € od 3.1.2010 do isplate,

 na iznos od 13,04 € od 2.2.2010 do isplate,

 na iznos od 13,09 € od 2.3.2010 do isplate,

 na iznos od 13,03 € od 2.4.2010 do isplate,

 na iznos od 13,44 € od 4.5.2010 do isplate,

 na iznos od 11,56 € od 2.6.2010 do isplate,

 na iznos od 12,75 € od 8.7.2010 do isplate,

 na iznos od 12,60 € od 13.8.2010 do isplate,

 na iznos od 11,99 € od 4.9.2010 do isplate,

 na iznos od 11,67 € od 8.10.2010 do isplate,

 na iznos od 11,41 € od 9.11.2010 do isplate,

 na iznos od 10,91 € od 9.12.2010 do isplate,

 na iznos od 11,97 € od 4.1.2011 do isplate,

 na iznos od 9,80 € od 2.2.2011 do isplate,

 na iznos od 10,08 € od 2.3.2011 do isplate,

 na iznos od 9,44 € od 2.4.2011 do isplate,

 na iznos od 9,35 € od 5.5.2011 do isplate,

 na iznos od 8,81 € od 2.6.2011 do isplate,

 na iznos od 8,69 € od 6.7.2011 do isplate,

 na iznos od 8,72 € od 2.8.2011 do isplate,

 na iznos od 7,99 € od 2.9.2011 do isplate,

 na iznos od 7,19 € od 4.10.2011 do isplate,

 na iznos od 6,88 € od 8.11.2011 do isplate,

 na iznos od 5,91 € od 2.12.2011 do isplate,

 na iznos od 5,84 € od 3.1.2012 do isplate,

 na iznos od 5,01 € od 8.2.2012 do isplate,

 na iznos od 4,62 € od 2.3.2012 do isplate,

 na iznos od 4,16 € od 6.4.2012 do isplate,

 na iznos od 3,48 € od 4.5.2012 do isplate,

 na iznos od 2,82 € od 14.6.2012 do isplate,

 na iznos od 2,40 € od 7.7.2012 do isplate,

 na iznos od 1,68 € od 2.8.2012 do isplate,

 na iznos od 1,14 € od 19.9.2012 do isplate,

 na iznos od 0,54 € od 2.10.2012 do isplate,

- iznos od 1.644,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

 na iznos od 4,69 € od 11.11.2008 do isplate,

 na iznos od 6,01 € od 9.1.2009 do isplate,

 na iznos od 7,87 € od 6.2.2009 do isplate,

 na iznos od 8,82 € od 3.3.2009 do isplate,

 na iznos od 6,62 € od 12.4.2009 do isplate,

 na iznos od 6,28 € od 3.5.2009 do isplate,

 na iznos od 2,82 € od 2.6.2009 do isplate,

 na iznos od 0,81 € od 11.8.2009 do isplate,

 na iznos od 3,10 € od 3.9.2009 do isplate,

 na iznos od 1,78 € od 7.10.2009 do isplate,

 na iznos od 0,52 € od 4.11.2009 do isplate,

 na iznos od 3,43 € od 3.12.2009 do isplate,

 na iznos od 6,16 € od 3.1.2010 do isplate,

 na iznos od 9,10 € od 2.2.2010 do isplate,

 na iznos od 8,34 € od 2.3.2010 do isplate,

 na iznos od 13,25 € od 2.4.2010 do isplate,

 na iznos od 11,96 € od 4.5.2010 do isplate,

 na iznos od 14,55 € od 2.6.2010 do isplate,

 na iznos od 28,46 € od 8.7.2010 do isplate,

 na iznos od 25,29 € od 13.8.2010 do isplate,

 na iznos od 37,38 € od 4.9.2010 do isplate,

 na iznos od 31,07 € od 8.10.2010 do isplate,

 na iznos od 26,33 € od 9.11.2010 do isplate,

 na iznos od 40,95 € od 9.12.2010 do isplate,

 na iznos od 49,79 € od 4.1.2011 do isplate,

 na iznos od 43,63 € od 2.2.2011 do isplate,

 na iznos od 44,54 € od 2.3.2011 do isplate,

 na iznos od 39,93 € od 2.4.2011 do isplate,

 na iznos od 41,40 € od 5.5.2011 do isplate,

 na iznos od 57,61 € od 2.6.2011 do isplate,

 na iznos od 59,90 € od 6.7.2011 do isplate,

 na iznos od 77,81 € od 2.8.2011 do isplate,

 na iznos od 71,48 € od 2.9.2011 do isplate,

 na iznos od 61,51 € od 4.10.2011 do isplate,

 na iznos od 61,32 € od 8.11.2011 do isplate,

 na iznos od 60,42 € od 2.12.2011 do isplate,

 na iznos od 64,14 € od 3.1.2012 do isplate,

 na iznos od 68,41 € od 8.2.2012 do isplate,

 na iznos od 68,63 € od 2.3.2012 do isplate,

 na iznos od 66,17 € od 6.4.2012 do isplate,

 na iznos od 67,37 € od 4.5.2012 do isplate,

 na iznos od 69,07 € od 14.6.2012 do isplate,

 na iznos od 67,51 € od 7.7.2012 do isplate,

 na iznos od 67,82 € od 2.8.2012 do isplate,

 na iznos od 66,41 € od 19.9.2012 do isplate,

 na iznos od 63,91 € od 2.10.2012 do isplate;

- iznos od 148,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. rujna 2005. godine do isplate;

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 717056 solemniziranog dana 27.09.2005. godine po javnom bilježniku Vesni Ćuzela, iz Rijeke, br. OU-1849/05 sklopljenog između Volksbank d.d., sada Nove hrvatske banke d.d. (OIB: 78427478595) te FJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita i Protivnika osiguranja u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna uplata premijske stope u visini od 1,95 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj.“

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 127,40 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

 Iznos od 0,46 € počev od 02.10.2005 do isplate,

 Iznos od 0,46 € počev od 03.01.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 02.06.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.07.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.09.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.10.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.11.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.12.2006 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.01.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.02.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.03.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.04.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.05.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.06.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.07.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.08.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.09.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.10.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.11.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.12.2007 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.01.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.02.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.03.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.04.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.05.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.06.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.07.2008 do isplate,

 Iznos od 1,33 € počev od 01.08.2008 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.09.2008 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.10.2008 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.11.2008 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.12.2008 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.01.2009 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.02.2009 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.03.2009 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.04.2009 do isplate,

 Iznos od 1,59 € počev od 01.05.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 01.06.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 01.07.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 01.08.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 01.09.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.10.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.11.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.12.2009 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.01.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.02.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.03.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.04.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.05.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.06.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.07.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.08.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.09.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.10.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.11.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.12.2010 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.01.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.02.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.03.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.04.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.05.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.06.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.07.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.08.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.09.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.10.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.11.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.12.2011 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.01.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.02.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.03.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.04.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.05.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.06.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 01.07.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.08.2012 do isplate,

 Iznos od 1,86 € počev od 25.09.2012 do isplate;

- iznos od 347,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. rujna 2005. godine do isplate;

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.495,25 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 8. svibnja 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 3,57 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom (ranije Volksbank d.d.) 26. rujna 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 717056 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, br. OU-1849/05. Visina odobrenog kredita iznosila je 23.454,00 CHF, a koji je banka tužitelju isplatila u kunskom iznosu u visini 112.032,16 kn dana 28. rujna 2005.g. Kredit je podignut za kupnju vozila. Banka je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF odnosno sugerirao mu je da je to najpovoljniji proizvod za njega bez da ga je upozorio na ikakve veće oscilacije u pogledu anuiteta kredita. Tužitelj je ugovorio otplatu kredita u 84 mjeseci odnosno 7 godina te je u tom roku i otplatio predmetni kredit.

1.1. Predmetnim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa te u trenutku ugovaranja ista je iznosila 5,10 % godišnje. Tuženik nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da tužitelj nije ni mogao, imao mogućnosti prigovarati učinjenim promjenama. Tužitelj je osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim usmeni prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog učinka. Dakle, niti sa jednom promjenom, tužitelj se nije suglasio. Tužitelj je, prije podnošenja ove Tužbe, zatražio od Banke dostavu sve dokumentacije koja se odnosi na predmetni kredit te se stoga ista, u prilogu ove Tužbe, prilaže. Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. odnosno Presudom Visokog Trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača te tužitelj iznosi dijelove obrazloženja te presude, a tuženik se poziva na presudu na temelju članka 502 c Zakona o parničnom postupku. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena.

1.2. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), valja istaći sljedeće: Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP) te se u odonsu na taj navod poziva na presudu Europskog suda od 30.travnja 2014., broj C-26/13, Tužitelj, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku! Tuženik tužitelju nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to: a) Tuženik nije obavijestio tužitelja, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka. b) Tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija bila bi dovoljna tužitelju da ne zaključi predmetni Ugovor. c) Tuženik nije obavijestio tužitelja o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužitelju. Čak suprotno, tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 100,00 kn do 200,00 kn. Sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Tužitelj se poziva i na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj nije ekonomski stručnjak da bi mogao ili morao moći predvidjeti kretanja CHF-a, niti je znao ili morao znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupao sa povjerenjem prema tuženiku da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogla donijeti odluku o zaduživanju na rok od 7 godina. Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1.ZZP-a. Valutna klauzula u predmetnom Ugovoru ništetna je i primjenom Zakona o obveznim odnosima jer je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) i zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a) Primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Slijedom svega naprijed izloženog i obrazloženog, tužitelj ističe da su odredbe ugovora u predmetnom kreditu ništetne a kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa i valutna klauzula. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli.

1.3. Pored navedenih ništetnih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tuženik je tužitelju nezakonito naplatio i tzv. ulaznu naknadu u visini od 1.120,32 kn / 148,69 eura i iznos od 2.621,55 kn / 347,94 eura na ime naknade za osiguranje, te iznos u visini od 959,00 kn / 127,40 eura na ime troška vođenja računa. Naime, nepoštena je, time i ništetna, odredba ugovora o kreditu sadržana u članku 6 pod naslovom Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u dijelu u kojem je navedno kako je Korisnik kredita obvezan jednokratno platiti 1,00% od iznosa kredita i kako se naplaćuje minimalno 500,00 kn prilikom puštanja kredita u tečaj. Nigdje u ugovoru nije naznačeno koji točan iznos Korisnik kredita mora uplatiti na ime ulazne naknade kao i iznos za administraciju odnosno vođenja i računa u banci. Formulacija sadržana u navedenom članku –jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj je kao takva nepoštena, time i ništetna, obzirom da je ista nametnuta od jače ugovorne strane, trgovca, one koja je i šprancirano sastavljala predmetni ugovor tužitelju kao potrošaču koji nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe niti je mogao/može utjecati na opće akte tuženika. S obzirom na naprijed navedeno predmetna odredba je ništetna kako na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena tako i temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Navedena odredba prouzrokovala je neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, na način da je odmah, prilikom ishodovanja kredita, tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 1.120,32 kn / 148,69 eura (1,00% iznosa kredita).

1.4. Također, tuženik je naplatio tužitelju iznos od 959,00 kn / 127,40 eura na temelju troška administracije za vođenje računa u banci, a da pri tome nije obavijestio Tužitelja koji iznos on plaća za navedenu uslugu „administracije“, niti je takva obaveza bila ugovorena samim Ugovorom!

1.5. Pored navedenih „parafiskalnih“ nameta, tuženik je tužitelju naplatio i iznos u visini od 2.621,55 kn / 347,94 eura na ime naknade za osiguranje kredita što iznosi 2,34 % od iznosa kredita! U predmetnom Ugovoru o kreditu, članak 6 pod Naslovom Naknade, stavak 6.2. pod Naslovom Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, navedena je jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj na navedenu odredbu nije mogao utjecati, nije mogao birati osiguravajuću kuću te mu je pored navedenog, tuženik više naplatio od omjera postotka navedenog u Ugovoru!

1.6. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom banke, zatim valutnu klauzulu te naknadu za obradu kredita, a zahtijeva i isplatu iznosa kako slijedi: na ime promjenjive kamatne stope iznose 3.456,22 kn/ 458,60 eura, a na ime valutne klauzule iznose 12.725,36 kn / 1.688,94 eura, odnosno sve zajedno 16.181,58 kn / 2.147,54 eura; na ime naknade za ulaznu naknadu iznos od 1.120,32 kn / 148,69 eura; za vođenje računa 959,00 kn / 127,40 eura te na ime naknade za osiguranje 2.621,55 kn / 347,94 eura.

2. Tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

3. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03).

3.1. U odnosu na naknadu za obradu kredita navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Nadalje, netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“). Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa, koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 5. Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

3.2. U odnosu na naknadu za osiguranje kredita tuženik smatra da utužene naknade nisu predmet parnice Potrošač, te se ne mogu smatrati nerazumljivim i nejasnim odredbama. Dodatno, naknada za osiguranje kredita je sastavni dio ugovora te predstavlja odredbu koja je uobičajeni sastojak ugovora o kreditu, te se odnosi na redovno i uobičajeno poslovanje banke. Člankom 6.2 Ugovora o kreditu jasno je naznačena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u iznosu od 1,95% od iznosa kredita. Navedena odredba, baš kao i odredba o ulaznoj naknadi, jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

3.3. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbenih zahtjev uz naknadu parničnog troška.

4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva te potražuje kako je navedeno u izreci presude. Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 3,57 eura, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Kako se tuženik u roku od 15 dana od zaprimanja podneska tužitelja u kojem je specificiran tužbeni zahtjev djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio, na temelju članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP-a) odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu i to u Ugovor o kreditu broj 717056 (dalje: Ugovor o kreditu), otplatni plan, obavijest o promjeni anuiteta, promet po računu, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banke, kao i kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita. Predmet spora je i restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anutiteta, kao i restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te povrata naknade za obradu kredita, troška vođenja tekućeg računa i plaćene premije osiguranja. Pri tome, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8. Najprije treba reći kako je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan. Tuženik taj prigovor ističe navodeći kako je među strankama ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (odredba 11.3. Ugovora o kreditu). U ovom slučaju predmet spora je utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i isplate, u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača (kako će se nastavno još obrazložiti), a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo. Navedenim Ugovorom o kreditu između stranaka je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, no tužitelj je u podnesku od 3. svibnja 2023. prigovorio poštenosti takve odredbe. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je zaključen 26. rujna 2005.), određuje u članku 81. stavak 1. i 2. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Nadalje, odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 21. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu tuženikove poslovnice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je ocijenjeno da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, te iz prednje navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

9. Stoga je u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredbe članka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Međutim, pored općemjesno nadležnog suda, za suđenje je prema čl. 59. ZPP-a u ovom sporu mjesno nadležan i Općinski sud u Rijeci kao sud sjedišta tuženikove poslovnice jer je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj poslovnici u Rijeci (što je jasno razvidno iz punomoći priložene listu 17) proizlazi da je spor nastao povodom djelatnosti upravo te jedinice tuženika. Pri tome, pravo izbora između više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova pripada tužitelju i on je to pravo u konkretnom slučaju konzumirao upravo podnošenjem tužbe ovom sudu pa je za suđenje nadležan ovaj sud.

10. Nadalje, budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je prednik tuženika (pravno sljedništvo u ovom postupku nije sporno) u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora o prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo predniku tuženika prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

12. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

13. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno: – da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 26. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.454,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci;

– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit radi kupnje vozila (čl. 3. Ugovora o kreditu);

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po prodajnom tečaju za devize kreditora, važećem na dan dospijeća;

– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10 % godišnje;

– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 5,10%;

– da je tuženik temeljem odredbe čl. 2.4. Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% kamatnu stopu jednostrano mijenjao tako da je iznosila: od 1. ožujka 2008. do 1. prosinca 2008. 6,10% godišnje, od 1. prosinca 2008. do 1. rujna 2009. 6,70% godišnje, a od 1. rujna 2009. do otplate kredita 7,40% godišnje,

– da je u članku 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj

– da je u članku 6.2. ugovorena jednokratna uplata premijske stope u visini od 1,95 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj.

– da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen,

– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru.

14. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju osobnog vozila koje je korišteno isključivo za privatne potrebe. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, i on i supruga su bili zaposleni u državnim firmama. U auto salonu u kojem je kupio vozilo uputili su ga na banku tuženika. U banci mu je ponuđen kunski kredit i kredit s valutnom klauzulom CHF, s time da je ovaj s valutnom klauzulom imao povoljniju kamatnu stopu, a službenica u banci je rekla tužitelju da je CHF stabilna valuta i da ne bi trebalo doći do nekih odstupanja u visni anuiteta. Tužitelj da nije upozoren na to da bi moglo doći do ovakvog povećanja anuiteta. Da je to znao ne bi uzeo ovaj kredit. Nije bilo govora o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije mu pojašnjeno niti na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa. Ne sjeća se da li je bilo razgovora o naknadi za obradu kredita i o tome koji se troškovi imaju podmiriti iz te naknade. Misli da je uz to morao platiti i troškove javnog bilježnika. Bilo mu je uvjetovano da kod tuženika otvori tekući račun pa je prebacio svoja redovna primanja na taj račun. Ne sjeća se da li je bilo mogućnosti da se sredstva kredita uplate na račun koji je tada imao kod PBZ banke. Sjeća se da je morao zaključiti i Ugovor o osiguranju naplate kredita, to je isto bio uvjet zaključenja ugovora. Niti o jednoj od ovih odredbi nije bilo mogućnosti pregovora s bankom, tužitelj ih je mogao samo prihvatiti ako je želio kredit. Pročitao je ugovor prije potpisivanja ali na temelju onoga što je tamo pisalo nije mogao zaključiti da će doći do ovakvog porasta anuiteta. Anuitet je porastao sa 1.400,00 kuna na preko 2.000,00 kuna. Nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o osiguranju, a morao ga je zaključiti kako bi ishodio kredit. Ne sjeća se ni je li bilo govora o naknadi za vođenje računa niti mu je pojašnjeno kako će se ta naknada određivati.

15. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoreni na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa ( o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.

16. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

17. Dakle, tužitelj je ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, u privatne svrhe (za kupnju osobnog vozila) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

19. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

20. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg sud cijeni vjerodostojnim jer nije u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima.

21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

25. Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nije od važnosti niti to što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

26. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutni klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Ništetni dio tih odredbi ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,10%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,10%, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,776676 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao. Ovdje se napominje kako bi članak 26. st. 3. ZOO-a, koji propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka, bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena što ovdje nije slučaj, kako je to obrazloženo.

27. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta te s osnova promjenjive kamatne stope sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.

28. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. stavak 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

29. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF te nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke, u odnosu na prednika tuženika postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 23. veljače 2023. (list 1 spisa) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

30. Što se tiče odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, najprije treba reći da valjanost te odredbi nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužitelj pozvao pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu.

31. Provedeni dokazi ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takve naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Tužitelj je, doduše, u odgovoru na tužbu naveo troškove koje ima vezano za kreditno poslovanje, no nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

32. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je tuženiku po kreditu podmirio: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) 28. rujna 2005. u iznosu od 148,68 eura.

33. Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Odluka o kamama donesena i pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO.

34. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude (što znači da nije ni počela teći), a takvo je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

35. Međutim, po ocjeni ovog suda nije ništetan dio odredbe članka 6.2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna uplata premijske stope u visini od 1,95 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Ova odredba je tužitelju kao potrošaču morala biti jasna, lako razumljiva i uočljiva jer je u njoj jasno navedeno koji je trošak, u kojem iznosu i u koju svrhu potrošač dužan platiti (premiju osiguranja) s time da tužitelj u tijeku postupka nije sporio valjanost Ugovora o osiguranju potraživanja, pa je premiju, kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, dužan platiti i u smislu članka 936. stavak 1. ZOO-a, a u slučaju nastupa osiguranog slučaja osiguratelj bi mu bio dužan isplatiti ugovorenu osigurninu (članak 943. stavak 1. ZOO- a). Stoga prema članku 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati je li ta ugovorna odredba poštena, a i ako bi to bilo dopušteno, ne bi se radilo o odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer potrošač za svoju činidbu (plaćanje premije) ima pravo na odgovarajuću protučinidbu (isplatu osigurnine). Posljedično, nije osnovan tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata plaćene premije koju je vještak utvrdio u iznosu od 347,94 eura.

36. Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva i isplatu naknade za vođenje računa te tvrdi da mu je tuženik naplatio tu naknadu, a da pri tome nije obavijestio tužitelja koji iznos on plaća za navedenu uslugu „administracije“, niti je takva obaveza bila ugovorena samim Ugovorom. Tu se ističe kako takva obveza i nije sastavni dio ugovora o kreditu već posebnog ugovora o bankarskom računu (članak 1007. i 1014. ZOO-a), koji je za tužitelja nesporno otvoren kod prednika tuženika. Međutim, tužitelj nije naveo ni dokazao da taj ugovor o bankarskom računu nije valjan pa stoga nema osnove da zahtijeva povrat onog što je dao na temelju ugovora koji je među strankama u utuženom razdoblju proizvodio puni pravni učinak.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom u 82,83%, a tuženik s 17,17%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 65,66% ukupnih troškova koje je imala u postupku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

38. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe (Tbr. 7. 1. Tarife) 200,00 eura

– sastav podneska od 2.5.23. – očitovanje na odgovor na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) 200,00 eura

– sastav podneska tužitelja od 31.1.2025. – očitovanje na nalaz vještaka (Tbr. 8.1. Tarife) 200,00 eura

– sastav podneska tužitelja od 11.4.2023. – "ostali" podnesak (Tbr. 8.4. Tarife) 50,00 eura

– sastav podneska tužitelja od 7.12.2023. – "ostali" podnesak (Tbr. 8.4. Tarife) 50,00 eura

– sastav zahtjeva za dostavom dokumentacije (Tbr. 8.4. Tarife) 50,00 eura

– zastupanje na ročištu 7.4.25. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura

– zastupanje na ročištu 18.10.24. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura

– zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura.

Dakle, ukupno je tužitelju odmjeren iznos od 1.250,00 eura što uvećano za PDV iznosi 1.562,52 eura. Tužitelju su, uz navedeno, odmjereni i troškovi sudske pristojbe na tužbu 37,09 eura i troškovi preliminarnog izračuna prema priloženom računu 66,36 eura te trošak poštarine slanja zahtjeva za dostavom dokumentacije 2,10 eura prema priloženoj potvrdi, sveukupno 1.668,07 eura, a tuženik mu je dužan naknaditi 65,66 % tog iznosa tj. 1.095,25 eura, a uz to se tužitelju u cijelosti dosuđuju troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav dva podneska kojim je izvijestio sud da je izvršio uplatu pristojbe i predujma za vještačenje, jer je uplatnice mogao dostaviti i bez da o tome sastavlja podnesak pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška je odbijen, kao previsoko postavljen. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj članakom 29. stavak 2. ZOO-a.

39. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 8. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte