Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-859/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa odvjetnik Zoran Kosanović iz Kutine, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-261/2019-19 od 28. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana a djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-261/2019-19 od 28. veljače 2020.:

a) potvrđuje u točki 1. i 3. izreke koji je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice

b) ukida u točkama 2., 4., 5. i 6. i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetna odredba iz članka 4. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile 2. lipnja 2006. zbog kamatne stope (točka 1.) naloženo je tuženiku isplatu iznosa od 8.713,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (točka 2.), utvrđena je ništetnost odredbe članka 7. Ugovora o kreditu zbog valutne klauzule (točka 3.), naloženo je tuženiku isplata tužiteljici iznos od 15.140,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (točka 4.), te je naloženo tuženiku isplatu daljnjeg iznosa od 5.671,04 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. (točka 5.), te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.885,00 kuna (točka 6.).

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika dostavio je na odgovor tužiteljici.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu koje su stranke zaključile i to članka 4. koji regulira kamatnu stopu i članka 7. koji regulira valutnu klauzulu vezanu za CHF, kao i zahtjev za isplatu sukladno utvrđenoj ništetnosti, te naknada troškova parničnog postupka.

4. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj 9011478469 2. lipnja 2006. po kojem ugovoru je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje 23.457,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u godišnjem iznosu od 4,75 %.

4.1. Nadalje u postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imala utjecaja na njihov sadržaj već joj je nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora,

- da u postupku sklapanja tog Ugovora banka nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama i da ona u postupku pregovaranja nije mogla utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate),

- da su stranke 11. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK), kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR-o i primijenjena je kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR-ima,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine, a zastarijevanje da je prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 29. svibnja 2019., a u ovom slučaju primjenjuje se opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO- a.

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužiteljici preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

6. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim u odnosu na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi, dok nije pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na traženu isplatu.

6.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

6.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

6.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6.4. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

6.5. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a imajući na umu sve prethodno izneseno, zbog čega je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama 1. i 3., kako je učinjenom odlukom ovog žalbenog suda temeljem odluke 368. stavak 1. ZPP-a.

7. Donoseći pobijanu odluku kojom je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom zbog ništetnih odredbi, sud je posve zanemario činjenicu da su stranke 11. prosinca 2015. sklopile Dodatak tog ugovora kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope, a temeljem ZID ZPK-a, a što je tuženik istakao još u odgovoru na tužbu i što ponavlja u žalbi.

8. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK-a, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

9. Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK-a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 11/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – u daljnjem tekstu: ZOO), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

9.1. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

10. Slijedom iznesenog, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

11. Pritom se skreće pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda RH broj Gos- 1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK-a valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

12. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13. Stoga je u ovom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno je li način izračuna konverzije kredita izvršen prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i to iznos preplate iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, kao i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

14. Navedena utvrđenja predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud RH spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit.

15. Kako je u navedenom ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ovaj dio pobijane odluke, trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u tom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom radi ponovnog odlučivanja.

16. U nastavku postupka sud prvog stupnja imat će u vidu uputu iz ukidnog dijela ove odluke i nadopuniti će činjenično stanje, te nakon pravilne primjene materijalnog prava ponovno odlučiti i o ovom zahtjevu tužiteljice, a time i o troškovima postupka.

U Splitu 8. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić